R. Iščenko: Ukrajina - 32 godine „neovisnog“ propadanja

U početku je 16. srpnja određen kao Dan neovisnosti Ukrajine. 24. kolovoza došao je šest mjeseci kasnije. A mogao je biti i prvi prosinac. Svakog od tih dana netko je proglasio ili potvrdio neovisnost Ukrajine. Ali svi ti događaji zbili su se 1991. godine. Dakle, danas neovisna Ukrajina ima 32 godine.

Gotovo jednako dugo, od 1946. do 1975., Vijetnam se borio s Francuskom i Sjedinjenim Državama za svoju neovisnost u Prvom i Drugom indokineskom ratu. Ako uzmemo u obzir i razdoblje borbe protiv japanske okupacije, od rujna 1940. do rujna 1945., tada Ukrajina ima male šanse preživjeti kao i Vijetnam, koji se samo izborio za svoju neovisnost.

U vrijeme neovisnosti u cijeloj Indokini živjelo je oko 21,5 milijuna ljudi, a oko dvije trećine njih živjelo je u Vijetnamu. Gospodarstvo zemlje bilo je čisto kolonijalno, agrarno i na trećem mjestu u svijetu po uzgoju riže. Industrija mu je bila slaba, laka s proizvodnjom pamučnih tkanina, te prehrambena, da djelomično zadovoljava vlastite potrebe. Od minerala su se eksploatirali ugljen, željezo i  kositar. Vojska je bila takozvana općenarodna milicija. Naoružanje joj je bilo šareno, većinom streljačko oružje, plus ponešto topništva, odnosno sve što je bilo moguće oduzeti osvajačima. Teške tehnike i zrakoplovstva praktički nije imao.

Vijetnam nije imao nacionalni znanstveni kadar, kvalificirane radnie, nacionalne više i srednje specijalne, kao ni strukovne obrazovne ustanove. Problem nepismenosti širokih masa bio je vrlo akutan.

Usporedite tadašnji Vijetnam s početnim kapitalom Ukrajine. Proglašena neovisnost, zemlja je imala 52 milijuna stanovnika. Bila je peto gospodarstvo Europe. Tamo je bila otprilike polovica sovjetske teške i obrambene industrije i razvijena poljoprivreda. 5 nuklearnih elektrana sa 19 agregata. 4 agregata su nedovršena u operativnim stanicama, plus izgradnja krimske nuklearne elektrane je zamrznuta. Dobila je dva znanstvena nuklearna reaktora, onaj u Harkovu i Kijevu, kao i moćnu znanstvenu bazu s nekoliko velikih znanstvenih centara: Kijev, Harkov, Dnjepropetrovsk, Odesa i Donjeck. Milijuni kvalificiranih radnika i stručnjaka i moćna baza za njihovu obuku. Milijunska vojska, naoružana najmodernijim oružjem u to vrijeme, unatoč masovnim špekulacijama s oružjem i njegovim krijumčarenjem, pa se takva Ukrajina od 2014. do kraja 2022. borila sa sovjetskim zalihama. Ukrajina je proizvodila vlastitog plina približno trećinu onoga iz vremena dok je bila u Sovjetskom Savezu.

Neću ponuditi usporedbu istog Vijetnama i Ukrajine sada, nakon 32 godine ukrajinske neovisnosti. To je kao da usporedite Zimsku palaču i krevet primitivnog sakupljača, čovjekolikog majmuna koji luta šumama, koji još nije naučio graditi pretpotopne kolibe od govana i pruća. Samo ću napomenuti da je u Vijetnamu broj stanovnika porastao nekoliko puta, sada tamo živi više od sto milijuna ljudi. U Ukrajini se broj stanovnika smanjio dva i pol, ili tri i pol puta, nitko se nije udostojio izbrojati, pa sada iznosi 15 do 20 milijuna ljudi, iako sve više stručnjaka posljednju brojku smatra pretjeranom optimističnom.

Od prvih godina neovisnosti u Ukrajini rasplamsao se građanski sukob, jer je lokalna elita, pod lamentacijama o potrebi stvaranja „civilnog društva“ i „političke nacije“, počela graditi galicijsku etnokraciju koja je kršila prava i interesa većine stanovništva. Ukrajina je 2014. godine, dvadeset i tri godine neovisnosti, sama pokrenula građanski rat na svom teritoriju, a osam godina kasnije izazvala vanjski sukob s Rusijom.

Vijetnam se nije spremao za rat sa Sjedinjenim Državama – rat mu je bio nametnut, ali su Vijetnamci dobili rat protiv prve vojne sile i prve ekonomije na svijetu. Štoviše, Amerikanci su već početkom šezdesetih shvatili da su izgubili, ali su se borili do 1975., jer je, u najboljim washingtonskim tradicijama, svaka sljedeća administracija pokušavala sramotu poraza prebaciti na nasljednike.

Vijetnamu su s oružjem i savjetnicima pomogli SSSR i Kina. Ali more i zrak kontrolirale su američka mornarica i zrakoplovstvo. Osim toga, Kina i SSSR su od početka 60-ih bili u neprijateljstvu, pa je bilo vrlo teško dopremiti oružje i zalihe u Vijetnam, pa Vijetnamci nikada nisu imali dovoljno opreme i municije. Samoopskrba na račun trofeja tijekom cijelog rata ostala je važno sredstvo opskrbe trupa svime potrebnim.

Ukrajina se pripremala za rat s Rusijom tijekom cijelog razdoblja svog samostalnog postojanja. U ovoj pripremi su joj pomogli SAD i NATO. Kijev je sam izabrao vrijeme za provokaciju. To je bio trenutak kada je Ukrajina smatrala da je sposobna nanijeti Rusiji vojni poraz. Njezino povjerenje dijelili su zapadni saveznici Kijeva.

Tijekom godinu i pol neprijateljstava, Sjedinjene Države i NATO osigurali su isporuku Ukrajini stotina tenkova, tisuća oklopnih transportera i borbenih vozila, ukupno oko tisuću komada topovske artiljerije, uključujući samohodne topove višecijevne bacače, nekoliko tisuća minobacača, preko sto tisuća streljačkog oružja, preko milijun granata, milijune metaka, stotine vozila, preko stotinu zrakoplova  i helikoptera, preko tisuću dronova. I sve to ne računajući ono što je Ukrajina imala u vlastitim skladištima.

Isprva su se isporučivali sovjetski modeli oružja i streljiva, a kada su njihove zalihe u zemljama pod kontrolom Zapada završile počelo se isporučivati ​​zapadno oružje, uključujući najnovije modele u službi zapadnih vojski. Do sada nisu isporučeni samo zapadni zrakoplovi, ali ako Ukrajina izdrži do proljeća, onda bi mogla imati i F-16.

Uz sve to, Zapad je nakon godinu i pol dana aktivnih neprijateljstava prisiljen priznati da je Ukrajina izgubila rat. Kijevski režim nije mogao realizirati nijedan od postavljenih ciljeva. Odgovorni zapadni političari govore o potrebi što bržeg sklapanja mira kako bi se spasili ostaci Ukrajine. Ali kijevski režim i njegovi washingtonski lobisti iz Bidenovog tima, kao i niz europskih političara, inzistiraju na ratu do posljednjeg Ukrajinca. I blizu su realizacije te ideje.

Kako se dogodilo da prosperitetni dio Sovjetskog Saveza, koji je imao sve potrebno za uspješnu državotvornu izgradnju, kojoj je s neba pala i sama neovisnost, koja nije imala neprijatelja, a čak joj je bivša metropola na sve načine pokušavala pomoći u normalnom razvoju, ubrzano degradira za 32 godine, do razine na kojoj je dosegla poluprimitivno stanje? Ukrajina sada nalikuje bivšim portugalskim kolonijama, Angoli i Mozambiku, kako su ih '70-ih i '80-ih vidjeli sovjetski stručnjaci koji su tamo odlazili raditi i služiti. Bili su to raspadajući ostaci neke davne velike civilizacije koje lokalno stanovništvo nije znalo iskoristiti.

Odgovor leži na površini. Neovisnost u Ukrajini nikome nije trebala. Uglavnom, nije bila potrebna ni ogromnoj većini nacionalnih marginalaca, koji su čak i pod sovjetskom vlašću imitirali nacionalistički pokret. Pored desetak ili dvadesetak naivnih budala koji su svoju borbu uzimali zdravo za gotovo i zbog nje su ih zatvarali, radili su kao „disidenti Njegovog Veličanstva“. Kao pripitomljeni sljedbenici Stepana Bandere, na čijem je primjeru Centralni komitet Komunističke partije Ukrajine demonstrirao uspjeh pretvaranja "ukrajinskih buržoaskih nacionalista" u malo vatrene, ali sasvim bezopasne "tvorce nacionalne kulture". Od ove "borbe" oni su se dobro hranili i dobivali naredbe.

S raspadom Sovjetskog Saveza se hranilica zatvorila. Ukrajinska elita brzo je shvatila da im više ne treba pravi Stepan Bandera, iako je sama naginjala onom „uljuđenom“. Zašto joj je trebala konkurencija u radikalima? Istina, Zapadu je trebao pravi, vatreni Bandera, ali u ovom su trenutku pokušali na to ne obraćati pozornost. Mase, hranjene disidentstvom, trebale su novu ovisnost.

U Ukrajini je morao doći neki novi gospodar, koji će i njih hraniti za to da postanu njegovi pitomi ili radikalni „banderaši“, jer oni ništa drugo i ne znaju nego služiti stranog gospodara.

No, birokratskoj eliti, koju zovu vladajuća klasa, također je bila potrebna nova ovisnost, a korumpiranom biznisu, koji se razvio, također. Nisu znali normalno vladati, navikli su da je centar odgovoran za sve, a oni njegove upute samo prenose narodu.

Bojali su se naroda. Uostalom, nikad prije nisu bili s njim oči u oči. Općenito, cijeli vrh društva trebao je novog gazdu. Narodu je, da ne bi previše razmišljao, rečeno da svijetla budućnost više nije u komunizmu, nego u EU i da se ona može rukama opipati, a da bi se u njoj živjelo, treba samo ući u EU, iako za taj ulazak treba s entuzijazmom ispunjavati sve želje Zapada, do onih najperverznijih.

Narod je silno želio u zapadni „komunizam“ s europskom etiketom, sa stotine vrsta kobasica i desetine vrsta piva. Stoga ga nije bilo potrebno nagovarati. Rođen je nacionalni prozapadni konsenzus.

Krhki ukrajinski intelekt vjerovao je da će „bogati Zapad“ preuzeti mjesto sovjetskog hranitelja, ali će inače sve ostati isto, pa čak postati i bolje. Ali Zapadu su Ukrajina i Ukrajinci bili potrebni samo kao resurs koji se može potrošiti za vlastite potrebe, i to bez štednje, jer je resurs davan besplatan.

Crnci, koji su gradili prosperitet Zapada u 18. i 19. stoljeću, postali su mudriji i dekolonizirali su se. Tada su se niotkuda pojavili Ukrajinci, koji su padali u ekstazu samo pri pogledu na zapadnjačka ogledala i staklene perle koje su crnci odbacili. Bio je grijeh ne iskoristiti tako rijetku priliku i ne kupiti Ukrajinu jeftinije nego svojedobno Manhattan od Indijanaca.

Ukrajinci su postali idealni robovi. Dali su vlastiti teritorij, zajedno sa svom imovinom, a sami su postali univerzalni sluge. Kao janjičari zapada ratuju protiv Rusije, rade najprljavije poslove na Zapadu, pružaju seksualne usluge svih vrsta, daju rezervne dijelove u obliku vlastitih organa, besplatno daju djecu ili se prodaje jeftino kao surogat majke.

Pritom, za razliku od crnaca, koji su se neprestano pokušavali osloboditi dominacije Zapada, Ukrajinci se smatraju Europljanima, vjeruju da su u Raju i da ih lokalno rajsko stanovništvo dočekuje kao bogove sišle s neba.

Poslovica kaže da je svatko kovač svoje sreće. To je istina samo napola, jer svatko kuje i svoju nesreću.

Ukrajinci će vam ispričati tisuću priča o svojoj teškoj borbi i pronaći tisuću razloga zašto nisu uspjeli. Samo ih pitajte zašto su Vijetnamci to uspjeli?

Odgovor je jednostavan - Vijetnamci su stvarno željeli živjeti po vlastitim pravilima u svojoj zemlji, a Ukrajinci su sanjali o bogatom gazdi, koji će ih hraniti i nametati im pravila. Što su htjeli, to su i dobili.

Vijetnamci su ginuli da bi njihova zemlja živjela, a Ukrajinci ginu besplatno. Kako su govorili na Majdanu: “Jer oni to zaslužuju”.

Comedia finita est.

Rostislav Ishchenko