Ovo su Vladimir Putin i Rusija i njihov glavni cilj kojeg mnogi ne razumiju:

 

Sada, kada su se događaji naglo ubrzali i eskalirali, sve češće različiti autori, politolozi i stručnjaci postavljaju pitanje: "Kako razumjeti odluke Putina i ruskih vlasti?" Sve češće se mora priznati da je često nemoguće predvidjeti i objasniti Putinove odluke, a to primjećuju iskusni, inteligentni stručnjaci i na Zapadu i u Rusiji.

I drugi problem, koji se primjećuje u medijima i na društvenim mrežama, jeste fokusiranost na borbe na frontu, pomake za svaki zaseok, ulicu i izgubljeni tenk, dok se zapravo vodi borba o kojoj će ovisiti budućnost cijelog čovječanstva.

Nešto o tome sam naveo u prošlom članku Razumjeti Putina i zašto rusofobnu Europu mora spašavati od nje same. 

 

Dva su objašnjenja za Putinovu neobjašnjivost i nepredvidljivost:

Putin nudi tri rješenja: prvo je najisplativije, a ako se prijedlog ne prihvati, predlaže manje isplativu i rigidniju opciju. Ako se ni ova ponuda ne prihvati, nudi najneisplativiju, najtežu i, što je najvažnije, konačnu opciju.

Putin je džudista. A judo nije samo sport koliko filozofija, svjetonazor i princip donošenja važnih odluka. A bit ovih odluka je iskoristiti energiju neprijatelja kako bi mu se nanijela maksimalna šteta, a ujedno se prema tom neprijatelju odnositi s poštovanjem.

Oba ova objašnjenja imaju jednu ozbiljnu manu, jer vam omogućuju da "unazad" shvatite što je Putin učinio, ali vam ne dopuštaju da "izračunate" što će sljedeće učiniti. Svako predviđanje iz nekog razloga na kraju se pokaže pogrešnim.

Dakle, treba tražiti neko novo objašnjenje za tu neobjašnjivost, kako nas odluke koje Putin donosi o ključnim pitanjima barem nekad ne bi iznenadile.

Čini se da postoji jedan faktor koji je do sada bio zanemaren i zbog kojeg su svi pogriješili pokušavajući predvidjeti što će Putin učiniti ili razumjeti što ga je navelo da donese jednu ili drugu odluku. Zanimljivo, gotovo svi govore o ovom faktoru, ali ga nitko ne uzima u obzir kada pokušava predvidjeti ili razumjeti Putinove odluke. Ovaj faktor je priroda trenutne globalne krize. Točnije, činjenica da se naš svijet na kraju ove krize neće vratiti u stare sheme i više neće biti isti kao prije ove krize.

A to znači da se svaka odluka donesena s pogledom na budućnost čini neobjašnjivom s gledišta na koje smo navikli "prije krize". I svaka odluka donesena "po starim, poznatim konceptima" bit će osuđena na propast, jer to je bit takve krize kakva je sadašnja.

Dakle, ispada da možete razumjeti što Putin radi samo u jednom slučaju i ako znate kakva budućnost određuje njegove odluke. Ali za to morate točno znati kakva će biti budućnost.

I ovdje, na temelju svega učinjenog i svega što ose dogodilo ima razloga tvrditi da je tu budućnost sasvim moguće spoznati. Mnogi veliki umovi predvidjeli su početak trenutne globalne krize, drugi su stvorili tehnologiju za predviđanje onoga što bi moglo doći nakon završetka krize. Međutim, ako spojimo to znanje i rezultate tehnoloških izračuna, dobit ćemo "približnu" sliku postkrizne budućnosti. Pogled iz ove budućnosti u sadašnjost, koja se odvija pred našim očima, pomaže nam razumjeti tko radi za budućnost, a tko za njezino uništenje i za kraj ljudske civilizacije.

Nije potrebno čak ni ukratko opisivati globalnu krizu i budućnost koju nam ona obećava. Činjenica je da sadašnja kriza,  za razliku od onih koje su se dogodile,  utječe na gotovo sve aspekte života i aktivnosti čovječanstva. I ne samo da "utječe", već ih dramatično mijenja.

Zapravo, nije riječ o jednoj krizi, već o ogromnoj „piramidi“, točnije, lavini međusobno povezanih i međusobno ovisnih kriza. Prvi pokušaj analize već je identificirao više od četrdeset kriza i jedan članak nije dovoljan da ih se sve spomene.

Dakle, za sada, uzmimo da je takva prognoza moguća i da postoji, kao i da ta prognoza daje točnije razumijevanje onoga što se događa, kako Putinove strategije, tako i strategije "kolektivnog Zapada" , te strategija Kine, Indije i ostalih "igrača".

Usredotočimo se za sada na “neobjašnjive” akcije Rusije.

Na primjer, zašto Rusija nastavlja prodavati naftu, plin i drugu robu "neprijateljskim" zemljama? Štoviše, zašto Rusija nastavlja transportirati plin ukrajinskim plinovodom? Uostalom, u Ukrajini je Specijalna vojna operacija, iako svi mogu vidjeti da se tamo vodi rat „kolektivnog Zapada“ protiv Rusije. I ne samo to, zbog sankcija Rusiji u Europi, a i u Sjedinjenim Državama, počinje energetska kriza, koja će se bez ruskih opskrba samo ubrzavati i intenzivirati. Zašto Rusija nije spremna "udovoljiti željama" europskih čelnika i ne prekida opskrbu energentima?

S taktičkog stajališta, bilo bi logično prekinuti opskrbu naftom, plinom, gnojivima Europi i Sjedinjenim Državama, srušiti njihova gospodarstva i dobiti rat. Zašto Rusija to ne radi?

Da, jer se, sa stajališta postkrizne budućnosti, ova taktička pobjeda pretvara u strateški poraz. Kako to? Jednostavnije sam to već naveo u gore navedenom članku, ali kriza je prijelazni proces s jednog trenda razvoja na drugi. Jedna od brojnih kriznih tranzicija u aktualnoj globalnoj krizi je prijelaz s trenda globalizacije tržišta, njegovog ujedinjenja u jedinstveni sustav podjele rada, na suprotan trend i podjelu globalnog tržišta na nekoliko „lokalnih“, odnosno, formiranje ekonomskih makroregija oko nekoliko metropolitanskih područja. Svaka makroregija imat će vlastiti suvereni ekonomski sustav, neovisnu proizvodnju kritičnih dobara i usluga te vlastitu rezervnu  valutu.

O tom novom trendu, o njegovoj neizbježnosti pisao je Mihail Hazin u "Sjećanju budućnosti". U budućnosti koja se uklopila u jednu prognozu.

Nove makroregije čine metropole i "sateliti", ekonomski i politički manje i slabije zemlje. Ali ovi sateliti se u konceptu multipolarnog svijeta ne osvajaju, već prilaze dobrovoljno i nitko ih ne tjera da se pridruže ovoj ili onoj metropoli, več sami biraju svoju metropolu i odlučuju ući u njezinu makroregiju.

Zašto? One same ne mogu uspješno braniti svoje političke i ekonomske interese u konkurenciji s moćnijim zemljama metropola. Ali pridruživanje makroregiji daje im nove mogućnosti za obranu svog suvereniteta. S druge strane, metropoli su potrebni sateliti iz više razloga, jer su tržište, izvor jedinstvenih resursa i novih proizvodnih mogućnosti.

Što je potrebno da jedna zemlja postane metropola? Nije dovoljno samo reći: “Ja ću biti metropola i okupiti zemlje u svojoj makroregiji”. Prvo morate steći reputaciju jake države sposobne za braniti svoje i interese "satelita" u oštroj konkurenciji. Biti pouzdan partner koji drži svoja obećanja, pismena i usmena, te ponuditi atraktivan ekonomski i politički model koji je stabilan u svim okolnostima više sile.

Upravo s te točke gledišta treba razmotriti mnoge ruske postupke i mnoge Putinove odluke. Ovim postupcima i odlukama Rusija stvara sliku budućnosti. Ovi postupci i odluke mnogima su neshvatljivi, djeluju nelogično. No, činjenica je da su ruske “nerazumne” akcije zapravo usmjerene na postkriznu budućnost i stoga se ne mogu shvatiti s gledišta i suvremene paradigme i taktičkih, kratkoročnih interesa.

To je, na primjer, izgradnja ili obnova složene industrijske strukture i supstitucija uvoza, prvo u strateški važnim područjima gospodarstva, a zatim gdje god je to moguće.

Potom slijedi socijalna orijentacija gospodarstva, težeći što boljem poštivanju međunarodnog prava i ugovora, često na štetu vlastitih interesa, kao prodaja plina, nafte i druge kritične robe "neprijateljskim" zemljama, težeći mirnom rješavanju raznih problema.

To je i jedinstven način vođenja specijalne operacije u Ukrajini, gdje se spašavaju životi civilnog stanovništva i neprijatelja spremnog na predaju koliko god je to moguće.

Naravno, aktivnosti diplomacije, a Sergej Lavrov trenutno obilazi arapske sile i ostale islamske zemlje, uz sposobnost održavanja dobrih poslovnih odnosa čak i s međusobno zaraćenim stranama kao što su Indija i Pakistan, Izrael i Palestina, Izrael i Iran, itd.

Rad na imidžu mirotvorca, zemlje koja ne započinje, već završava ratove. Jer, podsjetimo one s memorijom akvarijske ribice, ovaj rat je počeo 2014. i do sada je pokosio 13 000 života civila, od čega preko 500 djece.

Svi ti postupci u očima drugih zemalja stvaraju imidž najpouzdanije i najatraktivnije metropole, sposobne braniti interese i suverenitet svojih „satelita“ čak i u najtežim situacijama bez ugrožavanja svojih interesa.

Jedan od ključnih zadataka u stvaranju suverene makroregije je formiranje zone suverene valute s vlastitom rezervnom valutom. Da biste to učinili, prvo morate napustiti "jedinstvenu globalnu rezervnu valutu". Naravno, ne na "revolucionarni", već na postupni, evolucijski način. Tu je prvo kupnja rubalja za dolare i eure, a onda za kupljene rublje partneri dobivaju robu, što u principu ne mijenja gotovo ništa za kupca. Zatim slijedi formiranje "viševalutnih međunarodnih rezervi" i da se priznaju viševalutne rezerve u nacionalnim valutama, a potom i potpuno odustajanje od jedinstvene rezervne valute – dolara, te prelazak na nacionalne makroregionalne rezervne valute.

S ove točke gledišta, najava plaćanja za plin i svemirsku tehnologiju u rubljama je nevjerojatno učinkovit potez. Za uobičajeno globalno tržište ovo je „čista glupost koja Rusiju neizbježno vodi u potpunu izolaciju“. S taktičke točke gledišta, ovaj korak nema nikakvog smisla i bilo bi puno učinkovitije potpuno odsjeći i Europu i Sjedinjene Države od ruskih opskrba energentima, i time, ako ne urušiti, onda svakako uvelike potkopati njihova gospodarstva.

Ali takva "osvetoljubivost" i slogani "Zamrznuli ste naša sredstva i uveli sankcije protiv nas, a mi ćemo vam organizirati energetsku i prehrambenu krizu" ruši imidž pouzdanog partnera. Za svakog potencijalnog „satelita“ ovo je prijetnja i ako nečim "niste ugodili" metropoli, to se može ozbiljno kazniti. Tko će vjerovati takvoj metropoli? Nitko, i makroregije se mogu graditi samo na međusobnom povjerenju.

Tako ispada da je, s gledišta budućnosti, puno isplativije ne „osvetiti se“, već „neprijateljskim“ zemljama ponuditi mirno rješavanje konfliktne situacije. To samo jača imidž pouzdanog i snažnog partnera. Samo se jaki ne trude boriti. Ali ako si prisiljen boriti se, onda se neprijatelji imaju čega plašiti.

Ruski povjesničar Nikolaj Starikov izdvojio je zanimljivu točku u prijelazu na obračun u rubljama.

„Sada će neprijateljske zemlje biti vitalno zainteresirane za jačanje rublje. Što je rublja jača, to će im biti jeftinije kupiti rublje za kupnju ruske robe. Ranije su te zemlje bile vitalno zainteresirane za slabljenje rublje kako bi oslabile rusko gospodarstvo, jer što je rublja slabija, to je za Rusiju skuplja uvozna roba. Ali sada im je u interesu jačanje rublje, što vidimo u stvarnosti i tečaj rublje se vratio na vrijednosti "prije specijalne vojne operacije", napisao je Starikov.

Takve uspješne višesmjerne kombinacije dodatno jačaju imidž pouzdane i jake metropole. Zato SAD i Britanija vode informacijski rat protiv Rusije stvarajući u javnom mnijenju sliku agresora, osvajača i da se nitko ne usudi s njom imati posla, da joj nitko ne vjeruje.

Ovo je ukratko o ruskom djelovanju i Putinovim odlukama, jer se o ovoj temi može dugo raspravljati. U gotovo svakom aspektu života Rusija slijedi “nerazumljiv” put, juri u novu, bitno drugačiju budućnost. A što se događa s ostatkom svijeta, s gledišta iste budućnosti?

Po svemu sudeći, odluke koje se donose u zemljama "kolektivnog Zapada" temelje se na uobičajenom shvaćanju života, upravo onom koji je doveo do sadašnje globalne krize. I stoga, umjesto očekivanih rezultata, ove odluke vode suprotnom.

Dakle, “paklene” sankcije koje je Zapad usvojio, prema uobičajenim standardima, trebale su uništiti rusko gospodarstvo, izolirati Rusiju od ostatka svijeta i baciti je na koljena. A što se zapravo događa? Sankcije samo jačaju Rusiju, ali vrlo bolno pogađaju one zemlje koje sudjeluju u politici sankcija. I to unatoč činjenici da Rusija još nije usvojila niti jednu protusankciju. Može se reći da nije ni prstom maknula.

Pogledajmo ovu čudnu činjenicu detaljnije.

Sankcije su "mjere" koje bi trebale poslati signal "kažnjenim" ljudima i državama: "Ponašate se krivo". Utjecajem sankcija “kažnjeni” moraju promijeniti svoje ponašanje i nastaviti se ponašati “ispravno”. Zašto preko 10 000 izrečenih sankcija, što je točan broj, ne daju očekivani rezultat?

Gotovo sve ove sankcije su kazna zemlje i njenih građana, ali kazna u smislu globalnog tržišta. One su usmjerene na smanjenje prodajnih tržišta za rusku robu, na zaustavljanje isporuke ključne robe, materijala i komponenti koje su vitalne za ljude i razne industrije, na blokiranje mogućnosti plaćanja uvoza i primanja plaćanja za izvoz, na uskraćivanje zemlji i njenim građanima bilo kakve mogućnosti obavljanja gospodarskih, financijskih, industrijskih i drugih djelatnosti, te zbog oduzimanja imovine i financija.

Za državu čvrsto integriranu u globalno tržište, takve su sankcije doslovno poput smrt. Uskraćuju državi i građanima bilo kakvu šansu za opstanak i razvoj. Integracija u globalni sustav podjele rada takvu zemlju čini ranjivom, nesamostalnom, nesuverenom. Uskraćivanje novca, zaliha i kupaca znači potpuni prestanak gospodarske aktivnosti.

Neću analizirati kako je i zašto Rusija uspjela ove sankcije pretvoriti u svoju korist, a štetu koju oni nanose u profit. Ovo su napisali stručnjaci koji su puno bolje "upoznati" od mene. Mogu samo da, kako bi se uspješno oduprla tim paklenim sankcijama, Rusija je poduzela mnoge akcije usmjerene na postkriznu budućnost i time oslabila “mjere utjecaja” temeljene na načelima globalnog tržišta, koje su u Rusiji jednostavno postale zastarjele, a time neučinkovite. Ovo je jasna demonstracija drugim zemljama, uključujući potencijalne "satelite", novog ekonomskog modela i njegovih prednosti.

Ali zašto su te sankcije toliko pogodile Europu i Ameriku? Uostalom, to nije bilo u planu sankcijskog pritiska na Rusiju? Čini mi se da je taj “povratni udar” ipak bio planiran. Naime, na globalnom tržištu sve su zemlje "vezane" za sve. “Kazna” jedne od zemalja neminovno uzrokuje promjene na globalnom tržištu i netko gubi svoja tržišta povezana s “kažnjenom” zemljom, netko gubi zalihe važnih materijala, robe i komponenti iz ove zemlje, netko gubi novac u neuspjelim i prekinutim transakcije.

Samo što obično saldo gubitaka ide u prilog državama koje uvode sankcije, utjecaj na kažnjenog je jači i prije ga treba oslabiti, nego što će reakcija sankcija utjecati na one koji su ih uveli.

Kao u izreci "dok debeli mršave, mršavi će umrijeti". Tako su sve zamislili na „debelom Zapadu“.

Ali onda, "malo", "na komadiće rastrgano" gospodarstvo Rusije neočekivano se pokazalo neosjetljivim na sankcije. A udar na Europu i Sjedinjene Države pokazao se toliko jakim da su odmah morali uvesti “iznimke od sankcija”, „iznimke na iznimke u šestom paketu“, svojim narodima najaviti “Putinova poskupljenja” i smišljati hitne mjere za smanjenje potrošnje stanovništva.

A ono što ih do sada spašava nije uopće otvaranje strateških rezervi američke nafte, niti hitne mjere koje je poduzeo FED kako bi “držao inflaciju pod kontrolom”, pa čak ni očajnička borba europskih vlada protiv uvođenja embarga ruskim energetskim resursima.

Ono što ih doista spašava, začudo, jest Putinova “neobjašnjiva” politika i Rusija koja se ne osvećuje, već upravo suprotno, svim silama pokušava spasiti Zapad od teških posljedica njegove vlastite politike. Zapad to čak i ne čini "iz vlastitog idiotizma", već iz vlastite želje da živi kao prije, na račun drugih,  kada je apsolutno nemoguće živjeti kao prije.

Svijet se neminovno mijenja i ono što nekima izgleda kao „poraz“, trenutno je taktičko neuzvraćanje udarca, a cilj svega je stvaranje svijeta koji je najavljen 2007. u Munchenu. Samo nitko  nije slušao.