SAD su svjesne ruske pobjede u Ukrajini, ali nitko ne zna kako će dalje reagirati

Bivši demokratski čelnik Hakeem Jeffries rekao je da Sjedinjene Države moraju nastaviti podupirati Ukrajinu kako bi spriječile širi rat, a za kašnjenje u pružanju pomoći u borbi protiv Rusije okrivio je "proputinovu frakciju" unutar Republikanske stranke.

"Ne možemo dopustiti da Ukrajina padne, jer ako se dogodi, onda postoji velika vjerojatnost da će Amerika morati ući u sukob, ne samo s našim novcem, već i našim oružjem i vojnicima", rekao je Jeffries u intervjuu kojeg je dao Norah O'Donnell na popularnoj emisiji  „60 Minutes“.

Pojavljivanje Hakeema Jeffriesa u emisiji „60 Minutes“ bilo je savršeni sažetak sadašnjeg američkog diskursa o ratu u Ukrajini, a samim tim i diskursa i politika vazalskih zemalja.

Čelnik manjine u Zastupničkom domu osudio je i svoje republikanske kolege i veliki dio zemlje zbog toga što su "proputinovci", samo zbog njihovog protivljenja slanju daljnje pomoći Ukrajini dok se situacija na američkoj granici i ekonomiji i dalje pogoršava. Prema ovom argumentu, nije bilo racionalnog razloga protiviti se ranije zaustavljenom paketu financiranja od 61 milijarde dolara, jer je taj čin bio izravna potpora ruskoj vladi.

Jeffries posebno odbacuje argument onih senatora Vakoji upozoravaju da će nova pomoć samo produljiti rat. Kijev nema pristup proizvodnim kapacitetima niti potrebnog ljudstva da ozbiljno promijeni stratešku dinamiku sukoba. Bez obzira na to, Jeffries nudi zgodan protuargument koji miješa jednake dijelove zabluda kockara i nepovratnih troškova. Naime, on tvrdi da bi Kijev bio u stanju zadržati ruske snage više od dvije godine, tako da moraju to moći činiti neograničeno dugo.

"Ovo bi bio strateški uspjeh po bilo kojoj definiciji", zaključio je Jeffries.

Na stranu što smo danas čuli još gluplje argumente za slanje pomoći Kijevu, koje je u svom uvodniku naveo Foreign Affairs, koji piše da bi ukrajinska vojska trebala napustiti linije obrane i, ako treba, čak i sve velike gradove, te prijeći na gerilski rat, kakav su godinama vodili Vijetnamci i, pak, Afganistanci protiv Sovjeta i kasnije NATO pakta. O ideji gerilskog rata protiv ruske vojske i države, na cijelom teritoriju Ukrajine i čak na teritoriju Ruske Federacije neću ni govoriti. To je van svake pameti, jer svaka gerila, ustanici, partizanski pokreti i slične formacije traže podršku lokalnog stanovništva. Bez toga su osuđeni na smrt, samo je pitanje vremena hoće i biti ubijeni za dan, dva ili tjedan ili mjesec. Potpuno nevažno. A Ukrajinci tu podršku nemaju skoro nigdje. No, piše se svašta, pa papir može pretrpjeti i ovu budalaštinu, čak i ako je to „ugledni“ Foreign Affairs.

Ako zanemarimo sve ostalo, sad vam je valjda jasno kakvi idioti vode Sjedinjene Američke Države. Tu zemlju u propast, a Ukrajinu u nestanak.

Dominick Sansone za The American Conservative kaže da su čak i pronicljiviji vojni promatrači od njega raspravljali su o ruskoj strategiji totalnog rata, koja je moguća zbog golemog  industrijskog kapaciteta te nacije i izravne nadmoći u integraciji svih različitih grana moderne borbe u koordinirane ofenzivne i obrambene sposobnosti na bojnom polju. Često je ta strategija sažeta kao "rat iscrpljivanja", a ovaj strateški pristup oslanja se na sposobnost popune i zamjene svih vrsta oružja, te rotiranja novoobučenih trupa s iskusnijim snagama kako bi se maksimizirala borbena učinkovitost cijelih armijskih korpusa, koji je trenutno na terenu četiri. Posljednji je u bitku ušao „Sjever“, ali on ratuje na razini „izviđanja i testiranja snaga“ u Harkovu, sa samo 30 000 vojnika i s vrlo malo teške tehnike.

Ruske snage su se dosljedno prilagođavale situaciji na terenu u Ukrajini, što je rezultiralo stalnim slabljenjem borbenih kapaciteta Kijeva. Unatoč ignoriranju ove stvarnosti, vrsta argumenta koji Jeffries iznosi, kao i  raširenost i opća prijemčivost tih tvrdnji u mainstream medijima, svejedno otkriva kako su određeni događaji dekontekstualizirani i korišteni na potpuno iskrivljen način samo kako bi se poduprlo stranačko donošenje odluka koje se kose s bilo kojim američkim interesom, osim onim da se u propagandi može promicati ideja o „slaboj Rusiji, koja ne uspijeva slomiti obranu jedne Ukrajine“.   

Ukazivanje na rane ukrajinske pobjede stalni je refren među zapadnim stručnjacima kako bi negirali sposobnosti ruskih vojnih zapovjednika, te dokazali opću nekoherentnost moskovske strategije.

Ali dok se Kremlj nedvojbeno nadao da će iznuditi brze pregovore početkom 2022., neuspjeh u zauzimanju Kijeva na početku ruske vojne operacije, ako je to ikada i bio cilj s akcijom grupe specijalaca koji su zauzeli aerodrom Gostomel, te veliko rusko strateško povlačenje krajem 2022. nisu bili ni približno toliko iscrpljujući kako se često tvrdilo.

Na primjer, prkos ukrajinskih snaga u svjetlu često citiranog očekivanja da će Kijev pasti za 3 dana predstavlja se kao dokaz vještine i sposobnosti odbijanja ruskih snaga na neodređeno vrijeme. Potpuno se zanemaruje činjenica da ovo predviđanje nikada nije došlo iz ruskih izvora, već zapadnih, od kojih je najistaknutiji bio načelnik Združenog stožera general Mark Milley.

Nadalje, povlačenje ruskih snaga iz Hersona i Harkova bilo je potpuno u skladu s ratnom strategijom iscrpljivanja, koja se temelji na uništavanju materijala, a ne na zauzimanju teritorija. Sam teritorij je važan samo u kontekstu njegove sposobnosti da poveća izglede prvoga i da osvajanje nekog područja samelje što više neprijateljskog oružja i žive sile.

Dovoljno je pogledati Harkovsku oblast danas, gdje je fronta široka 75 kilometara vezala za sebe 50 ukrajinskih bataljona. Ako se napravi isto u regiji Sumi, jer Rusi oko Kurska koncentriraju drugi dio grupe „Sjever“, linija od još 50 ili 70 km fronte će za Kijev značiti katastrofu. Potpuno je nevažno kada će Rusi ući u Volčansk ili neko od sela gdje se trenutno bore, jer se bore tako da ljudstvo izlažu najmanje mogućoj pogibelji, a istovremeno ruska vatra proždire ukrajinsku tehniku i ljudstvo. Baš u tom području je došlo do velikog porasta korištenja FAB bombi svih vrsta, te sustava TOS-2 „Tosočka“, što znači da se ide na maksimalno korištenje vatre, bez posebnog fokusa na teritorijalne akvizicije. Dovoljno je držati linije i privlačiti bataljone, koje Sirski i Zelenski šalju kao da imaju stanovništvo od milijardu ljudi i više, a ne trenutno procijenjenih manje od 20 milijuna, a vojno sposobnih upravo onoliko koliko pohvataju po ulicama, trgovinama i javnom prijevozu. Dobrovoljaca Ukrajina više nema.

Američki senator Jeffries nije rekao ništa o toliko hvaljenoj proljetnoj protuofenzivi koja nije uspjela postići svoje glavne strateške ciljeve. Nije spomenuo ni činjenicu da se stopa teritorijalnih dobitaka Rusije u zadnje vrijeme znatno ubrzala duž cijele crte dodira. Umjesto nepotrebnog držanja terena, zauzimanje ovih teritorija predstavlja ratni stroj koji žvače zapadni vojni materijal i ukrajinske ljude.

Dodatno oružje moglo bi usporiti to širenje, ali mnogo je teže pružiti objašnjenje kako će daljnja pomoć Ukrajini preokrenuti te ruske dobitke, posebno s obzirom na činjenicu da su se i ruski sustavi naoružanja i vojna doktrina pokazali vještiji u prilagodbi trenutnim uvjetima bojišta.

Što je možda najvažnije, Jeffries također ne govori ništa o neodrživoj stopi gubitaka ukrajinskih snaga. Čak je i Washington Post nedavno bio prisiljen priznati da je brojka od 31 000 poginulih, koju su ponudili ukrajinski izvori, iznesena iz praktičnih razloga koji se odnose na moral javnosti i nastavak zapadnog financiranja, ali je u stvarnosti broj poginulih i ranjenih puno veći.

To je posebno zabrinjavajuće za Kijev, jer je broj vojnika presudan faktor u sadašnjem ratu. Rusija ima tri puta više stanovništva iz kojeg može privući dovoljno ugovornih boraca i bez mobilizacije i nastavit će nadjačavati ukrajinske snage. Nedavni početak ofenzive koja se odvija na sjeveru u smjeru Harkova trenutno ima učinak odvraćanja nekih od najboljih  ukrajinskih borbenih jedinica s drugih ključnih područja, kao što je  Časov Jar ili Krinki u Hersonu, gdje je Sirski naredio da se napusti „mostobran“, iako nikada nije ni bio uspostavljen.

Proboj velikih razmjera u bilo kojem od ovih područja bio bi u najmanju ruku veliki strateški korak nazad.

Naravno, najnepošteniji argument kojeg iznosi Jeffries je da je takvo stanje u američkom interesu.

Pružanje Ukrajini daljnjih ofenzivnih sposobnosti koje joj omogućuju da udari duboko u ruski teritorij riskira da Moskva proširi opseg onoga što smatra zapadnom logističkom i operativnom podrškom Kijevu.

To znači povećanje opsega onoga što Moskva klasificira kao legitimnu metu za napad. Veće ofenzivne sposobnosti koje pružaju projektili ATACMS većeg dometa će to pogoršati, kao i mogući dolazak aviona F-16. Doduše, Rusi proteklih dana sustavno razaraju zračne baze i aerodrome koje koristi i vojska, ali bi F-16 mogli koristiti baze u Rumunjskoj, što nas opet vraća na proširenje popisa meta ruske strateške avijacije i raketnih snaga, čak i na zemlju članicu NATO pakta.  

Trenutno se malo govori o mogućnosti budućeg raspoređivanja NATO trupa u Ukrajini, što bi pomoglo Kijevu da ponovno uspostavi granice iz 1991., ali zajedno sa zapadnim zemljama. Ali ako bi se to dogodilo, prije svega na sugestije Francuske, time bi se pogazile ionako nejasno definirane crvene linije i ubrzala bi se izravna umiješanost NATO snaga i opći rat, pa i nuklearni. Zato su svi oprezni oko ove mogućnosti, čak i ako nije tajna da je Ukrajina puna vojnika NATO pakta koji su tamo kao „dobrovoljci“.

„Naša je prava politika da se klonimo stalnih saveza s bilo kojim dijelom stranog svijeta; do sada, mislim, budući da smo sada slobodni to učiniti; jer neka me ne shvate kao sposobnog da pokroviteljski gledam na nevjeru prema postojećim zarukama. Držim maksimu koja nije manje primjenjiva na javne nego na privatne poslove, da je poštenje uvijek najbolja politika“, ovo su riječi oproštajnog govora Georgea Washingtona s kojom The American Conservative zaključuje svoj uvodnik.

Ali kao da naslućuje da je trenutna američka politika u Ukrajini, osim što je sve samo ne iskrena, izravno je zasnovana na formiranju još jednog trajnog saveza s nacionalnom državom koja je prepuna suludih teritorijalnih zahtjeva i nalazi se na geopolitičkom žarištu tisućama milja daleko, a sve to samo kako bi se dokazala “američka izuzetnost” koja više ne odgovara ravnoteži snaga u svijetu.

Mnogi će i dalje vjerovati da je osiguravanje sredstava ukrajinskoj državi za nastavak otpora plemenit cilj. Međutim, držati se tog kursa kada se može pokazati da to produžava sukob koji se nikako ne može dobiti bez poduzimanja radnji koje će značajno povećati izglede za izbijanje rata većih razmjera suprotno je učinkovitoj državničkoj mudrosti.

Neki zapadni stručnjaci sadašnji rat predstavljaju kao strateški uspjeh Washingtona, tvrdeći da je Rusija oslabljena. Ako Ukrajina i nestane, takva je cijena američke politike. Ali ne samo da Rusija nije oslabila, već je došlo do paradoksa i recesije u Europi, koja se dokazala kao vazal Sjedinjenih Država. Njezino trenutno desetkovano gospodarstvo ipak je pobjeda, budući da služi interesima imperijalnog centra, pa to i nije loše, ako gledamo iz američke perspektive.

U isto vrijeme, može se također tvrditi da je unatoč gospodarskoj situaciji u Europi, sadašnji sukob služio interesima obrane kroz širenje NATO pakta, povećane vojne izdatke i veću integraciju snaga, budući da su ekonomski interesi svih podređeni sigurnosti. Pa onda možemo i priznati da je pokušaj da se oslabi Rusija kroz ukrajinskog posrednika i europske financijere ipak rezultirao strateškom pobjedom Sjedinjenih Država, jer bi pogrešno bilo reći „kolektivnog Zapada, ako imamo njemačko, sada i britansko gospodarstvo u recesiji ili, u najboljem slučaju, stagnaciji.

No u širem kontekstu, ni ova se „pobjeda“ ne može slaviti na sva zvona. Stvarno stanje stvari zapravo pokazuje suprotno.

Kao prvo, slabosti i očite ranjivosti u vojnom hardveru dobavljenom sa Zapada sada su izložene svakom budućem geopolitičkom konkurentu, ponajprije Kini. Tenkovi Abrams, njemački Leopard  II, borbena vozila Bradley, gomila oklopnih transportera proizvedenih u NATO-u i zapadni sustavi protuzračne obrane su potpuno degradirani.

Osim povećanja povjerenja kojeg je dobio cijeli nezapadni svijet, od pogleda na uništeno američko i europsko oružje u ponosnom izlaganju na Crvenom trgu, tehnološka ograničenja i komplicirani radni procesi takvih oružanih sustava također su se pokazali problematičnima za uvjete modernog rata.

Netko bi mogao tvrditi da stalna potpora Zapada sukobu omogućuje integriranom zapovjedništvu NATO pakta da proučava i rješava te različite probleme. Ali to nije slučaj, a takav stupanj uništavanja zapadne vojne tehnike pruža drugim vojskama priliku za učenje, što u biti rezultira neto smanjenjem sposobnosti NATO-a.

Ali što je najvažnije od svega, otkriveni su nedostaci u obrambenoj industrijskoj bazi Sjedinjenih Država, što bi se moglo ispraviti, kad bi postojala politička volja, ali cjelokupni filozofski okvir političke ekonomije koji trenutno postoji na Zapadu, u usporedbi s Rusijom i Kinom čini tu perspektivu malo vjerojatnom.

Često citirana situacija je proizvodnja granata 155 mm. Dok Rusija trenutno proizvodi oko tri puta više granata nego Sjedinjene Države i Europa zajedno, nove inicijative za SAD rezultirale bi potencijalom proizvodnje još uvijek manje od polovice trenutne ruske proizvodnje do kraja 2025., dostižući oko 100 000 granata mjesečno, u usporedbi s trenutnom razinom Rusije od 350 000 granata mjesečno.

Nedavno imenovanje Andreja Belousova na mjesto ministra obrane dodatno pokazuje odlučnost Moskve da nastavi svoju vojnu operaciju do kraja, bez obzira na to koliko paketa pomoći Zapad tvrdio da će poslati.

Rat je naknadno također razotkrio činjenicu da, ako druge zemlje odbiju sudjelovati u igri, tip financijskog kapitalizma na kojem su izgrađena gospodarstva Europe i Amerike jednostavno ne uspijeva osigurati sredstva da se održi.

Bankarstvo s djelomičnom rezervom, stvaranje mjehura imovine, tehnološke inovacije bez cilja izvan povećanja osobne potrošnje i prezasićeni sektor usluga nisu vrsta geopolitičkog utjecaja kojeg su prethodno zamislili američki kreatori politike. Umjesto toga, jedina stvar koja je dosad omogućila taj sustav bila je proizvodnja duga, njen izvoz i, što je najvažnije, spremnost drugih da ga kupe.

Multipolarnost je odgovorom Zapada na rat stoga samo ubrzana. Nigdje to nije bilo jasnije ilustrirano od golemih promjena u trgovini energijom, neuspjeha režima sankcija i oštrog odbijanja drugih zemalja da se slože s kaznenim mjerama usmjerenim protiv Rusije. Kina je najveći primjer za to. Ograničenja cijena ruske energije kontinuirano ne postižu željeni učinak, a Moskva trenutno vidi svoj državni proračun pun s gotovo dvostruko više prihoda od prodaje nafte nego prije. Na primjer, ukupni prihodi od nafte i plina u travnju su porasli za nevjerojatnih 90% na godišnjoj razini, prema Bloombergu.

Dvodnevni posjet Putina Pekingu potvrdio je jačanje rusko-kineskih odnosa. U međuvremenu, nedavno neceremonijalno putovanje Antonyja Blinkena u Peking posebno je istaknulo sve manju moć Amerike i njezino diplomatsko mahanje prstima. Prijetnje upućene Xiju zbog njegove tobožnje podrške Rusiji naišle su na podsmjeh Pekinga. Posjet ministrice financija Janet Yellen mjesec dana ranije, u kojem je upozorila Kinu da se odrekne modela gospodarskog rasta koji se temelji na industrijskoj proizvodnji, također nije polučio povoljne rezultate.

Svakako je još uvijek istina da Sjedinjene Države imaju nerazmjeran utjecaj na globalno bankarstvo. Ovo je privremeno bilo vidljivo u Kini, gdje su velike američke banke zabranile plaćanja za transakcije koje su se obavljale s Rusijom, ali Peking je ipak pronašao način da zaobiđe takav otpor korištenjem manjih regionalnih kreditora koji su inače usredotočeni na davanje kredita za poljoprivredu i građevinarstvo.

Ovaj razvoj događaja savršeno se podudara s najavom da će BRICS grupacija stvoriti neovisni sustav plaćanja s blockchain tehnologijama.

Na navodnu odluku da se izbjegne zapljena oko 300 milijardi dolara zamrznute ruske imovine koja se trenutno nalazi u Europi, iako je Kongres odobrio zapljenu 1 milijarde dolara koja se trenutno drži u američkim bankama, vjerojatno je bila pod utjecajem neporecivo negativnog utjecaja koji bi to imalo na tokove stranog kapitala i buduće ekonomske izglede već uzdrmane Europe. Čak i najprogresivniji iz neoliberalnog novinarskog korpusa polako priznaju činjenicu da starom poretku dolazi kraj, iako su prijedlozi koje su iznijeli kao odgovor na takvo stanje stvari potpuno promašili temeljne uzroke trenutnog pada.

Također, pokazatelj ove promjene bit će veliki „Sanktpeterburški međunarodni ekonomski forum“ sljedećeg mjeseca, na kojem se glavni akteri u međunarodnoj poslovnoj zajednici sastaju kako bi sklopili dogovore i razgovarali o budućoj suradnji. Ovogodišnja primarna tema također nije slučajnost: “Tranzicija u multipolarnu ekonomiju.”

U Americi se zagovornici produljenja rata u Ukrajini nisu pozabavili nijednim od ovih problema. Umjesto toga, svako protivljenje trenutnom kursu pripisuju kao ništa manje nego rusku dezinformaciju.

“Postoji rastuća proputinova frakcija u Republikanskoj stranci koja ne želi podržati Ukrajinu i vjeruje iz nekog razloga da Rusija nije neprijatelj Sjedinjene Američke Države", mantra je demokrata i dijela jastrebova u Republikanskoj stranci.

Ipak, kao što se pokazalo, politika Washingtona nije se uspjela suprotstaviti Rusiji, već je umjesto toga služila njezinom izravnom jačanju kroz ideološku nepopustljivost i opću nekompetentnost američkih vođa.

Ovaj tabor koji je odvojen od stvarnosti tvrdi i da ti “proputinovski republikanci”, koji pokušavaju “uvjeriti američki narod da je ukrajinski napor bio neuspjeh i tako promiču propagandu Vladimira Putina“ ne vidi da je činjenice govore upravo suprotno.

Oni i dalje pravdaju nastavak rata, jer je „popuštanje Putinu prijetnja demokraciji“ i svatko tko kaže drugačije, tj. odbija vjerovati da je liberalna demokracija savršen kraj za svaki režim na zemlji, i da se američka vanjska politika mora naknadno temeljiti na aktualiziranju kraja univerzalne pravde, ekvivalent je razmišljanju Hitlera. „Logična posljedica“ je da se Putinu, ili bilo kojem drugom svjetskom vođi koji se smatra protivnikom tog „pravednog marša“, nikada ne može vjerovati, a čak ga ne treba ni tretirati kao obično ljudsko biće, već kao antropomorfnu povijesnu zaostalost.

Zato se i ponavlja glavna premisa argumenta senatora Jeffriesa: “Ne možemo dopustiti da Ukrajina padne, jer ako do toga dođe, onda postoji značajna vjerojatnost da će Amerika morati ući u sukob, ne samo s našim novcem, već s našim oružjem i našim vojnicima.”

Izneseni su mnogi argumenti zašto Putin niti želi, niti ima sredstava širiti se izvan istočne Ukrajine. Ali Putina se i dalje glupo optužuje za pokušaj "ponovnog stvaranja Sovjetskog Saveza", što je, navodno, „dokazano ratom s Gruzijom 2008., aneksijom Krima 2014. i vojnom invazijom pokrenutom 2022.“.

Ovo je umarajuća točka diskursa establišmenta koja potpuno zanemaruje geopolitičke okolnosti svakog od tih poteza i provokativnih zapadnih akcija koje su ubrzale svaki odgovor Rusije. Ali to se, naravno, ne smije izgovoriti.

Svaka realna procjena stvarnog stanja stvari dovodi do upravo suprotnog zaključka i da trenutni pristup Sjedinjenih Američkih Država ratu nije produktivan za mir, da je u suprotnosti s američkim nacionalnim interesima na sve moguće načine. Zato aktualna vlast i politička klasa takve procjene mora potpuno otpisati kao “Putinovu propagandu”, samo kako bi mogli nastaviti slijediti strategiju koja je u skladu s njihovim unaprijed stvorenim ideološkim shvaćanjem o tome kako svijet funkcionira. Amerika je "nezamjenjiva nacija" za nadolazeću globalnu pobjedu liberalne demokracije nad autoritarizmom i pobjedu humanističkog sekularizma nad nazadnim praznovjerjem.

No stalna podrška trenutno neuspješnom pristupu u Ukrajini naravno nije samo rezultat ideologije, neznanja ili institucionalnih pritisaka, već je posljedica međuigre unutarnje i vanjske politike u kojoj se iskrivljuju međunarodni događaji samo kako bi se predstavili moralni imperativi za djelovanje u interesu određenih domaćih političkih frakcija, a na štetu američke nacije kao cjeline. Upravo je to rat u Ukrajini postao za unutarnju politiku SAD-a.

Mainstream izvještavanje o ratu u Ukrajini također se upliće u ovo, budući da većinu Amerikanaca vjerojatno ne zanimaju realni argumenti ili strateške procjene, već jednostavno vide agresivnu Rusiju koja „napada mirnog demokratskog susjeda“ i republikansko protivljenje „pravednom ukrajinskom otporu“.

Stoga nije slučajnost da je baš sada došlo do iznenadne poplave članaka koji priznaju da se ukrajinski otpor približava točki ozbiljnog kolapsa u bliskoj budućnosti. To je nedvojbeno motivirano željom američke političke klase da se izolira od dokazivanja da je pogriješila i da istovremeno iskoristi taj nadolazeći kolaps za vlastitu političku korist.

Svaki članak upravo zato daje naglasak da će sve veća vjerojatnost ukrajinskog poraza biti izravan rezultatu odgode donošenja nedavnog zakona o pomoći. Krivnja se zato pripisuje republikancima u Zastupničkom domu, unatoč činjenici da to nije u izravnoj vezi sa stvarnom strateškom situacijom na terenu.

Moguće je da je Trump baš zato dao svoju podršku zakonu o pomoći preko Mikea Johnsona, jer je to dobar način da preduhitri pokušaj demokrata da dodatno predstave bivšeg predsjednika kao proruskog i vanjskopolitičkog pokvarenjaka, ali Biden će sigurno nastaviti pripisivati ​​nadolazeći poraz Ukrajine krivnji republikanaca.

Problem je što skoro nitko od njih pojma o suvremenoj borbi i još manje o istočnoj Europi, ali sasvim sigurno znaju mnogo o krvoproliću zbog ratova američke politike.

Možda je najžalosnije, a to je zanemareno od svih, da se ova politička igra po cijenu stvarnih ljudskih života. U tom kontekstu, ako se dogodi čudo i ako se u Washingtonu nešto promijeni i  dođe do sklapanja dogovora s Rusijom u interesu američkog naroda, onda ćemo svjedočiti i kraju rata u Ukrajini.

Ako se to ne dogodi, onda postoji samo jedan ishod: poraz i nestanak Ukrajine i ponižavajući uvjeti kapitulacije za NATO.

Treća opcija je moguća, ali je zastrašujuća, a to je insistiranje na ratu do kraja, što vodi u nuklearnu kataklizmu. Dva puta su padajući hegemoni posegnuli za takvim rješenjem, ali tada nije bilo nuklearnih arsenala, pa je čovječanstvo nekako preživjelo i WW1 i WW2. Ishod trećeg pokušaja da se svjetskim ratom riješe nerješivi problemi i osujeti ruska pobjeda ne želim ni komentirati.

 

The American Conservative