Dvije godine ruske kampanje u Ukrajini: Kako je sve počelo i u kom smjeru ide SVO? 

Prije dvije godine, 24. veljače 2022., započela je ruska specijalna vojna operacija (SVO) u Ukrajini, koja se pretvorila u najveći vojni sukob u Europi od 1945. godine i jedan od najtežih i najsloženijih ratova u ruskoj vojnoj povijesti. Povodom druge obljetnice kampanje, časopis “Rusija u globalnim poslovima” objavljuje članak Ruslana Puhova , direktora Centra za analizu strategija i tehnologija (CAST), “Od “specijalnog” do “vojnog”. Lekcije dvogodišnjeg djelovanja u Ukrajini”, čime se pokušavaju izvući prve pouke i zaključci iz vojnih aspekata ovog oružanog sukoba.

Na početku treće godine ruske specijalne vojne operacije (SVO) u Ukrajini može se konstatirati da su događaji koji su počeli u veljači 2022., kao i svaki veliki rat u posljednjim stoljećima, doveli do sloma mnogih ideja, teorija i autoriteta, na političkom i vojnom polju. Inicijatori, glavni sudionici i promatrači sa svih strana dočekali su i vidjeli nešto što nisu planirali niti očekivali.

Dvije godine neprijateljstava ocrtavaju obrise revolucionarnih promjena u vojnim poslovima, možda unaprijed određujući lice rata i umijeće ratovanja za cijelo predstojeće stoljeće.

Propala “Operacija Dunav 2”

Vraćajući se na početak, možemo zaključiti da je plan pohoda zapravo prvo predviđao specijalnu operaciju, a tek onda vojnu operaciju. Naime, pretpostavljalo se da se problem može riješiti bez velike vojne akcije i organizirane vojne operacije. Budući povjesničari će odgovoriti zašto je Moskva smatrala mogućim provesti takav scenarij, posebno uzimajući u obzir činjenicu da su Oružane snage Ukrajine (OSU) već vodile kontinuirani “mali” rat u Donbasu od 2014. godine.

Sam plan SVO je prepoznatljiv i zapravo je to replika sovjetskog plana slanja trupa u Čehoslovačku 1968. godine, poznat kao Operacija Dunav. Odgovarao je glavnim elementima plana Specijalne vojne operacije, uključujući zauzimanje zračne luke glavnog grada od strane desantnih snaga s naknadnim prebacivanjem zračno-desantnih jedinica tamo da blokiraju glavni grad, uz masovne brze marševe oklopnih i mehaniziranih postrojbi u velike gradove kako bi ih blokirali i kasnije njihovo brzo "čišćenje" od strane "lakih jedinica", specijalnih snaga i specijalnih službi.

Razlika između okolnosti „Dunava“ i operacije u veljači 2022. nije bila samo u tome što su se političko vodstvo Ukrajine i zapovjedništvo ukrajinskih oružanih snaga opirali. Naime, “Operaciju Dunav” je izvela moćna mobilizirana skupina trupa Organizacije Varšavskog pakta, znatno nadmoćnija od snaga Čehoslovačke narodne armije. Inicijatori SVO odlučili su poslati trupe u državu koja je površinom bila mnogo veća od Čehoslovačke, koristeći ograničenu skupinu od oko 185 tisuća ljudi, koja je uključivala većinu ruskih kopnenih i zračno-desantnih snaga, ili oko 140 bataljona taktičke grupe. Čak i uzimajući u obzir mobilizaciju snaga DNR i LNR, što je još oko 110 tisuća, ova armija je bila inferiorna u odnosu na oružane snage i snage sigurnosti Ukrajine, koje su već bile djelomično mobilizirane.

Mobilizacija prioritetne rezerve, koja je započela u Ukrajini dan prije početka SVO, koja je u roku od nekoliko dana popunila Oružane snage Ukrajine sa 150 000 vojnika s iskustvom borbenih operacija u Donbasu, jer su sve to bili sudionici u “antiterorističkoj operaciji”, omogućila je kompletiranje glavnih brigada prve linije, te učinila omjer snaga potpuno nepovoljnim za Rusiju.

U tim uvjetima, ishod prve etape Specijalne vojne operacije bio je određen samim odnosom snaga. Ruske skupine raštrkane u osam smjerova brzo su zaustavljene i prisiljene ući u bitke s brojčano nadmoćnijim neprijateljem. Na sjeveru su glavne udarne skupine snaga SVO, koje su se kretale iz Bjelorusije kroz Pripjatske močvare i s ruskog teritorija preko Sumske i Černigovske oblasti, stigle do Kijeva, ali ga nisu uspjele ni blokirati, a kamoli zauzeti, ni osigurati njihovu proširenu komunikaciju. Desant u Gostomelu, u uvjetima žestokog otpora i topničkog granatiranja, od mostobrana se pretvorio u zamku. U smjeru Harkova trupe su zaustavljene na prilazima Harkovu i na graničnoj crti. Pokušaji na brzinu mobiliziranih i nedovoljno opremljenih snaga republika Donbasa da potisnu ukrajinske snage ukorijenjene od 2014. s linije borbenog dodira bili su neuspješni. Nemogućnost suzbijanja ukrajinske protuzračne obrane oštro je ograničila učinkovitost ruske avijacije na cijelom frontu i na teritoriju Ukrajine, lišavajući ruske oružane snage jednog od glavnih aduta.

Najveći uspjesi postignuti su na jugu, gdje su, očito, posao odradili nekakvi “pregovori”, agenti “spavači” i navijači i simpatizeri Rusije. To je omogućilo jedinicama koje su napuštale Krim da u nekoliko dana uz minimalan otpor Oružanih snaga Ukrajine zauzmu područja Hersonske i južne regije Zaporoške oblasti, da na istoku dođu do Mariupolja, a na zapadu da razviju ofenziva prema Nikolajevu i zaobilazeći ga sa sjevera do Odese. Međutim, ove dvije glavne nagrade crnomorske regije nisu osvojene. Desantni brodovi s pomorskim snagama, unaprijed okupljenim iz sve tri europske flote ruske mornarice, zaustavljeni su minama i "neočekivano" protubrodskim projektilima ukrajinske vlastite proizvodnje "Neptun", koji su završili u ukrajinskom arsenalu. Oružane snage Ukrajine, koje su se pribrale na kopnu, brzo su zaustavile napredne snage ruskih trupa iz Nikolajeva i Voznesenska, koje su ih prilično iznenadile, a do sredine ožujka odbacile su ih do granice s Hersonom i Nikolajevske regije.

Rusija se našla u stanju rata velikih razmjera na golemoj fronti s brojnim i dobro naoružanim neprijateljem, kome su u pomoć priskočile sve zapadne sile, uvevši ekonomske sankcije Rusiji bez presedana i započevši s masovnim i sve većim isporukama oružja Kijevu.

Najproblematičniji od samog početka bio je kijevski pravac, gdje je, zapravo, skupina trupa iz dvaju vojnih okruga Oružanih snaga Rusije "zapela" u šumama i močvarama oko Kijeva, bez vidljive perspektive za njihovu učinkovitu upotrebu i uz stalan rizik za komunikacije "razvučene" šumskim cestama kroz Sumsku i Černigovsku regiju, koje su zapravo ostale pod kontrolom kijevskih snaga. Skupina nije bila dovoljna za zauzimanje, pa čak ni opsadu Kijeva. Uglavnom, samo su krajnja sporost i nedostatak inicijative ukrajinskog zapovjedništva i Oružanih snaga Ukrajine spriječili da se situacija u kijevskom smjeru razvije u akutnu krizu za rusku stranu. S energičnijim neprijateljem, ruske trupe u blizini Kijeva bi se suočile s ponavljanjem Varšave iz 1920. godine.

Rusko zapovjedništvo je shvatilo stanje stvari i već negdje sredinom ožujka 2022. donesena je odluka o povlačenju trupa iz Kijeva. Do 5. travnja potpuno su se povukle iz Kijevske, Sumske i Černigovske oblasti te sjeverno od Harkova izvan granica Ukrajine. Zapravo, u ovom trenutku se kampanja s odlučujućim ciljevima u Ukrajini može smatrati završenom, budući da je njezin glavni cilj, očito, bio zauzimanje Kijeva. Rusko je vodstvo prirodno predstavilo povlačenje trupa iz Kijeva i sjeverne Ukrajine kao "čin dobre volje" tijekom mirovnih pregovora u Istanbulu. Ali očigledno je upravo situacija na terenu, a ne intrige Borisa Johnsona, dovela do kraha pregovora u Istanbulu. Ali činjenica jeste da povlačenje vojske iz neprijateljske prijestolnice nikada nije ugrozilo mir.

Kijev je povlačenje ruskih trupa sa sjevera smatrao trijumfom politike otpora i doživljavao je sve kao prekretnicu, odlučivši da može potpuno protjerati ruske trupe. To je pojačano valom zapadne društveno-političke i vojne podrške, koja je dosegla vrhunac u proljeće 2022. Naravno, danas vidimo koliko su pogriješili. Možda puno više od Rusije i njene krive procjene da reprizira „češki scenarij“ iz 1968. u Ukrajini.

Kijev to nije razumio i tamo su se vodili euforijom zbog zapadne podrške. Američki Kongres je 9. svibnja 2022. čak izglasao zakon o Lend-Leaseu za Ukrajinu, koji je teoretski otvorio pristup neograničenoj količini američke vojne pomoći. Zapad je vjerovao u mogućnost da se skupom vojnih i ekonomskih mjera Rusiji može nanijeti “strateški poraz”, što bi pod povoljnim uvjetima moglo dovesti do promjene vlasti u Moskvi. Pogriješili su i oni.

Nakon neuspješnog pokušaja kompromisnog izlaska iz rata i niza bolnih udaraca, kada je 13. – 14. travnja potopljen je glavni brod Crnomorske flote, raketna krstarica „Moskva“, ruska strana mogla je samo nastaviti vojnu kampanju, preispitujući svoje ciljeve i mogućnosti.

Koliko se danas može suditi, novi plan je predviđao korištenje trupa povučenih sa sjevera Ukrajine za potpuno oslobađanje teritorija DNR i LNR i, ako bude moguće, djelomično okruživanje ukrajinskih oružanih snaga na lijevoj obali Dnjepra. Vjerojatno se postizanje tih ciljeva smatralo mogućim do ljeta 2022. Od sredine ožujka 2022. izvršena je ofenziva na području Izjuma, pojačana u travnju. Početni plan je očito  bio doći do pozadine Severodonjecke skupine Oružanih snaga Ukrajine preko Slavjanska i ambicioznije i opsežnije ofenzive prema Zaporožju prema ruskim snagama na jugu. Nakon toga su počele ofenzivne akcije u još nekoliko smjerova u regiji Harkov i LNR.

Međutim, ruske oružane snage su bile suočene s ozbiljnim nedostatkom snaga i sredstava. Nakon povlačenja dijela bataljunskih taktičkih skupina na popunu u Rusku Federaciju, do sredine travnja 2022. ruske oružane snage nisu imale više od stotinu prorijeđenih borbeno-taktičkih skupina a duž cijele crte bojišnice, a one prebačene iz sjevernog smjera su uvodili u bitku jednu po jednu, ne osiguravajući potrebno gomilanje snaga.

U Ukrajini je u ožujku 2022. objavljen treći val mobilizacije koji je obuhvatio diplomante vojnih odsjeka i osobe koje prethodno nisu služile vojni rok, čime je do sredine travnja broj Oružanih snaga dosegao 400 000 ljudi, ne računajući one na obuci, a do kraja svibnja i do 600 000 ljudi. Time su Oružane snage Ukrajine stekle značajnu brojčanu nadmoć nad kombiniranom skupinom Oružanih snaga Rusije, snagama DNR i LNR i bataljonima privatnih vojnih kompanija, a ruska ofenziva izvedena je zapravo protiv brojčano nadmoćnijeg neprijatelja.

Važan faktor u prvoj fazi neprijateljstava bile su borbe za Mariupolj od 2. ožujka do 16. svibnja 2022. godine. Opsada grada postala je najava buduće "pozicije" u ovom sukobu. Opsada je okovala 30 000 boraca "savezničkih snaga", uvelike predodređujući nemogućnost razvoja ruskih uspjeha na jugu ili ofenzivnih akcija u Donjecku. Ofenziva ruskih oružanih snaga kod Izjuma, zbog nedostatka nadmoći u snagama nad neprijateljem, također se razvijala sporo i teško i kao rezultat toga, umjesto okruženja, jednostavno se svela na "izbacivanje" neprijatelja na taktičkoj razini. Početkom svibnja 2022. godine ruske su snage naišle na ozbiljne poteškoće i gubitke pri pokušaju prelaska preko Sjevernog Donjeca kod Belogorovke, gdje se pokazala neučinkovitost “tradicionalnih” metoda gomilanja snaga i sredstava u uvjetima ovog rata.

Početkom srpnja 2022., nakon osvajanja Lisičanska, ruska ofenziva je bila iscrpljena. Zauzet je gotovo cijeli teritorij Luganske Narodne Republike i istočni dio Harkovske oblasti, ali je Ukrajina zadržala veći dio Donjecke oblasti (DPR). Nije se moglo doći ni do Slavjanska i Kramatorska. Ova kampanja iscrpila je ruske oružane snage, koje su u osnovi ostale skupina koja je ušla u Ukrajinu u veljači 2022., a Ukrajina je pokrenula “trajnu mobilizaciju”, stječući sve vidljiviju brojčanu nadmoć.

Put prema pozicioniranju

Do kraja proljeća i početka ljeta 2022. odlučujući faktori u vojnim operacijama bili su slanje zapadnog oružja i tehničke opreme Ukrajini. Od samog početka kolosalne izviđačke sposobnosti Zapada stavljene su u službu Oružanih snaga Ukrajine, što je osiguralo nadmoć u izviđanju i označavanju ciljeva. To posebno vrijedi za izviđanje svemira, koje pruža čitav kompleks zapadnih vojnih izviđačkih satelita i brojne zapadne komercijalne satelitske tvrtke koje pružaju Kijevu slike u realnom vremenu. To omogućuje praćenje borbene zone i teritorija Ruske Federacije kontinuirano i gotovo u stvarnom vremenu.

"Univerzalni" satelitski internetski sustav Starlink Elona Muska i SpaceX  brzo je postao ključni ukrajinski sustav borbene kontrole i prijenosa podataka, katapultiravši ukrajinske oružane snage u XXI stoljeće. Uz mogućnost rada bilo gdje, distribucije strujanja informacija ogromnom broju pojedinačnih potrošača, održavanja internetske komunikacije u hodu i kontrole vozila na bilo kojoj udaljenosti, Starlink je dao Kijevu vojne sposobnosti koje čak ni američka vojska nije očekivala da će imati sve do sredine '30-ih godina ovog stoljeća. Sa Starlinkom, povezivanje bilo koje "jedinice" s mrežom je postalo moguće bilo gdje, kao i razmjena video streamova na mreži, stvaranje borbenih chatova i drugih kontrolnih sustava za razmjenu podataka između tisuća pretplatnika u stvarnom vremenu, visoka komunikacija i tajnost zbog komunikacijskog kanala usko usmjerenog na satelit, mogućnost pomoći Wi-Fi opskrbnim mrežama za taktičku komunikaciju na svakoj pristupnoj točki. Zapravo, svaka borbena "jedinica" i svako oružje, kada se poveže sa Starlinkom, postalo je usredotočeno s mogućnostima označavanja cilja, navođenja i podešavanja u stvarnom vremenu i s potencijalom visokopreciznog oružja.

Moderno topništvo velikog dometa155-mm i HIMARS i drugi kopneni raketni sustavi s visokopreciznim GMLRS projektilima dometa do 90 km su se počeli koristiti od kraja lipnja 2022. u kombinaciji s gore navedenim. Izviđanje, označavanje ciljeva i internetom usmjerena sredstva komunikacije, kontrole i prijenosa podataka omogućili su ukrajinskoj strani da stekne vatrenu nadmoć i visokoprecizne dugometne udarne sposobnosti u drugoj polovici 2022., čime su značajno zakomplicirali situaciju ruskih oružanih snaga, koje su još uvijek bile u fazi „specijalne operacije“, a ne vojne kampanje u punom smislu riječi.

Glavni rezultat upotrebe Oružanih snaga Ukrajine sustava HIMARS s GMLRS projektilima u ljeto 2022. nije bilo toliko uništavanje stožera i skladišta streljiva, koliko napadi na lokacije vojnih postrojbi i rezervi. Zato je ruska strana morala povući rezerve dublje u kontrolirani teritorij, a djelomično i na teritorij Ruske Federacije. U kombinaciji s općim manjkom snaga u Oružanim snagama Rusije i kvantitativnom nadmoći Oružanih snaga Ukrajine, upravo je to bio preduvjet za uspješnu ukrajinsku ofenzivu u regiji Harkova u rujnu 2022. godine. U nemogućnosti da brzo i učinkovito uvede povučene rezerve u bitku, ruska strana je napustila istočni dio regije Harkov i izgradila crtu od uvedenih rezervnih snaga na zapadnoj granici LNR, na kojoj je zaustavljen ukrajinski napad i gdje je formirana osnova linije bojišnice na sjeveru koja i danas postoji.

Prvi pravi vojni uspjeh Ukrajine suočio je Moskvu s problemom nesklada između veličine skupine i neprijateljskog potencijala. Rusko vodstvo je 21. rujna 2022., po prvi put u postsovjetskom razdoblju moralo provesti djelomičnu mobilizaciju, pri čemu je pozvano više od 300 000 ljudi. Istodobno je dana „carte blanche“ za nagli porast broja boraca Wagnera, koji su se zapravo počeli pretvarati u paralelnu vojsku, uključujući i kroz masovnu regrutaciju zatvorenika. Do siječnja 2023. broj Wagnerovih boraca je dosegao 50 000 ljudi.

Sve te mjere počele su djelovati već krajem 2022. godine. U međuvremenu su se ruske trupe postrojile u razvučenu “tanku crvenu liniju”. A u jesen 2022. Ukrajina, koja se našla na vrhuncu za nju povoljnog odnosa snaga, imala je jedinstvenu priliku nanijeti niz značajnih poraza ruskoj strani s mogućim političkim učinkom velikih razmjera.

Ukrajina je mogla ili nastaviti ofenzivne operacije na teritoriju Luganske Republike, ili pokušati izvršiti proboj na jugu od Zaporožja do Azovskog mora, odsijecajući ruske snage u regiji Herson i doći do sjevernog dijela Krima. Nejasno je zašto je Kijev odustao od takvih za njega korisnih smjerova i da li je to bilo lukavstvo opreznog i pasivnog ukrajinskog vrhovnog zapovjednika Valerija Zalužnog ili, prema nizu novih izvješća, posljedica pritiska Amerikanaca, koji su bili skeptični u pogledu sposobnosti ukrajinskih oružanih snaga da poduzmu tako velike akcije. Umjesto ofenzive s odlučujućim ciljevima, ukrajinska strana ciljala je na ograničeniji, a istodobno politički povoljniji zadatak istiskivanja ruskih snaga iz Hersona, jedinog regionalnog središta Ukrajine, kojeg je Rusija osvojila u prvim danima SVO.

Ruske trupe na zapadnoj obali donjeg Dnjepra opskrbljivale su se duž nekoliko mostova, koji su postali mete preciznih udara projektila. Međutim, ukrajinski napadi na ruske položaje u blizini Hersona u rujnu i studenom 2022. bili su neučinkoviti, popraćeni značajnim gubicima i postali su prva velika demonstracija pozicijskog zastoja, koji se u potpunosti očitovao cijele sljedeće godine. Ipak, oštećenje mostova preko Dnjepra napadima projektila odigralo je svoju ulogu. Strahujući od logističke krize, rusko zapovjedništvo je na inicijativu armijskog generala Sergeja Surovikina, koji je u listopadu postao zapovjednikom Združene grupe ruskih snaga u Ukrajini, 9. studenog odlučilo napustiti Herson i povući trupe s desne obale od Dnjepra. Povlačenje je izvedeno u dva dana uz visok stupanj organiziranosti i tajnosti i gotovo bez gubitaka.

Za Ukrajinu je oslobađanje Hersona, provedeno bez borbi u samom gradu, postalo veliki vojno-politički uspjeh koji je naglo povećao njezin „ugled“ na Zapadu. Došli su do zaključka da će Ukrajina, ako joj se pruži velika vojna pomoć, moći sama istjerati ruske trupe, barem do linija od 24. veljače 2022. godine. Od kraja 2022. zapadne vojne isporuke Ukrajini počele su se naglo povećavati, uključujući prvu isporuku tenkova i borbenih pješadijskih vozila.

Pokrenut je i program obuke i obrazovanja za 12 ukrajinskih brigada na Zapadu. Ukrajinski vojni vrh, primivši velika pojačanja u ljudstvu i tehnici, započeo je veliko povećanje borbenog potencijala i snage Oružanih snaga Ukrajine. Do proljeća 2023. godine broj ukrajinskih snaga premašio je milijun ljudi, a borbene brigade premašile su stotinu.

Rusko zapovjedništvo je, nakon djelomične mobilizacije i povećanja priljeva vojnika po ugovoru, također pripremilo snage i započelo formiranje novih formacija, najavljujući planove za povećanje snage ruskih Oružanih snaga u budućnosti na jedan i pol milijuna vojnog osoblja. Očigledno, na temelju plodova mobilizacije, Moskva je u zimu 2022. – 2023. oscilirala između opcija „optimističko-ofenzivne“ i „oprezno-obrambene“ strategije u Ukrajini.

Proba “optimističko-ofenzivne” opcije izražena je u ofenzivi na smjeru Soledar-Bahmut, gdje je glavnu udarnu ulogu imao Wagner. 10. siječnja 2023. zauzet je Soledar, a nakon žestokih borbi koje su trajale do 20. svibnja zauzet je Bahmut.

Ruska ofenziva, koja je trajala gotovo šest mjeseci, bila je popraćena teškim borbama s malim napretkom u teritorijalnom smislu.

Time se pokazao novi vid borbenih djelovanja koja su sve više poprimala pozicijski karakter. Krajem zime i na početku proljeća 2023. ruska je strana pokušala izvesti niz lokalnih ofenziva u Donbasu – kod Donjecka, u Marinki, na Ugledaru, no one su rezultirale tvrdoglavim pozicijskim borbama i imale su beznačajne rezultate.

Sve je to dovelo rusko zapovjedništvo do konačnog i najracionalnijeg izbora u korist strategije obrambene kampanje za 2023., oslanjajući se na pozicijsku obranu. Od ranog proljeća 2023. godine na ruskoj strani bojišta započela je velika izgradnja mreže terenskih položaja i utvrda, nazvane "Surovikinova linija", dok su se istovremeno gomilale rezerve. Za popunu trupa predložen je plan regrutiranja 420 000 vojnika po ugovoru na rok od godinu dana. I plan je ispunjen, bez ikakve prisile u mobilizaciji.

Ukrajina gubi posljednju priliku

Do početka 2023. Ukrajina je načelno imala značajne šanse za uspjeh u ofenzivnim akcijama. Ruska vojska u zoni borbenih dejstava osjećala je ne samo značajan nedostatak ljudstva, već i nedostatak vojne opreme. Već u ljeto i jesen 2022. ruska strana započela je masovno povlačenje iz skladišnih baza zastarjelih modela tenkova, oklopnih vozila i topništva, uključujući modele iz '50-ih i '60-ih, koji su nekim čudom preživjeli "rezove" postsovjetskog vremena, ali to je samo djelomično popravilo situaciju. Prema senzacionalnom curenju datoteka iz Američke obrambene obavještajne agencije (DIA) preko društvene mreže Discord sredinom prošle godine, od 28. veljače 2023. ruske trupe imale su 419 tenkova, 2928 oklopnih vozila i 1209 topničkih sustava na liniji borbenog dodira. S druge strane, ukrajinske snage imale su 809 tenkova, 3498 oklopnih vozila i 2331 topnički sustav. Ruska strana također je iskusila ozbiljan nedostatak streljiva.

Tako su, očito, prva tri mjeseca 2023. godine bila vrijeme najboljeg odnosa snaga za ukrajinsku vojsku i vrijeme najvećeg pada borbenog potencijala ruske vojske. Međutim, ukrajinsko vodstvo stalno je odgađalo početak ofenzive, čekajući dolazak maksimalne količine zapadne vojne tehnike, kao i završetak obuke novih brigada na Zapadu. No, Rusi nisu sjedili prekriženih ruku i odnos snaga se počeo mijenjati.

Ali magija zapadne tehnologije i "zapadnih metoda" bila je toliko velika da je Ukrajincima podarila osjećaj samopouzdanja i prezira prema neprijatelju. Ta će ih greška skupo koštati.

Prošao je ožujak, travanj, svibanj, a tek početkom lipnja ukrajinske su snage konačno počele aktivno djelovati.

Iako su mnogi očekivali neke nestandardne i kreativne poteze od ukrajinskih oružanih snaga, točnije, od njihovih zapadnih planera, ukrajinsko zapovjedništvo je od 4. lipnja pokrenulo ofenzivu na najočitijem i najperspektivnijem smjeru najvećeg operativno-strateškog uspjeha i krenuli su iz Zaporožja na jug do Azovskog mora, tamo gdje se ruska strana najbolje pripremila.

Podjela ukrajinskog napada na jugu na dva pravca, onaj Orehovski, uvjetno prema Melitopolju, te Vremjevski, uvjetno prema Berdjansku, još bi se dala razumjeti. No istodobno su ukrajinske oružane snage počele napadati u potpuno odvojenom trećem smjeru na sjeveru, pokušavajući povratiti izgubljeni Bahmut. Ondje su bile raspoređene neke od najiskusnijih brigada, dok su na jugu glavni doprinos davale svježe formirane brigade obučene na Zapadu. Značenje disperzije snaga između glavnog južnog smjera i Bahmuta ostalo je nejasno kako promatračima, tako i, sudeći prema izvješćima američkih medija, kustosima iz Pentagona.

Ukrajinsko zapovjedništvo stvorilo je autodestruktivni koktel odgođenih priprema, izostanka operativno-strateškog iznenađenja, raspršenosti snaga i zanemarivanja neprijatelja.

Teoretski, sve se to moglo nadoknaditi taktičkim uspjesima na prvoj liniji, ali ni to im nije pošlo za rukom. Pozicijsko vođenje borbi, bez inicijative, se očitovalo u punoj mjeri. Napadačke kolone i formacije oklopnih vozila Oružanih snaga Ukrajine naletjele su na mine, pa su tamo, zbijene zajedno,  postale mete za ATGM sustave, artiljeriju i bespilotne letjelice. Unatoč prednostima Ukrajinaca, prije svega zbog zapadne pomoći u izviđanju i označavanju ciljeva, te prisutnosti visokopreciznog oružja, nisu uspjeli postići učinkovitu vatrenu nadmoć i suzbiti rusku artiljeriju u ofenzivnoj zoni. Zbog toga je ofenziva na jugu rezultirala polaganim, krvavim "progrizanjem" ruskih položaja i već u drugoj polovici lipnja Ukrajinci su se prestali oslanjati na hvaljenu zapadnu oklopnu tehniku ​​i prešli su na čisto pješadijsko jurišno djelovanje u malim jedinicama.

Na Orehovskom pravcu, selo Rabotino, koje je prema ukrajinskim planovima trebalo biti zauzeto prvog dana ofenzive, Ukrajinci su zauzeli tek krajem kolovoza. Tijekom rujna su ukrajinske oružane snage uspjele napredovati još nekoliko kilometara jugoistočno od Rabotina, kada je ofenziva konačno propala. Na istoku, u Vremjevskom smjeru, Ukrajinci su u lipnju uspjeli presjeći takozvanu Vremjevsku izbočinu, koja je stršala nekoliko kilometara u njihove položaje, ali su u sljedeća tri mjeseca uspjeli napredovati samo 2 –3 km južno od uspostavljene linije. Do kraja ljeta ukrajinske oružane snage su u žestokim borbama "savile" liniju nekoliko kilometara južno od Bahmuta, ali nije bilo govora o opkoljavanju, a još manje o zauzimanju grada. Imamo paradoks da "Surovikinova linija" nije ni stigla odigrati važnu ulogu u odbijanju ukrajinske ofenzive na jugu, jer je u većini slučajeva Ukrajinci jednostavno nisu ni dosegli, s izuzetkom jednog dijela jugoistočno od Rabotina, a to se upravo vraća pod rusku kontrolu.

Ukrajini nije pomoglo ni unutarnjopolitičko previranje u Rusiji, kojeg je toliko očekivala. Pobuna Wagnera koja je izbila 23.-24. lipnja, uz potpuno nerazumljiv nastup vođe Wagnera, koji nisu u potpunosti shvaćali što žele, brzo se “ispuhala” i, kao što je to uobičajeno kod takvog ishoda, dovela je do konsolidacije i jačanja pozicija ruskih vlasti.

Za Ukrajinu je neuspjeh ljetne ofenzive 2023. postao simptom temeljne vojno-političke krize, pokazujući nedostatak stvarnih sredstava i resursa za vojnu pobjedu nad Rusijom.

Upravo to shvaćanje uzrokuje oklijevanje zapadnih zemalja oko količine vojne pomoći. Ako su rezultati kampanje 2022. na Zapadu dali Kijevu veliki kredit vojno-političkog povjerenja, kampanja 2023. ga je uvelike taj kredit poništila. Čak i uz nove opsežne zapadne vojne isporuke, povoljan odnos snaga za Ukrajinu na prijelazu 2022.-2023. nikada se neće ponoviti.

Posljednji trzaj ukrajinskih ofenzivnih akcija 2023., poduzetih prvenstveno kako bi se Zapadu pokazao barem neki uspjeh, bilo je iskrcavanje u rujnu i listopadu 2023. malih snaga na lijevu obalu donjeg Dnjepra, gdje su Ukrajinci pokušavali formirati nekoliko manjih mostobrana. Ti su se mostobrani, s operativne točke gledišta pokazali slijepom ulicom i sputavala su i paralizirali ostatak bojišnice.

Kijev je sada u slijepoj ulici

Još jedan aspekt neuspjeha ukrajinske ofenzive u ljeto 2023. bila je nemogućnost iscrpljivanja značajnih snaga ruske borbene skupine. Ruska vojska zadržala je sve svoje glavne snage i rezerve, što je omogućilo prelazak na intenziviranje operacija na fronti. Već početkom srpnja 2023. ruske su trupe pokrenule ofenzivu na sjeveru u smjeru Kupjanska, pokušavajući povratiti dio teritorija izgubljenih u rujnu 2022. Iako su uspjesi bili mali, od jeseni 2023., kako su ukrajinski ofenzivni napori jenjavali, ruske su snage pokrenule niz napada duž gotovo cijele fronte, brzo natjeravši ukrajinske oružane snage da izgube inicijativu, počnu gubiti teritorije i pređu u obranu.

Najznačajnija ruska ofenziva od početka listopada 2023. ciljala je Avdejevku, zapadno predgrađe Donjecka koje ukrajinske oružane snage čvrsto drže od 2014. Od tada ruska strana održava veliki pritisak na ukrajinske položaje duž gotovo cijele linije u zoni Specijalne vojne operacije, stvarajući taktičke krize za ukrajinske oružane snage u više smjerova.

Očigledno, aktivna strategija "nanošenja mnogih rezova" neprijatelju ima za cilj iscrpiti ukrajinske oružane snage i stvoriti preduvjete za urušavanje ukrajinske fronte i postizanje značajnijih uspjeha.

Naravno, ova strategija traži veći broj vojnika i resursa, ali uz navodne isporuke dronova, granata i raketnih sustava iz Sjeverne Koreje i Irana, to ne može dovesti do iscrpljivanja snaga, pa je malo vjerojatno da će se inicijativa opet naći na ukrajinskoj strani, iako Kijev računa baš na to.

U svakom slučaju, ova godina može biti godina pozicijskih borbi, osim ako Rusi taktičke uspjehe ne pretvore u operativne. Sada ruske oružane snage drže inicijativu duž gotovo cijele crte bojišta, a oružane snage Ukrajine prešle su na stratešku obranu, koja je još uvijek prilično stabilna, ali je pitanje koliko takva može ostati?

Ukrajinske snage još imaju značajne rezerve, uključujući većinu zapadnog teškog naoružanja primljenog 2023., a čekaju i primitak zapadnih borbenih zrakoplova F-16. Istodobno, politička neizvjesnost u vezi s daljnjim količinama vojne pomoći, prije svega iz Sjedinjenih Država, ne dopušta Kijevu da ima jasne planove za 2024. i prisiljava ga na strategiju čekanja. Čini se da glavni problem ukrajinskih oružanih snaga nije toliko nedostatak oružja i streljiva koliko nemoć ukrajinskog vodstva da pokrene punu mobilizaciju muškog stanovništva, koje je sada najvećim dijelom izvan granica zemlje, a ostali su mladi dvadesetogodišnjaci i oni koji  nikako ne žele u rat, pa su scene njihovog hvatanja po ulicama prava groteska.

Potencijal Oružanih snaga Ruske Federacije u 2024. će biti uvelike određen spremnošću rukovodstva zemlje da pribjegne novim mjerama, ali koraci u tom smjeru se već čine. Problem nije oružje, koliko potencijal regrutiranja vojnika po ugovoru. Oni koji su „odradili godinu“ sada mogu kući, a novih par stotina tisuća negdje treba naći.

Ali to za sada nije toliko problem i rješavat će se u hodu. Na početku ove godine ruski predsjednik Vladimir Putin najavio je prisutnost više od 600 000 ljudi u zoni SVO. Ukrajinske i zapadne procjene daju približno 400-450 tisuća ljudi koji su izravno na liniji vojnih operacija. Ukrajinski službeni izvori navode broj takozvanih Ukrajinskih obrambenih snaga do kraja 2023. na otprilike 1,1 milijun ljudi, uključujući do 800 tisuća u Oružanim snagama Ukrajine. Ali najbolje brigade su samljevene u paklu Bahmuta, Avdejevke i suludim jurišima na Krinki i druge potpuno nevažne položaje, osim za propagandni učinak.

Naravno, brojka od milijun vojnika vrijedi za cijelu Ukrajinu, a na samoj liniji bi   broj ljudi bio usporediv s onima koje ima Rusija, što znači omjer 1:1, a to je daleko od povoljne situacije na samom početku SVO.

Neposredni izgledi

Obje strane i Zapad nisu spremni za mirno rješenje, pa nastaje vojno-politička situacija koja je slična pozicijskom razdoblju Korejskog rata 1951.–1953. Pozicijski zastoj može se prevladati ili naglim gomilanjem trupa, kako bi se stekla višestruka brojčana nadmoć nad neprijateljem, ili vojno-tehničkom nadmoći, prvenstveno značajnim povećanjem broja i potencijala visokopreciznog oružja. Kratkoročno se to neće dogoditi, pa se čini da slijedi dugotrajni rat s relativno stabilnim frontama u stilu korejskog ili iransko-iračkog rata. Takav bi se rat vodio godinama, do iznemoglosti, ne u nadi da će se neprijatelja natjerati na kompromis, nego u iščekivanju unutarnjih promjena kod neprijatelja, koje će dovesti do promjene političke pozicije.

U ovom slučaju i da Rusija ne poveća broj vojnika, dronova, tenkova, raketnih sustava i svega što treba da vojno porazu Ukrajinu, tko duže može izdržati ovakav pozicijski rat? Ukrajina? Ona i ne postoji, pa treba gledati što se događa u EU i Sjedinjenim Državama. Rusija? Sudeći prema svim procjenama, čak i zapadnim, zemlja je ekonomski stabilna, vojna proizvodnja ne utječe na svakodnevni život običnog stanovništva, a mobilizacijski potencijal, ako ima problema, lako se prevlada uz malo propagande i nuđenje povlastica i dobrih plaća vojnicima po ugovoru.

Zapad se ipak nada da će statusom quo završiti kao s Korejskim ratom, koji je završio tek nakon smrti Staljina. U skladu s tim, za Zapad je uvjet za promjenu odlazak s vlasti u ovom ili onom obliku Vladimira Putina, što je u dogledno vrijeme vrlo malo vjerojatno. Rusko vodstvo očito polaže nade u moguću promjenu vlasti u Sjedinjenim Državama na izborima u studenom 2024 . Stoga će se nastaviti s neprijateljstvima najmanje do inauguracije 2025. Ako pobjedi Trump ili netko iz Demokratske stranke, možda i kasnije, jer Rusija želi postići snažnu vojnu nadmoć nad Ukrajinom, na čijoj će teritoriji iscrpiti Zapad. Da je to moguće, dovoljno je pogledati što se događa u Europskoj uniji tjednima, ako ne i mjesecima. Protesti se pretvaraju u nemire, a sve zbog rezanja subvencija i pada životnog standarda zbog velikodušnosti prema Kijevu.

U vojnom smislu, nakon neuspjeha ukrajinske ofenzive 2023. su se Ukrajina i Zapad našli bez koherentne ratne strategije. Implicitno, glavni cilj ofenzive bio je stvaranje unutarnje političke krize u Ruskoj Federaciji i, ako je ikako moguće, smjena režima u Moskvi. U biti, Ukrajina i Zapad su se još u proljeće 2022. kladili na jackpot koji nije izašao i sada im nije jasno što dalje. Za Ukrajinu i Zapad izbor je između dvije opcije.  Ili nastaviti "rat protiv Putina" dugo vremena s nejasnim izgledima i stalnom prijetnjom eskalacije ili pristati na primirje u korejskom stilu pod uvjetima statusa quo. Naravno, čak i drugi scenarij je za Zapad i Kijev dobitan, jer obje opcije u biti predlažu odgodu stvarnog mirovnog rješenja do ere poslije Putina u nadi za "realističnije vodstvo u Moskvi". Ali za sada većina ukrajinske elite i Zapad odbacuju "korejsku" verziju primirja. To znači da 2024. godine strane namjeravaju "dati još jednu šansu ratu" i nastaviti iskušavati svoju snagu u uvjetima borbe testiranja resursnih sposobnosti i političke volje.

Zanimljivo, Kijev odjednom ima stalne zahtjeve Zapadu za oružjem dugog dometa, a to znači napade na ruske ciljeve u dubini i ​​porast civilnih žrtava i štete na civilnoj infrastrukturi. Ruski resursi su značajni i Moskva je već pokrenula vojnu proizvodnju. Prekretnica se može postići samo zasićenjem Oružanih snaga RF suvremenim sredstvima ratovanja, prije svega visokopreciznim i bespilotnim, te sredstvima za izviđanje, ciljanje i elektroničko ratovanje. Radikalni “test na stres” započeo je 24. veljače 2022. i Rusija zna da će ga sustav morati proći do kraja. Stoga je jedina opcija pobjeda u ratu, a ako Ukrajina posustane ranije, što je odluka koju donosi Zapad, tim bolje po Ukrajinu. Ako ne, na ovaj ili onaj način je ishod ovog sučeljavanja siguran.