Ako je mir „pauza između dva rata“, što nakon Ukrajine?

Sukob u Ukrajini, čiji će ishod definirati novi svjetski poredak, pogrešno je pratiti iz sata u sat kao „ratnu pornografiju“, kako takav pristup naziva jedan od mojih omiljenih ruskih novinara. Crtanje karata, predviđanje pravaca napada ili odstupanja, zauzimanje svake štale ili poljskog WC-a u pustarama Donbasa, čemu se i sam ponekad  prepustim, zapravo ne služi ničemu.

U širem kontekstu se može reći da je nakon imenovanja generala Gerasimova, stručnjaka za složene vojne operacije sa svim vrstama i rodovima trupa, za zapovjednika Specijalne vojne operacije, započela je nova ofenziva. U određenim krugovima takva taktika vođenja ofenzive nosi pjesnički naziv "taktika tisuću rezova".

Njen smisao leži u činjenici da ova ofenziva nema takozvani "glavni pravac napada". To je bilo potrebno kada su postojale fronte s dubinskom obranom i kada su bile potrebne udarne šake za proboj. Ali na oko tisuću kilometara fronte u zoni SVO takva je obrana Kijeva prisutna uglavnom samo u utvrđenom području oko Artemovska, a tamo je probijaju posebno obučeni ljudi iz poznatog orkestra. Druge važne utvrde, možda ne takvog stupnja jačine, su Ugledar, Avdejevka i Seversk. Ali Artemovsk je, jednom kada je zauzet podzemni dio Soledara, definitivno glavni stup obrane kijevske hunte i NATO pakta.

Sukladno tome, na svim ostalim sektorima bojišnice moguće je napredovanje bez vatrenih bedema, dugotrajne topničke pripreme i koncentracije udarnih jedinica.

Štoviše, nema "ofenzive radi ofenzive". Odnosno, ako se otkrije otpor, ruske se snage čak povlače, prenose informacije, onda se to područje obrađuje topništvom i zrakoplovstvom, pa kasnije opet pokušavaju ići naprijed. Ako je potrebno, ciklus se ponavlja.

I tako cijelom dužinom fronta. Gdje je neprijatelj ukopan, tamo se ne treba žuriti, već "omekšati" obranu. Gdje se vidi da je pokleknuo i povlači se, ruske snage idu naprijed i tu bilježimo spomenute uspjehe. A oni, s obzirom na beskrajna prostranstva istoka bivše Ukrajine nisu mali.

Takva taktika omogućuje, između ostalog, da se sve oružane snage Ukrajine drže u stalnoj napetosti, sprječavajući prebacivanje trupa s drugih sektora fronte u Artemovsk i Ugledar, gdje su najpotrebnije. Umjesto da zatrpa frontu mesom, kako je planirano, Zalužni je prisiljen bacati u bitku sve više i više novih jedinica iz onih rezervi koje su planirane za proljetnu ofenzivu "na Krim", točnije na Melitopolj.

Zalužni je glup i predvidljiv, pa su svi njegovi “tajni planovi” očiti, proračunati i lako im se suprotstaviti. On definitivno nije ni feldmaršal Manstein, ni Guderian.

Kao rezultat toga, "proljetna" ofenziva postupno postaje "ljetna", a onda se uopće neće dogoditi, prije svega zbog iscrpljenosti rezervi i kolapsa fronte.

Nedostatak teškog naoružanja čini izglede za ofenzivu Oružanih snaga Ukrajine još iluzornijim. Očekivani tenkovi, ako ih uopće ima, nisu stotine, već u najboljem slučaju nekoliko desetaka i ne prije ljeta ili jeseni, a možda čak sljedeće godine, kao kod Abramsa. Mnoge su zemlje, pod različitim izlikama, odbile pomoći kijevskom režimu.

Obećani tenkovi se ne mogu i ne žele prebaciti. Ali i da su htjeli, nisu mogli jer većina tenkova u zapadnim vojskama nije u pokretu. Španjolska, primjerice, jednostavno nema bojevo streljivo za njih, samo ono za obuku, što je službena izjava tamošnjeg ministarstva obrane. Čak ni Nijemci nemaju granate kalibra 105 mm za obećane Leoparde. One starije verzije, naravno.

U međuvremenu, maloljetnici se već kupe po ulicama ukrajinskih gradova. Zabilježeni su i snimljeni slučajevi stvarne otmice tinejdžera od strane vojnih komesara. Osim toga, u tijeku su pregovori o izručenju izbjeglica iz Britanije i EU Ukrajini. Kako tek sada stvarno zvuči poznata izreka “do posljednjeg Ukrajinca”. Kao da ih Vladimir Zelenski, koji nije etnički Ukrajinac, stvarno toliko mrzi?!

Usput, čak je i Elon Musk „pao kao žrtva“ nacističkih degenerika. Naime, on je vijest o ukrajinskim gubicima komentirao kao “tragičan gubitak života”, što je prema Kijevu “pomoglo ruskoj propagandi”.

Doista, kakva je to tragedija? Smrt tisuća Ukrajinaca je praznik, s gledišta sljedbenika Stepana Bandere, koji gaje nekakvu posebnu ideologiju smrti.

Ali, vraćajući se našim „vrlim stratezima“, nadopunjavajući prethodne informacije o opskrbi tenkova, ludi Podoljak je rekao da im nam "sve europske zemlje trebale dati svo svoje oružje".

Kao da sve europske i NATO "baze pripadaju Ukrajini". Zašto mu ne date i zapadni novac i sve žene? Ovo je, naravno, već faza histerije, ali je sve ponovio i Vladimir Zelenski u svojoj turneji po Londonu, Parizu i Bruxellesu

Ali neminovno uništenje svega tog oružja bi bio udarac za imidž "nepobjedivog Zapada". No, čak i ovako je slika turobna.

Britansko ministarstvo obrane suočeno je s još jednom neugodnošću. Puštanje vodećeg nosača zrakoplova "Prince of Wales" u more ponovno je odgođeno na neodređeno vrijeme nakon što su inženjeri otkrili "elementarne" pogreške u njegovom dizajnu, javlja The Daily Telegraph. Nevjerojatno. Nakon „pogreške u dizajnu“ glavnih brodova britanske Kraljevske ratne mornarice, koji ne mogu ploviti u toplim morima, sada novi „problem“. Prave super-oružja po uzoru na F-35. Neka se to pravi i prodaje, a greške ćemo rješavati u hodu.

O moćnoj protuzračnoj obrani Sjedinjenih Država, koja tri dana nije mogla srušiti balon, neću ni pisati, jer su to već svi ismijali. Samo sve to dajte Ukrajini, ionako je beskorisno.

To je trebalo biti sve za danas. Ah, ne! Skoro sam zaboravio. Za svaki slučaj, podsjećam vas da je vojnom osoblju Oružanih snaga Ruske Federacije strogo zabranjeno održavanje bilo kakvih blogova ili kanala na društvenim mrežama. Sve to prati nekoliko odjela odjednom: FSB, vojno tužiteljstvo i poseban odjel za zaštitu informacija. Dakle, ako netko negdje nešto napiše na blogovima, to definitivno nije obična vojna osoba i vijest je namjerno filtrirana i prošla desetine provjera prije nego je objavljena.

Ima par pojedinaca koji tvrde suprotno, ali su to varalice.

Ali sve gore navedeno je dio jedne velike cjeline i upravo ono što spada u sferu „ratne pornografije“. Koliko trupa i oružja ima ili će ga biti i kako će sve to završiti nakon procjene koje se prave kada ruske snage zauzmu nekakvo selo u Donbasu. Primjer je zauzimanje sela Sacco i Vanzetti, a onda i Nikolajevke, jedne od stotinjak, koliko ih ima u Ukrajini. Iskreno, bar se ponovo čulo za ova dva nesretna heroja obrane radničkih prava u Americi, jer su Nicola Sacco i Bartolomeo Vanzetti bili upravo to – heroji, nevini osuđeni na smrt od američkog pravosuđa. Napravljen je i odličan film, a Ennio Morricone i Joan Baez su im posvetili baladu. Sve to možete pronaći na internetu, ali davati predviđanja što će Rusi napraviti nakon zauzimanja ovog sela, to je glupost.

Već duže vrijeme me muči pitanje o “slici pobjede”, kako je ja vidim. Pitanje je, naravno, zanimljivo, ali i složeno.

Naravno, najjednostavniji ruski odgovor je: “Pobijedit ćemo sve i odmorit ćemo se.” Ali to se ne događa. Ili se, barem, još uvijek ne događa.

Kako su stari Rimljani govorili, a znali su mnogo o ratu, "mir je predah između ratova". I upravo to je poanta ovog bloga.

Naime, nakon završetka jednog sukoba, morat će se odmah početi pripremati se za sljedeći. Ili još bolje; ne prekidati ga uopće. Jer ovo nije sukob ruske vojske protiv neonacista kijevskog režima. Ulog je puno veći i sama pobjeda nad Ukrajinom ništa ne rješava.

Amerikanci su zaboravili na izreku iz vremena antičkog Rima i povjerovali su u "kraj povijesti" one budale Fukuyame. I kao rezultat toga, umjesto "Dugog američkog stoljeća", koje je trebalo trajati do kraja XXI stoljeća, dobili su što su dobili.

Stoga treba shvatiti da je svaki opis “pobjede” samo fiksacija situacije u određenom trenutku, a tada slijedi nova dinamika. Takvo je globalno selo.

Kako je to bilo nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada su svi, uključujući i dojučerašnje "saveznike", užurbano trčali pripremati za novi rat.

Stoga, da ponovimo: nema konačne pobjede.

Umalo zaboravih, ovom tekstu treba dati definiciju ili kriterije za pobjedu.

Pobjeda se, prema općeprihvaćenim idejama, može smatrati stanjem kada:

a) Svi ili većina postavljenih ključnih ciljeva budu postignuti;

b) Vaša situacija u trenutku prekida sukoba bude bolja nego prije njegovog početka, dok je protivnikova situacija gora.

Je li to logično? Čini se da jeste. Prilično.

Druga točka koju treba popraviti je da ovdje Rusija nije u sukobu s Ukrajinom, već je u sukobu sa zapadnim imperijalističkim svjetskim sustavom. A pobjeda nad kolonijom imena "Ukrajina" bit će samo kraj jedne od faza ovog sukoba, koja može, ali i ne mora dovesti do raspada zapadne koalicije. Može se produljiti rat iscrpljivanja, uključiti još aktera, što povećava vjerojatnost prve opcije i da svi ili najveći dio ciljeva koje je Kremlj odredio pokretanjem SVO budu ostvareni. I još jednom: to nije samo poraz kijevske hunte i neonacističkih bandi koje haraju onim što je nekada bila Ukrajina.

Valja napomenuti da je u siječnju, prema nedavnom Šojguovom izvješću, ruska vojska uništila preko 340 tenkova i drugih oklopnih vozila. A to su već brojke usporedive s većinom isporuka obećanih Ukrajini tijekom cijele godine. Odnosno, neprijateljska oprema se uništava mnogo brže nego što se obnavlja. Ali ove ćete informacije lako naći u ruskim i zapadnim izvorima, koji se proteklih tjedana, začudo, uglavnom podudaraju.

Stoga, kada govorimo o određenoj viziji pobjede, trebamo je podijeliti u nekoliko faza:

- pobjeda u Ukrajini;

- pobjeda na ekonomskom planu;

- pobjeda u geopolitičkom smislu.

A svaka od tih faza, da bi se relativno normalno opisala, zahtijeva zasebne članke, možda čak i cikluse članaka. Ali to možete nastaviti i sami, tko je već stručniji za što. Ima onih koji prate vojni dio, onih koji su bolji u ekonomiji i financijama, dok za geopolitiku treba više informacija iz puno više izvora, iako ni to nije problem. Ali da sada ne duljim pretjerano, Vladimir Putin, njegov tim, saveznici i partneri, a to su oni lideri i zemlje koji Rusiji barem ne odmažu u ovom „velikom svođenju računa“,  ako joj već otvoreno ne pomažu, imaju povijesnu zadaću, a pomaci na bojištu su važni, ali samo samo dio tog velikog mozaika, kojega mnogi kao da ne razumiju ili, kako to zna biti, od drveta ne vide šumu.