Denacifikacija mora biti ishod ruske kampanje i taktike rata iscrpljivanja (attrition war)

Ovdje, makar i preliminarno, ne bi bilo zgorega promisliti o programu buduće denacifikacije stanovništva bivše Ukrajine. Očito, njemačko iskustvo, preopširno za tumačiti, ovdje nije primjenjivo.

Ali da bismo uopće počeli, nego barem pristupili ovoj temi, prvo morate opisati trenutnu trasu i gdje se ona kreće.

U sadašnjem ratu su, ako odbacimo propagandnu ljusku o “demokracijama“ i „autoritarizmu”, industrijska društva (Rusija, Kina i “globalni jug i istok”) i “post -industrijsko” društvo (SAD i EU). I, kako se iznenada pokazalo, burze, „helikopterski novac“ i bitcoini ne mogu se ispaljivati, napuniti njima tenkove ili dati vojnicima. Situacijom upravlja stara dobra industrijska proizvodnja.

Stoga je ishod ovog sukoba pomalo predvidljiv. Hitler je, kao što znate, „kaput“.

Kao što kaže jedan od najpametnijih ekonomista na planeti, Ray Dalio, "Čak i ako ste prvi put u životu suočeni s nekom situacijom, to ne znači da se to nije dogodilo u povijesti."

Ako se prije niste susreli s takvom situacijom, onda pogledajte u povijest, možda se to već dogodilo.

Ciklus američke hegemonije se bliži kraju, padajući “svjetski vođa” se bezuspješno pokušava oduprijeti, pokrećući periferne ratove, ali logika globalnih procesa ne može se prevariti i u sljedećem ciklusu doći će novi vođa, a to će biti Kina, ma što netko inače želio.

Nije slučajno da je Rusija odabrala format rata koji joj najviše odgovara – rat iscrpljivanja (attrition war). Znamo, znamo, vježbamo. Nije jedan "Drang nach Osten" zbog takve taktike završio neslavno negdje u Varšavi, Parizu ili Berlinu.

Štoviše, Rusija mu je ne samo nametnula pogodan format, pozicijski stroj za mljevenje mesa umjesto manevarskog rata za kojeg se Zapad spremao, nego je i izabrala najzgodnije mjesto za taj stroj za mljevenje mesa, uz s logistiku pogodnu za Rusije i nezgodnu za njih. To su Artjomovsk i njegova okolica. I zato je naređeno da se povuče iz stepa Harkova  i Hersona, jer bi u tom neutvrđenom području Rusi imali velike gubitke i nikakav utjecaj na situaciju.

Srećom, toliko su tamo utvrda iskopali u osam godina da je šteta sve to ostaviti, a režim Zelenskog previše je opsjednut imidžom da bi razmišljao o gubicima. Dakle, vojska kijevska hunte je čvrsto i pouzdano zapela u živom blatu „mašine za mljevenje mesa“, pa u samo pomaci na bojištu kod taktike rata iscrpljivanja (attrition war ) od sekundarnog značaja.

S mjesta nepogodnih za vođenje vojnih operacija, ruska vojska je bez žaljenja otišla, što je kijevskom režimu i njegovim pristašama, kao i njihovim gospodarima, dalo iluziju da treba "još malo da se oslobodi cijela Ukrajina". To je samo gurnulo Zelenskog da prebacuje sve više i više rezervi u okolinu Artjomovska, gdje ruska vojska imaju sve spremno za „doček“.

Nije čak ni bitno to što ove i slične tvrdnje čitaju  u Kijevu. Džaba je njima objašnjavati bilo što. Oni će još ciknuti da je to “moskalska propaganda”. Ali pretjerali su. Neka tako i nastave .

Što Zapad dulje ustraje, to je njegova iscrpljenost veća, to su veći njegovi ekonomski gubici, a što više ostataka proizvodnje bježi u jugoistočnu Aziju, to je veće unutarnje nezadovoljstvo.

Nerealno je povećati vojnu proizvodnju, kako kaže, primjerice, austrijski pukovnik Reisner. Teoretski je to ispravno rješenje, ali kako? Trebaju novac, trebaju proizvodne kapacitete, trebaju stručnjake, trebaju znanstvene škole, trebaju sirovine i jeftinu energiju. Ali toga Zapad nema.

Evo, Britanci kažu da ruske tvornice tenkova mogu proizvoditi ​​tenkove, ako treba, i po tisuću mjesečno. Nisam siguran, da budem iskren, u ovu brojku. Nemam takve podatke, a da ih ima, ne bih tako tvrdio. Ali apsolutno je sigurno da su ti kapaciteti dostupni i prilično su značajni.

Za razliku od proizvodnje Abramsa, koja je u SAD-u prestala 1996. godine, iako se čini da je još ima negdje u drugim zemljama po licenci, ali u malim količinama i nepoznate kvalitete.

I tako je, zapravo, gotovo u svim sektorima.

I kao što sam se osvrnuo na financijski dio, Rusija s resursima za proizvodnju oružja i onim mobilizacijskim može voditi Specijalnu vojnu  operaciju godinama. Dijelom i zato što se Kremlj odlučio na ovakav format „ograničenog sukoba“.

Ako bi, kao što neki idioti viču, došlo do “totalne mobilizacije” nekoliko milijuna boraca, tada bi se radna snaga povukla iz gospodarstva i potreba za uzdržavanjem i opskrbom tih nekoliko milijuna stvorila bi puno ozbiljnije opterećenje gospodarstvu.

Osim toga, ruski mobilizacijski resurs je nešto veći od cjelokupnog preostalog stanovništva Ukrajine, uključujući djecu, žene, starije osobe i one oboljele od „nacističkog bjesnila“. Stoga posebno smiješno izgleda slijepa vjera nekih u beskrajni mobilizacijski potencijal Ukrajine. Koji je, zapravo, već pri kraju. Kijev više nema ni mladih i sposobnih, jer je među zatvorenicima u posljednje vrijeme polovica već navršila godine za mirovinu, odnosno već su “ispali iz bačve”.

Iako sam prošli put cijeli članak posvetio ekonomiji i financijama, da ponovim da je rusko gospodarstvo, unatoč svim sankcijama i pokušajima pritisaka, potonulo najviše 2 do 2,5%, a treba razumjeti da je i to rezultat strukturne prilagodbe samodostatnijem ekonomskom režimu. S druge strane, Kijevu je ostalo samo 30% ekonomije, prema optimističnim zapadnim procjenama. Unatoč svoj zapadnoj "pomoći", to je jako neugodno i znači da slijedi razdoblje u kojem će takozvani „Kolektivni Zapad“ morati financirati doslovno sve, a Kijev će davati topovsko meso za front. Uz svu propagandu, ljudi u Europi, možda dijelom i u Americi, sve više razumiju da su poskupljenja i upute vlada za štednjom posljedica ukrajinskog bezdana, koji guta proračune i mirovinske fondove i diže cijene režija i u supermarketima, a to se Europljanima nimalo ne sviđa.  

S druge strane, Ukrajina je zemlja bez  gospodarstva, nema energije, nema stanovništva, barem ne onog borbeno sposobnog, a vode je debili. Ali debili stalno viču "pobijedit ćemo". Pa zar je to  nagradna igra, kao, na primjer, „zagrebi i osvoji“? Za debile u Kijevu očito jeste, pa s ljudskim životima uzimaju novu „srećku“ za još jedan pokušaj.

Da su ruske trupe prošlog proljeća pokušale na juriš zauzeti Harkov, Kijev i druge velike gradove, to su mogle učiniti.

Ali nisu, već su igrali mudro i glavne snage kijevskog režima, uz elitne brigade, su izmamljene odande i  smještene na strogo određenom području, idealnom za „suicid“. Bolje rečeno, od Rusije potpomognutu eutanaziju.  

Britanci su nedavno izravno rekli da sumnjaju da rusko vodstvo namjerno odgađa napad na ta naselja u Donbasu kako bi još više samljeli ukrajinskih najboljih jedinica.

Usput, oko pitanja denacifikacije, reakcija na riječi Arestoviča da je kuću u Dnjepropetrovsku uništila ukrajinska raketa protuzračne obrane vrlo je indikativna. Većina sada cvili: "Kako se usuđuje govoriti istinu?!" Odnosno, znatan broj stanovnika dobro zna da Arestovič laže, i to glupo, ali se prave da mu vjeruju "za dobrobit stvari". A onda je on "uništio narativ". Jeste, dao je ostavku, ali je rekao nešto to se ne smije ni šaputati, a ne izjaviti u eteru medija s nacionalnom frekvencijom.

Režimski propagandisti ovoga puta nisu objavili da su “sve rakete, pa i poneka više, oborene ukrajinskom protuzračnom obranom”, jer takve očite i glupe laži iritiraju čak i vjerne sljedbenike režima.

A danas, kada je oboren helikopter s ministrom unutarnjim poslova nad vrtićem, a čak su i djeca, bez ikakvog razloga, bila u tom helikopteru, nitko se ne usudi reći da je stradao u prijateljskoj vatri“.

Da, a naše šale o tome da su "projektili Rusije gotovi", nema ih više, izazivaju iritaciju i histeriju.

Kao što je general Wehrmachta rekao za njemačke vojnike na kraju rata u poznatom filmu: "Umorili su se od fanatizma".

 

Što će se sljedeće dogoditi? Specijalna vojna operacija će završiti porazom Zapada.

O globalnim posljedicama toga ćemo neki drugi put, jer nakon svakog ovakvog rata nastaje novi svjetski predak. Ali danas razmislimo o sudbini teritorija bivše Ukrajine.

Izlaz će biti teritorij s uništenom infrastrukturom, mrtvim gospodarstvom, iz kojeg je pobjegao značajan dio ekonomski aktivnog stanovništva. Još jedan, također značajan, dio muške radno sposobne populacije je ubijen, deseci tisuća ostat će invalidi i/ili pogođeni onime što poznamo kao PTSP. Nitko i nigdje neće imati što raditi.

Zapravo, već je tako, ali bit će samo gore. Nema “Marshallovih planova”, nema “Zapad će doći, posložit će stvari”, treba biti realan. A Ukrajinci će izginuti kao NATO janjičari, a zatim će biti odbačeni, jer Angloamerikanci to uvijek rade. Kao što je bilo s Irakom, kao što je bilo s Afganistanom, kao što je bilo s Kurdima, kao što je bilo s mnogim drugima.

Bit će to varijanta Kosova, samo velika površinom i po broju stanovnika. Siromaštvo, bande, razne vrste kriminala, pustoš i beznađe na marginama civilizacije.

One teritorije, uz ljude na njima, gdje dođe Rusija, bit će definitivno sretnije. Doći će do brze uspostave normalnog života, masovne gradnje, ulaganja, otvaranja radnih mjesta i sređivanja stvari. Danas se to već vidi u Mariupolju i drugim oslobođenim gradovima.

Tamo će doći zakon, tamo će se postupno, ne magijom, već polako i mukotrpno, iskorijeniti korupcija i samovolja. I, naravno, postojat će socijalna država – mirovine, obrazovanje, obvezno zdravstveno osiguranje i tako dalje.

Plus niske tarife za stanovanje i komunalne usluge, modernizacija infrastrukture, izgradnja cesta, koncesijsko kreditiranje industrije. Odnosno, postupna transformacija u normalne ruske regije.

Postoji upečatljiv kontrast između regija koje će postati dio Rusije i regija koje neće biti dio Rusije. Uz radost onih koji dospiju na popise sretnika i sve očajniju zavist onih koji su „jahali do posljednjeg daha“.

A iskustvo Zaporoške oblasti pokazuje da se nekima daje "kufer u ruke i karta u jednom pravcu“, sa zabranom ulaska na teritorij Ruske Federacije. Rusko državljanstvo se mora zaslužiti, to je privilegija.

 

Neki se brinu ili namjerno promoviraju tezu da u onome što je ostalo od Ukrajine „sada svi mrze Rusiju i Ruse i tako će biti narednim desetljećima."

To su govorili i za Čečeniju. A što imamo sada? Danas se čečenski vojnici dobrovoljno i hrabro bore za interese Rusije, ali i da obrane islam od „šejtana“. Iako ovo drugo nikao da razumije većina naše braće muslimana, koji, barem na društvenim mrežama, gorljivo podržavaju NATO pakt, najvećeg ubojicu muslimana na svijetu u povijesti. Nitko nikada, od Križara do danas, u svim ratovima i represijama, nije pobio toliko muslimanskih žena, djece i staraca, tek na kraju vojnika i militanata svih vrsta, kao NATO. I opet, NATO im je drag, a Čečeni su „izdajnici“, iako imaju podršku i simpatije svih velikih muslimanskih zemalja – Alžir, Egipat, Sirija, Saudijska Arabija, Iran, Pakistan. Da nabrojim samo najmoćnije i najvažnije, sunitske i šiitske, svejedno. Ali na Balkanu ne.

Štoviše, analiza relevantnih slučajeva u povijesti, a ova situacija nije jedinstvena, pokazuje da se lokalno stanovništvo ne samo savršeno asimilira u budućnosti, već i za nekoliko godina, kada dođe do razumijevanja procesa, "bivši Ukrajinci" će masovno i žestoko mrziti Amerikance i Zapad. Za sve „dobro" što su im donijeli.

Neki već počinju. Nisu Rusi koji su upozoravali da će se to dogoditi, nego Amerikanci i njihovi "saveznici".

Usput, Garland Nixon je to također rekao u jučerašnjem podcastu - da će nakon nekog vremena SAD i EU zapljusnuti val terorističkih napada bivših „boraca za demokraciju“ slomljene psihe, tetoviranih s kukastim križevima i koje je pogodio PTSP. A to će činiti jer će se, nakon neminovnog poraza, osjećati odbačenima i napuštenim od svih.

Ali prvo će se dogoditi val samoubojstava. Ne zazivam to, ali upozoravam, jer se isto dogodilo u Hrvatskoj u kojoj je broj samoubojica među braniteljima premašio broj poginulih u borbenim operacijama 1991. – 1995. Kažem u „izravnoj borbi“, bez da se računaju pogibije od nemarnog rukovanja oružjem, te sve one koje su se dogodile daleko od prve linije, ali su tada službeno bili u evidenciji kao hrvatski branitelji. A takvih je jako puno.

Razlog za samoubojstva će za mnoge Ukrajince že biti da će se cijela njihova slika svijeta koji se “budi s nama”, “štit Europe” i ostalim “bez poraza” naglo urušiti. Inače, autor baš ovog slogana “bez poraza”, ako netko nije upućen, davno se ustrijelio. Bio je rijedak idiot, ali je ipak bio dobro informirani idiot.

Uglavnom, nakon svega će postojati Rusija i postojat će Ruševina, ili, ako je nekome draže, Divlje polje onoga što smo nekoć poznavali kao Ukrajina. Granice ovih dviju političkih entiteta još uvijek su upitne. Razmišlja se i o tome, iako je sve više onih koji u Rusiji tvrde da ih zapad Ukrajine – Galicija, Zakarpatje i   ostatak regija zapadno od Kijeva, gdje je u bečkoj kuhinji i nastala ukrajinska nacija, koja je kasnije dobila Ukrajinsku SSR, nimalo ne zanima. Rusi to nikada i nisu smatrali svojom zemljom, pa se stoga za to nema smisla ni boriti, ni proliti jednu kap krvi.

No to je već druga tema. Poanta je da će denacifikacija  kao proces biti pokrenuta odozdo, ali će glavnu ulogu odigrati ponašanje Rusije i Zapada prema samim Ukrajincima. U pogodnom trenutku bi Rusija trebala naći nekoga u ukrajinskim redovima, kao što je u Čečeniji bio stari Ahmat Kadirov ili u Alžiru čelnici meke frakcije islamista u Frontu islamskog spasa (FIS), koji će odigrati glavnu ulogu u skretanju pažnje javnosti da prvo treba eliminirati ekstremiste i neonaciste u vlastitim redovima, a onda naći formulu suživota s Rusijom.