HAARP i ”Klimatska oružja” – Stvarnost ili teorije zavjere i urbane legende?

Budući da je cijeli svijet proteklih tjedana pogođen vremenskim nepogodama, koje karakteriziraju visoke temperature i na drugim stranama obilne oborine, među teoretičarima zavjere je zavladalo ludilo i veliki broj ih govori o ”klimatskim oružjima” koja mogu štetiti planeti, ljudima ili određenim državama. Razvoj takvih oružja traje već desetljećima i ovi su projekti progutali mnogo novca, što znači da ona kao projekti postoje. Ali gdje je granica koja razdvaja fantazije od znanosti i dokazivih činjenica?

Vlasti nešto skrivaju?

Netko govori o ”vremenskim topovima”, kao da ih može izgraditi bilo tko, koji uzrokuju kiše ili suše, dok drugi s takvom ozbiljnošću spominju ”napade na klimu” ili ”geofizička oružja”, iako nema nikakvih dokaza da je sve što se događa u atmosferi povezano s uporabom takvih oružja. Njih je bilo i može se izdvojiti nekoliko posebnih slučajeva.

Od Vijetkonga do Černobila

Do sada je sa sigurnošću može tvrditi da se samo jednom utjecalo na vremenske prilike s ciljem nanošenja vojne i političke štete neprijatelju. To je ”Operacija Popaj” koju je američka vojska u Vijetnamu provodila od 1967. do 1972. godine. Tijekom kišne sezone su vojni transportni zrakoplovi među oblacima raspršivali odletio u oblake raspršila srebrni jodid, što je uzrokovalo obilnije oborina. Ova je tehnika ispitana 1966. godine na teritoriju susjednog Laosa, potom se koristila u borbama protiv Vijetkonga.

”Operacija Popaj” je strogo tajni program modificiranja vremena u to doba i rezultirala produljenjem razdoblja monsuna u prosjeku za 30 do 45 dana na ciljanim područjima i velikim oborinama.  Kontinuirana kiša je usporila promet kamiona i smatralo se da je operacija bila relativno uspješna. Za program kemijske modifikacije vremena su se u području jugoistočne Azije odlučili tadašnji državni tajnik Henry Kissinger i CIA, bez odobrenja tadašnjeg ministra obrane.

U početku je cijela priča bio običan eksperiment kojeg je vodio dr. Donald Hornig, ovlašteni savjetnik američkog predsjednika za znanost i tehnologiju i bivši član projekta za razvoj nuklearnog oružja. Rezultati su bili relativno zadovoljavajući, jer je kiša poplavila dio komunikacijskih i logističkih pravaca vojske Vijetkonga, te neke od tunela koje su vijetnamski borci koristili za opskrbu i kretanje. Problem operacije je bio njezin kratkoročni učinak, koji nije mogao imati odlučujući utjecaj na tijek rata. Za isti ”posao” su obični buldožeri bili puno jeftiniji i učinkovitiji.

Za razliku od tradicionalnih teorija zavjere, sve ovo nije bila nikakva tajna. Istraživanja u području aktivnog ometanja i utjecaja na klimu se provode su još od ’30-ih godina prošlog stoljeća.  Učinak srebrnog jodida je otkriven 1946. godine, samo su ga Amerikanci prvi odlučili ”isprobati u praksi”.

U vrijeme Hladnog rata, ali i prije, SSSR je dugo godina provodio istraživanja u ovom području i prednjačio pred ostalim zemljama, iako ne u vojnom smislu, nego u ekonomske svrhe. Na primjer, razvijeni su sustavi kako bi se spriječilo stvaranje tuče koji se i danas aktivno koriste u poljoprivredi na Kavkazu, Moldaviji i središnjoj Aziju, najviše u zaštiti grožđa i pamuka.

Što se tiče ovakvih projekata u vojne svrhe, sovjetski stručnjaci su ih razvili kako bi vremenskim nepogodama onemogućili tadašnje sustave elektroničkog i optičkog praćenja. Jednostavno rečeno, stvoreni su sustavi čija je namjena bila ”oslijepiti” neprijatelja raspršivanjem u atmosferi čestica koje su stvarale ”nepropusne zavjese’, na primjer, neprozirne kristalizirane magle. Ili obrnuto, utjecalo se na klimu i poboljšavali uvjeti atmosferi za bolji protok vlastitih radio valova. Na kraju, učinak je opet bio ekonomski, jer se saznalo kako se na niskim temperaturama kristalizira magla i kako otkloniti prijetnju civilnom zrakoplovstvu na dalekom sjeveru.

No, sve navedeno je znanstvena i tehnološka rutina koja obične teoretičare zavjere ne zanima. Međutim, upravljanje tajfunima je već puno zanimljivije. Malo ljudi zna da su obje strane Hladnog rata to pokušale postići u isto vrijeme. Amerikanci su eksperimentirali na svom teritoriju, jer je tamo tajfun uobičajena pojava i nitko na to nije obraćao pozornost, a Sovjetski Savez je provodio istraživanja i testiranja zajedno s Kubom i Vijetnamom.

Amerikanci su vjerovali da je dovoljno uništi bilo koji dio oblaka u nekim područjima, promijeniti energetsku ravnotežu oblaka i tako promijeniti smjer i put tajfuna. Problem za američke stručnjake nije bio kako provesti ”udar” na određene oblačna područja, nego matematički izračunati u kojem će smjeru ići tajfun nakon toga.

Projekt se pokazao neodrživim čak i za tadašnja super računala Pentagona i nakon 1980. program ”Stormfury” se polako ugasio. No, skupina amatera i entuzijasta je toliko zainteresirala Hollywood, da su tamo postigli ”velike rezultate”.

U Sovjetskom Savezu su razmišljali na drugi način. Tražili su ”slabe točke” tajfuna, kako bi utjecali na njegovu putanju i snagu. Sovjetski znanstvenici su ovom metodom ostvarili napredak i naučili su oblikovati strukture tajfuna, što im je u budućnosti omogućilo da ih donekle kontroliraju.

Ali to je samo jedno od sovjetskih postignuća i tajfun ne rješava nikakav problem. Naime, kao što je bio slučaj tijekom američke ”Operacije Popaj”, najveći problem je bila visoka cijena. Za vojne svrhe je bilo potrebno stvoriti tajfun koji bi imao snagu potrebnu da nanese štetu jednom velikom modernom gradu, a to je tražilo nezamislivu energiju. Takva tehnologija danas jednostavno ne postoji. Kraj priče.

Kontrolirati velike vremenske prilike ili nepogode, ciklone, anticiklone i atmosferske fronte, velike stotinama i tisućama kilometara je nemoguće. Na primjer, jedan kišni oblak od par kilometara ima energije kao nekoliko nuklearnih bombi. Ali kako upravljati njime i postići željeni učinak? Potrebna vam je snaga nekoliko puta veća od one u oblaku. Osim toga, trebalo bi je koncentrirati u kratkom vremenu u malom prostoru. Dalje, količina energije unesena u oblak ne smije biti manja od one na koju se misli utjecati. Na kraju, mora se znati kako umjetno unesenu energiju ”vratiti”, inače bi posljedice mogle biti nepredvidljive.

Usput, jedina uspješna operacije klimatske prirode se provela u hitnim slučajevima, a to je bilo previše i za SSSR. Nakon katastrofe u Černobilu se oblak radioaktivne prašine nekako uspio ”pogoditi” s kemijskim sprejem, čime se umanjila šteta u području Černobila.

Vlasti nešto skrivaju?

U razdoblju prije ’80-ih su vlade i tajne službe Sovjetskog Saveza, Sjedinjenih Država i nekih drugih zemalja, poput Velike Britanije, Kanade i Južne Afrike, zabavljali svijet sa širokom paletom smeća, od vidovnjaka, super-vojnika i ”rasnih kuga” u Južnoj Africi, koja je, navodno, stvorila virus koji je pogodio samo Zulu pleme. Klimatska, seizmička i ionska oružja ne treba ni spominjati, kao ni ”izvanzemaljsku inteligenciju”.

Prekretnica je došla s novim valom znanstvenog i tehnološkog napretka i većina ”egzotičnih programa” je postupno zaboravljena.

Govori se kako su od ove generacije u nekim mjestima i laboratorijima preživjele jedna ili dvije osobe, ali to su ljudi opsjednuti, koji iskreno vjeruju u svoje ideje. Međutim, oni nemaju pristup velikom novcu, resursima i super-računalima, a bez toga se ne može stvoriti posebno super-oružje, niti provesti nikakav veliki klimatski napad.

Među njima još nije pronađen novi Nikola Tesla, koji je, ako ćemo vjerovati ruskim znanstvenicima i povjesničarima, uspješno prevario potencijalne investitore, ”objašnjavajući da je eksploziju izazvao tornjem iz Amerike i da to nije bio nikakav meteorit, što su izmislili boljševici kako bi ga diskreditirali”.

Istina, postoje ruski akademici, poput Dimitrija Strebkova, koji vjeruju da je Tesla to mogao učiniti i da je dobivao 100 milijuna volti bez ikakvih problema, dok je Rusija do danas uspjela napraviti generator od 3 milijuna volti, no ovdje već ulazimo u ”sivu zonu” u kojoj malo toga možemo dokazati.

Govoreći o Nikoli Tesli, on je bez sumnje imao za nas nepojmljive ideje o tome kako promijeniti svijet i utjecati na prirodu, ali tehnologija u to vrijeme nije bila na razini da bi to mogao provesti u praksi. Za Teslu nije postojalo ”natprirodno” i sve je ”prirodno koje još nije objašnjeno”. To bi trebalo biti dovoljno, ali kada zaista bude objašnjeno.

Desetljećima poslije su za razorni uragan ”Katarina”, koji je pogodio Louisianu, istovremeno optuženi George W. Bush i Rusija. Barack Obama je optužen da je ”naručio” uragan ”Sandy” tjedan dana prije izbora. Imamo ‘verziju da je sušu u Kaliforniji naručio guverner Schwarzenegger, kako bi najbogatija američka savezna država dobila savezne  subvencije. Za Amerikance se sumnja da su ”slali” uragane na Nikaragvu i Panamu još 1969. godine.

Ovom nizu treba dodat i bivšeg predsjednika Irana, Mahmuda Ahmadinedžada, koji je izravno optužio Washington za trideset godina suše u Iranu. Ironično, istog trenutka kada je završavao ovu izjavu, Teheran je pogodio veliki pljusak.

Jedna od glavnih tema među teoretičarima ostaje američki sustav HAARP, ogromni sustav antena visoke frekvencije na Aljasci, izgrađen 1997. godine. Službeno mu je zadaća istražiti ionosferu i atmosferu, a po nalogu američka Agencije za obrambene napredne istraživačke projekte (DARPA), koja Sjedinjenim Državama služi kako bi se razumjelo sve što je ostalo neistraženo.

Međutim, projekt je preskup i nije dao nikakve praktične rezultate. 2014. se američko zrakoplovstvo odriče centra na Aljasci, uz priopćenje da sada namjeravaju razvijati druge metode istraživanja i praćenja ionosfere, ne navodeći koje.

U ljeto iste godine je prekinut zadnji program i potpora koju je centru davala DARPA, a godinu dana kasnije je cijeli kompleks prebačen na Sveučilište Aljaske i više ne služi u vojne svrhe.

Međutim, njegova sposobnost da u jednoj zraci koncentrira ogromnu energiju nije nestala, što je uznemirujuće i za vrhunske znanstvenike u području takve tehnologije, a ne samo za one koji tvrde da su izumili ”perpetum mobile” ili svjedoke NLO.

U svakom slučaju, HAARP je još uvijek glavna tema teoretičara zavjere, koji antene kompleksa krive za pojavu neviđenih bolesti, nesreće i većinu uragana. Postoje još dva slična kompleks, ali s mnogo manje energije. Nalaze se u polarnoj Norveškoj, blizu mjesta Tromso i Longyearbyen. Tajnost ovih kompleksa je razlog za brojne glasine o njima. Tu je i preteča kompleksa HAARP, koji se nalazi u istom gradu na Aljasci, a demontiran je 2009. godini, te još jedan u Portoriku, koji je fazi rekonstrukcije.

U Rusiji također postoje dva kompleksa za istraživanje ionosfere, ali sa znatno manje energije, poput onih u Norveškoj. Oba su u funkciji. Projekt ”Sura” u regiji Nižnji Novgorod izgleda ”zastrašujuće” kao HAARP, a je drugi projekt u sibirskom Fizičko-tehničkom zavodu u Tomsku, ali je on u fazi dekonstrukcije.

Sličan projekt je izgrađen u Ukrajini u području regije Harkov, ali je iz očiglednih razloga nemoguće znati što se tamo radi i ima li ikoga u kompleksu. S obzirom na odljev mozgova i ”financijsku moć” ukrajinske države, možda ukrajinski kompleks služi za dimljenje slanine.

Na kraju, klimatska oružja bi mogli svrstati u kategoriju ”urbanih legendi” u rangu s američkim ”Bogeymanom” ili ”ratom mutanata u metrou u Moskvi.

Međutim, to svakako ne znači da je nemoguće vršiti aktivan utjecaj na atmosferu.

Isto vrijedi i za ”seizmička oružja” o kojima je 1991. fantazirao Džohar Dudajev, kada je tijekom jednog intervjua odjednom počeo govoriti ”kako će Moskva protiv čečenskih boraca upotrijebiti to oružje i izazvati strašan umjetni potres”. Tada je to bila popularna tema, jer se u proljeće te godine dogodio potres u Južnoj Osetiji.

No, kako se ispostavilo, Rusi su koristili ”jeftiniju metodu”. 21. travnja 1996. godine je Dudajev preko satelitskog telefona razgovarao sa Konstantinom Borovojem, liberalnim zastupnikom ruske Državne Dume. Razgovor su prisluškivale ruske tajne službe koje su pomoću signala locirale Dudajeva, koji se tada skrivao u jednom selu oko 30 kilometara od Groznog. Odmah su u zrak poslana dva zrakoplova Su-24, koja su na mjesto s kojeg je Dudajev koristio telefon ispalila dva projektila točno na vođu čečenskih separatista. Tako je Dudajev poginuo u običnom zračnom udaru, a ne od ”umjetnog potresa” o kojem je fantazirao.

Govoreći ozbiljno, razvijene zemlje imaju napredne sustave za praćenja stanja okoliša. Ne samo atmosfere i podmorja, nego i seizmičkih aktivnosti, ali je upotreba takvog oružja jednostavno nemoguća zato što nema smisla  stvarati probleme i troškove koji će biti veći od učinka eventualne uporabe takvih tehnologija na bojnom polju.

No, teorije zavjere su uvijek zanimljive. Istina neke ”teorije zavjere” su to bile sve dok nisu raskrinkane i dokazale su se istinitima. Ali je kod ”klimatskih oružja” stvar jednostavna. Naime, trošak njihove izrade toliko velik, upravljanje takvim sustavima, kada bi i postojali, vrlo je upitno i nepouzdano, dok u vojnom smislu ne bi dali značajne rezultate.

To ne znači da je o tome zabranjeno pričati, jer su čak i najrazumniji ljudi barem jednom u životu gledali ili čitali nešto o vanzemaljcima i duhovima. Takva je priroda ljudske svijesti. Sve navedeno ne vrijedi za druga napredna oružja, raspoređivanje novih ofenzivnih sustava u svemiru i mnoge druge stvari za koje vlade tvrde da su ”teorije zavjere” dok se ne dokaže suprotno, ali je najvažnije znati mjeru i istovremeno istraživati, držeći se Tesline izreke ”kako je sve natprirodno zapravo prirodno, koje još nije objašnjeno”