NATO summit: Pobjednici i gubitnici

Završava NATO summit u Vilniusu. Konačna deklaracija je dogovorena. Sudionici odlaze. Može se sažeti što se dogodilo, za ruski portal Ukraina piše Rostislav Iščenko.  

Očit je informacijski dobitak Erdogana, koji je deblokadu ulaska Švedske u NATO zamijenio obećanjem da će Tursku primiti u EU. U principu, ako Šveđani ne zapnu i opet spale Kuran ili učine nešto slično, onda im se Turci, najvjerojatnije, neće miješati i ako se Stockholm baš ne može othrvati američkoj upornosti, što onda ima Ankara s tim, neka ulaze gdje hoće. Istodobno, sama Turska teško da će biti primljena u EU, a malo je vjerojatno da Erdogan tome teži.

EU je ogroman skup pravila i gospodarstvo koje je toliko preregulirano da čak i lokalne tvrtke pokušavaju migrirati odande u manje birokratske jurisdikcije. Tu traje vječna borba europske birokracije za prevlast nad nacionalnim vladama, vječna rasprava između bogatog Sjevera i siromašnog Juga, umjerenog Zapada i agresivnog Istoka, koja kulminira kompromisima koji ni o čemu ne odlučuju i nikoga ne zadovoljavaju, pa ne samo da se neće otvoriti nove prilike za Tursku da prevlada financijsku i gospodarsku krizu, već naprotiv, sustavna kriza koja uništava gospodarstva zemalja EU dodatno će povećati probleme Ankare, ozbiljno ograničavajući njezinu sposobnost suradnje s Kinom i Rusijom.

Unatoč tome, EU zauzima neprijateljski stav prema Pekingu i Moskvi, uvodeći im sve više novih sankcija. U takvim uvjetima nemoguće je ući u EU i punopravno sudjelovati u rusko-kineskim kontinentalnim projektima. Možete surađivati ​​sa svima, ali glavni partner treba biti jedan.

Isto se može reći i za obećanje Amerikanaca da će deblokirati prodaju stotina F-16 Turskoj. Podsjećam da je umjesto ovih zastarjelih letjelica Ankara trebala dobiti nove F-35. Ali Turska je izbačena iz ovog američkog projekta u znak odmazde za nabavu ruskog sustava protuzračne obrane S-400. Turska je pokušala prestrašiti Ameriku svojom namjerom da od Rusije nabavi Su-35 i Su-57, ali u ovom slučaju Sjedinjene Države su je stisnule. Ankara će kupovati stare američke avione umjesto novih. Erdogan će to predstaviti kao svoju pobjedu, ali u stvarnosti to je pobjeda Sjedinjenih Država.

Jedini ozbiljniji uspjeh Turske, ne informativni, nego stvarni, je obećanje EU da će ukinuti ekonomske sankcije Ankari. Slobodniji pristup turske robe europskom tržištu, ako se osigura,  smanjit će pritisak krize na tursko gospodarstvo, ali ga neće u potpunosti anulirati.

Općenito, Erdoganove pobjede u Vilniusu su primjetne, kao što je uvijek slučaj s informativnim pobjedama, ali beznačajne. Taktički će se pozicija Turske privremeno donekle popraviti, ali se strateška ravnoteža neće promijeniti. Tursko gospodarstvo zbog ovih koraka neće moći prebroditi krizu, a turska politika balansiranja između centara moći, koja omogućuje privremeno primanje bonusa od obje suprotstavljene koalicije, dugoročno dovodi do gubitka svega stečenog. Tko god rezultatski pobijedi, Turska nikome nije saveznik, niti partner, samo privremeni suputnik koji godinama besramno iskorištava tuđe teškoće.

Dakle, pred Erdoganom je uvijek postojao problem izbora strane u sukobu.

Daleko manje vidljive, ali mnogo značajnije su pobjede Sjedinjenih Država. Prvo, Washington je uspio riješiti tursko-švedsku krizu u NATO paktu, kao što je gore spomenuto. Samim tim će Baltik, koji je i prije formalnog ulaska Švedske bio NATO jezero, čim se završi procedura primanja posljednjih kvazineutralnih Skandinavaca u NATO, to i pravno postati.

U slučaju rata ruska Baltička flota bit će momentalno zatvorena u lukama Sankt Peterburga i Kalinjingrada i izbačena iz igre kao aktivna borbena grupa sve dok joj kopnene snage ne daju manevarski prostor, oslobađajući baltičke i obale južne Finske od prisutnosti NATO-a. Amerikanci su, s druge strane, osigurali praktički nesmetan pristup baltičkim lukama, što uvelike pojačava ulogu baltičkog uporišta. Ako je ranije, u slučaju rata, NATO morao razmišljati o brzoj evakuaciji baltičkih država, sada savez može pokušati brzo ojačati grupiranje trupa u regiji, pa čak i iskoristiti baltičko uporište za zajedničku ofenzivu s Fincima protiv St. Petersburga ili zajedničku ofenzivu s Poljacima protiv Bjelorusije.

Drugo, pristajući da ne raspiruju ukrajinski problem i da ušutkaju Zelenskog koji stalno nešto traži, koji je bio prisiljen doći u Vilnius i ponizno se pokloniti “bijelim gospodarima” ne dobivši ništa zauzvrat, Sjedinjene Države su postigle jedinstvo država bloka u dogovoru oko završne deklaracije, što je rijetko u moderno doba.

Unatoč činjenici da je NATO imao najjači otpor američkoj namjeri da savez uvuče u kinesku krizu, u zamjenu za uklanjanje ukrajinskog pitanja bilo je potrebno kolektivno osuditi kinesko-rusko partnerstvo, kao i sve kineske politike u jugoistočnoj Aziji.

Zemlje NATO pakta izjavile su da akcije Kine predstavljaju prijetnju sigurnosti država bloka i ne odgovaraju njihovim vrijednostima. Politički, NATO se već upleo u krizu u azijsko-pacifičkoj regiji. Amerikancima, kada bude potrebno, neće biti teško pretvoriti ovaj angažman u konkretne praktične akcije. Potencijalna antikineska koalicija se proširila.

Treće, Sjedinjene Države uvjerile su Europljane da učine naizgled formalni, besmisleni ustupak, da za Ukrajinu uklone fazu donošenja Akcijskog plana članstva (MAP), kao obaveznog za integraciju u NATO. Zemlje članice saveza složile su se da bi Kijev mogao dobiti poziv za članstvo u NATO paktu čim o tome bude postignut opći konsenzus.

Ali u svakom slučaju potreban je opći konsenzus. Uključujući i dodjelu MAP-a. 2008. u Bukureštu su MAP za Ukrajinu i Gruziju blokirale Njemačka i Francuska. Samo prije su bila potrebna dva konsenzusa, za MAP i za poziv u NATO, a sada samo jedan. Amerikanci imaju odriješene ruke. Mogu tjerati svoje vazale, jednog po jednog, da priznaju spremnost Ukrajine ili mogu pokušati organizirati još jednu gigantsku provokaciju, okriviti Rusiju za sve i na valu ogorčenja progurati priznanje o spremnosti Ukrajine odjednom od svih. Možda se neće naprezati i ostavit će Kijev da sami riješe svoje probleme. Prostor mogućih rješenja za SAD se proširio.

Zapadna Europa definitivno je izgubila u Vilniusu. U zamjenu za čisto formalne američke ustupke, ne samo da su dopustili Sjedinjenim Državama da se vežu nepotrebnim izjavama, kako o kineskom, tako i o ukrajinskom pitanju, nego su Ukrajini obećali više projektila dugog dometa iz Francuske, kao i iz Njemačke borbeni komplet Leoparda-1A4 od 25 komada, dva kompleta BMP-a "Marder", ukupno 40 komada, te dva sustava protuzračne obrane "Patriot".

Istočna Europa, prije svega Poljska i baltičke zemlje, koje su lobirale za naglo povećanje angažmana NATO pakta u ukrajinskoj krizi, također nisu dobile ništa i gotovo su same na prvoj crti. O Ukrajini se ne može ni govoriti. Nitko joj nije htio ništa dati. Igralo se na kartu u međusobnoj borbi unutar NATO pakta, a na tu su kartu u Vilniusu najbolje od svih igrali Amerikanci.

Za Rusiju se situacija nije ozbiljno promijenila. Kao što je već spomenuto, posljednjih su godina Švedska i Finska, iako formalno neutralne, aktivno sudjelovale u zapadnom vojnom planiranju. Tako da je rješenje pitanja s njima donekle čak i korisno, jer sada Moskva barem ima jakog razloga ojačati obranu u sjevernom smjeru i u Bjelorusiji.

Ipak, premještanje glavnih američkih napora s Crnog mora, gdje Ukrajina gubi, Turska je nepouzdana, a Rumunjska i Bugarska preslabe da bi predstavljale ozbiljnu prijetnju Rusiji, na sjever i Baltik, gdje Rusija sada ima puno goru stratešku situaciju nego što je bila na jugu u najgorim godinama, u sadašnjim uvjetima može brzo proći, posebno pod krinkom ukrajinske agonije i besmislene ofenzive Oružanih snaga Ukrajine, potaknute opskrbom oružjem iz Zapada.

Napumpavanje baltičkih država, Poljske i Finske trupama i oružjem, u pozadini sve veće prijetnje kalinjingradskoj eksklavi, prisilit će Rusiju na stalni odgovor. Ako je na sjeverozapadu dovoljno imati jaku obrambenu grupu, onda je na kalinjingradskom smjeru potrebno imati nadmoć u snagama potrebnim i dovoljnim da se, ako bude potrebno, što prije probije koridor prema Kalinjingradu.

Nakon konačnog poraza Ukrajine, to se pitanje može riješiti bez ikakvih problema, iako ne bez napora. Međutim, Amerikanci već aktivno stvaraju prijetnju u zapadnom i sjeverozapadnom smjeru, a pobjeda na jugozapadu vjerojatna je između kraja ove jeseni i kraja sljedećeg proljeća. Osim, naravno, ako Sjedinjene Države ranije ne isprovociraju sukob u poljsko-baltičko-finskom smjeru.

Tako su Amerikanci u Vilniusu uspjeli:

1. Konsolidirati NATO kako po pitanju daljnje konfrontacije s Rusijom, tako i po pitanju konfrontacije s Kinom. NATO je uvučen u azijsko-pacifičku krizu bez okončanja europske krize, koja je nepovoljna za Europu, ali korisna za SAD.

2. Ojačati prijetnju Rusiji s Baltika guranjem Finaca, Balta i Poljaka u prvi plan, a formalno ostati izvan igre.

3. Formalno riješiti probleme s Turskom privremenim smanjenjem napetosti u američko-turskim i europsko-turskim odnosima.

Za Rusiju se strateški ništa nije promijenilo i vojni poraz i političko uništenje Ukrajine je i dalje glavni prioritet, ali u taktičkom smislu treba uzeti u obzir sve veću aktivnost NATO pakta na zapadu i sjeverozapadu, te potrebu preventivnog zaustavljanja što skreće pozornost i sredstva s ukrajinskog smjera.

Kina će morati uzeti u obzir da je NATO spreman podržati antikinesku koaliciju formiranu u azijsko-pacifičkoj regiji. Zemlje bloka neće izravno sudjelovati u neprijateljstvima, jer su njihove mogućnosti, osim onih Sjedinjenih Država, ipak ograničene, ali Europa je spremna primijeniti mjere financijskog i gospodarskog pritiska, te stvoriti maksimalne poteškoće Kini u njezinoj trgovini s trećim zemljama. Također je spremna tehnički i tehnološki podržati antikinesku koaliciju.

Iščenko na kraju kaže: „Zaključno, želio bih još jednom naglasiti da u Vilniusu nisu donesene nikakve obavezujuće odluke i nisu se mogle ni donijeti. Negativan utjecaj rezultata ovog summita na europsku i globalnu sigurnost leži u činjenici da su Sjedinjene Države dobile odriješene ruke za individualni rad sa svojim saveznicima, dok su glavni pravci koncentracije napora Sjevernoatlantskog saveza, a to su sada Baltik i Azija-Pacifik, za koje je bio zainteresiran Washington prešutno su prihvaćene od strane svih sudionika summita.

Sada se, naravno, očekuje odgovor ne samo Rusije, koja mora pojačati snage na sjeverozapadu zemlje i u Bjelorusiji, te ubrzati proces neutraliziranja Ukrajine, već i Kine, koja sigurno neće mirno promatrati postizanje konsenzusa u objavi neprijateljstava od strane svih članica NATO pakta.