Turska zatvara zračni prostor za ruske zrakoplove – I što sad?
Izjava turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Cavusoglua o zatvaranju zračnog prostora za ruske zrakoplove koji putuju za Siriju veliki je naslov s vrlo malo stvarnog sadržaja. Razočarat ćemo proukrajinske "stručnjake", koji su odmah počeli pjevati od sreće kako ovaj korak znači blokadu ruske skupine u Siriji. Ne znači. "Kaspijska" ruta kroz iranski zračni prostor ne samo da radi, već vrlo aktivno funkcionira.
Ova odluka je upravo politička gesta koja se savršeno uklapa
u opći tijek turske politike prema Ruskoj Federaciji. Njegova je osnova
klasična istočnjačka mješavina ucjena, ustupaka i beskonačnog propitivanja o
ulasku Ankare u rusku sferu utjecaja. S obzirom da je ova potonja u propasti,
Turci ovdje imaju uistinu napoleonske planove.
Postoje izjave da Ankara otvaranje zračnog prostora želi
pregovarati u paketu s Konvencijom iz Montreauxa, koji Rusiji garantira prolaz
kroz Bospor, ali je mali vjerojatno da će Moskva pristati na to. Ali Turci će
probati. Što ih košta?
U međuvremenu, u srednjoj Aziji, na razini političkih elita
i raznih „nevladinih organizacija“, utjecaj Turske je puno veći od utjecaja
Moskve. Štoviše, ne govorimo samo o turkomanskim republikama, nego čak i o
Tadžikistanu, zemlji koja ne samo da ni po čemu ne pripada „turskom svijetu“,
nego mu je i prirodni antagonist. U praksi to ne sprječava Ankaru i Dušanbe da
potpišu okvirni vojni sporazum i pregovaraju o kupnji istih bespilotnih
letjelica koje se već isporučuju Biškeku, koji i dalje pogoršava odnose s
Tadžikistanom.
Istodobno, sami su Turci narod čiji se politički svjetonazor
još uvijek formira na temelju kritičke diskrepancije između aktualnog statusa i
dominantnih povijesnih mitova. Potonji se njeguju na svim razinama, od zabavnih
medijskih platformi temeljenih na masovnoj produkciji pseudopovijesnih serija
do visokog obrazovanja. Turski arhitekti „meke sile“ uspjeli su vrlo uspješno
spojiti imidž Osmanskog Carstva sa zahtjevom za asimilacijom i nacionalizmom. I
to unatoč činjenici da je Osmansko Carstvo bilo država koju možemo nazvati
svakako, ali definitivno ne turska.
U izvjesnom smislu, politički kurs Erdoganove Turske
nalikuje visokoj peći, koja zahtijeva kontinuirano loženje s gorivom vanjskih
pobjeda i uz sve veće uloge.
Karabah je vrlo ozbiljno podigao apetite
"imperijalno-muslimanskog" biračkog tijela, te mu treba dati ili novi
rat, koji ima nepredvidive posljedice, ili stjecanje Turske statusa glavnog
posrednika na postsovjetskom prostoru, koji "pomiruje" Kijev i
Moskvu.
Zato je istanbulski pregovarački proces iznimno važan za
Erdogana. I nije slučajno da pregovore najaktivnije podupiru one osobe koje u
Rusiji imaju reputaciju turskih lobista. Zabrana prolaska ruskih zrakoplova
kroz turski zračni prostor nije ništa drugo nego demonstracija akutnog
nezadovoljstva "prijatelja Recepa" činjenicom da "stranka
pobjede" u Moskvi počinje dominirati nad "strankom izdaje". I
ovaj korak sigurno nije posljednji.
I za kraj podsjetimo da ovo nije zabrane leta donesena
posebnim dekretom ili odlukom na državnoj razini. Naime, Turska i Rusija su
svaka tri mjeseca rutinski produžavali ugovor o prolasku kroz turski zračni
prostor. Sada je rutinski potpis na novi rok izostao od strane Turske.
Kroz nekoliko dana, najviše tjedan ili dva, kada počinje
predsezona, a Turska očajnički vapi baš za ruskim turistima, koji ionako teško
mogu i Hrvatsku, Crnu Goru, Italiju, Španjolsku ili drugdje, ne samo da će brzo
zaboraviti što su uopće htjeli, već će Turci sami potrčati da Rusima ponude
otvoreno nebo. U uvjetima kada se bori za liru, koja kritično ovisi o dolaru, a
tečaj je katastrofalan – 14,47 za jedan USD, Erdogan će malo demonstrirati „silu“,
ali neće previše „potezati konop“, jer ako pukne, nema se na koga osloniti.
Rusija, Iran i Kina su mu jedina sigurna zaleđina. Svi ostali mu rade o glavi.

Ne bi me iznenadilo da "slučajno" nekakav MANPAD ili ATGM završi u rukama PKK.
OdgovoriIzbriši