ANALIZA: Strateška suradnja Moskve i Teherana je ključ stvaranja novog svjetskog poretka

Prije vojne operacije u Ukrajini, a poslije odbijanja Washingtona i NATO pakta u prosincu 2021. da Rusiji pruži pisane garancije da se neće širiti na istok i da će povući ofenzivna oružja na granice prije 1997. godine, što nije značilo izbacivanje zemalja koje su kasnije ušle u NATO, već uklanjanje ofenzivnog potencijala s njihova teritorija, Rusija je provela brojne diplomatske aktivnosti, a tek sad vidimo koliko je to bilo važno. Zapravo, sankcije Rusiji nije uveo nitko osim zemalja NATO pakta, EU, Kanada, Australija, Novi Zeland i Japan. A i one se sada dvoume o razumnosti tog poteza, prije svega zbog sve brojnijih demonstracija i nemira koje ih pogađaju, iako mediji o tome ništa ne pišu. Jedan od ključnih poteza Putinove uprave je bio osigurati de facto strateški savez s Iranom. Time ima osiguran mir na Kavkazu, središnjoj Aziji i na svojim južnom granicama.

Iranska strana je u siječnju ove godine predala Rusiji nacrt sporazuma o strateškoj suradnji na razdoblje od 20 godina. To se doznalo nakon razgovora Vladimira Putina i predsjednika Islamske Republike Ebrahima Raisija.

Ruski predsjednik je istaknuo da Moskva i Teheran blisko surađuju u mnogim područjima, uključujući borbu protiv terorizma. Osim toga, posljednjih godina bilježi se porast trgovine između dviju zemalja. Prema riječima stručnjaka, pritisak sa Zapada, kojeg obje države osjećaju, mogao bi potaknuti Moskvu i Teheran prema bližoj suradnji, uključujući i u sigurnosnoj sferi.

Razgovori 19. siječnja u Moskvi obilježili su prvi osobni susret Vladimira Putina i Ebrahima Raisija, koji je pobijedio na predsjedničkim izborima prošlog ljeta. Razgovor dvojice predsjednika započeo je poslijepodne u Kremlju i protekao je u prijateljskoj atmosferi.

Vladimir Putin je u otvorenom dijelu razgovora istaknuo rast trgovine između zemalja. U 2021. godini premašio je 3,3 milijarde dolara, što je rekordno visoko u odnosima dviju država.

„Napominjem da smo, unatoč pandemiji, pretprošle godine zabilježili određeni mali, ali ipak rast trgovine od preko 6%, ali prošle godine je rast bio više od 38 posto. Realiziramo naše velike projekte, rad se odvija u gotovo mnogim područjima”, naglasio je ruski čelnik.

Rusija i Iran, međutim, mogu povećati razinu trgovinske i ekonomske suradnje za nekoliko puta, siguran je Ebrahim Raisi. Daljnji razvoj bilateralnih odnosa može biti olakšan sklapanjem sveobuhvatnog sporazuma o strateškom partnerstvu, kojeg je Teheran spreman potpisati s Moskvom na razdoblje od 20 godina. Nacrt ovog sporazuma predan je ruskoj strani, rekao je Ebrahim Raisi. Iranski predsjednik također je pozvao ruskog čelnika da se ujedine u pozadini sankcija koje provode Washington i njegovi saveznici, a to je trenutno sigurno od posebne važnosti i za Iran, ali i za Rusiju.

„U sadašnjim vrlo iznimnim uvjetima, kada postoji konfrontacija s jednostranim djelovanjem Zapada, uključujući i Sjedinjene Države, možemo stvoriti sinergiju u našoj interakciji. Odupirali smo se Amerikancima više od 40 godina. I oni nikada neće zaustaviti napredak i razvoj naše zemlje sankcijama ili prijetnjama”, rekao je Ebrahim Raisi.

U pozadini dugotrajnog zaoštravanja odnosa između Rusije i Sjedinjenih Država, uz aktualni sukob u Ukrajini, nema sumnje da će Moskva ojačati veze s Iranom, kaže orijentalist Vjačeslav Matuzov. Stručnjak ne isključuje da se čak mogu transformirati u saveznike, budući da su Ruska Federacija i Iran pod pritiskom koji nadilazi međunarodno pravo.

“Ovo tjera Rusiju, Iran i Kinu, kao i druge zemlje, da bliže surađuju kako bi se zaštitili od bezakonja. Ovo je objektivan proces kojeg sada promatramo. No, to ne znači da će se stajalište Moskve po svim pitanjima podudarati sa stajalištem Irana. Čak ni s Kinom Rusija nema potpuno isti stav oko nekih pitanja. Na primjer, Kina još uvijek ne priznaje Krim kao dio Ruske Federacije”, rekao je Vjačeslav Matuzov, iako je poznato da Peking to ne može učiniti zbog Tajvana, a na Krim ulaže kao da je dio Rusije.

S time se slaže i politolog Roland Bidžamov, prema kojemu u sadašnjoj situaciji Rusija i Iran trebaju sklopiti sporazum o strateškom partnerstvu.

„To će pomoći razvoju suradnje u različitim područjima, uključujući gospodarstvo. Istodobno, Moskva i Teheran moraju prijeći na obračune u nacionalnim valutama“, smatra stručnjak, što je bila najava onoga što se trenutno događa.

U međuvremenu, potvrdom približavanja može se smatrati činjenica da je uoči sastanka najavljena trilateralna pomorska vježba u kojoj su sudjelovali rusko, iransko i kinesko vojno osoblje, smatra Roland Bidžamov. Osim toga, nedavno su zapadni mediji više puta izvještavali o mogućnosti isporuke ruske vojne opreme Iranu, uključujući lovce Su-35 i sustave protuzračne obrane S-400. Prema nepotvrđenim izvješćima, govori se o ugovoru ekvivalenta 10 milijardi dolara.

Naravno, sastanak nije prošao bez razgovora o regionalnim sukobima. Iran je važan igrač u međunarodnoj areni, koji, primjerice, zajedno s Rusijom i Turskom sudjeluje u "Astanskom formatu" za rješavanje sirijske krize. Iranski viši ministar vanjskih poslova Ali Asghar Haji ranije je izvijestio da bi sljedeći summit "trojke" u Teheranu mogao biti održan u veljači-ožujku ove godine. Ali hoće li biti moguće organizirati sastanak na visokoj razini u bliskoj budućnosti, uvelike će ovisiti o razvoju trenutne situacije u svijetu.

„U međunarodnoj areni vrlo blisko surađujemo. Ne govorim o tome da je zahvaljujući našim naporima u velikoj mjeri bilo moguće pomoći sirijskoj vladi da prevlada prijetnje povezane s međunarodnim terorizmom. Sada smo, naravno, i jedni i drugi zabrinuti zbog situacije koja se razvija u Afganistanu”, rekao je Vladimir Putin na sastanku prije ukrajinske operacije.

Druga važna tema o kojoj se razgovaralo na razgovorima u Moskvi bila je provedba plana za Iranski nuklearni program. Dokument je potpisan 14. lipnja 2015. u Beču između Irana i skupine od šest zemalja, uključujući sve stalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (Velika Britanija, Kina, Rusija, SAD, Francuska) i Njemačka.

Očuvanje nuklearnog sporazuma je važan aspekt međunarodne stabilnosti, siguran je politolog Roland Bidžamov. Prema njegovom mišljenju, sada su potrebne uravnotežene akcije, prvenstveno Washingtona, koji se jednostrano povukao iz sporazuma i obnovio antiiranske sankcije, iako u to vrijeme nije bilo dokaza da je Teheran počeo graditi nuklearnu bombu i da krši dogovorene sporazume.

Sporazum, posebice, kojim se Teheran obvezuje da ne obogaćuje uran za više od 3,67 %, trebao je biti jamstvo da Iran neće krenuti putem stvaranja nuklearnog oružja. Zauzvrat, Iran je očekivao postupno ukidanje sankcija koje su prethodno uveli UN, EU i pojedine države, a koje su imale štetan učinak na iransko gospodarstvo.

Međutim, jednostrano povlačenje SAD-a iz sporazuma pod Donaldom Trumpom i povratak Washingtona na politiku sankcija naveli su Iran da počne smanjivati ​​svoje obveze iz sporazuma. Nakon pobjede Joea Bidena na američkim izborima, postojala je nada da će se Sjedinjene Države vratiti "nuklearnom sporazumu" i da bi sporazum, važan za međunarodnu sigurnost, mogao ponovno oživjeti. Inače, prošle godine, nakon rekonstrukcije u Bijeloj kući, upravo su započeli sastanci o njegovoj obnovi. U siječnju, nakon novogodišnje stanke, u Beču je nastavljena osma runda ovih pregovora, ali je onda Rusija pokrenula operaciju u Ukrajini, a SAD su Iranu za naftu ponudile ukidanje nekih sankcija, što je Teheran odbio.

Rusija mora učiti od Irana i to čini odlično

Zašto bi Rusija pomagala Iranu? Petar Akopov za RIA Novosoti piše da su najžešći vanjski pritisci, sankcije i stalna demonizacija Irana praksa 40 godina i tko od  susjeda Rusije doživljava isto od Zapada? Sada je i Rusija pod istim pritiskom. 

Iran se više od četrdeset godina prikazuje kao prijetnja svijetu, koju je osmislila Amerika kao kičmu "Osovine zla". Iran bi davno bio nasilno "demokratiziran", pogotovo jer zemlja nema nuklearno oružje, da njegova vojska nije dovoljno jaka da svaku vanjsku agresiju učini vrlo skupim pothvatom.

Još je važnije za čuvanje neovisnosti da Iranci nemaju kompleks inferiornosti ni pred jednom stranom silom općenito, a pred Zapadom posebno. Oni su ideološki i geopolitički samodostatni.

Propadanje atlantskog svjetskog poretka, izgradnja novog multipolarnog svijeta glavni je zadatak i za Rusiju i za Iran.

Stoga posjet novog iranskog predsjednika Rusiji nikako nije običan događaj. Da, za Vladimira Putina je Ibrahim Raisi već četvrti predsjednik susjedne države, ali upravo njegovim dolaskom na vlast odnosi dviju država konačno mogu doći na novu razinu i dobiti strateški karakter. Simbolično je to pokazano na samom početku pregovora, kazao je Raisi.

Propadanje atlantskog svjetskog poretka, izgradnja novog multipolarnog svijeta glavni je zadatak i za Rusiju i za Iran. Ali dvije zemlje uopće ne spaja načelo "protiv koga smo prijatelji", jer zajednička mržnja Anglosaksonaca protiv njih ne bi bila dovoljna. Iran i Rusija imaju mnogo zajedničkih tema i interesa i u međunarodnoj areni, te u bilateralnoj suradnji. Četiri i pol stoljeća bilo je svašta između susjeda. Ratovi, pa čak i ruski protektorat nad sjeverom zemlje, pa profitabilna trgovina i obostrani interes i simpatije. Iran, potomak jedne od najstarijih civilizacija, ponovno je postao neovisno središte moći, prema povijesnim standardima sasvim nedavno, 1979. godine, nakon Islamske revolucije. Stvorivši vlastiti jedinstveni tip državne strukture, Iran je postao jedan od lidera islamskog svijeta, unatoč činjenici da šiizam kojeg ispovijedaju Iranci dijeli tek manjina muslimanskog umeta. Na početku formiranja Islamske Republike odnosi nisu bili dobri. SSSR je bio zemlja militantnih ateista i neprijatelj muslimana, a osim toga, ubrzo su poslali trupe u Afganistan i bili saveznik Iraka, u ratu s kojim je Iran proveo gotovo cijele '80-te. A kada su se odnosi između Moskve i Teherana  počeli poboljšavati, SSSR se raspao.

Odnosi s Iranom također nisu bili laki za novu Rusiju, prvo zbog otvoreno prozapadne orijentacije Moskve, zatim zbog nespremnosti ruskih  elita da se nose sa susjedima koji su bili pod sankcijama. Osim toga, 2000-ih Iran je bio u zoni povećanog geopolitičkog rizika i Sjedinjene Države su ozbiljno razmatrale mogućnost napada na Islamsku republiku. Nakon što su Amerikanci okupirali zapadne i istočne susjede Irana, Irak i Afganistan,  Washingtonu se sve činilo mogućim. Iako strašna avantura, napad na Iran doveo bi do katastrofe ne samo za regiju, zasjenivši čak i najteže posljedice sloma Iraka, ali američko vodstvo nije zaustavila miroljubivost, već spoznaja kolika je cijena koja bi morala biti plaćena za taj rat.

Pa, tada je Rusija dala odlučujući doprinos sklapanju takozvanog "iranskog sporazuma", sporazuma koji je Zapadu omogućio da sačuva obraz u odbacivanju optužbi protiv Irana da radi na nuklearnom oružju. Optužbe su lažne, jer je Iran u više navrata govorio da razvija samo miroljubivu nuklearnu energiju, ali to je postalo razlogom novih oštrih sankcija. Nakon što su sklopili dogovor u Teheranu, nadali su se ukidanju sankcija, ali pod Trumpom su se SAD povukle iz sporazuma i Iran nije dobio nikakvu olakšicu. Sada su u tijeku pregovori o povratku na sporazum, ali sada Iran traži jamstva: prvo uklonite ili barem ublažite sankcije, osim toga, potrebna je obaveza da nećete raskinuti sporazum, ni SAD, niti bilo tko drugi.

Iran više ne vjeruje u mogućnost pregovora između Amerikanaca i Zapada u cjelini. Stoga je kurs koji je slijedio bio zbližavanje s Kinom i Rusijom. Već je potpisan sporazum o strateškom partnerstvu s Pekingom, sada je na redu Moskva. Rusko-iransko-kineska interakcija je iznimno važna, ona pokazuje novu arhitekturu globalne sigurnosti. I ovdje nije riječ samo o zajedničkim vojnim vježbama, ni o međuregionalnim prometnim i trgovinskim koridorima ili energetskim projektima, zajedničkom radu u Siriji i interesu za stabilizaciju i razvoj Afganistana, već je stvar u tome da su same azijske sile angažirane da istisnu strance s kontinenta. Iran se pridružuje kao punopravni član u SCO, želi što bliže surađivati ​​s  Euroazijskom unijom, odnosno, spremni su da na svaki mogući način razvijaju partnerstvo s Rusijom.

Koliko god bila ograničena sada u svojim financijskim mogućnostima, potencijalno je to jedna od ključnih, najjačih i najbogatijih država svijeta, a da ne govorimo o tome da je ruski susjed.

Rusija ima koristi od snažnog i neovisnog prijateljskog Irana, a aktivno sudjelovanje u procesu njegova povratka na mjesto koje mu pripada u svijetu višestruko će se isplatiti. I ekonomski i geopolitički.

Raisi je u Rusiji govorio i u Državnoj dumi. Posjet je planiran, ali ne bi bilo pretjerano reći da je označio novu prekretnicu u rusko-iranskim odnosima. A oni imaju složenu, kontroverznu povijest, čak i ako uzmemo u obzir samo dvadeseto stoljeće. Posjet je održan u pozadini naglog zaoštravanja odnosa između Rusije i kolektivnog Zapada, s kojim Iran ima odnose u krizi, kao i s Izraelom i drugim savezničkim državama Amerike, posebno s arapskim monarhijskim režimima Perzijskog zaljeva.

Povijest ruskih odnosa s Iranom daleko je od idilične, jer kad je Iranom vladala dinastija Pahlavi, Iran je bio u bloku CENTO, agresivan kao i NATO blok, usmjeren prema sovjetskim republikama Zakavkazja i Središnje Azije, ali zemlja nikada nije prekinula kontakte s Moskvom.

Postojao je čak i zakon donesen pod šahom, prema kojem su se časnici iranske vojske obučavali i na sovjetskim vojnim sveučilištima. Puno je iranske vojske uzimalo ruske djevojke za žene i pojavili su se parovi među "civilnim" studentima. Sada u Iranu postoji impresivna ruska dijaspora. “Ruski svijet” tamo ima gotovo pola milijuna ljudi.

Ne žive samo u Teheranu, već i u drugim dijelovima zemlje. Čelnici Rusije i Irana složili su se da će biti pripremljen sveobuhvatan sporazum o razvoju suradnje u gospodarskom, trgovinskom i vojnom području. Potonje je posebno važno za Iran. Uostalom, ne samo da su mu već četrdesetak godina primijenjene sankcije, nego im se prijeti i vojnom silom.

Žele nagovoriti zemlju da poklekne pred ultimatumima Zapada, prvenstveno oko takozvanog nuklearnog sporazuma. Rusija je također sudionik procesa, a je Moskvu zanimalo samo da Iran ispuni dogovor i da se svijetom ne širi smrtonosno oružje.

No, na Zapadu se drže verzije da Iran, negdje u planinama, još uvijek potajno obogaćuje uran iznad  dozvoljenih kapaciteta. Izrael vrši ozbiljan pritisak na SAD, uvjeravajući Pentagon da Iran proizvodi nuklearno oružje. Ovdje je važno napomenuti da je Iran, za razliku od Izraela, potpisao sporazum o neširenju nuklearnog oružja.

Štoviše, strahovi da Iran traži dominaciju na Bliskom istoku izgledaju pretjerani. Umjesto toga, Iran je taj koji je meta za monarhije Perzijskog zaljeva. Zato se Iran zbližava s Rusijom, a sada i Rusija s Iranom, ali na strateškoj razini.

Poznato je da dogovor o nabavi protuzračnog obrambenog sustava S-300 od Ruske Federacije, koji je dogovoren još pod predsjednikom Ahmadinedžadom, nije postignut. Tada je vlada predsjednika Dmitrija Medvedeva bila pod pritiskom sa svih strana i Rusija je rekla ne. Ali Iran je bio spreman platiti gotovo 800 milijuna dolara.

Iranski prijatelji su tada rekli: “Što to radite? S-300 uzimamo kao obrambeno oružje, a ne za napad. Prije svega, mogli bismo zaštititi nuklearnu elektranu u Bushehru. Uostalom, Rosatom i vi pomažete u njenoj izgradnji!”

Bushehr je završen nakon dvanaest godina. Iranci su se i dalje čudili što Rusi ugrožavaju, kako su rekli, “djelo svojih ruku”. U Iranu su nakon propasti sporazuma počeli biti skeptični prema ruskim obećanjima. Takvi su osjećaji bili u parlamentu Irana, među klerom i u poslovnim krugovima.

Dijalog je nastavljen, ali su ga Iranci vodili s oprezom.

Trgovinski i drugi sporazumi su se raspali. U velikoj mjeri to je posljedica '90-ih, kada su Rusi u mnogim ministarstvima imali “savjetnike” iz Amerike i drugih “civiliziranih zemalja”. To je dobro poznato iz primjera kada su svi prijedlozi iz rada Rusko-iranskog poslovnog vijeća pri Trgovačkoj i industrijskoj komori i Centra za proučavanje modernog Irana „odgođeni“.

Iranci su izrazili spremnost da razvijaju suradnju ne samo s Moskvom, već i između pokrajina i regija Ruske Federacije, a Rusi su pod Jeljcinom sramežljivo spustili oči govoreći da još nije došlo vrijeme, da budu strpljivi i tako dalje.

Ono što se događa posljednjih godina, kada je Iran postao član SCO, a možda čak i ODBK saveza, aktivno se spaja u euroazijsku suradnju, a to je vrlo pozitivan proces.

Rusko vodstvo je potpuno svjesno važnosti iranskog kursa. Iran može postati ne samo strateški partner, već i strateški saveznik. Dio ozbiljnih prijetnji bi nestao iz takozvanog južnog područja, a dijelom i sa zapada.

Uostalom, Iran je moćna država i zemlja od 80 milijuna ljudi s velikim resursom za mobilizaciju. Iran je u stanju zaštititi ne samo svoju zemlju, već i kolektivne interese s Rusijom. U uvjetima kada Rusija doživljava neviđeni pritisak Zapada, posjet predsjednika Irana može se ocijeniti velikim izgledima. Mislim da će se tek vidjeti pravi razvoj, a jedan od prvih signala je „oslobađanje“ oko 20 000 sirijskih iskusnih boraca za borbe u  Ukrajini, čije će mjesto sigurno popuniti Iranci. Da, Izraelu se to neće svidjeti, ali to Moskvu ne zanima. A to je samo jedna od manifestacija nove razine odnosa iskrenog prijatelja i saveznika, a bit će ih još.