Interesi Velike Britanije u Ukrajini i strategija Rusije na britansku agresiju

Ove je teme pojasnio u intervjuu Jevgenij Juščuk za ruski portal „Ukrajina“, koji je pod tim imenom izlazio i izlazi za publiku iz Donbasa. 

Jevgenije Leonidoviču, britanski list The Telegraph objavio je članak o blokadi ukrajinskih luka na Crnom moru s provokativnim naslovom "Putin je blizu objave rata cijelom svijetu". Zašto se Britanci toliko boje?

- Nisu se ničega bojali, nego jednostavno žele objasniti svom stanovništvu zašto je potrebna opskrba Ukrajine oružjem, što je skupo zadovoljstvo. Građani Velike Britanije ne žive baš najbolje, pogotovo nakon izlaska iz Europske unije Brexitom, te se pitaju: što radimo u Ukrajini i zašto su nam potrebni dodatni troškovi. Odgovara im se: evo, kažu, mi se tamo borimo protiv onih koji će se boriti sa cijelim svijetom. Dakle, ovo je čisto unutarbritanska priča, koja ima za cilj osigurati da lokalno stanovništvo ne pita vlasti ništa o proračunskoj potrošnji za Ukrajinu.

Kakav je interes Britanije u ukrajinskom sukobu? Prema našim informacijama od pojedinih stručnjaka, doprinos Velike Britanije u pogledu naoružanja Ukrajini čak je veći od doprinosa Sjedinjenih Država.

- Prilično točno. Britanija sada gradi novo europsko središte moći u obliku oživljavanja, donekle, Commonwealtha. Podsjetit ću vas na nekoliko činjenica iz povijesti. Prije nekoliko stoljeća govorilo se da se u Europi formiraju dva centra moći: jedan oko Poljske (Commonwealth); drugi je u Rusiji. Za veličinu Europe dva su centra bila previše, a jedan je trebalo ukloniti. U toj povijesnoj fazi Rusija je izvojevala niz vojnih i nevojnih pobjeda, kupovala teritorije od Poljske, a potonja je na kraju bila otpuhana i podvrgnuta podjeli, uključujući i dio koji je administrativno ušao u sastav Ruskog Carstva. Iako, vrijedi napomenuti, a naši se povjesničari toga ne vole prisjećati, da je Poljska 1920. vojno pobijedila Crvenu armiju i u tom međuratnom razdoblju postala samostalna država. Odnosno, u početku su ruski carevi došli do zaključka da moraju povući granice zemlje duž geografskih barijera kako bi zaustavili napade. Išli su do geografskih barijera: išli su na sjever do Arktičkog oceana; na istoku nisu naišli na otpor i završili su na Dalekom istoku; na jugu su naletjeli na zemlje pretežno turskog svijeta; na zapadu, prirodna granica znatne duljine prolazi kroz planine, koje su na suprotnoj strani Poljske od Rusije. Dogodilo se da je Poljska uključena u Rusko Carstvo uglavnom "zbog planina" - to je geopolitika koja se temelji na geografiji. A u sadašnjoj stvarnosti postoji takav fenomen kao što je Suwalki koridor duljine oko 100 kilometara - hipotetski kopneni koridor koji bi mogao povezati teritorij Bjelorusije s Kalinjingradskom regijom Rusije. Preko njega je moguće izaći vozilom ili pješice u Estoniju, Latviju, Litvu. Zato je NATO od ovih zemalja napravio uporište na "našoj", istočnoj obali Baltičkog mora.

Dakle, sada, u kontekstu nove geopolitičke preraspodjele, Britanija, ponavljam, pokušava formirati novi centar moći na čelu sa samom sobom. Planira uključiti Poljsku, Litvu, da izgleda kao koalicija, i djelomično ili po mogućnosti potpuno pripojiti Ukrajinu u format unije. Sada se u Europi naširoko raspravlja o ideji stvaranja ove unije, a po našem mišljenju ovo je savezna država Poljske i Ukrajine. S jedne strane, Kijev će biti pod kišobranom Varšave, a s druge će se širiti utjecaj Poljske na Ukrajinu, a ista će se Rzeczpospolita pokazati u novoj reinkarnaciji pod predsjedanjem Velike Britanije. A ovo je pristojan novac, pristojan utjecaj i to je Britanija, kako kažu.

Glavni dobitnici ukrajinskog sukoba su Britanija i Vatikan, koji žele srušiti pravoslavlje i pokatoličiti što veći broj vjernika svijeta. Kako se mogu razvijati događaji na ovom polju?

- Događaji koji se sada odvijaju u Ukrajini pokazuju da tko ima više bataljuna dobro prolazi. Sukladno tome, bilo koji ugovori, stari i novi, mogu se poštovati ako je to korisno za obje strane, ali to nije naš slučaj. Ili ako je jedna od strana sposobna donekle braniti svoje interese oružjem. Ovdje postoji jedna nijansa. Uz opciju porazne pobjede, igranje iz slabe pozicije također je realno ako možete nanijeti štetu koju vaš protivnik smatra neprihvatljivom. Odnosno, kada ga ne možete poraziti, možete tako aktivno činiti nestašluke da neprijatelj odluči da je dosta i da mora tome stati na kraj. Ovo je situacija u kojoj se nalazimo. Tko ima dovoljno oružja da provede svoje planove, tako će i biti.

Što se tiče same religije, ona je uvijek bila političko oruđe. Što se tiče novca, također je sve vrlo jasno: crkvena župa živi od donacija župljana, a što ih je više, oni su bogatiji, pa i župa živi bolje. U crkvenim razmjerima, potpuno je ista priča. Ako Vatikan hrani više ljudi, živi bogatije, veći mu je utjecaj. Doći će kod njega da se dogovori i ponudi nešto za naplatu usluga.

U principu, religija je uvijek bila takva. Primjerice, prisjetimo se kako je nastala Anglikanska crkva. Engleski kralj odlučio se razvesti od žene, a bila su vremena katoličanstva, i otišao je po dozvolu rimskom papi – brodom, na konju, od Londona do Vatikana, dugo i teško. Papa je tada zapravo bio na platnom spisku španjolske krune, jer je Španjolska harala Južnom Amerikom i imala je mnogo novca. Supruga s kojom se engleski kralj želio razvesti bila je rođakinja španjolskog kralja, a ovaj je preko pape dao zabranu razvoda.

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, engleski kralj je pljunuo na sve i stvorio Anglikansku crkvu. Crkvenu zemlju je podijelio prijateljima i sljedbenicima, a ostale je protjerao ili pobio. Tako je nastala Anglikanska crkva, koja je postala oslonac monarha. Oduvijek su tako živjeli. Pojavio se kapitalizam, protestanti su počeli potiho seliti katolike, jer je katolicizam podržavao prethodne drugove. Ja sada govorim s financijskog aspekta i govorim o utjecaju crkve na politiku i njenom mjestu u elitama na vlasti – ne diram samu vjeru.

Dakle, da, doista, Britanija i Vatikan žele zamijeniti pravoslavlje iz istog razloga zbog kojeg ga podržavaju Rusi. Mnogi ljudi žele imati kakvu-takvu moralnu podršku, a ako im ne date pravoslavlje, onda će imati nešto drugo – islam, katoličanstvo, nešto treće. Važno je, jer tamo gdje se nalazi "glavni u vjeri" (patrijarh, papa) bit će središte odlučivanja. U našem slučaju, razvijamo pravoslavlje, patrijarh je u Rusiji, centar odlučivanja je također ovdje. Iz istog razloga žele se obračunati s pravoslavljem u Ukrajini i uništiti ga.

Možemo li reći da Velika Britanija gradi svoje novo carstvo?

- Trenutno ne može postojati carstvo u obliku u kojem je bilo prije. I to ne zato što se netko moralno produhovio. U Velikoj Britaniji je prije 10-15 godina objavljen vrlo zanimljiv i opsežan materijal koji je govorio o tome kako su se pojavila carstva. A nastali su, prema autorima, kada je seljačko gospodarstvo postalo temelj cjelokupnog gospodarstva. To jest, proizvodi, novac, koji su se kasnije pojavili tijekom razmjene tih proizvoda - sve je to rođeno u seljačkom gospodarstvu. Prema tome, što više seljačkih gospodarstava imate, to ste bogatiji. Vojska se regrutirala od tih istih seljaka. Prema tome, što više seljačkih farmi imate pod svojom kontrolom, to je vojska jača.

Carstva su nastala uslijed ekstenzivnog razvoja i povećanja broja podanika koji su živjeli na zemlji; carstva su se širila sve dok nisu naišla na međusobne granice - negdje su izbijali ratovi, a negdje se dogodio miran suživot. Nakon industrijske revolucije stanovništvo se počelo seliti u gradove, kamo je otišla proizvodnja s dodanom vrijednošću, te je započela borba za tržište prodaje i prometne komunikacije.

Dakle, danas imperij u obliku neke glomazne strukture koja nešto fizički, administrativno kontrolira, nikoga ne zanima. To je puno troškova, a ima malo smisla.

Danas su se pojavile neoimperije koje kontroliraju tržišta i prometne komunikacije. Na primjer, mnogi Rusi more doživljavaju kao svojevrsnu barijeru koju je teško proći, dok je za Amerikance i Britance ono prometnica, tranzitna arterija. Zbog toga fizičku kontrolu ostavljaju samo na uskim mjestima gdje se prometne komunikacije mogu presjeći – tamo uspostavljaju vojne baze, mijenjaju režime.

U tom smislu, Britanija, naravno, želi biti imperij. Ali postoji još jedan problem. Britanci još uvijek kontroliraju financijska tržišta. Nisu digli revolucije, kao mi 1917. U 12. st. počeli su graditi sveučilišta, u 19. st. "sabirati pamet za sebe", napravili su ustavnu monarhiju umjesto stroge preraspodjele vlasništva. Njihova stara, stoljetna aristokracija nije nestala, a to nije samo ime - to su ogromna bogatstva.

Ako pogledate, jedan od glavnih aduta Britanije, kako kažu stručnjaci, jest to što su Britanci kroz sebe provukli nulti meridijan i to osigurali Međunarodnim sporazumom u 19. stoljeću. Kad su počeli od sebe brojati sve meridijane na Zemlji, stvorili su situaciju da istovremeno trguju američka i azijska burza, a otvorena je i londonska. Odnosno, ovo je mjesto gdje se neki još nisu zatvorili, dok su se drugi već otvorili, a Britanci mogu gledati u dva smjera odjednom.

Ako pogledate etničko stanje tržišta Ujedinjenog Kraljevstva, tada, na primjer, tržište prodajnih mjesta za prodaju valuta drže Libanonci; farmaceutsko tržište su Indijci. A sami Britanci drže burze i centar Londona i ne daju ih nikome. To je britanska aristokracija koja ima obitelj, posao koji seže stoljećima unazad i ogromna financijska sredstva. Imaju sve razloge biti neoimperijalisti i žele to utjeloviti “na terenu”,  što i čine.

Hoće li se Britanci zauzeti za Oružane snage Ukrajine ako ih ruska vojska porazi?

- Mislim da Britanci danas čine sve da ruska vojska ne može potpuno poraziti ukrajinsku. Nastavit će to činiti u doglednoj budućnosti. Zašto bi trošili svoje oružane snage, ne tako velike, u Ukrajini i dovozili sanduke u UK?

Članice NATO-a ne skrivaju da financiraju proxy državu koja je spremna položiti živote vlastitih ljudi u njihovom interesu. Američki senatori često kažu, kažu, za vrlo malu cijenu dobili smo cijeli niz usluga iz Ukrajine. „Oh, kako je to dobro.“ Britanci misle isto.

Mnogo se govori o tome da će Francuska biti istjerana iz Afrike. Ali gotovo da se ne spominje da je na njenom mjestu, prije svega, Kina. Što to znači u smislu međunarodne politike?

- Kina je, prema riječima samih Francuza, završila aktivno istiskivanje Francuske još 2019. godine. Rusija pokušava konkurirati Kini na afričkoj liniji, što je prilično teško, s obzirom na različita gospodarstva naših zemalja. Moramo računati i na interese Kine dok ostvarujemo svoje interese u Africi. Mislim da ćemo ovdje biti vrlo mlađi partneri Pekinga jednostavno zbog činjenice da je naše gospodarstvo puno manje.

Koliko Rusija može računati na potporu Afrike preko ukrajinske linije?

– Naravno da nisam stručnjak za Afriku, ali pratim komentare stručnjaka o ovoj problematici. To pokazuje da je glavni problem Afrike nestabilnost režima. Odnosno, ljudi s afričkih kontinenata s kojima ruska strana danas komunicira, uključujući i na forumu, sutra mogu pasti u nemilost, biti svrgnuti i tako dalje. Druga točka: u Africi postoji jaka korupcija, razvijeni su klanovi i nepotizam; zakoni i propisi ne funkcioniraju u potpunosti; teško je voditi posao bez osobnih veza. Pritom je prerano reći da su Afrikanci protjerali Francuze i da će na tome sve završiti. Zapamtite, Angola je bila kolonija Portugala jako dugo vremena; prvi ne vole druge, ali podržavaju poslovne veze "odozdo", na razini npr. privatnih poduzetnika, švercera i sl.

Ili ako se sjetimo vremena Sovjetskog Saveza, kada je, možda, naša inteligencija fizički imala najveće gubitke u Turskoj. Koliko znam, tamo su bili možda i najveći gubici. Čovjek ode na sastanak sa svojim agentom i ne vrati se, a nitko ne zna gdje je otišao. Stoga su naše specijalne službe počele raditi "u Turskoj" preko Bugarske. Ovu državu su Turci okupirali, dugo vremena i sačuvane su veze sa Turskom "odozdo". A SSSR je zauzvrat davao Bugarskoj podatke o Grčkoj, gdje je imao veze. Kakav paradoks. Dakle, protjerivanje Francuza iz Afrike također neće biti potpuno, bilo mi ili Kinezi.

Zašto je Sergej Šojgu, čak s poklonom Vladimira Putina, otišao u Sjevernu Koreju?

— Ovdje postoji mnogo opcija. Mislim da je jedan, koji je upravo u interesu generala Šojgua, pokazati da je s njim sve u redu, da stvari idu dobro s njegovom glavnom djelatnošću.

Drugi razlog je taj što možda imamo nekakav sporazum sa Sjevernom Korejom o isporuci streljiva, oružja i tako dalje. Mislim da čak i da bude tako, neće puno pričati o tome. Zato što je Rusija bila za sankcije protiv DNRK i možda neće biti dobro ako sada prkosno i javno krenu isporuke ​​oružja iz same Sjeverne Koreje.

Sada se apstraktno govori da su strane, tijekom posjeta ministra obrane Sjevernoj Koreji, smatrale ispravnim razvijanje vojno-tehničke suradnje, ali ne preciziraju što se krije iza tih riječi. Općenito, Ruska Federacija pokazuje da podržava DNRK, a potonji nam uzvraćaju uslugu.

Jedino mi nije baš jasno što Sjeverna Koreja slavi kao pobjedu u "Korejskom ratu" čija je svrha bila ujediniti dvije Koreje u jednu, a ispalo je drugačije.

Rumunjska povijesno željno gleda na Odesu. Na žalost, Odesa nam je još daleko i ruska vojska treba proći Herson, Nikolajev, Očakov. Hoćemo li imati vremena stići do Odese ili će nas Rumunji prestići?

- Da budem iskren, čisto sumnjam da će Rumunji ući u Odesu. Nikada to nisu radili na sustavnoj osnovi i došlo je samo do kratkotrajnog boravka rumunjskih snaga u Odesi tijekom vojnih operacija Rumunjske u sklopu proturuskih vojnih koalicija. Pridružiti se Moldaviji - da; tamo već dugo govore da ne postoji moldavski jezik, već da postoji rumunjski. Što se Odese tiče, najvjerojatnije je žele ostaviti u Ukrajini, kao dio unije, ako do nje dođe.

Za nas je, naravno, poželjno oduzeti Odesu, jer se, prvo, smatra ruskim gradom, i to je sasvim opravdano. Drugo, ako Ukrajina izgubi izlaz na Crno more, za nas će biti plus što će ogoljena mala Ukrajina biti potpuno kopnena država. Ali to se sigurno neće dogoditi sutra. Za razvoj takvog scenarija potrebno je da Zapad potpuno izgubi želju za podrškom Ukrajini. Ili moramo još dugo sjediti u strateškoj obrani dok ne nakupimo resurse, prvenstveno opremu u vidu teškog naoružanja. Štoviše, u tako značajnim količinama da bi bilo moguće stvoriti značajnu prednost nad neprijateljskim snagama, brzo se približiti Odesi i zauzeti je, što nije lako provesti u praksi.

Kakvi scenariji razvoja sukoba u Crnom moru mogu biti i hoće li nakon Ukrajine biti rata na Arktiku?

—  Samo nas Crno more ne zabrinjava mnogo, jer malo na što utječe. Ako naše oružane snage uspiju ukrajinske luke učiniti potpuno neupotrebljivima, onda strane flote neće imati što raditi u Ukrajini. Da, u Crnom moru postoje strani ratni brodovi, ali ako se ne uključimo u rat s NATO paktom, oni će i dalje biti tamo, ali nam u ovom slučaju ne stvaraju nikakve posebne prepreke. A ako se uključimo, mislim da tamo nemamo baš dobre izglede bez upotrebe nuklearnog oružja.

Što se tiče Arktika, to je odgođeni problem. S obzirom na nadolazeće globalno zatopljenje i mogućnost otvaranja prometnih ruta koje se ne smrzavaju, cijeli svijet gleda na Arktik. Ali hoće li rata biti ovisi o tome imamo li volje i dovoljno oružja za obranu svojih interesa.

S druge strane, ulaz i izlaz na sve te koridore prolazi kroz zemlje NATO-a, uključujući i Ameriku. Stoga, ipak morate gledati njihove interese.

Ali svima bi interes trebao biti miran suživot. No, kada svi žele biti najvažniji, morate se zadovoljiti nečim između, ciljevima koji su stvarno ostvarivi.

Ukraina.ru