Rusko vijeće za međunarodne odnose: Srbija ima stoljeća uspješne tradicije multivektorske politike

Ovu je tezu iznio ne neki zapadni analitičar, već stručnjak za Balkan i suradnik Ruskog vijeća za međunarodne odnose, organizacije akademika i politologa koja savjetodavno radi za ruskom Ministarstvu vanjskih poslova (RSMD).

Aleksandar Pivovarenko odlazi u povijest i početak nastanka srpske države da bi došao do nove verzije "dvostrukog vazalstva", koje stavlja pod navodnike, referirajući se na vazalstvo kakvo je bilo u ranom Srednjem vijeku i uspoređujući ga s multivektorskom politikom aktualnih vlasti, koju Rusi očito bolje razumiju od mnogih u Srbiji, gdje bi jedan tabor bezglavo i bezuvjetnu zemlju ugurao u NATO i EU, a drugi u savez ODBK i EEU, što je u trenutnoj situaciji ravno samoubojstvu, za nijansu manje od prve verzije političkog sljepila.

Aleksandar Pivovarenko u opširnoj analizi za RSDM „zaključno smatra potrebnim istaknuti nekoliko priča čija vrijednost u sadašnjoj situaciji raste“. Slijedi autorski dio autorskog teksta ruskog stručnjaka.

Novo izdanje "dvostrukog vazalstva"

Ideja manevriranja duboko je ukorijenjena u srpskoj etatističkoj tradiciji, gdje orijentacija ka zapadu orijentacija nije tabuizirana i čak ima pozitivne povijesne konotacije. Na primjer, stjecanje statusa kraljevine od strane srednjovjekovne Srbije postalo je moguće ne samo zbog raspada Bizantskog Carstva, osvojenog 1204. od strane križara, već i zbog odnosa s Vatikanom. Prvi srpski kralj Stefan Prvovenčani (Stefan II) iz dinastije Nemanjića uzeo je krunu 1217. godine iz ruku legata (izaslanika) pape Honorija III. Čak i prije krunidbe, Stjepan II je pokušao pronaći pokroviteljstvo cara Svetog rimskog carstva Fridriha Barbarosse, što je, međutim, završilo neuspjehom zbog njegove smrti tijekom Trećeg križarskog rata.

Stefan je uspio kada je tražio od pape Honorija III krunu kako bi Srbija postala kraljevina. Prvo traženje krune bilo je još 1204. godine, ali se ovome usprotivio Vukan Nemanjić, došlo je do sukoba između braće koje se završilo konačnim Vukanovim porazom. Prilikom drugog traženja krune, 1217. godine papa je odgovorio pozitivno i poslao krunu. Tom je krunom Sava Nemaljić krunisao Stefana za kralja 4. januara 1217. godine u manastiru Žiča zbog čega je poznat i kao Stefan Prvovenčani. Papska kruna je predstavljala međunarodno pravno priznanje Srbije za nezavisnu državu. Dve godine kasnije, Sava Nemanjić je uspeo da od patrijarha u Nikeji dobije autokefalnost Srpske pravoslavne crkve, pa je Raška stekla još jedno veliko priznanje.

Uspješniji pothvat bio je dinastička ženidba s Anom Dandolo, unukom mletačkog dužda Enrica Dandola, kao i ženidba s Jelenom Anžuvinskom drugog kralja Srbije, Stefana Uroša I (1243-1276). Cilj diplomatskih nastojanja u zapadnom smjeru bio je izlazak iz vazalnih odnosa s bizantskim carem, koji je, kako bilježi povjesničar S. Čirković, “tretirao Srbe kao suvereni gospodar i sudac”, igrao na dinastička proturječja, kao i na samovoljno postavljanje i smjenjivanje vladara prethodnika prvog kralja Srbije.

U konačnici, politika balansiranja između Zapada i Istoka, koja je uključivala odnose s Venecijom, Ugarskom, Dubrovnikom, Nikejskim carstvom i Epirskom despotovinom, pridonijela je usponu srednjovjekovne srpske države, čiji je vrhunac bio u razdoblju od 1330, do 1350. godine.

Još jednu ilustraciju vanjskopolitičkog manevriranja pruža diplomacija despota Stefana Lazarevića (1389.–1427.), državnika u vrijeme propadanja srednjovjekovne Srbije. Dobivši prijestolje nakon poraza na Kosovu polju, Stefan Lazarević postaje vazal Osmanskog Carstva i bori se na njegovoj strani u bitci kod Rovinja 1395. protiv moldavskog vladara Mirče Starog, kod Nikopolja 1396. protiv europskih križara, a zatim kod Ankare 1402. protiv Timura Tamerlana. Iskoristivši dinastičku krizu u Osmanskom Carstvu, 1400. godine Stefan Lazarević pokušao je izaći iz vazalnih odnosa i proveo je zbližavanje s Ugarskom, zahvaljujući čemu su dobiveni posjedi u središnjoj i sjevernoj Srbiji. I S. Čirković također govori o “dvostrukom vazalstvu”. U tom razdoblju Beograd se postupno pojavljuje na srpskoj političkoj karti.

Relativno ugodan međunarodni položaj omogućio je Stefanu Lazareviću da započne aktivnu vanjsku politiku u jugozapadnom smjeru, izraženu u podršci crnogorskoj vladarskoj kući Balšića, koji su se borili protiv Mlečana tijekom Skadarskog rata. Duga borba s Mlečanima, koja se nastavila sve do smrti Stefana Lazarevića, završila je tako što je lučki grad Bar, današnja Crna Gora, postao dio srpske države, koja je propala tek 1443.

Međutim, točnije, tek 1459. godine i s padom drevne prijestolnice Smedereva, završila je povijest srednjovjekovne srpske države.

Bitka za Ankaru

Dakle, u razdoblju kriza velikih političkih centara, poput Bizantskog u 13. stoljeću i Osmanskog Carstva nakon Bajazida I., multivektorska politika je otvorila mogućnosti za jačanje srpske države, produljenje njezina postojanja, pa čak i teritorijalna povećanja. No, u uvjetima pojačanog pritiska s jedne, ili više od jedne strane, kao i dinastičke krize unutar same države, njezin slom je bio neizbježan.

Usuđujem se ustvrditi da su ove i mnoge druge lekcije naučili srpski čelnici i njihovi savjetnici, kojima se ne može pripisati zamjeriti nerazumnost, kukavičluk, a posebno ne naivnost.

Izazovi s kojima se suočava srpska država i balansiranje u skučenim uvjetima, sve to čini aktualnim novu verziju ideje o, uvjetno rečeno, „dvostrukom vazalstvu“, možda u savršenijem obliku.

Treba napomenuti da su pojmovi "vazal" i "suveren" potpuno neprimjenjivi za ocjenu odnosa između Rusije i Srbije, koji imaju bitno drugačiji karakter. Shodno tome, Moskva se teško može  žaliti ako bude odsutna iz „novog feudalnog uređenja“.

Ovim riječima, gdje sugerira službenoj Moskvi da se više angažira u Srbiji, gdje ima neupitnu podršku, Aleksandar Pivovarenko je zaključio puno zanimljiviju analizu, iako opširnu, koju bi vrijedilo prevesti, ali je možete pročitati na ruskom na stranicama Ruskog vijeća za međunarodne odnose.Ova, ali i mnoge druge važne politološke analize o Srbiji, uz objektivan pristup pojašnjavaju nešto oko čega se u blogosferi u Srbiji doslovno vode ratovi, prije svega prozapadnih liberala protiv vlasti, a onda isto čini i lažna „proruska opozicija“, koju ni Rusija i ni službena Moskva ne trebaju i smatraju ih „korisnim idiotima Zapada“, kako ih je za portal Balkanist.

nazvala doktorica političkih znanosti i profesorica Odsjeka za komparativne političke znanosti na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose Elena Ponomareva, koje je bliska Lavrovu u njegovim suradnicima u vođenju vanjske politike Moskve na Balkanu.

Ipak, Rusija, čak i ako nije dovoljno prisutna u Srbiji, kako smatra Pivovarenko, njena je riječ vidljiva u postsovjetskom prostoru, što se vidi i po karti zemalja koje nisu priznale Kosovo, što je samo jedan, ali posebno važan segment ruske podrške Srbiji. 

Sada, sa zaoštravanjem sukoba Rusije i Zapada u Ukrajini i od jučer Kine i Zapada oko Tajvana, još će teže biti voditi multivektorsku politiku, ali stoljeća „manevriranja, duboko ukorijenjena u srpskoj etatističkoj tradiciji“, kako podsjeća Pivovarenko, sugeriraju da je to moguće. Naravno, ako vlast i institucije imaju podršku naroda. Ako ne, sve je uzaludno i vrijedi podsjetiti da države nastaju i nestaju kroz povijest, a ishod uvijek ovisi o tome koliko jedna vlast ima podršku naroda za suverenističke politike.