Hamas nije grupica fanatika i terorista, već je to sustav duboko ukorijenjen u Gazi

Nakon godina praćenja situacije na Bliskom istoku, prije svega u vrijeme izbijanja Arapskih proljeća i potonjih ratova koji su devastirali Libiju, Siriju i Jemen, napisao sam brojne članke o Hamasu i teško mi je čitati besmislice u stilu „Hamas je proizvod Mossada i sve je to dogovoreno, a jadni Palestinci su samo topovsko meso u unakrsnoj vatri dvije zločinačke oružane formacije“, od kojih je jedna „teroristička“ a druga provodi državni terorizam. Iako ću se vratiti na trenutak osnivanja Hamasa, ono što danas postoji u Pojasu gaze pod tim imenom je sve samo ne „produžena ruka Izraela“. A tko to ne razumije, bolje je da se ine dotiče ove teme.

New York Times: Prekinite ugnjetavanje Palestinaca

Ovih dana je čak i NYT napisao da se, unatoč svemu, mora računati na Hamas. Nekažnjivost Izraela je u korijen trenutnih zastoja i za bilo kakav pomak treba zaustaviti osvetu i osloboditi taoce.

“Obveza izraelske vlade da uništi Hamas riskira da postane još jedan nedostižni Sveti gral. Jedna stvar koju je 7. listopada iznenađujuće jasno pokazala je da Izrael ne može garantirati sigurnost svojim građanima kontrolirajući milijune Palestinaca, kojima su uskraćena prava i slobode i koji žive u sustavu trajnog strukturalnog nasilja i nejednakosti. Pristaše 'nema prekida vatre' moraju odustati od poticanja Izraela da se drži povijesno diskreditirane fikcije da se ukorijenjeni oružani otpor među potlačenim narodom može eliminirati primjenom još okrutnijih vojnih metoda", tako Daniel Levy piše za New York Times.

Levy je predsjednik Projekta SAD/Bliski istok i pregovarao je u ime Izraelaca s Palestincima na summitu u Tabi pod premijerom Ehudom Barakom i oko sporazuma iz Osla B pod Yitzakom Rabinom.

Unatoč svemu, na Hamas se mora računati

“Izraelski neuspjeh da ponudi detaljne planove za poslijeratnu Gazu ukazuje na stupanj disfunkcionalnosti u izraelskom razmišljanju. Često izjavljivana predanost izraelskog vodstva uništenju Hamasa zanemaruje stvarnost onoga što ovaj pokret jest. Hamas je naoružana skupina koja koristi terorizam, ali i politički pokret koji je pobijedio na izborima i upravlja Gazom više od 15 godina. Također utjelovljuje ideju da je otpor dio borbe za oslobođenje Palestine. Hamas nije nihilistička skupina nastala izvan izraelsko-palestinskog sukoba, u stilu ISIL-a, i duboko je ukorijenjen u tkivo palestinskog društva. Njegova popularnost zasigurno ne raste zbog krvožednosti, već zato što su Palestincima zatvoreni drugi putovi do oslobođenja”, piše Levy

A to je i zato što je Palestinska uprava u Ramali diskreditirana agresivnom izraelskom kolonijalnom politikom koja, ne poštujući sporazume iz Osla, nastavlja otimati zemlju Palestincima.

“I Palestinska oslobodilačka organizacija i njezina podružnica, Palestinska uprava, moraju se obnoviti i proširiti kako bi se povećala njihova uključenost na kraju ovog rata, uključujući predstavljanje Hamasa u PLO-u. To bi se moglo činiti kao neostvariva ideja. Kako se od Izraela može očekivati ​​da prihvati, čak i neizravno, političko tijelo u kojem je zastupljen Hamas? Teška je istina da upravo to znači suočiti se s tragičnim, nasilnim i dugotrajnim sukobom”, nastavlja iskusni aktivist, političar i „nedržavni“ diplomat Daniel Levy.

Nekažnjivost Izraela je u korijenu trenutnog zastoja

“Postoji put do izraelske sigurnosti, a to mora uključivati ​​sigurnost i prava za Palestince. Prethodne izraelske vlade na kraju su se pozabavile nekoć zabranjenim PLO-om, jer je bio označen kao teroristički. Svaka buduća vlada koja je ozbiljna morat će se posvetiti reformiranom PLO-u u kojem je zastupljen i Hamas. Možda zvuči utopistički, a za uši nekih čak kao bogohuljenje s obzirom na masakr od 7. listopada, ali mi ćemo se ovako ograničiti na izvještavanje o pisanju, dok se s druge strane može istaknuti da će se Palestinci morati nositi s političkom stvarnošću koja masakrira njihovu djecu. SAD koje su se protivile primirju možda vjeruju da time podupiru izraelsku težnju za legitimnom pobjedom, ali sadašnji kurs Izraela samo osigurava njegovu trajnu nestabilnost. Hamas nije egzistencijalna prijetnja kakvom je Izrael smatra, već tu prijetnju prije mogu predstavljati izraelska pretjerana sila i ekstremizam. Mnogo je puta rečeno da je ono što Izrael treba od svojih prijatelja i pristaša da ga izvuku iz provalije. Ali američko jamstvo izraelske nekažnjivosti i nevoljkost da se smisleno pozabavi palestinskom patnjom predugo su iznevjerili očekivanja i Izraelaca i Palestinaca”, nastavlja Levy.

“7. listopada i njegove posljedice mogu biti katalizator za ono što je prije bilo nezamislivo, u dobru i zlu. Izlazak iz pakla koji živi od razmišljanja 'mi ili oni', gdje nitko ne pobjeđuje, počinje humanizacijom drugoga. Možda je to put koji će nas na kraju dovesti do stvaranja dviju država. Ili možda na nešto drugo, što isključuje zidove razdvajanja između dva naroda. Iako za budućnost nema brzih ni lakih rješenja, došlo je vrijeme da se upotrijebi politička mašta kako bi se postavili temelji za budućnost života i nade“, piše Levy.

Zaustavite osvetu i oslobodite taoce

U dijelu članka koji nije objavljen, Levy objašnjava da je hitno potrebno postići produženi prekid vatre, koji može olakšati oslobađanje talaca i postaviti temelje za okončanje sukoba. Ima otpora po tom pitanju, posebice u Netanyahua, koji dobro zna da na kraju rata riskira da mu padne glava.

„Ali ako se Netanyahu nastavi opirati, drugi članovi njegovog ratnog kabineta ili vladajuće koalicije mogli bi se sami uvjeriti da poduzmu takav korak, čak i ako to znači njegovu smjenu u korist novog ili privremenog vodstva uz odobrenje Knesseta", mišljenje je  jučerašnje uvodne kolumne Haaretza protiv premijera, kojom mu je list poručio: "Odlazi".

U istom tonu je i intervju bivšeg predsjednika Transalpinskog vijeća Dominiquea de Villepina za Franceinfo, iz kojeg vrijedi prenijeti dva odlomka.

“To je u biti politika  osvete od strane Netanyahuove vlade. Izrael ima pravo na samoobranu, ali samoobrana ne daje pravo na neselektivno ubijanje civilnog stanovništva”, kaže Dominique de Villepin.

“Kada gađate vozilo hitne pomoći, uvijek možete zamisliti da je u jednom od kola hitne pomoći bio terorist ili ne. Ali rezultat je da ima djece, žena koji umiru. Svako ubijeno dijete, svaka žena su sutrašnji teroristi više. Što se cilja Izraela tiče, ono što Izrael dobiva upravo je suprotno od onoga što želi. Stoga je danas bitno promijeniti ovu logiku i vratiti se čvrstoj strategiji. Ali ne zaboravimo: palestinski narod je također talac Hamasa i Izraela. A Hamas, znamo, malo mari za palestinski narod. Dakle, reći Hamasu: 'Nećemo ukinuti opsadu i neće biti humanitarnog primirja dok se taoci ne oslobode', dijalog je gluhih. U stvarnosti, mantra služi za izbjegavanje rješenja problema, budući da bi oslobađanje talaca koštalo Izrael oslobađanja bezbrojnih palestinskih zatvorenika, nešto što ni Netanyahu ni drugi ne žele jer bi se to protumačilo kao pobjeda Hamasa“, kaže udrugom dijelu Dominique de Villepin, ali i on je upao u klopku mantre „Hamas ne predstavlja nikoga“.

Ovdje se možemo vratiti u vrijeme nastanka Hamasa. Ako sliku ocrtamo općenito i velikim potezima, ona izgleda ovako.

Hamas se nije pojavio u palestinskim izbjegličkim kampovima negdje u Libanonu ili Jordanu, nego izravno u Gazi. U početku je to bila dobrotvorna organizacija stvorena na temelju lokalne ćelije Ikhwan, odnosno Muslimanskog bratstva, moćnog islamističkog pokreta, svojevrsne "države u državi" protiv koje su se borili svi arapski lideri  i predsjednici, osim svrgnutog Mohammeda Morsija u Egiptu i Erdgoana, koji je i sam član ove dijelom islamofašističke organizacije.

Hamas se pojavio 1987. kada je Pojas Gaze bio pod kontrolom Izraela i tu možemo tražiti trag Mossada, ali to je bilo prije nekoliko desetljeća.

S izbijanjem Prve intifade 1987. godine, dobrotvorna organizacija Ikhwan preimenovana je u Islamski pokret otpora i od tada je poznata po arapskom akronimu HAMAS. Hamas je islamistički pokret, što ne iznenađuje, s duhovnim vođama kao što je Sheikh Ahmed Yassin. Njegova ideologija bila je u suprotnosti s ideologijom sekularne, prema bliskoistočnim standardima, Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i Fataha (palestinska organizacija i politička stranka koja čini temelj PLO-a). Fatah i PLO predvodio je Yasser Arafat – a oba njegova pokreta su bila pravi trn u oku Izraelu.

A onda je izraelsko vodstvo odlučilo podržati Hamas kao protutežu Arafatu. Po dobrom starom principu “podijeli pa vladaj”. Ali nešto je pošlo po zlu. Kao rezultat sporazuma iz Osla, iako ne samo njih, Arafat je izgubio povjerenje mnogih Palestinaca, a čak su ga smatrali i izdajnikom. To je automatski pridonijelo popularnosti Hamasa, koji se “nije prodao”, za razliku od njega. Hamas zagovara uništenje Izraela po načelu "pobjeda ili smrt", a ta nepopustljiva, beskompromisna pozicija priskrbila mu je toliko pristaša. Yasser Arafat je umro 2004. A dvije godine kasnije, Hamas je pobijedio na izborima za Palestinsko zakonodavno vijeće i stanovništvo je zapravo glasalo za njega, izbacivši Fatah iz Pojasa Gaze i počeo je vladati enklavom.

Izraelski predsjednik Isaac Herzog nedavno je ove događaje nazvao "državnim udarom". Kao što praksa pokazuje, podrška islamistima, čak i za inat nekome, uvijek je loša ideja, opasna čak i za mudrog stratega koji ju je smislio. Zanimljivo je da su Sjedinjene Države napravile sličnu pogrešku u Afganistanu, a koliko je novaca i propagande potrošeno na “dobre mudžahedine” koji su se borili za slobodu protiv “komunističkih osvajača”?

Naravno, detaljnija analiza odnosa Izraela s Hamasom posebna je i vrlo fascinantna tema, ali danas tih veza više nema.

U prosincu 2004. i siječnju 2005. Hamas je pobijedio na općinskim izborima u Pojasu Gaze.

U siječnju 2006. pokret je pobijedio na izborima za Palestinsko zakonodavno vijeće (Zapadna obala + Pojas Gaze) s 44,45% glasova i osvojio 73 od 132 mjesta. Dakle, nije više teroristička gerila, već politički pokret. Štoviše, u Pojasu Gaze Hamas je preuzeo 18 od 24 parlamentarna mjesta. Kandidirao se na listi “Promjene i reforme”, a po radikalizmu svoje retorike nije se mnogo razlikovao od svojih suparnika (Fatah, PFLP/Narodni front za oslobođenje Palestine itd.. Međutim, Fatah, koji je dobio 45 mjesta, bio je stranka na vlasti, koja se diskreditirala u očima stanovništva, uključujući i zbog krađe i korupcije. Hamas je obećao da neće krasti i brinuti se o ljudima i predstavili su se kao vrsta odlučnih, nesebičnih idealista, ali bez marksističke dogme, za razliku od PFLP-a. Zato su Palestinci i odabrali Hamas, vjerujući populizmu i demagogiji, kao i svugdje, ali doslovno glasajući za “promjene i reforme”, a ne za promrzle teroriste i vječnu intifadu.

Parlamentarni izbori 2006. bili su posljednji izbori održani u Palestini. Tada je izbio pravi rat između Fataha i Hamasa   i Hamas je pobijedio. Od tada čak ni formalno više nije reizabran. Odnosno, nitko tko je rođen u Pojasu Gaze nakon 1988., a to je više od 60% stanovništva enklave, nije glasao za Hamas. Još jednom, ljudi koji sada imaju manje od 35 godina uopće nisu birali Hamas, ni na koji način i nikada jer izbora više nije bilo.

Zašto stanovnici Gaze ne govore protiv Hamasa?

Prvi se dobro sjećaju kako se Hamas obračunavao sa svojim neprijateljima, konkurentima i opozicijom 2006.-2007. Kako su ih ubijali, bacali s krovova, vukli po ulicama, vezivali za automobile i motocikle , kada bi najsretniji bili vezani već mrtvi, ali nisu svi bili te sreće.

Drugi, postupci izraelske strane također nisu pridonijeli pacifikaciji. Povlačenje Izraela iz Gaze rezultiralo je blokadom enklave, što je s jedne strane ogorčilo Palestince, a s druge stvorilo uvjete i atmosferu toliko potrebnu da Hamas ojača svoju moć.

Treće, dobivši monopol na moć, svaki sustav počinje reproducirati vjerne pristaše koji se slažu s njim ili jednostavno ne znaju ništa osim njega. Hamas, koji u svom sadašnjem obliku djeluje u Pojasu Gaze, tamo je kod kuće već gotovo 40 godina i to nisu samo militanti, već cijeli društveno-politički sustav: škole, bolnice, džamije, sportski klubovi, kampovi za mlade, dobrotvorne organizacije, javne kuhinje... Značajan dio stanovnika enklave odrastao je i školovao se u ovom sustavu.

Statistički podaci o potpori stanovnika Pojasa Gaze Hamasu iz Palestinskog centra za istraživanje politike i istraživanja:

- Lipanj 2014.: 68,4% odobrava Hamasovu viziju uništenja Izraela;

-Prosinac 2018.: Više od 50% željelo je vidjeti jednog od čelnika Hamasa, posebno Ismaila Haniyeha, kao predsjednika Palestine;

Lipanj 2022.: Više od 50% reklo je da bi Hamas trebao voditi cijeli palestinski narod;

- Prosinac 2022.: 60% - za izbor Haniyeha za predsjednika Palestine; 57% - za terorističke napade na teritorij Izraela;

- Ožujak 2023.: 45% je spremno glasati za Hamas u slučaju izbora za Palestinsko zakonodavno vijeće.

Na temelju ovih statistika može se zaključiti da Hamas podržava oko polovice stanovnika enklave, što je milijun ljudi. To znači da stvarno uništenje Hamasa, kako ga je proglasio Izrael, podrazumijeva uništenje približno milijun ljudi samo u Pojasu Gaze, a veliki dio ih simpatizira Hamas i na području Zapadne obale, gdje Fatah nemoćno gleda kako Židovi otimaju Palestincima zemlju i šire svoja naselja, ubijaju  ih i zatvaraju, ali su se odrekli oružanog otpora, čak i ako to ne daje nikakve rezultate.

Je li zadatak likvidacije svih „Hamasovaca“ izvediv, retoričko je pitanje. Prije će Hamas na kraju dobiti više pristalica. Glasnogovornik Hamasa Abu Ubaydah nedavno je rekao: “85% vojnika u našim jedinicama su djeca čiji su roditelji poginuli od ruke okupatorske vlasti. Danas su ta djeca odrasla, a njihova srca gore plamenom osvete.”

Možda navedena statistika, kao i svaka druga, izaziva pitanja, ali treba je uzeti u obzir.

Kako izraelska vojna operacija u Pojasu Gaze bude napredovala, civilno stanovništvo će pretrpjeti nesagledivu štetu. Ali čak i ako Izrael "sravni Pojas Gaze sa zemljom", neće uspjeti u svojoj misiji uništenja Hamasa. Ovo je istraživanje pokazalo da izraelska represija najčešće dovodi do povećane podrške i simpatija za Hamas među običnim stanovnicima dvije enklave. Hamas je dobio 44,5% glasova Palestinaca na parlamentarnim izborima 2006., ali je potpora grupi naglo pala nakon što je vojni sukob između Hamasa i Fataha u lipnju 2007. završio Hamasovim preuzimanjem Pojasa Gaze. Prema anketi koju je proveo Palestinski centar za istraživanje politike i istraživanja u prosincu 2007., samo 24% stanovnika Gaze izrazilo je pozitivno mišljenje o Hamasu. Tijekom sljedećih nekoliko godina, kako je Izrael pooštravao blokadu Gaze i kako je stanovništvo osjećalo posljedice, odobravanje Hamasa se povećalo, dosegnuvši otprilike 40% 2010. Iste godine Izrael je djelomično ublažio blokadu, a podrška Hamasu u Gazi pala je na 35% u Gazi 2014. U razdobljima kada Izrael ubija enklavu, Hamasova tvrdokorna ideologija postaje privlačnija stanovništvu. Dakle, umjesto da guraju Izraelce i Palestince prema mirnom rješenju, izraelski političari nanose štetu Gazi u ime iskorjenjivanja Hamasa, ali zapravo samo produžuju krug nasilja.

Kako bi prekinula ovaj začarani krug, izraelska vlada mora biti suzdržana. Vlada koju vodi Hamas vjerojatno neće biti zainteresirana za mir, ali empirijski je pogrešno kada izraelski političari za to okrivljuju sve u enklavi. Zapravo, većina stanovništva je otvorena za mirno rješenje sukoba. Međutim, stavovi ljudi koji žive u Pojasu Gaze još uvijek se često krivo predstavljaju u javnom diskursu, iako studije poput Arapskog barometra neprestano pokazuju koliko se ti pogledi razlikuju od stvarnosti. Izraelski i američki čelnici trebaju osigurati sigurnost civilnog stanovništva u Gazi i prepoznati da su palestinski ljudi važni partneri u potrazi za trajnim političkim rješenjem, a ne prepreka tom vrijednom cilju. Ako dvije zemlje traže samo vojna rješenja, vjerojatno će otjerati stanovnike Gaze u naručje Hamasa, što jer garantirana obnova nasilja u budućnosti, odakle god Hamas djelovao.