Što je Hamas: "Agentura Mossada" ili saveznik Irana i Hezbollaha? Odgovor imamo od 2017. 

Često se proteklih dana čuje teza kako je Hamas stvorio Mossad, još '80-ih godina prošlog stoljeća, kako bi napravio raskol među Palestincima i da radikalni dio populacije odvoji od Fataha, koji je tada bio međunarodno priznat i okolnosti su vodile ka tome da Izrael bude prisiljen na kompromis oko stvaranja Države Palestine u granicama iz 1967. godine. To je istina, kao što je istina da su samo promjene trajne, pa je i Hamas od Mossadovog čeda postao skupina Osovine otpora, što se dogodilo nakon smjene „kontroverznog“ Khaleda Meshaala, pijuna Katara i Muslimanskog bratstva, islamofašističke skupine koju je prije sto godina stvorila britanska obavještajna služba.

Glavni događaj je bio 2017. kada je čelnik Političkog ureda Hamasa, Saleh Arouri, iskoristio boravak u Iranu kako bi razgovarao o jačanju odnosa s Teheranom i nastavku suradnje s Damaskom.

U intervjuu za iranski list Hamshari, Saleh Arouri, voditelj Političkog ureda palestinskog pokreta Hamas tada je rekao “da je u jednom trenutku bilo razlika između Hamasa i Teherana o različitim pitanjima u regiji”, misleći na sirijski sukob koji je izbio je 2011. godine.

“Ali danas i nakon izbora novog političkog ureda Hamasa, Hezbollah je na sebe preuzeo zadaću za obnovu odnosa između Hamasa i sirijske države. Hamas je napustio Damask kada se rasplamsao rat. Ostankom bi Hamas postao nesposoban da svoj doprinos za ostvarenje palestinskih ciljeva”, dodao je Arouri.

“Smatrali smo da ćemo našom prisutnosti u Siriji biti prisiljeni odabrati stranu u sukobu i da ćemo zbog te umiješanosti morati odustati od otpora izraelskoj okupaciji”, rekao je jedan od novih čelnika Hamasa.

Hamas smatra da su svi Palestinci koji su bili uključeni u sukobima u regiji izgubili utjecaj u palestinskoj areni. Nova orijentacija Hamasa je da države same moraju riješiti svoje razlike.

Konačno, Arouri je izrazio nadu “da će Sirija ostati veliki saveznik Palestine, kao što je uvijek bila”.

Ovaj intervju otkriva da se Hamas odmiče od politike bivšeg lidera pokreta, Khaleda Meshaala, koji je otvoreno izdao Siriju, podržao agresiju na tu zemlju i usko surađivao s Muslimanskim bratstvom u svim pitanjima važnim za regiju.

Iako Saleh Arouri na prvo mjesto postavlja palestinsko pitanje, što je logično, on tvrdi kako zemlje u regiji same trebaju rješavati svoje razlike, iako je svjestan da bi Palestinci bez podrške Irana, Hezbollaha i Sirije odavno izgubili ostatke ostataka teritorija koje im židovska država još nije otela. Osim toga, on dobro zna da je dio boraca Hamasa aktivno sudjelovao u borbama protiv sirijske vojske, ali je to prešutio.

Za kontroverznog smijenjenog čelnika Hamasa, Khaleda Meshaala, teško se može reći da je dao doprinos oslobođenju Palestine. Živio je u progonstvu u Damasku od 2001. do 2012. godine, ali udobno i pod zaštitom sirijske države, pa je po toj logici Bashar al-Assad bio domaćih ekpozituri Mossada u srcu Damaska, što je, blago rečeno, glupost.

U veljači 2012. je Meshaal iznenada optužio vladu Bashara Al-Assada da vrši represiju nad svojim stanovništvom i preselio se u Katar. Tadašnji katarski emir Emir Hamad Al-Thani je bio izuzetno velikodušan prema njemu zbog tog čina. Manji dio boraca Hamasa se čak pridružio islamističkim skupinama u Siriji, dok su Palestinci iz ostalih izbjegličkih kampova pomogli sirijskim snagama u borbi protiv terorizma i agresije, među kojima se ističe Liwa Al-Quds skupina, osnovana od boraca iz kampa Handarat u Aleppu. Ova skupina je kasnije prošla obuku instruktora ruskih specijalnih snaga i postala izuzetno moćna borbena skupina ne samo za ulične borbe, već i za opsežnije borbene operacije.

Khaled Meshaal je glasno poricao pravo Izraelu na postojanje, čime je Izraelcima samo pružio mogućnost izgovora “kako nemaju s kim pregovarati”. I tako sve do prošlog rata u Gazi i kukavičkog poziva Zapada na “potrebu suzdržavanja obje strane u sukobu”. Zapad je ovim poistovjetio obje strane, kao da Palestinci imaju Merkava tenkove, F-16 ili dronove.

Meshaal se izdajući Assada još više vezao za Muslimansko bratstvo, koje je tada bilo na vlasti u Egiptu i Tunisu, a nikada nije krilo da želi preuzeti vlast i u Siriji. Obzirom na čvrste veze Muslimanskog bratstva s američkim i nekim europskim  obavještajnim službama, te s Turskom i Katarom, bivše vodstvo Hamasa se s jedne strane izjašnjavalo da je protiv Izraela, a s druge surađivalo sa sponzorima i saveznicima židovske države.

Khaled Meshaal je s bivšim katarskim emirom dogovorio stvaranje samostalnog palestinskog entiteta na području Pojasa Gaze, što se dalo predvidjeti još u listopadu 2012. godine, kada je katarski emir Hamad bin Khalifa Al-Thani posjetio Gazu i obećao 400 milijuna dolara pomoći, potom nakon posjete “imama NATO pakta”, Yusufa Al-Qardawiaja koji je vatreni zagovornik “emirata Gaze”.

Nakon pada Muslimanskog bratstva u Egiptu se Hamas našao u nezavidnoj situaciji. Na jednoj je strani imao generala Al-Sisia, koji je optužio Meshaalov Hamas zbog snažnih veza s Muslimanskim bratstvom, te vojne i logističke potpore koju pruža islamističkim pobunjenicima na Sinaju.

Hamas je u to vrijeme izgubio kratkotrajnog, ali važnog saveznika – Katar. Nakon što je Hamas zbog podrške sirijskoj pobuni 2012. ispraznio svoj Politički ured u Damasku, iz kojega je uz pomoć Bashara Al-Assada godinama vodio pokret, Khaled Meshaal je utočište i financijsku podršku dobio od bivšeg katarskog emira. No, odmah po dolasku na vlast mladog šeika Tamima Bin Hamada Al-Thania, novi katarski emir je Meshaalu kratko priopćio kako Politički ured Hamasa mora napustiti Dohu.

Budući da se Hamas se odavno udaljio od svojih prirodnih saveznika – Damaska, Teherana i Hezbollaha, ali i od Al-Fattaha, Demokratskog fronta za oslobođenje Palestine (FDLP) i Narodnog fronta (FPLP), Katar je odlučio krenuti drugim smjerom, a Egipat nije htio nikakvu suradnju s pokretom u kojem Muslimansko bratstvo igra ključnu ulogu, lideri Hamasa su odjednom postali svjesni kako moraju preispitati svoju aktualnu poziciju u islamskom svijetu.

Tada izolirani Hamas traži podršku Ankare i Teherana. Od Recepa Tayyipa Erdoğana, tada još premijera države, traži međunarodnu podršku u uključenju Hamasa u proces pomirenja na Bliskom istoku, ali o rezultatima pregovora nikada nije bilo službenog priopćenja.

Nakon toga, bivše vodstvo Hamasa i Meshaaal su otputovali u Teheran. Iako je Iran uvijek tvrdio kako će pomoć dobiti svi koji pružaju otpor izraelskoj ekspanziji, Teheran nikada bivšem vodstvu Hamasa nije oprostio podršku koju je pružio sirijskim militantima.

Prema neslužbenim izvorima, obnova savezništva je za Iran bila moguća samo ako vrh pokreta napuste Khaled Meshaal i njegovi suradnici, ali i onda sve ovisi o Basharu Al-Assadu.

Sirijski predsjednik je tada izjavio “kako Hamas više puta izdao njegovu zemlju, ali će svejedno razmotriti ponudu za suradnju”.

Bashar Al-Assad je izjavio “kako izdaja nešto što je oduvijek bila karakteristika Muslimanskog bratstva, ali da je Hamas je ipak mogao računati na pomoć Damaska, sve do izbijanja pobune i agresije na zemlju”.

“Hamas se od prvih dana pobune opredijelio protiv Sirije i oni su tada napravili svoj izbor”, izjavio je Assad.

Naglasio je “kako je Muslimansko bratstvo još od ’80-ih godina poznato po oportunizmu i izdaji, ali je upozorio kako on Hamas kao pokret nikada nije smatrao dijelom te međunarodne islamističke terorističke organizacije”.

“Europljani su nas uvijek pitali što Hamas radi u Siriji, a mi smo im govorili kako je to pokret otpora i samo iz tog razloga smo im pomagali. Kada je počela kriza govorilo se da su Hamasovi dužnosnici nama davali savjete. To je laž. Tko su oni da Siriji dijele savjete? Potom se govorilo kako smo tražili njihovu pomoć, što također nije istina. Kakve su oni to aktivnosti imali unutar Sirije? Kasnije je lider Svjetske federacije muslimanskih učenika, Yusuf Al-Qaradawi, neprestano govorio protiv Sirije. Jeste, istina je da smo od Hamasa tražili da se jasno izjasni o tom pitanju, a oni su nam nedugo potom poručili kako su razgovarali s Qaradawijem. Mi smo im odgovorili da netko tko mora zauzeti jasan politički stav, to mora i javno obznaniti. Kakvu vrijednost imaju dogovori iza zatvorenih vrata”, izjavio je Bashar Al-Assad.

Tada je počeo razlaz između Hamasa i vlade u Damasku. Sirijski predsjednik je rekao kako je u tom trenutku Hamas odlučio napustiti “Osovinu otpora’‘ Izraelu i potpuno se pridružiti Muslimanskom bratstvu. I nije pogriješio.

“To nije prvi put da su nas izdali. Oni su to učinili 2007. i 2009. Cijela njihova povijest je povijest izdaje. Kada bi ih netko pokušao uvjeriti da se vrate Otporu, sumnjam da bi uspio. Hamas se protiv Sirije opredijelio još od prvih dana pobune”, rekao je Bashar Al-Assad.

Libanonski Al Akhbar je doznao kako su se u tom trenutku u razgovor uključili Walid Jumblatt, čelnik libanonske Progresivne socijalističke stranke, te tadašnji zamjenik američkog državnog tajnika William Burns.

Kada je upitan hoće li primiti Khaleda Meshaala u Damasku, Assad je, šaleći se, odgovorio “kako, budući da među prisutnima u pregovorima vidi i Jumblatta, ne isključuje ni takvu mogućnost”. Inače je Walid Jumblatt poznat po prevrtljivosti i mijenjanju stavova, posebno o Siriji.

Sirijski predsjednik je tada podsjetio kako ga je William Burns osobno kontaktirao prije invazije na Irak 2003. i to sa spiskom zahtijeva koji su uključivali i vojne operacije protiv Irana. Burns je od sirijskog predsjednika tada tražio da mu omogući prelet sirijskog zračnog prostora, rekavši mu “kako to nitko neće primijetiti”.

Assadov odgovor je bio jednostavan: “Vi ste vlada bez načela i jedini cilj vaše vanjske politike je profit. Ponudite nam što imate, a mi ćemo vidjeti je li to u našem interesu i pokazati to sirijskom narodu.”

Takav Assadov odgovor Williamu Burnsu je značio kako je nemoguće da Sirija prihvati takav prijedlog.

Bashar Al-Assad nikada nije krio koliko je bio razočaran potezima Hamasa, ali je i tada ostavio otvorena vrata za sve opcije koje bi bile korisne sirijskom i palestinskom narodu. Međutim, upozorio je kako se politika ne temelji samo na interesima, nego i načelima.

Kasnije otkriće sirijske vojske, koja je u okolici Damaska, blizu vojnog aerodroma Al-Mazzeh, naišla na 300 metara dugačak i na dubini od 10 metara iskopan tunel kojim su se teroristi služili za napade na uporišta sirijske vojske, samo je potvrdilo da je Meshaalov Hamas imao svoje ljude među sirijskim teroristima. “Tunel terora” su izraelski stručnjaci usporedili s Hamasovim tunelima i bio je identičan. Imao je ventilacijski sustav i svu potrebnu opremu za komunikaciju, a sirijsku vojsku su iznenadile zastave Hamasa i Al-Qaede, koje su pronađene u tunelu.

Vjerojatno se radilo o pojedincima iz redova Hamasa koji su se priključili sirijskim teroristima, jer bivše vodstvo palestinskog pokreta nikada javno nije pozvalo svoje borce da se iz Sirije vrate u Gazu.

Khaled Meshaal i njegovi suradnici su počinili toliko pogrešaka da je bilo nemoguće vratiti povjerenje saveznika. Tada ni u najgorem scenariju nisu mogli pretpostaviti da će se situacija potpuno promijeniti. Tragedija je što je cijenu pogrešnih odluka Khaleda Meshaala i njegovih suradnika plaćalo 1,5 milijuna Palestinaca zbijenih na jedva 360 kvadratnih kilometara, što je ukupni teritorij Pojasa Gaze.

Na izborima 2017. su Khaled Meshaal i njegovi suradnici konačno smijenjeni i odmah su se vidjeli pomaci u približavanju starim saveznicima. Osim toga, novo vodstvo Hamasa je krajem rujna te godine posjetilo i Moskvu, što je vijest koju je Izrael primio s ogorčenjem.

Novi vođa Hamasa Ismail Haniya i novi čelnik Političkog ureda, Saleh Arouri, pred sobom su imali tešku, ali ne i neostvarivu zadaću, da počiste svu prljavštinu Khaleda Meshaala i bivšeg vodstva, što će ojačati i palestinski otpor i savez Teherana, Damaska i Bejruta, sve do Palestine. Od tada se stvari nisu promijenile, tako da teza o Hamasu kao pijunu Mossada definitivno ne drži vodu. Iako uvijek treba biti oprezan s ovom palestinskom frakcijom, jer je povijest Hamasa duga povijest prevrtljivosti i izdaje. No, nakon promjene u političkom vrhu Hamasa 2017. godine, ta se vojno-politička organizacija čvrsto držala dobrih odnosa s Iranom, Damaskom, Hezbollahom, Rusijom i drugim akterima koje SAD smatraju Osovinom zla.