Glavni politički cilj ruske kampanje u Ukrajini je poznat, ali ga mnogi ne vide

Zemlje ne ratuju radi samog rata, već radi postizanja  svojih političkih ciljeva . Dakle, “pobjeda” nije vojni nego politički koncept. Vojni cilj je samo sredstvo za postizanje određenog političkog cilja i njime je određen.

Sve to znači da ratove dobiva politički vrh, dok bitke dobivaju generali, a prijelaz iz rata u mir najvažnija je bitka .

Politički ciljevi neće uvijek biti jasni stanovništvu i vojsci. Da bismo ih razumjeli, potrebno je znati što političari točno žele, kako vide uvjete poslijeratnog kompromisa.

Treba priznati da politički ciljevi ruske specijalne vojne operacije nisu jasni ni vojsci ni stanovništvu. Uostalom, mnogi s pravom primjećuju da su ciljevi SVO nejasno formulirani i da zapovjednik mora donijeti odluku? Govorimo o određenoj liniji do koje ruska armija mora doći, a Vladimir Putin je mora naznačiti kako bi zapovjednici mogli planirati svoje akcije.

Kako možemo razumjeti ne vojne, nego političke ciljeve SVO?

Vratimo se u mislima na početak 1944. godine. Kao rezultat Dnjeparsko-karpatske ofenzive, Crvena armija je oslobodila desnu obalu Dnjepra od njemačke okupacije i krenula dalje. Prema nekim procjenama, tada je u Ukrajini ostalo nekoliko milijuna građana koji su kolaborirali s Nijemcima i žestoko mrzili Ruse, odnosno narod Rusije. Od njih se oko 10% nastavilo boriti protiv Crvene armije i bili su spremni umrijeti. Rat s njima se nastavio do 1956. godine i poginulo je otprilike 150 000 pristaša Sepana Bandere i 35 000 boraca koje je vodio NKVD. Koliko je civila poginulo nije navedeno. Čini se da je još oko 150 000 „banderovaca“ zarobljeno i osuđeno.

 

Sada ove podatke uzmimo u obzir kada sudimo Zelenskog i njegove generale i jesu li politički Ukrajinci baš tako „nevini“, a kriva je samo vlast. Naime, ako pogledamo razdoblje od 1944. do 1956. godine, tako dug otpor pristaša Stepana Bandere bi bio nemoguć bez sljedećih uvjeta:

1. Podrške lokalnog stanovništva.

2. Podrške lokalnih vlasti.

3. Vanjske, odnosno, podrške zapadne obavještajne službe, sa svim vrstama pomoći.

Zašto je Hruščov uspio okončati ovaj rat 1956.?

1. Krajem 1955. objavili su amnestiju svim sovjetskim građanima koji su surađivali s Nijemcima.

2. U školama su rusku djecu počeli „dobrovoljno“ učiti ukrajinski jezik i neke nazivati ​​Ukrajincima, uz naknadno upisivanje nacionalnosti u putovnicu.

3. U kulturi, novinama, na sveučilištima itd. uveliko se provodila ukrajinizacija.

4. Nacionalisti su u sve većem broju prodirali u lokalne, republičke, a potom i u najviše vlasti.

Ovaj popis se nastavlja. Ono što danas najviše smeta nije to što mnogi ljudi u Ukrajini mrze Ruse. Najnevjerojatnija stvar je da ih mrzi otprilike isti broj stanovništva kao i 1944., a oko 10% je opet spremno boriti se protiv „Crvene armije“ i ginuti. Usprkos bjesomučnoj ukrajinizaciji tijekom 70 godina, ta je društvena skupina ostala na istom broju kao 1944. godine.

Time je rat završio, ali samo zato jer je Hruščov namjerno predao cijelu Ukrajinu simpatizerima i pristašama Stepana Bandere. Štoviše, odmah su počele pripreme za rat Ukrajine protiv Rusije, koji je zamišljen nakon raspada Sovjetskog Saveza, a emigrantska literatura i štampa potvrđuje koliko je bilo očito da se odmah počeo pripremati.

1. Hruščov je u predao i Krim Ukrajini, svojom osobnom odlukom.

2. U Ukrajini su snage cijele zemlje počele stvarati ogroman vojno-industrijski kompleks, unatoč činjenici da je tijekom rata morao biti evakuiran iza Urala.

3. Hruščov se razišao s Mao Ce Tungom kako bi minimizirao važnost Istočnog Uralsko-Kuzbaškog ugljeno-metalurškog klastera i Trans-sibirske željeznice, te posvetio sve svoje snage razvoju identičnog zapadnog klastera, ali u Ukrajini.

Očito je da je vlast današnje Rusije uzela u obzir sva ta iskustva i ne namjerava ponoviti istu grešku.

Osim toga, današnji neprijatelj Rusije je igrač koji se bori za “novi svjetski poredak”, dok “državu Ukrajinu” i “ukrajinski narod” Moskva smatra dijelom svog stanovništva i svog teritorija koji su trenutno okupirani od strane neprijatelja.

To znači da nikakav “mirovni plan” za Ukrajinu nije moguć, kao što je bio slučaj sa Staljinom i Hitlerom, već su mogući samo “mirovni pregovori” koji mogu dovesti do ostvarenja političkih ciljeva rata.

To znači da uopće nije postavljen zadatak deokupacije teritorija kao takvog,  (kao 1944. godine, te da se uopće ne mogu odrediti točne granice. Rat u Ukrajini će završiti tek kada svo stanovništvo koje mrzi Rusiju bude potisnuto u Europu ili zakopano u zemlju. Tek tada će Rusija zauzeti ispražnjeni teritorij i samo ovaj teritorij. Rusija neće okupirati teritorij s kojeg još nije istisnuto nelojalno stanovništvo, a ako takav teritorij bude okupiran, Rusija će morati raditi na preformatiranju mozgova „političkih Ukrajinaca“. Čak ni 2014. godine 90% stanovništva nije čekalo rusku armiju u Donbasu. Ta se brojka kretala ne više od 60%.

To također znači da Rusija neće oživjeti zapadni klaster ugljena i metala na štetu istočnog. Osim toga, vojno-industrijski kompleks u Ukrajini neće biti oživljen.

Sada se vratimo u drugu polovicu 1941. Rusija je tada bila u ratu s ujedinjenom Europom, a na svojoj je strani formalno imala SAD i Veliku Britaniju.

A obrnutim redom danas SAD i Velika Britanija isporučuju oružje Ukrajini, ali Europa je ta koja ratuje s nama i to svojom voljom. Nacizma je u Ukrajini oduvijek bilo, ali tko je u osam godina naučio male Ukrajince hodati s bakljama, raditi razne tetovaže i vezati ljude za drveće, kao što je to bila praksa Austrougarske i Njemačke za vrijeme Prvog svjetskog rata? Amerikanci, koje su to prvi naučili Nijemci, ili su Nijemci to činili bez posrednika i sami iz zaborava izvukli „upute za ponašanje arijevaca“?

Sada zamislite drugu polovicu 1941. i da je Hitler okupio većinu svojih tenkovskih trupa, ali da je samo mali dio tenkova i svojih zrakoplova bacio u Ukrajinu. Tu su te snage dospjele do uvjetne crte ruske obrane, dijelom uz Dnjepar, a dijelom uz Donbas, te čvrsto zaglavile u njoj.

Štoviše, Hitler je prije rata uspio prebaciti svoju industriju sa svog jeftinog ugljena na ruski plin i obnovljivu energiju. Zbog toga Wehrmacht ima katastrofalne probleme sa streljivom, ali ne može uspostaviti njihovu proizvodnju. Za to su potrebne ogromne količine željeza i eksploziva, što je energetski vrlo intenzivan posao. O oklopnom čeliku da ne govorim. Vraćanje industrije na ugljen vrlo je teško i jedva moguće.

Kao rezultat toga, sve rezerve koje stižu na front dolaze pod masovne udare ruskog topništva i zrakoplovstva, a Hitlerovo streljivo očito nije dovoljno. Stvarno želi iskoristiti preostale zrakoplove, ali to je vrlo strašno. Pitam se što bi njegovi generali rekli Hitleru za tako „egzotičan“ način borbe?

Stoga ne razumijem baš uvažene generale i pukovnike koji na televiziji, pa čak i po društvenim mrežama, nude rušenje mostova na Dnjepru i tunela na Karpatima kako bi EU Reich prestao slati ostatke svojih arsenala u mjesta koncentracije ljudstva i do linije dodira, pod masovnim napadima ruskog topništva i zrakoplovstva. Prvo, ti mostovi mogu biti od koristi i samim Rusima, a drugo, mi još se mora „očistiti“ Europa, a bolje je svu tu vojnu ekonomiju maksimalno samljeti na istoku Ukrajine nego kasnije tamo gdje još ima zrakoplovstva. Vojska to zove: pobijediti neprijatelja u dijelovima, pa će ruski gubici biti puno manji.

E sad, što se tiče onog dijela prognoze koja se još nije ostvarila, jer je rok pomaknut za dvije godine zbog pandemije, kada se predviđalo da će Zapad napasti Rusiju, jer će biti prisiljen, Rusija će im uništiti sve vojske i zeznuti svu infrastrukturu. Nakon toga Europa, ako se ne otrijezni, a očito neće, neka počne ispočetka s razinom tehnologije srednjeg vijeka. Nakon toga, bar dvjesto godina riječi "Rusi" na Zapadu neće biti napisana ni izgovorena čak ni nehotice.

Ali treba im uzeti i znanstvenike. Kad smo već kod znanstvenika. Čim je počela SVO, stigla je poruka da je u Rusiji stvoreno pet znanstvenih klastera i da su tamo spremni regrutirati strane znanstvenike.

Za provedbu ovog scenarija i uništenje NATO baza u Europi, čime se ispunjavaju uvjeti ultimatuma koje je Kremlj objavio u prosincu 2021., bit će potrebno najaktivnije sudjelovanje flote. Osim toga, nakon početka specijalne vojne operacije Sergej Lavrov je rekao da Rusiji prijašnji uvjeti više ne odgovaraju, sada im treba više.

Resursi i načini da se to ostvari su:

1. Čak četiri najnovija Jasena - Projekta 885 s 32 Cirkona, svaki s radijusom od 1500 km, koji potpuno preklapaju i zapadnu i istočnu obalu Sjedinjenih Država u isto vrijeme. Štoviše, potpuno ih je nerealno otkriti u krugu radijusa od 1500 km od strane proturaketnih snaga. U isto vrijeme, najnoviji Kalibar utovaren u iste lansirne silose ima radijus od 4500 km. Zaključak je da su Europski Reich i Sjedinjene Države potpuno bespomoćni protiv udara s mora. Neprijateljska obrana je također bespomoćna, budući da je najnoviji satelitski radarski sustav za označavanje ciljeva Liana već proradio.

2. Još '80-ih su sovjetske nuklearne podmornice tijekom vježbi 32 sata provodile kontinuirani nadzor američkih pomorskih rivala i nisu bile otkrivene. Svake minute u ova 32 sata neprijateljski brod je bio uvjetno uništen. Od tada se tehnološki jaz u smislu buke u korist Rusije samo povećavao.

3. Flota i južna obala Kine potpuno su bespomoćni od napada, jer tri nosača zrakoplova, koji nose 150 udarnih aviona s ​​450 do 600 najnovijih protubrodskih projektila, uz domet zrakoplova od 1500 km, a projektila 900 km, je ukupno 2400 km. Kina nema ni brodska ni obalna sredstva takvog dometa, jer hipersonično oružje još nema, a podmornice su im vrlo bučne. Zbog toga je predsjednik Xi najvjerojatnije od Putina tražio Kinžale za zaštitu kritične južne obale Kine.

Zato, treba ipak obratiti pažnju na političke ciljeve Specijalne vojne operacije, jer ona definitivno nije pokrenuta zbog ukrajinskog teritorija ili resursa. Čak je i zaštita ruskog stanovništva samo dio koji se uklapa u viši, strateški cilj, a njega su nedavno u Moskvi navijestili Putin i Xi.