Što Putinova „dekomunizacija“ znači za Ukrajinu i što znači uopće?

Tijekom vremena koje je prošlo od početka specijalne vojne operacije  imam dojam da većina nije shvatila riječi predsjednika Rusije koji je spomenuo dekomunizaciju Ukrajine. Mnogi su to počeli tumačiti iz „naše“ perspektive, te kako će konačno „sovjetske komunjare stići pravedan osvetnički bijes ruskog vođe“. Naravno, moglo se čuti takvih budalaština da većinu nije potrebno ni komentirati, ali ni autori teza koje su pokušale naći nekakvo uporište zaboravljaju da je Ruska Federacija nasljednica Sovjetskog Saveza i odricanje istog je odricanje same sebe. Posebno zbog 27 milijuna mrtvih u Drugom svjetskom ratu i Zastave pobjede, na što zaboravljaju zagovornici „početka povijesti od danas“ i „od nas“, koji „smo“ iznikli na fiktivnim likovima iz nacionalne mitologije i alternativne povijesti.

U kontekstu Specijalne vojne operacije se obično govori o denacifikaciji, demilitarizaciji i tako dalje, što je, općenito gledano, točno. Mislim da je vrijeme da pobliže pojasnimo pojam "dekomunizacije" u odnosu na Ukrajinu. Pokušat ću ovo učiniti najbolje što mogu.

Za početak bih želio skrenuti pozornost da Vladimir Putin nikada nije viđen u nekakvom vulgarnom i bijesnom antikomunizmu. Komunistička partija u Rusiji je parlamentarna stranka i ne doživljava nikakve progone. Stoga, dekomunizacije kao takve nema. Međutim, u odnosu na Ukrajinu, ruski predsjednik jeste najavio dekomunizaciju, ali postoji ogromna razlika u cilju ova dva procesa.

Ako termin "denacifikacija" primijenimo na društveni i politički život, a termin "dekomunizacija" isključivo, na geografiju ili na teritorij, onda sve odmah sjeda na svoje mjesto.

“Prava dekomunizacija” u sadašnjem kontekstu, po mom mišljenju, znači povratak izvornih ruskih zemalja Rusiji. Uzimajući ovo kao cilj, možemo pokušati procijeniti konture specijalne vojne operacije i konačnu konfiguraciju. Postulirajući da je moderna Ukrajina umjetno stvorena država, uključujući zemlje koje su joj dobrovoljno u sastav "gurali" boljševici, možemo pokušati ići dalje. Dakle, koje su to zemlje?

U procesu razaranja Ruskog carstva prije više od stotinu godina, na njegovom su se teritoriju pojavile različite državne i kvazidržavne tvorevine. Neke ranije nikada nisu postojale, kao azijski „Stanovi“ ili Azerbejdžan, a mnogima je SSSR nakon stoljeća obnovio državnost.

Zanimaju nas zemlje koje su se pojavile na području današnje Ukrajine. Istovremeno, nije ni potrebno navesti sve teritorije, već samo one koji su bili „donatori“ u procesu "sastavljanja" ukrajinskog Frankensteina od države.

Mnogi uzimaju kao početak „ukrajinske državnosti“ Zaporošku republiku, koja je na krati dolje pogrešno nazvana „Ukrajina u granicama 1654. godine“. Ne, pod tim imenom nije postojala, već je to bilo područje kozačkog atamana Bogdana Hmeljnickog, kojeg je ostavio u sastavu Ruskog carstva, koje se kasnije širilo i došlo do Oktobraske revolucije i Građanskog rata, pa sve do Staljina i Hruščova 1954.

U Kremlju ih sigurno smatraju teritorijima čija se valjanost kao dio Ukrajine dovodi u pitanje. Također, tu su i pridruženi teritoriji u budućnosti. Sadašnjem sastavu Ukrajine ćemo oduzeti sve te teritorije iz procesa „komunizacije“, pa da vidimo što će ostati.

Republika Donjeck-​Krivoj Rog. Proglašena je kao autonomna u sastavu Ruske Socijalističke Federativne Sovjetske Republike (RSFSR), s glavnim gradom u Harkovu. Oprostite što nema linkova, ali je sve lako provjeriti službene izvore digitaliziranog arhiva na kompjuteru, što je važno, jer „alternativni povjesničari“ sve isprevrću i dovedu u pitanje, čak i događaje kojima smo osobno sudjelovali. Oni sve „znaju bolje“, samo se rezultat mora uklapati u njihov ideološki narativ.

Svatko može provjeriti teritorij i povijest republike, kao i druge pripojene regije upisivanjem u tražilicu. Napominjemo da je Republika Donjeck-Krivoj Rog  uključivala teritorije sadašnjih ukrajinskih regija Harkov, Sumi, Lugansk, Donjeck, Dnjepropetrovsk, Zaporožje, Herson i Nikolajev. Precrtajte sva ova područja i vidjet ćete što ostaje od Ukrajinske SSR. Granice regija su se mijenjale, što je i logično, ali ovo je bio početak.

Sovjetska Republika Odesa odvojila se od Ukrajinske Narodne Republike. Uklanjamo i regiju Odesa, a tu mislimo i na Pridnjestrovlje u odnosu na Moldaviju.

Sjeverna Bukovina, tu oduzimamo Černjivecku oblast.

Uzimamo Zakarpatje, koje je pripojeno Sovjetskom Savezu i poklonjeno Ukrajinskoj SSR.

Regije Lavov, Ternopil, Ivano-Frankivsk, Volin  i Rivne su također poklonjene  Ukrajinskoj SSR. Ako pretpostavimo da se ovih 16 regija podvrgne "pravoj dekomunizaciji", tada možemo procijeniti obrise buduće Ukrajine, koja se sastoji od Kijevske, Žitomirske, Čerkaske i Černigovske regije. Regije Vinica, Hmelnicki, Poltava i Kirovograd bi, za sada, ostavio pod znakom pitanja. Posebno, Vinice i Poltavu. Kakve zaključke možemo izvući iz rezultata takvog spekulativnog postupka?

Može se pretpostaviti da će u procesu provođenja Specijalne vojne operacije upravo tih 16 regija, plus 4 upitne regije, biti zauvijek zauzete od strane savezničkih ruskih snaga. Pritom treba shvatiti da će cijeli teritorij Ukrajine biti pod potpunom kontrolom Rusije, čak i ako se takva konfiguracija uobliči do kapitulacije Kijeva.

Čak i prije početka SVO, neki su predstavnici Zapada gurali ideju "finlandizacije" Ukrajine. Vjerujem da se osim političke “finlandizacije” može govoriti i o “mongolizaciji” Ukrajine, ali u geografskom smislu, kao zemlje “u sendviču”, prema rezultatima SVO, ali između Bjelorusije i Rusije.

Zašto mislim da se Ukrajina može, u navedenim granicama, sačuvati kao zasebna država? Pažljivo ću pretpostaviti da bi to mogla biti volja Kremlja. Mislim da bi jedan od glavnih razloga mogao biti taj što je Ukrajinska SSR, a time i Ukrajina, jedan od osnivača Ujedinjenih naroda. Je li moguće potpuno ukinuti takvu zemlju, ne znam. Osim toga, troškovi potpunog ukidanja ukrajinske državnosti mogu se pokazati većim od formiranja kontrolirane i prijateljske zemlje, koja bi, prema izjavi Lukašenka, bila vraćena u "njedra Slavena".

Naravno, denacifikacija i demilitarizacija i drugi ciljevi SVO bit će bez greške postignuti u preostalim regijama Ukrajine.

Također, pretpostavimo i da se zapadnoukrajinske regije mogu uključiti u Rusiju, kao, na primjer, Červona Rus, ili Crvena Rusija. U svakom slučaju, ruske strukture moći će morati pedantno raditi na ovim područjima više godina. Zašto nekome dati rezultat takvog rada. S druge strane, od šokova će je zaštititi činjenica da takva Ukrajina nema zajedničku granicu s "europskim hijenama". Štoviše, mislim da povratak nekakve Lavovske regije mirnom životu, uz suvremeni razvoj političkih tehnologija, nije nemoguć zadatak.

Ovo su samo pretpostavke temeljene na proučavanju otvorenih izvora i razmišljanju o riječima predsjednika Rusije. Naravno, nema insajderskih informacija i sve što trenutno znamo je da je Sergej Lavrov rekao da se zbog isporuka dalekometnog zapadnog oružja Kijevu početni cilj promijenio, točnije; proširio.

Naravno, predložena shema “prave dekomunizacije” je diskutabilna, međutim, trenutno nemam drugih kontura finala SVO.

Za kraj, ispravno shvaćanje pojma “stvarna dekomunizacija” u potpunosti pobija, što je očito, izjave o “neuspjehu ruskog blitzkriega pri zauzimanju Kijeva”, te da je Generalštab, „zbog podcjenjivanja neprijatelja“, morao promijeniti plan SVO. Samo nepostojanje zadaće brzog zauzimanja Kijeva i odluke da se ide ne dugotrajnu operaciju teritorijalne, a ne historiografske ili ideološke dekomunizacije, koju je dobio vojni  vrh, a koja do određenog trenutka ne zahvaća Kijev, može dovesti do “pobjede na bojnom polju” i do željenog cilja.

Ukrajina je kao teritorij ušla u sastav Ruskog Carstva sa samo tri teritorija - Kijevom, Žitomirom i Černigovom, a ostatak joj je pripao odlukom sovjetskog vodstva, rekao je ruski predsjednik Vladimir Putin na plenarnoj sjednici Sanktpeterburškog međunarodnog ekonomskog foruma.

Zato, budimo ozbiljni, a ideološke mokre snove držimo dalje od Rusije, kakvi god oni bili. U Kremlju najbolje znaju što je bolje; imati homogeno stanovništvo, koje voli Rusiju, bez obzira na ideološku, nacionalnu ili vjersku pripadnost, što se vidi svakog dana i na svakom metru ove ogromne zemlje ili međusobno zavađene skupine, spremne pokrenuti krvoproliće da dokažu svoju „istinu“.