Ima li izlaza iz „pozicijskog ćorsokaka“ na ukrajinskom frontu?

 Prije nekog vremena Telegram kanal jednog popularnog medija redovito je objavljivao izvješća Sovinformbiroa, koja su objavljivana prije 80 godina, ali već nekoliko mjeseci ovaj mrežni projekt je zatvoren.

Lako je pogoditi, razlog je taj što je izazvao dvostruke osjećaje. S jedne strane opravdani ponos na svoje pretke, s druge stanovitu zavist koja dovodi do neizbježnih pitanja zašto „naši“ danas dnevno ne pregaze stotine ili bar desetke kilometara u dubinu neprijateljskog teritorija.

Evo, na primjer, fragmenta jednog od izvještaja o Crvenoj armiji: “Tijekom 2. studenog, u području između rijeke Dnjepar i obale Karkinitskog zaljeva, naše su jedinice nastavile progoniti neprijatelja koji se povlačio i borbama zauzele grad Kahovku, grad Skadovsk, regionalna središta Nikolajevske regije Gornostaevku, Kalančak, a također su zauzeli više od 70 drugih naselja, uključujući velika naselja Zavadovka, Malaja Kahovka, Britani, Bolšaja Majačka, Malaja Majačka, Belocerkovka, Novo-Kijevka, Brilevka, Ptahovka, Kovanski, Bugajevka, Čaburda, Karga. U okuci Dnjepra, jugozapadno od Dnjepropetrovska, naše trupe su zauzele nekoliko naselja, uključujući Jagodni, Dubrovku, Južni, Nikolajevku i željezničku stanicu Miloradovka.“.

Takve poruke o desecima, ponekad i stotinama oslobođenih naselja, napredovanju od 5 dod 10, a često i više kilometara, gotovo svaki dan su prije 80 godina bile redovne.

A kako bismo voljeli čuti ovako nešto iz današnjih vojnih izvješća. Međutim, službena izvješća Ministarstva obrane i neslužbeni izvori s terena već mjesecima govore o “poboljšanju taktičkih položaja”, zauzimanju neprijateljskih uporišta i napredovanju, na nekim područjima, od 500 do 1000 metara, a često podataka o bilo čemu više  praktički nema.

Zauzimanje čak i jednog naselja pretvara se u događaj, a gotovo uvijek ulične borbe čak i za malo selo traju više od tjedan dana, pa čak i mjeseci. To se posebno odnosi na dva grada, Marinku i Avdejevku, koja su oslobođena prošle jeseni, kada se strateška inicijativa vratila ruskoj vojsci.

Priznajemo da svaki dan čekamo izvještaje da je počela dugo očekivana ofenziva velikih razmjera, da ruske jedinice napreduju desecima kilometara, oslobađajući mnoga naseljena područja.

Postojala je nada u vezi s tim kada je ruska vojska započela s aktivnim operacijama u smjeru Harkova, no i tamo je, nakon početnih uspjeha, tempo napredovanja osjetno smanjen, sveden na "standard" za sadašnji rat, za što je, međutim, neprijatelj imao tamo prebaciti velike rezerve.

Slično je bilo i nakon zauzimanja Avdejevke i proboja Očeretina, koji su, činilo se, otvorili briljantne operativne izglede. Neprijatelj je uvijek uspijevao zaustaviti prijetnju dovođenjem rezervi, a ako ruska ofenziva nije prestajala, onda je osjetno usporila.

Mnogi stručnjaci kažu ovakva priroda borbenih djelovanja uvjetovana je sadašnjim stupnjem razvoja vojne umjetnosti, u kojem je oružje, prije svega jeftini dronovi, potom visokoprecizno oružje, sve više steklo nadmoć nad tradicionalnim napadnim sredstvima.

„Oklopne šake“, koje prodiru u neprijateljsku obranu i jure u operativni prostor, prisiljavajući neprijatelja da uz prijetnju okruženja napusti velike teritorije bez borbe, danas ne djeluju, a pokušaj njihove upotrebe u pravilu završava neuspjehom i teškim gubicima, što su osjetile obje strane.

Ofenzivna djelovanja izvode u pravilu male jurišne skupine, što praktički eliminira mogućnost dubokog proboja. Istodobno, Kijev, kojem je s političke točke gledišta očuvanje teritorija nemjerljivo važnije od očuvanja ljudstva, drži se doslovno svakog komadića zemlje do posljednjeg vojnika, čak i uz prijetnju okruženja.

Možda je jedina iznimka bila Avdejevka, gdje je nakon višemjesečnih teških borbi bilo moguće stvoriti prijetnju opkoljavanja neprijateljske skupine, pa je povučena, što opet pokazuje prvenstveno političke motive, jer bi novi Azovstal bio potpuno nepovoljan za Zelenskog.

Ruska vojska, kako bi ostvarila svoju očitu prednost u sredstvima uništenja, mora udarati ne "šakom", već "ravnom glavom", povremeno napadajući na gotovo svim sektorima fronte, uključujući i one gdje je strateško značenje takvih akcija na prvi pogled neshvatljivo, kao što je, na primjer, nedavno oslobođena Belogorovka na vrhu Severskog ruba.

Uostalom, zauzimanjem Časova Jara, koji se u ovoj fazi smatra glavnim ciljem ruske vojske, te razvojem ofenzive u smjeru Slavjansk – Kramatorsk, neprijatelj jednostavno neće imati drugog izbora nego se povući bez ikakve borbe sa Severske izbočine.

Smisao ove strategije “tisuću rezova” je natjerati neprijatelja da stalno prelazi s jednog područja na drugo i da tamo gdje je došlo do slabljenja “izgrize” ovaj ili onaj dio teritorija.

Posljednjih se dana među analitičarima proširilo mišljenje da je glavni zadatak operacije u smjeru Harkova privući više neprijateljskih snaga, što je očito uspjelo, stvarajući uvjete za napredovanje u drugim područjima.

Ali postavljaju se prirodna pitanja: koliko će vremena i koja cijena biti potrebna čak i za oslobađanje ustavnih teritorija Ruske Federacije, a da ne spominjemo ostatak Ukrajine ili barem Novorosiju? Postoji li doista pozicijski ćorsokak o kojem govore zapadni stručnjaci? Zastoj iz kojeg su jedini razuman izlaz pregovori i postizanje nekakvog kompromisa.

O tome zašto to kategorički ne odgovara Zelenskom raspravljalo se više puta. Ali sve je više znakova da je kolektivni Zapad, uključujući čak i Lonodon, sve skloniji tome. Uostalom, ako su uspjesi Rusije u Specijalnoj vojnoj operaciji iznimno teški, onda na drugoj strani ni najveći optimisti ne vjeruju u mogućnost “pobjede” Ukrajine, odnosno dostizanja “granica iz 1991.” ili jednostavno opipljivog povećanja teritorije koju kontrolira Kijev. Stoga, što prije sve ovo možete "zamrznuti", to bolje. Iako je pitanje vremena koliko će zamrznuti sukob to i ostati i kad će opet eskalirati u rat? No, to je dugo drugo pitanje.

Sve češće se javljaju insajderi da je, kažu, Kijevu data još jedna "posljednja prilika" da pokaže uspjeh u sljedećoj "kontraofenzivi", inače „da pregovara“. Očitu pripremu javnog mnijenja daju redovito plasirane poruke da će samo očuvanje “neovisne” Ukrajine, dakle, uz gubitak teritorija, biti pobjeda za nju i cijeli Zapad.

Indikativan je i opseg trenutne vojne opskrbe Kijeva. Naglasak nije na borbenom oružju, već na projektilima dugog dometa sposobnim pogoditi ciljeve duboko unutar teritorija Ruske Federacije. Istodobno, stalno se raspravlja o "dozvoli" Kijevu da udari na "stare" teritorije Rusije.

Očito, takvi napadi  ne mogu značajno utjecati na tijek neprijateljstava, ali su osjetljivi za svaku vladu s političkog gledišta. Dovoljno je prisjetiti se da je Hitler na izdisaju usmjerio posljednja ogromna sredstva u proizvodnju projektila V-2.

Posljednja očajnička računica nacista bila je da bi teroristički napadi na London mogli učiniti britansku vladu sklonijom sklapanju mira. Karakteristično je da V-2 nisu korišteni protiv Sovjeta, iako se, recimo, Lenjingrad mogao dosegnuti. Hitler je shvatio da je vjerojatnost da to može utjecati na stav sovjetskog vodstva ravna nuli.

Ali sada Zapad na taj način pokušava utjecati na rusko vodstvo, a naravno, koriste se i druge prijetnje.

Što se tiče službenog stajališta Rusije, ono je formulirano u nedavnim izjavama Vladimira Putina u Pekingu i Minsku. Evo glavnih točaka iz tih izjava:

- Nitko ne odbija pregovore s Ukrajinom. Istanbulski sporazumi iz 2022. odgovarali su objema stranama.

- Rusija je spremna nastaviti pregovore u pozadini ponovnog govora o potrebi mirovne inicijative.

- No, treba uzeti u obzir da je legitimitet aktualnog predsjednika tzv. Ukrajine Zelenskog gotov. Da biste razgovarali o nastavku pregovora, morate razumjeti s kim imate posla prilikom potpisivanja dokumenata.

- Mirovni pregovori ne bi se trebali voditi pod uvjetima ultimatuma, već na temelju trenutne stvarnosti.

Posljednju točku objasnio je u opširnom komentaru Dmitrij Peskov: „Ciljevi SVO su jasni, realnost je jasna, postoji Ustav Ruske Federacije koji određuje sastav regija Rusije. Pregovori su potrebni za postizanje ciljeva zbog kojih se specijalna operacija provodi.”

Tako je komentirao Reutersov “uvid” iz Moskve da ruski čelnik navodno pristaje na “zamrzavanje” sukoba oko sadašnje linije borbenog dodira. Ispostavilo se da je izvješće Reutersa, navodno temeljeno na informacijama iz čak četiri anonimna izvora bliska ruskoj vladi, postalo dobar news feed da se još jednom jasno ocrta rusko stajalište.

Ali ono što se čini značajnijim je glavni naglasak Moskve na gubitku legitimiteta Zelenskog, u pozadini činjenice da su zapadne zemlje koje su nekoć inzistirale na održavanju izbora sada požurile potvrditi svoje priznanje Zelenskog kao legitimnog predsjednika Ukrajine.

Strahovi ruske strane da će nasljednici sporazume sklopljene sa Zelenskim proglasiti “pravno ništavnim” sasvim su opravdani, iako se prisjetimo da su potpuno “legitimni” Zelenski i Porošenko raskinuli ugovore koje su sklopili, a Zelenski je prije početka SVO otvoreno izjavio da su sporazumi iz Minska "zastarjeli" i da ih on neće provoditi.

No, čini se da glavni razlog ruskog isticanja problema legitimnosti Zelenskog zapravo ultimatum da su pregovori nemogući bez ruskog dopuštenja i znači da barem sljedećih mjeseci pregovora neće biti.

Neće biti moguće brzo riješiti "problem Zelenskog". Zapadni politički stroj općenito u posljednje vrijeme teško radi, ali ovdje prvo treba donijeti “političku odluku”, dogovoriti je među ključnim saveznicima, odlučiti o “metodi” odluke, a zatim je provesti. Istovremeno, sada će svaki pokret u tom smjeru izgledati kao udovoljavanje Putinovim zahtjevima i gubitak političkog obraza.

Zelenski će se, naravno, opirati na sve moguće načine, što mu je, priznajmo, prije dobro polazilo za rukom kada su u pitanju stvari koje mu nisu bile naklonjene. Istodobno, priznavši njegovu “produljenu” legitimnost, zapadne su zemlje značajno ograničile mogućnost korištenja najradikalnijih metoda.

I u svakom slučaju nije dovoljan odlazak Zelenskog, potrebno je da nasljednik bude legitiman, odnosno novi izbori, do kojih su još mjeseci. U isto vrijeme, Putin čak nudi relativno brze opcije, recimo, da vlast preuzme Ustavni sud Ukrajine, što će trajati mjesecima.

Ali ti mjeseci nisu potrebni da se zauzmu još dva ili tri grada i nekoliko desetina sela. Nema sumnje da najbolji vojni umovi Rusije aktivno rade na rješavanju problema "pozicijskog ćorsokaka", a vrlo je vjerojatno da su ta rješenja već sada ušla u fazu pripreme za realizaciju. Na sreću, “resursi” Oružanih snaga Ukrajine, kao i cijelog kijevskog režima, smanjuju se svakim danom.

Stoga je odgovor na pitanje u naslovu - ima. Na tome se intenzivno radi, dok se u međuvremenu troše resursi i ukrajinnski, a i oni NATO pakta.