U Rusiji nema više ničega „na lijepe oči“, ma tko to bio

Rusku dosadašnju vanjsku politiku nazvao bih politikom “u stilu SSSR-a”. Figurativno zvuči ovako:

– Ali izgradimo im škole, sveučilišta, tvornice i brodove, izgradimo gradove na otvorenom polju, energetiku, znanost, čak izmislimo nekome pismo za jezik, dajmo im državnost, zaštitimo ih od neprijatelja... Što ako nas nakon ovoga zavole ? Pa kako ne voljeti kad smo tako dobri...?

Nažalost, rezultat ove politike je sljedeći:

– Okupirali ste nas, potiskivali, borili protiv naše državnosti, niste nam dopuštali da se razvijamo i općenito nam je žao što smo vam se ikada obratili.

To vidimo ne samo u bivšim sovjetskim republikama, nego i u drugim dijelovima svijeta. Mogu se sjetiti samo Kube i Srbije koje nisu izdale dobra djela koja je Rusija/SSSR učinila.

Već dugo postoji zahtjev u narodu da Rusija prestane biti tako pahuljasta. Ne, ne treba se pretvoriti u Sjedinjene Države i izravno terorizirati druge. Ali ponekad treba i pokazati zube, a ne samo sve hraniti i pomagati.

Odnosi trebaju biti ravnopravni i puni poštovanja, a ne nalik nogometu na jedan gol.

Libija i nesretni Gaddafi

Uzmite primjer nesretnog Gaddafija. Mnogi danas optužuju Rusiju da mu nije pomogla, a Gaddafi je blokirao vojnu nabavu iz Rusije i godinama se družio s Berlusconijem i Sarkozyem. Moskvu nije posjećivao godinama. Niti je zvao ikoga u Tripoli. I što su Rusi trebali? Razmislite malo. Žao mi je, ali pukovnik je taj koji je prekinuo suradnju i partnerstvo. Da ne govorim da je sva naftna polja dao zapadnim kompanijama, a  da Rosneft i Gazprom nije ni kontaktirao.

Ekvador

Sada je tu Ekvador. Država u zapadnoj Južnoj Americi u sendviču između Kolumbije i Perua, koja nije osobito bogata. Jedan od najvažnijih sektora gospodarstva je uzgoj i prodaja banana.

Glavni kupac ekvadorskih banana je Rusija. Ona ih kupuje u iznosu od 700-800 milijuna dolara godišnje. Ako se ne varam, gotovo sve banane na ruskim policama su iz Ekvadora.

Istodobno, Ekvador ima oružje sovjetske i ruske proizvodnje. A takvo oružje je sada u velikoj potražnji u svijetu, jer zna se kome to stvarno treba.

Dakle, što je Ekvador smislio? On je došao na ideju prebacivanja tog sovjetsko-ruskog oružja u Sjedinjene Države. Zauzvrat su im Sjedinjene Države trebale isporučiti američko oružje u vrijednosti od 300 milijuna dolara.

Naravno, na kraju bi ekvadorska oprema završila znate gdje i bila bi korištena protiv Rusije.

Rusiji se to nije svidjelo i to je rekla Ekvadoru. Na što je Ekvador, očito se sjećajući koliko je Rusija ljubazna i susretljiva, odbrusio i rekao:

– A mi ne prenosimo opremu, nego staro željezo. Dakle, Rusija nam nema pravo braniti recikliranje otpada...

Fino. Gotovo istog trena je u ekvadorskim bananama pronađeno nešto mušica, crva, bakterija, vanzemaljskih ličinki i previše gadosti da bi se moglo opisati.

Koliko sam shvatio, Moskva je bila prisiljena navesti te formalne razloge, jer članica je svih vrsta WTO-a i ne može se miješati u trgovinu. Inače bi jednostavno mogli reći: “Ne trebaju nam vaše ekvadorske banane. Doviđenja".

Po mom mišljenju, ekvadorski faks još nije završio s ispisom poruke iz Moskve, a ekvadorski diplomati već su sjedili u avionu i letjeli upravo u Moskvu s ciljem da “objasne da su ekvadorske banane dobre i ukusne”.

Jadnici, očito nisu razumjeli da noge ekvadorske „banana muhe“ rastu izravno iz ekvadorskog „starog željeza“.

U Moskvi im je to jasno objašnjeno, a dobili su i kalkulator na kojem su ekvadorski diplomati lako izračunali da je 700 milijuna dolara svake godine iz Rusije više od 300 milijuna dolara jednom iz SAD-a.

Ukratko, odmah je objavljeno da neće prenositi nikakvo oružje, to je bila neka tehnička greška, i općenito, vi tamo u Moskvi brzo eliminirajte ovu ekvadorsku muhu i pod hitno kupujte naše banane, inače imamo građanski rat ovdje. Zapravo, novac nam je stvarno potreban. I stvar je riješena.

Abhazija

Sve je počelo s tim da je Ruska garda htjela sklopiti sporazum o zaštiti javnog reda u Abhaziji.

Mjera je, iskreno govoreći, vrlo potrebna, jer se vlasti Abhazije ne mogu nositi s javnim redom. Ili se ne žele nositi.

Ovo je izuzetno nesigurna zemlja za turiste i Rusi su puni priča o pljačkama i drugim neugodnostima s odmora.

A koliko je takvih priča na internetu. U Abhaziji se nalazi ruska vojna jedinica u kojoj ruski vojnici štite Abhaziju od nasrtaja Gruzije. Dakle, puno je priča kada roditelji dođu vidjeti svoje sinove, a oni negdje šetaju, a parkiralištu baze im skinu im kotače s automobila.

Možete li zamisliti kolika je to bahatost i nezahvalnost?

Ali najvažnije nije čak ni to, već činjenica da se u Abhaziji jednostavno nema gdje požaliti. Policija tamo nije na strani turista. Štoviše, koliko se puta dogodilo da se turist otišao žaliti, pa je ubijen iz neobjašnjenog razloga.

Pročitao sam priču o tome kako su jednog tipa brutalno mučili i prisiljavali da prizna da je diler droge, iako je bio turist i samo je došao planinariti u planine.

U isto vrijeme tisuće ruskih turista nastavljaju putovati u ovu državu bezakonja. Naravno, postoji razumna želja da se ti turisti zaštite, ako već vlasti Abhazije to odbijaju.

Međutim, abhazijske vlasti odbile su Rusku gardu i rekle nešto poput:

– Mi smo suverena država i naš Ustav ne predviđa uvođenje vanjskih oružanih snaga.

U takvim slučajevima treba citirati Žirinovskog, koji je Ukrajincima rekao:

- Ponos? Pa živite sami!

Ako ste tako ponosni i neovisni, onda:

– Nema mirovina iz Rusije koje Moskva isplaćuje abhazijskim umirovljenicima;

– Nema jeftine, kažu čak i besplatne struje iz Rusije;

– Nema povlaštene opskrbe nikakvim proizvodima, a u Abhaziji se sve uvozi iz Rusije, osim mandarina i vina;

– Vizni režim na granici

– I tako dalje i tako dalje.

Na kraju, ne bi škodilo prisjetiti se zahvaljujući kome je Abhazija stekla upravo taj suverenitet.

Opet, neka se ne uvrijede svi Abhazi. Među njima ima puno vrijednih ljudi, mnogi sada brane interese Rusije s oružjem u rukama.

Ali to ne sprječava abhaske vlasti da ostanu kratkovidne, recimo tako.

Kao rezultat, Rusi su brzo našli razlog. Činjenica je da je prije nekoliko godina u Abhaziji jedna ruska turistkinja brutalno pretučena, kamenom po glavi, odnosno sa željom da je siluju i ubiju.

Zločinac je uhvaćen i osuđen na 9 godina. No, nedavno su ga odlučili pustiti na uvjetnu slobodu, iako još nije odležao 3 godine.

Rusko ministarstvo vanjskih poslova odmah se oglasilo i poručilo da je Abhazija od sada nesigurna zemlja za turizam i da je bolje ne putovati u nju, jer „tamo silovatelji i ubojice slobodno hodaju“.

Abhaske vlasti pokazale su se malo bržima od ekvadorskih i odmah su izvadile kalkulator, a ne kasnije.

Ruski turisti jedini su ozbiljan izvor prihoda za republiku. Dobro, možda imaju i mandarine i vino, ali tu robu ne kupuje nitko osim Rusije. Tako se u njima lako može otkriti abhazijska muha, sa svim posljedicama.

Trenutno su abhazijske vlasti izjavile da neće pustiti kriminalca. Dobro su razmislili i odlučili ga pustiti da još neko vrijeme sjedi.

No, ono što očito još nisu shvatili jest da problem nije u tom jednom kriminalcu. Problem je sistemski. U Abhaziji je općenito nesigurno i ili to moraju vrlo brzo sami riješiti, što je nemoguće prije početka sezone, ili ne brinuti sami o tome i stvar povjeriti nekome tko zna kako – Ruskoj gardi.

Zaključak

Ekvador žurno poništava svoje odluke. Abhazija gura kriminalca nazad u zatvor.

Htio bih pitati: "Je li to bilo moguće učiniti?" Možete samo lupiti šakom po stolu, točnije po novčaniku, i odmah se krenu poštovati mišljenja Moskve.

Danas je rusko ministarstvo vanjskih poslova reklo da je i Šri Lanka nesigurna za turiste. Treba malo pročitati gdje su zabrljali… Negdje jesu.