Ruska kampanja nije ni osmišljena za: „Pobijedit ćemo za tri dana“, evo i zašto:

Prije svega, da se osvrnemo na civilne žrtve, a ovdje nešto znam iz osobnog iskustva, obzirom na to da su mi i kuća u Slavoniji i imanje i djedova kuća u Dalmaciji '90-ih bile na samoj liniji vatre. O detaljima ne bih, ali dovoljno znam da nema rata bez žrtava. Uključujući i civile, posebno kada obrana koristi civilnu infrastrukturu, kao krovove bolnica i civilnih zgrada, crkvenih tornjeva, silose i slično da se bolje odupre sili koja napada. Ispred moje kuće, ovdje odakle pišem, bila je osnovna kola. Dvadesetak metara preko ceste. Na igralištu su postavljani minobacači, a učionice su bile spavaonice za HOS. To više nije bila škola, već vojni cilj. Usput su stradale kuće u blizini, kao i moja. Poginuli su i nevini civili, jer se u ratu gine. Ali pisani zakoni i običaji ratovanja nalažu da se civilno stanovništvo poštedi izravnog djelovanja sukobljenih oružanih snaga. Koga briga, ako je najsigurnije smjestiti se među civile. Zašto civili nikako ne smiju ginuti za vrijeme rata? Mogu, posebno ako imamo ovakve branitelje i tu od histerije ima malo koristi. Izgleda hladno i cinično s moje strane, ali je tako.

Sad nešto o samoj kampanji. Da Rusija nije provela ometajući manevar u blizini Kijeva, koji, kao grad od 3 milijuna ljudi, nije bio cilj taktičke borbene skupine zadužene za sjever Ukrajine, sve ukrajinske trupe bi bile prebačene iz blizine Kijeva u Donbas, a time bi moć Oružanih snaga Ukrajine u Donbasu bila i previsoka za ograničeni ruski vojni kontingent, u smislu vremena slamanja i trošak drobljenja ove grupe. Podsjetimo još jednom da je ruska borbena skupina bila inferiornija od ukrajinskih snaga skoro u omjeru dva branitelja na jednog napadača ili 100 000 na 200 000 Ukrajinaca. U ovom omjeru, sva moguća avijacija i krstareći projektili ne mogu napraviti operativnu prednost na terenu. To je valjda svima jasno.

Manevar u blizini Kijeva bio je sličan bici za Ržev u Drugom svjetskom ratu. Ako razmotrimo bitku za Ržev izolirano, tada ćemo vidjeti strašnu klaonicu s neslavnim krajem, a Crvena armija nikada nije zauzela Ržhev. Ali ako gledamo šire, cijelo područje operacija, onda ćemo shvatiti da bez Rževa ne bi bilo pobjede kod Staljingrada.

Sovjeti su tami imali 392 554 mrtvih, nestalih i zarobljenih, te još 768 233 ranjena i oboljela, a Nijemci 162 713 mrtva, 469 747 ranjena i 35 650 nestala. Da, doslovno klaonica. Ali svi povjesničari navode da je bila presudna za poraz nacista u Staljingradu.

One njemačke snage koje su bile okovane u "Rževskom mlinu za mljeveno meso" nisu mogle sudjelovati u "stiskanju" Staljingrada, gdje je, kao što znate, u trenutku sve doslovno visilo o koncu.

A bez pobjede kod Staljingrada, SSSR je općenito čekao vjerojatni kolaps, a onda i Europu, koja je ionako već položila oružje i iz marionetskih državica „navijala“, neki čak i nisu, za Sovjete i Ruse.

Ista Turska spremala se ući u rat na strani Njemačke, baš zbog rezultata bitke kod Staljingrada. Ali su ipak pričekali i to se pokazalo pametnom odlukom.

Sve one goleme i naizgled besmislene žrtve koje su podnesene u blizini Rževa potpuno su opravdane ako gledate cijelo područje operacija.

Tako je i s ovim manevrom u kijevskom smjeru. Njegovo značenje je bilo sputavanje snaga Oružanih snaga Ukrajine.

Kijev je glavni grad, pa je Kijev bio zaštićen pristojnom količinom i kvalitetom Oružanih snaga Ukrajine.

Sukladno tome, ako bi sve te snage bile prebačene iz blizine Kijeva u Donbas i Mariupolj, onda je moguće da bi do danas svjedočili mobilizaciji u Rusiji. Ne, Moskva ne bi priznala poraz i povukla se, ali bi bacila u bitku najmanje 500 000 ljudi.

Za razliku od nas, vanjskih promatrača, Generalštab Oružanih snaga Rusije jasno je imao predodžbu o stvarnoj snazi ​​Oružanih snaga Ukrajine i stoga je odlučio spriječiti koncentraciju svih tih snaga u Donbasu tijekom prve faze specijalne operacije. I ova distrakcija je poslužila svojoj svrsi.

I čim je to ispunjeno, ruske trupe su otišle odande. Na vrijeme i prije pojave zelenog svjetla, što bi boravak tamo učinilo vrlo, vrlo problematičnim.

To znači da su informacijski, ideološki, gubici imidža koje su pretrpjeli tijekom povlačenja iz Kijeva kudikamo manji od istih tih gubitaka koje bi pretrpjeli da se nisu mogli nositi s ogromnom vojskom Oružanih snaga Ukrajine u Donbasu ili da nisu dovoljno brzo izašli na kraj s njom u onim dijelovima koji su određeni za zauzimanje tijekom prve faze. To su u prvom redu cijela oblast i glavni grad Herson, Mariupolj, Izjum i potez 20 kilometara južno od grada, utvrđivanje linija i potiskivanje neprijatelja, uz sustavno razaranje utvrda i tehnike koju su Ukrajinci gradili i nagomilavali tamo osam godina.

Tamo će se Rusi i lokalni borci narodnih republika svakako morati potruditi, ali da su kad bi sve snage koje su bile prikovane u blizini Kijeva bile tamo, onda bi situacija bila još teža.

Čak i sadašnja grupa Oružanih snaga Ukrajine u Donbasu od 70 000 vojnika vrlo je ozbiljna. A što da ih ima 100 000? Ili čak i više, jer se ne zna koliko je vojnika bilo prikovano u blizini Kijeva. Možda svih 50 000, što je procjena ako zbrojimo vojsku i Nacionalnu gardu, plus „teritorijalce“, dragovoljce koji su uzeli oružje koje se masovno dijelilo.

Treće, napad na područje oko Kijeva, osim što je oko glavnog grada okovao pristojnu količinu Oružanih snaga Ukrajine, imao je još jedno dodatno značenje, odnosno saznati ima li ljudi u vodstvu Oružanih snaga Ukrajine i općenito u zemlji koji proteklih godina nisu bili nacificirani do nepovratne razine?

Putin im je u prvim danima specijalne poručio: „Uzmite vlast u svoje ruke i uspjet ćemo se dogovoriti“.

To je bilo "mjerenje" stupnja nacifikacije vodstva Ukrajine i njezinih oružanih snaga. Kao što znamo, nitko nije htio preuzeti vlast i svrgnuti Zelenskog da se spase gradovi i sela i životi samih vojnika.

To je vodstvu Rusije dalo na znanje da je stupanj nacifikacije vodstva Ukrajine već nepovratan. To je također važna točka koju je trebalo razjasniti kako bi se spasili životi vojnika.

Četvrto, kada Rusija porazi glavninu ukrajinske vojske u Donbasu, a to će se dogoditi, što god netko mislio, onda će se svi oni Ukrajinci koji se nađu u zoni koju je Rusija zauzela jednostavno prestati bojati „nekoga“.

Koga će se bojati ako ukrajinske vojske jednostavno nema, ako svi znaju da je ukrajinska vojska poražena u Donbasu?

Sada su Ukrajinci, koji se nalaze u gustom "mjehuru" svoje propagande, i dalje uvjereni u snagu Oružanih snaga Ukrajine, te da je ruska vojska na izmaku snaga i da Oružane snage Ukrajine mogu pobijediti rusku vojsku. Zato se boje njezina povratka i šute i trpe ona odvratna premlaćivanja i vezivanja za ulične stupove, gole stražnjice i zaliveni bojom, čak i djeca i djevojke, dok se rulja iživljava na njima. Fizički i u svakom drugom smislu.

Ali kada Oružane snage Ukrajine prestanu postojati kao jedinstvena centralizirana snaga, koga bi se trebali bojati?

I konačno peto, oni građani Ukrajine koji stvarno počnu surađivati ​​s ruskim snagama neće propustiti trenutak kada bude objavljena evakuacija, a Oleg Carev je napisao da je to obećano svima koji su ozbiljno surađivali s nama u blizini Kijeva.

Ako su ovi ljudi koji su ubijeni u Buči „prečuli“ obavijest da Rusi odlaze i nisu otišli s njima, onda nisu ni surađivali, nego su uzimali isključivo humanitarnu pomoć. I samo za to su stavljali bijele vrpce na rukave. Kasnije su likvidirani od Ukrajinaca, ma što tvrdila propaganda. A što više vremena prolazi, sve je više dokaza da je bilo tako, do te mjere da je mađarski premijer Orban od Kijeva zatražio da hitno provede temeljitu istragu o svemu, a ne da se u EU moramo ograničiti na napise ukrajinskih služi i medija i vjerovati im na riječ. Iz nekog razloga, Kijev tu istragu ne želi provesti, iako je dovoljan tim dobrih forenzičara da s visokim stupnjem vjerojatnosti utvrdi što se dogodilo.

Naravno, svima je žao tih ljudi. Ali da Rusi nisu okovali Oružane snage Ukrajine u blizini Kijeva, onda bi cijena takve odluke bila plaćena s puno više života ruskih vojnika.

Sukladno tome, za generale Generalštaba Rusije ovi gubici izgledaju manje kritični od gubitaka koje bi ruske trupe pretrpjele da se sve snage Oružanih snaga Ukrajine iz blizine Kijeva odmah prebace u Donbas.

A sada ih, usput, nije tako lako ni prebaciti, jer Kijev nema dovoljno goriva, a ruska avijacija neprestano tuče po logističkim pravcima i bazama koje su centri okupljanja mobiliziranih i ukrajinskih dragovoljaca.

Oni, čak i ako krenu, sada će lako biti "prorijeđeni", mnogo jače nego što bi to bilo na početku vojne operacije. Zar je to tako teško razumjeti?

Naravno, zapravo postoji mnogo više razloga zašto je bilo potrebno i napasti područje Kijeva i udaljiti se, ali ruska komanda ih nikada neće sve objaviti. I nikad ih ne možemo znati sve.

No, mislim da su i razlozi koje sam ovdje naveo sasvim dovoljni da se zaustavi histerija oko određenih gubitaka u informacijskom polju i smislu imidža koje su ruske snage pretrpjele zbog odlaska iz Kijeva.

Ali ponavljam, siguran sam da bi svi ti gubici informacija i imidža u slučaju neuspjeha, pa čak i samo odugovlačenja bitke za Donbas bili puno veći od ovih u povlačenju iz Kijeva.

„Staljingradska slika“ slika „Kijevskog Rževa“

Kada su Amerikanci predvidjeli da će ruske trupe stići do Kijeva za dva dana, polazili su od vlastitog mentaliteta po principu “pobjede pod svaku cijenu”. Ali Rusi nisu Amerikanci

Rezultati "prve faze" su očiti. Ukrajina je potpuno izgubila mornaricu, kao i najveći dio njene opsežne vojne infrastrukture, a to su baze, aerodromi, skladišta oružja i goriva, itd., a ostala je i bez zrakoplovstva. Ruska vojska uspjela je praktički dovršiti stvaranje takozvanih “kotlova” u kojima su u ofenzivnoj zoni opkoljene jedinice Oružanih snaga Ukrajine, nacisti i radikalni nacionalisti.

Odnosno, možemo pretpostaviti da se zadatak broj jedan koji je postavio predsjednik Putin, "demilitarizacija" Ukrajine u cjelini, uspješno provodi.

Zapravo, to se prepoznaje i tijekom aktualnog virtualnog showa Zelenskog, pod sloganom "Strane zemlje će nam pomoći". Ova figura, koju osobno odbijam priznati kao legitimnog ukrajinskog vođu, dosljedno govori pred parlamentima raznih zemalja, od Amerike do Australije, po staroj glumačkoj navici i pred sudionicima dodjele Oscara i Grammya.

Njegove američke gazde su se očito uspjele probiti do ostatka njegova mozga, pa više ne traži hitno primanje Ukrajine u NATO, zatvaranje neba nad Ukrajinom, što bi neminovno dovelo do tranzicije “posebne vojne operacije” u globalni rat, već samo moli nove novčane svote i oružje. Kako je u jednom od svojih govora Europljanima žalosno molio: „Dobro, dajte nam barem jedan posto svojih tenkova i zrakoplova, inače se nemamo s čime boriti“. I danas je HRT prenio njegovo cmizdrenje, prilikom kojeg je rekao da „branitelji hrabro odolijevaju u Mariupolju i da će ga obraniti“, iako je You Tube prepun snimaka ruske vojske i jedinica DNR po cijelom gradu, osim dijelova tvornica Azovstal i Iljič na sjeveru grada.

A u nedavnom intervjuu američkoj televizijskoj kući Fox News zacvilio je sa suzom u glasu: “Samo nam dajte rakete. Dajte nam avione. Ako nam ne možete dati F-18 ili F-19 ili što god imate. Dajte nam stare sovjetske avione. To je sve". Kao "Bože daj nam ono što tebi ne treba“.

Budući da njegovi glumački talenti, mora se priznati, nisu loši, po snazi ​​uvjerenja očito je nadmašio mnoge pijune istih gazda.

Ali najgore je što do sada upravo ta “strana zemlja” nastavlja pomagati kijevskom režimu isporučujući Ukrajinu oružje, uključujući i ofenzivno. U tome su posebno uspješne Engleska i Njemačka, a Pentagon je nedavno obavijestio američki Kongres o pružanju dodatne pomoći Ukrajini za još 300 milijuna dolara.

Washington je Ukrajini već dodijelio 1,6 milijardi dolara od početka ruske vojne operacije. A ukupno je od početka Bidenove administracije u te svrhe potrošeno 2,3 milijarde dolara. Sada će Sjedinjene Države opskrbiti Ukrajinu laserskim navođenim raketnim sustavima, bespilotnim letjelicama Switchblade i Puma, sustavima protuzračne obrane, oklopnim vozilima, streljivom, uređajima za noćno gledanje, komunikacijskim sustavima, strojnicama i „zaštitom za kemijsko oružje“. Ovo posljednje smrdi na sirijske igrokaze s kemijskim napadima i nije isključeno da vidimo nešto slično u Ukrajini.

Mislim da svatko normalan razumije da time samo produžavaju agoniju ukrajinske hunte i izazivaju nove žrtve među civilnim stanovništvom.

Sada su ruske trupe, kao što svi znaju, na periferiji brojnih velikih gradova, ali im se ne žuri tamo ulaziti. Došli su u najtežu fazu vojne operacije, jer se borbe unutar gradova uvelike razlikuju od onih na otvorenom, pogotovo s obzirom na to da je, po nalogu Zelenskog, svima podijeljeno automatsko i drugo oružje. Ne znam kako će ruska komanda riješiti ovaj problem, ali sam siguran da će što više nastojati izbjeći civilne gubitke.

Radikalni ukrajinski nacionalisti i neonacisti koji su se tamo ukopali nemaju što izgubiti, jer su svjesni da odande živi neće izaći. Neonacisti i teroristi ostaju takvi, bez obzira kojim jezikom govore i kojem se bogu molili.

Kada su Amerikanci predvidjeli da će ruske trupe stići do Kijeva za dva dana, polazili su od vlastitog mentaliteta po principu “pobjede pod svaku cijenu”. Ali Rusi nisu Amerikanci. Za razliku od njih, žrtve među civilnim stanovništvom ne pripisuju takozvanoj „kolateralnoj šteti“. U ruskom vojnom leksikonu jednostavno ne postoji takav koncept.

A neočekivana potvrda, po mom mišljenju, izopačenog mentaliteta zapadnih političara bila je njihova reakcija na odvratni, na brzinu izmišljeni lažni takozvani "genocid" u gradu Buči. Neću ponavljati zašto je cijela ova priča laž od početka do kraja, jer svatko to može pronaći i sam se uvjeriti, zanima me nešto drugo.

Prvo su reagirale na košmarne snimke iz Buče histerične dame na visokim ministarskim položajima u Njemačkoj i Engleskoj. Gotovo istovremeno. Ali ako su ove histerične ženturače tako reagirale, to možda možemo pripisati neznanju. Ali gdje su im generali i forenzičari da vide stupanj svježine krvi i mrlja. Ali uzmimo da to nije ženska stvar. No, nakon njih su, jednako srceparajuće, zaurlali i muškarci, Macron i Johnson, koji se nisu ni potrudili napraviti barem kakvu takvu stanku kako bi analizirali video materijale i obavještajna izvješća.

Odnosno, oni su odmah rekli da je ruska vojska pobila te civile. Očito sude po sebi, kao kad su zrakoplovi ovih zemalja sudjelovali u zločinačkom bombardiranju Jugoslavije 1999. godine, u kojem je ubijeno nekoliko tisuća civila, među kojima i žene i djeca. Još jedna tužna godišnjica ovog zločina, inače, proslavljena je neki dan. Inače, Francuska je tada dodijelila najveći broj europskih borbenih zrakoplova za ubijanje civila.

Malo skrećući s teme, ne mogu a da ne kažem da je ubacivanje ove lažne vijesti imalo barem tri pogotke. Prvo, da se skrene pozornost s negativnog učinka u svijetu zbog objave dokumentarnih snimaka divljačkog mučenja i likvidacije ruskih ratnih zarobljenika od strane ukrajinskih nacionalista.

Drugo, ublažene su optužbe za izdaju koje su pljuštale po Kijevu nakon što su se doznali neki ustupci, koje su navodno napravili ukrajinski pregovarači.

I treće, izazvano je novo izbijanje antiruske retorike i val sankcija, a maksimalno se još jednom pokušavaju uvući treće zemlje u sukob, odnosno da rat postane globalni.

Nakon ovoga, priznajem, jednostavno ne razumijem smisao nastavljanja takozvanih mirovnih pregovora s predstavnicima kijevskog režima, koji je zamijenio prethodni, a koji je na vlast došao državnim udarom.

U ratno vrijeme takvi pregovori mogu biti uspješni samo u jednom slučaju: kada jedna od strana prizna svoj skori poraz i na taj način pokuša za sebe ispregovarati neke povoljne uvjete predaje.

A o samom početku, siguran sam da je odluka o pokretanju “specijalne vojne operacije” bila vrlo teška za rusko vodstvo. Sve do samog početka, čak sam vjerovao da je neće biti. Ali to je bitka u koju je Rusija morala ući kako bi ostala velika zemlja i ne bi izgubila poštovanje svojih građana.

A onima koji u to sumnjaju, mogu postaviti jedno jednostavno pitanje: “Ima li država, a u ovom slučaju Rusija, pravo, u prisutnosti jasne egzistencijalne prijetnje ostaviti nekoliko milijuna svojih sunarodnjaka i građana neizbježnom istrebljenju, čak i ako žive s druge strane granice?

Da, naravno, svaka vojna akcija je tragedija i ovo mogu ponavljati u nedogled. Ali ipak, osobno, na moje pitanje mogu dati samo potvrdan odgovor. Nije bilo drugog izbora. A kapitulacija pred takozvanim "kolektivnim Zapadom", s kojim Rusija zapravo ratuje u Ukrajini, značila bi smrt Rusije kao suverene države.

A o tome da je slika „strašnih Rusa“ u određenoj mjeri čak i korisna, kao i one dodatne sankcije koje će im biti uvedene zbog “masakra u Buči”, pisat ću u drugom članku, čim stignem. Pogotovo ovo drugo i „sankcijski pritisak“.

I za kraj, da ne zaboravimo. Ruske snage su se u operaciji Kijev:

- bavile nuklearnom elektranom u Černobilu i saznale postoji li opasnost, uništili su sve što je trebalo uništiti i pobrinuli da ne postoji opasnost od "prljave bombe";

- prisilile su Kijev i Pentagon da zatvore 5 biolaboratorija oko Kijeva i uništili su sve opasne materijale u njima;

- zauzeli su rezervno zapovjedno mjesto ukrajinske vojske, gdje se predao 61 oficir, a vjerojatno su dobili puno važnih informacija o Oružanim snagama Ukrajine.

Eto, mislim da bi ovo bilo dovoljno za danas i dok se ne pokrenu stvari na istoku, jer sada slijedi završetak čišćenja Mariupolja, svaki podrum, svaku sobu, svaku garažu, a onda pregrupiranje i pravac Donbas. Osim ako nas ne iznenade i krenu prema Nikolajevu, Odesi i Pridnjestrovlju. Ali sumnjam.

Karta visoke rezolucije South Front