Je li Rusija baš morala intervenirati u Ukrajini? Ovdje Vam je odgovor
Ovo je ključno pitanje za naše i inozemne „pacifiste“, koji
su se odjednom probudili iz letargije i urlaju „No War“.
Rusija već osam godina pregovara s ukrajinskim vlastima kako
bi jamčila sigurnost stanovnika Donbasa, ali je taj mirovni proces Kijev potpuno
zanemario.
Prve naznake toga su se čuje na sastanku Andreja Plenkovića
i bivšeg premijera Vladimira Groismana u Kijevu 2016. , a onda u Zagrebu 2017.,
kada se počelo govoriti o „hrvatskom scenariju“, a ne provedbi Sporazuma iz
Minska“. Taj scenarij valjda podrazumijeva vojnu pobjedu, pa prisilnu
integraciju preostalog stanovništva Donbasa, nešto poput „Oluje“ 1995. i kasnije
postignutog Erdutskog sporazuma koji je očuvao nekoliko srpskih sela u
Podunavlju, ali i živote vojnika s obje strane.
Uz ovo odbijanje provedbe sporazuma, što sigurno nije ideja
Plenkovića, već je on bio samo glasnik, istodobno je NATO ubrzano razvijao
svoju vojnu infrastrukturu u Ukrajini, ugrožavajući sigurnost Rusije u neposrednoj
blizini njezinih granica. Pošto nije dobila pisana sigurnosna jamstva od Zapada
i uvjerena u agresivne planove ukrajinskih vlasti u odnosu na republike Donbasa
i Krim, Rusija je odlučila provesti vojnu operaciju u Ukrajini.
Ujutro 24. veljače predsjednik i vrhovni zapovjednik
Vladimir Putin najavio je početak specijalne vojne operacije. U obraćanju
sugrađanima, šef države je istaknuo sljedeće ciljeve: demilitarizacija i
denacifikacija Ukrajine.
Odnosno, kao rezultat, režim u Kijevu bi trebao izgubiti
svoj borbeni potencijal i udarno oružje
koje mu je omogućavalo granatiranje gradova i sela Donbasa. Što se tiče
denacifikacije, ona podrazumijeva čišćenje vojske i državnog aparata Ukrajine
od onih koji su počinili ratne zločine nad civilima, uključujući i Ruse.
Kako je nedavno istaknuo glasnogovornik Ministarstva obrane,
general Igor Konašenkov, Rusija ne počinje ratove, ona ih završava. Iako se na
Zapadu Rusija prikazuje kao “agresor”, zapravo rat nije počeo 24. veljače, nego
u travnju 2014. godine. Ruska specijalna operacija je zamišljena da okonča rat
koji traje već osam godina. Počela ga je sama Ukrajina, organizirajući kriminalnu
kampanju protiv civila Donbasa, koji nisu htjeli priznati rezultate državnog udara
22. veljače 2014. godine.
Ukrajina se
pripremala za napad na Donbas
Tragedija iz 2014. mogla se ponoviti ovih dana, a uvod u nju
bilo je pojačano granatiranje Donbasa
sredinom veljače, da nije bilo preventivnih akcija narodnih republika Donbasa i
Rusije, koja je odgovorila na zahtjev: „Pomozite“.
Dva tjedna nakon početka specijalne operacije, rusko
Ministarstvo obrane objavilo je izvornu tajnu zapovijed koju je 22. siječnja
potpisao zapovjednik Nacionalne garde Ukrajine, general pukovnik Nikolaj Balan.
U njemu je detaljno opisan plan pripreme udarnih skupina za ofenzivne operacije
u zoni "operacije kombiniranih snaga" u Donbasu. Ispostavilo se da je
velika ofenziva Oružanih snaga Ukrajine i neonacističkih bataljuna planirana za
ožujak.
Indikativno je da su postrojbe koje su se spremale za ovu
ofenzivu obučavali američko-britanski instruktori po programima "NATO
standarda" u Lavovu. Objavljeni dokumenti nam omogućuju da kažemo da je
službeni Kijev lagao kada je cijelom svijetu obećao da će pitanje Donbasa
riješiti isključivo “političkim i diplomatskim sredstvima”.
Zbog toga je ruska vojska pokrenula preventivni udar,
osujetivši planove ukrajinskih vlasti.
Rusija je izbjegla da
ponovi grešku iz 1941.
Vlasti u Kijevu nakon 2014. nisu posebno skrivale da nisu
neovisne u svom djelovanju i da sve temeljne odluke za njih donose Sjedinjene
Američke Države. Stoga sukob u Ukrajini treba promatrati kao dio općeg sukoba
između Rusije i NATO pakta, kojeg predvode Sjedinjene Američke Države.
U obraćanju od 24. veljače Putin je podsjetio da se Moskva u
prosincu još jednom pokušala dogovoriti sa Sjedinjenim Državama i njihovim
saveznicima o načelima na kojima bi se trebala graditi zajednička sigurnost u
Europi. Ruski diplomati su također pokušali postići dogovor s Amerikancima o
odbijanju proširenja NATO-a, posebice na teritorij Ukrajine.
"Sve uzalud", objasnio je ruski predsjednik.
Amerikanci nisu smatrali potrebnim pregovarati s Rusijom o
ovom za Moskvu ključnom pitanju i opet su pokazali nebrigu za njihove
nacionalne interese. U ovoj situaciji postavilo se pitanje: što dalje?
"Iz povijesti dobro znamo kako je Sovjetski Savez 1940.
i početkom 1941. na sve moguće načine pokušavao, ako ne spriječiti, onda barem
odgoditi izbijanje rata", rekao je Putin u obraćanju.
Kako bi to učinila, Moskva se do posljednjeg trudila ne
isprovocirati Hitlera, odgađajući čak i najnužnije, očite korake kako bi se
pripremila za odbijanje neizbježnog napada.
"Pokušaj smirivanja agresora uoči Velikog Domovinskog
rata pokazao se greškom koja je skupo koštala naš narod", prisjetio se
Putin.
“U prvim mjesecima neprijateljstava izgubili smo ogromne,
strateški važne teritorije i milijune ljudi. Naša zemlja nije imala pravo po
drugi put napraviti takvu grešku. Da Rusija sada nije započela svoju operaciju,
prije ili kasnije ukrajinske trupe bi se, uz potporu NATO-a, okomile na Krim. Na
poluotoku, gdje su mnogi od nas navikli provoditi praznike, gdje odmaraju mnoga
djeca iz Rusije, mogao bi se ponoviti „scenarij Donbasa“ 2014.-2015.", rekao
je ruski predsjednik.
"Tomahawci" u blizini Harkova postali su prava
prijetnja Moskvi
Ovo je jedan od glavnih razloga intervencije, kojeg su mnogi
pojašnjavali, ali kao da nikoga nije bilo briga. Razvoj Ukrajine od strane NATO-a
omogućio je raspoređivanje kopnenih lansirnih sustava na ukrajinskom tlu,
uključujući nuklearne projektile sposobne uništiti ciljeve u radijusu od 5,5
tisuća kilometara, a kad bi bili postavljeni blizu Harkova, čak u okviru
bilateralnog sporazuma SDAD-Kijev, bez sudjelovanja NATO pakta, mogli bi gađati
i uništiti raketne snage iza Urala. Tada više Rusija kao država, nakon stoljeća
nezavisnosti, ne bi postojala.
“Ako takvi sustavi budu raspoređeni u Ukrajini, moći će
gađati objekte diljem europskog teritorija Rusije, kao i iza Urala. Vrijeme
leta do Moskve za krstareće rakete Tomahawk bit će manje od 35 minuta,
balističke rakete iz regije Harkov pogađaju ciljeve za 7 do 8 minuta, a
hipersonično udarno oružje za 4 do 5 minuta. To se zove nož pod grlom. I oni su,
bez sumnje, očekivali da će te planove ostvariti”, rekao je šef ruske države u
svom obraćanju.
Ako je vrijeme leta projektila do Moskve manje od pet
minuta, sustavi protuzračne obrane možda neće imati vremena da ih presretnu.
Glavni grad Rusije s takvim razvojem događaja bit će ranjiv, a da ne spominjemo
druge gradove. Zato je čak i mogućnost pojave takvih raketnih baza u Ukrajini
temeljno sigurnosno pitanje za Rusiju, oko kojega ne može biti kompromisa.
Ukrajina je planirala
nabaviti nuklearno oružje
Osim toga, ukrajinske su vlasti nedavno jasno dale do znanja
da namjeravaju ponovno steći status nuklearne sile. To je bio još jedan faktor
koji je Moskvu natjerao da djeluje proaktivno i da ne čeka da kijevski režim
dobije vlastitu atomsku bombu.
Već nakon početka specijalne operacije postalo je poznato da
je vodstvo Kijeva odlučilo uništiti ili povući u Lavov dokumente o nuklearnom
programu Ukrajine. Prema izvoru u jednom od ruskih odjela, to je učinjeno kako
bi se izbjegle optužbe o prisutnosti vojne komponente u ukrajinskom
"mirnom atomskom programu".
Podsjetimo, Vladimir Zelenski je prije nekog vremena govorio
o reviziji Budimpeštanskog memoranduma, zahvaljujući kojem je Ukrajina ostala u
statusu nenuklearne sile. Priznajući taj memorandum nevažećim, Kijev je mogao
pokušati stvoriti takozvanu prljavu bombu
- radiološko oružje za masovno uništenje. Nuklearni fizičar Aleksandar
Borovoj izrazio je uvjerenje da je
Ukrajina sposobna stvoriti takvu bombu, a može se govoriti i o ozbiljnijem
oružju. Naime, Ukrajina ima vrhunske stučnjake svojevremeno školovane u
Sovjetskom Savezu, za vojnu i civilnu upotrebu nuklearne energije.
Predsjednik Vladimir Putin je napomenuo: „Ukrajina još
uvijek ima sovjetske nuklearne tehnologije i sustave za isporuku takvog oružja,
uključujući zrakoplovstvo, kao i taktičke projektile Točka-U sovjetskog dizajna
s dometom većim od 100 kilometara.
Novi zastrašujući podaci
Kako operacija napreduje, ruska vojska dobiva sve više
podataka koji potvrđuju potrebu za njom. Tako je Ministarstvo obrane uspjelo
dobiti informacije o ukrajinskom razvoju komponenti biološkog oružja u
laboratorijima u neposrednoj blizini teritorija Rusije, posebice u Harkovu.
Otkrivene su činjenice hitnog čišćenja Kijeva od tragova vojno-biološkog
programa kojeg je financirao Pentagon. Na tu je temu noćas održana sjednica
Vijeća sigurnosti UN-a i svi u tražili da se provede neovisna međunarodna
istrga ovih navoda. Kina, Indija, Meksiko i Brazil su bili najglasniji na
sjednici.
Nakon svega gore navedenog, bez da dalje širim priču, je li
ruska operacija opravdana ili ne? Moj osobni stav, prije svega zbog prve točke
i 13 000 mrtvih u skoro 8 godina rata i nepotrebnog granatiranja Donbasa, koji
nikoga na Zapadu nisu smetali, bilo je više nego dovoljno.
Vijeće
sigurnosti se ujedinjuje oko „problema“ s bološkim oružjem u Ukrajini
Hvala !!!
OdgovoriIzbrišiNema na čemu, ovo je danas više obaveza, nego hobi i nekakva zanimacija
IzbrišiBez uvrede, ali i dalje mislim da nije baš, baš morala intervenirati.
OdgovoriIzbrišiŠto su onda trebali? Pa ono, intervencija je trebala biti ograničena na ozemlje koje novopriznate LNR i DNR priznaju kao svoje i ni slučajno ići korak dalje. Obavezala se braniti njih i ništa dalje. Jednom si napisao u nekoj od objava... ovi iz Odese, Harkova ili Dnjipra su se pobunili ali nisu htjeli uzeti oružje u ruke, kao velika gospoda. Dok su u Donjecku i Lugansku tvrdokorni rudari, navikli na težak život pa su bili spremni na boj.
Sada ide sljedeće pitanje, kao što onda s ostalima? Moje je mišljenje da su trebali subverzivnim djelovanjem ili gerilskim ratovanjem poticati pobunu u potencijalno proruskim sredinama i poticati nestabilnost na području djelovanja milicija. Čak bi se usudio da su trebali još tamo netom nakon majdanskog prevrata podržati vojni udar koji bi svrgnuo prevratnike.
Nego, nevezano za sve. Čudi me da malo tko komentira blog. Očito nije toliko zanimljivo ako nije na društvenim mrežama.
Zašto bi se vrijeđao, ovdje su argumenti, ključni je Harkov i INF rakete. Da su ih tamo postavili, zbogom Rusijo. A tu DNR i LNR malo mogu učiniti.
Izbriši
OdgovoriIzbrišiČitatelj:"Bez uvrede, ali i dalje mislim da nije baš, baš morala intervenirati."
Mislim da je svakako morala intervenirati i da je ovo bio krajnji trenutak.
Zašto?
Prošle gpdne u 5 mjesecu bila je gotova velika koncentracija ukrajinskih trupa na LOC {line of contact}. Očito je bila planirana akcija obojena revolucijau u Bjelorusiji sa likvidacijom Lukašenka i njegovog sina i napad na Donbas. Početa je trebao biti 9.5.2021.
Početkom ove godine je također trebalo izazvati krizu u kKazhstanu , oružanu pobunu i "razvući" Ruse.
Koncentracija, ljudstva i MTS gdje je više od pola efektiva ukrajinske vojske bilo koncentrirano na liniji razgraničenja jasno govori da se je samo čekao povoljan trenutak da se krene u vojnu akciju.
Klopka je bila očita. Donbas se ne bi mogao sam obraniti i Rusiji je postavljena klopka. Ako ne reagira morala bi gledati protjerivanje i zločine nad lokalnim stanovništvom od kojih 700.000 ima rusko državljanstvo. Ako reagira i pomogne Donbasu bila bi proglašena agresorom i sve ove sankcije i političko medijski pritisak bi bio kao i sada. Osim toga da je reagirala samo na liniji kontakta svi ukrajinski efektivi u dubini teritorija , za koje sada vidimo da nisu mali ostali bi netaknuti te bi i dalje nesmetano dobivali pomoć od zapada. Operacija na samoj liniji kontakta koja je dobro utvrđena ne bi polučila dugotrajniji učinak i vjerovatno bi koštala više u ljudskim životima a političke posljedice bi bile iste.
Poslije neuspijelih diplomatskih pokušaja koji su kulminirali sa ruskim zahtjevom za siguronosnim garancijama od 17.12.2021 i negativnim odgovorom na njega kolektivnog zapada postalo je očito da je vojni sukob neizbježan. Rusiji je jedino preostalo da sama bira vrijeme i opseg vojnih operacija i ne dopusti USA da bira za njih pogodno vrijeme za aktivaciju ukrajinske krize