Lekcije SVO: Tenkovi su u Ukrajini pretvoreni u “oklopna vozila za topove”

General armije Balujevski: „Ne samo Rusija, nego nitko u svijetu nije bio spreman za bitke koje su se odvijale u zoni specijalnih operacija“.

Nema sumnje da će jedan od prvih zadataka Andreja Belousova, nedavno imenovanog za novog ministra obrane Ruske Federacije, biti organizirati veliku potragu za odgovorom na glavno pitanje današnjice za oružane snage, te zemlje u cjelini, a to je pitanje zašto još nema vidljivog uspjeha u borbama u Ukrajini ? Što i kako treba pod hitno prepraviti, dovršiti ili krenuti ispočetka da ratna mašinerija konačno počne funkcionirati?

U tom smislu, čini se jednostavno nemogućim zanemariti analizu onoga što se događa na fronti, objavljenu u ne baš široko poznatom ruskom online izdanju Army Standard.

U vojnim krugovima autor ovih teorijskih promišljanja ima najveći autoritet. Bivši načelnik Generalštaba ruskih oružanih snaga od 2004. do 2008. godine, zatim zamjenik tajnika Vijeća sigurnosti naše zemlje, general armije Jurij Balujevski .

"SVO je pokazala nedosljednost mnogih prognoza za razvoj vojnih poslova i zahtijevala ponovnu procjenu uloge i mjesta različitih vrsta oružja", kaže general Balujevski.

Konkretno, neposredno pred našim očima, visoko mehanizirana i, kako se činilo, prilagođena najenergičnijim strateškim manevrima, ruska vojska odavno je prešla na pravi “rovovski rat”. I nije prvi mjesec da se ofenziva u Ukrajini odvija puževom brzinom. Jako podsjeća na događaje iz Prvog svjetskog rata negdje kod Verduna ili na Marni.

„Dolazi renesansa pješačke borbe, za koju nakon Drugog svjetskog rata vojske vodećih zemalja svijeta nisu pripremale ni svoje vojnike ni svoje časnike” piše general armije Balujevski.

Prema riječima bivšeg načelnika Generalštaba Rusije, “nastaje novo lice rata, koje je u velikoj mjeri u suprotnosti s dosadašnjim idejama. Njegove glavne značajke su visoka disperzija i mala gustoća trupa, oštro povećane sposobnosti za izviđanje i visokoprecizno gađanje ciljeva u realnom vremenu”.

A zašto sve to? Jer nebo iznad prve crte bojišta u Ukrajini sada doslovce vrvi od izviđačkih dronova. A bespilotne letjelice kamikaze koje lutaju pokraj njih smanjuju vrijeme dodijeljeno za visokoprecizno uništavanje bilo koje neprijateljske mete, pa čak i jednog vojnika, doslovce na minute ili čak sekunde.

Štoviše. Postaje moguće koristiti bespilotne letjelice za nanošenje visokopreciznih udara na gotovo bilo koju dubinu. Sve do strateških, stotine ili čak tisuće kilometara.

Sve to, kao i moćni sustavi upravljanja borbom na taktičkoj i operativnoj razini, neprekidno funkcionalni sustavi za izviđanje, nadzor i komunikaciju onemogućili su rano i prikriveno koncentriranje velikih udarnih skupina za pokretanje odlučne ofenzive, koja je bila neočekivana za neprijatelja u uskom prostoru. Kao što je bilo, recimo, za vrijeme Drugog svjetskog rata.

"Svaka koncentracija trupa postaje neposredna meta za uništenje", navodi general armije.

Tajna koncentracija snaga i nagli manevri više nisu mogući. Nemoguće je, kao prije nekoliko desetljeća, potajno skupiti nekoliko stotina tenkova i dvadeset tisuća vojnika na uskom dijelu fronte za proboj. Neće biti moguće, koliko god se trudili, sakriti njihovo kretanje u prvoj liniji. Ni danju, ni noću.

Što se tiče borbenih zrakoplova s ​​ljudskom posadom, prema Balujevskom, oni su tijekom sadašnjeg oružanog sukoba potpuno inferiorni sustavima protuzračne obrane u svim smjerovima. Kao rezultat toga, i ruska i ukrajinska posada "ne samo da su izgubile sposobnost masovnog djelovanja iznad neprijateljskog teritorija, nego su također bile prisiljene letjeti i bazirati se s oprezom iznad vlastitog teritorija."

Ali je zato topništvo tijekom Specijalne vojne operacije ponovno uzdignuto na pijedestal “boga rata”, posebno u okolnostima na prvoj crti bojišta. Gotovo odlučujući faktor u svakoj bitci, pa čak i operaciji, jeste broj granata koje su ispalile zaraćene strane.

Konačno su bespilotne letjelice brzo i bezuvjetno osvojile zračni prostor. Nebo je ispunjeno oblacima mikro-uređaja - helikoptera, FPV dronova, a lov se pokreće na gotovo svakog pješadinca. Bespilotna revolucija omogućila je neviđenu transparentnost bojnog polja i počela potiskivati ​​topništvo čak i u protubaterijskim borbama.

Evo kako privremene taktičke rezultate bitke u Ukrajini u cjelini vidi specijalizirana američka stranica  19 Forty Five .

“Rusija nije uspjela postići strateško ili taktičko iznenađenje tijekom početne operacije, budući da je nekoliko tjedana ranije viđeno kako se njezine snage približavaju granici s Ukrajinom. Davno prije 22. veljače 2022. A na vrhuncu ukrajinske protuofenzive 2023., ukrajinske trupe napredovale su u prosjeku samo 90 metara dnevno.

Jedan od kritičnih problema u oba slučaja bio je taj što je napadače brzo detektiralo više senzora. U najboljem slučaju, to je za njih značilo gubitak elementa iznenađenja. A u najgorem slučaju, čak i u fazi koncentracije ili kretanja na mjesto napada, jedinice su bile podvrgnute topničkim ili zračnim udarima“, piše američki vojni portal.

Tenkovi, kako se donedavno vjerovalo da su glavna snaga svake veće ofenzive, pred našim očima gube nekadašnju ulogu. Sada su to najčešće jednostavno oklopna “kola za topove”, slikovito se izrazi poznati ruski vojni analitičar, umirovljeni pukovnik Viktor Murahovski , bivši zapovjednik tenkovske pukovnije.

Sada u Ukrajini nitko niti ne razmišlja o masovnoj upotrebi tenkova. Barem u sastavu bataljona ili puka. Danas je bilo koji tenk u borbi na teritoriju ove davno rasparčane bivše sovjetske republike pretvoren u još jedno konvencionalno oružje podrške pješadiji. Kao obična i manje oklopljena samohodna topnička jedinica. Stoga se na ratištu u Ukrajini tenkovi rijetko pojavljuju u broju većim od voda.

I opet - zašto? To je zato što su obje zaraćene strane u zoni SVO odavno osigurale neviđenu “transparentnost” bojišta i najviši stupanj svijesti o bilo kakvim značajnijim promjenama na njemu na suprotnoj strani linije. Zato se naš ruski na položaje Oružanih snaga Ukrajine posvuda izvodi pojedinačnim borbenim vozilima i malim jurišnim skupinama od 3 do 10 boraca. A ono što se događa na cijeloj liniji borbenog dodira s obje strane bolno podsjeća na staru vojnu šalu o “dugo i žestokoj borbi za šumarevu kolibu”.

Ako pokušamo generalizirati sve što je rečeno, koji bi trebali biti prvi zaključci za Oružane snage Ruske Federacije u takvoj situaciji?

Ako je sve ono što se još uči u ruskim školama i akademijama prevaziđena prošlost, vjerojatno bi trebalo brzo napraviti reviziju vojnih znanstvenih knjižnica i nemilosrdno izbaciti sve zastarjelo iz njih, poput knjiga o teoriji strateških ofenzivnih operacija razvijenih još u SSSR-u.

Za one koji ne znaju, tada su frontama dodijeljene ofenzivne zone širine 200-300 km. U zoni svake fronte planirana je jedna ili više dionica proboja ukupne duljine ne veće od 50 km, na kojem su bile raspoređene jake udarne skupine kopnene vojske i avijacije. Armije prvog ešalona dobile su ofenzivne zone širine 40-50 km i više. Područja proboja su bila do 20 km, a borbene zadaće dodijeljene su dubini do 200 km.

Dakle, borbe u Ukrajini već nisu ostavile kamen na kamenu od ove teorije. U slučaju velikog rata, za postizanje odlučujućih ciljeva, ruska vojna znanost će svakako morati razbijati glavu oko nečeg sasvim drugog. I realnije danas.

Priznanje te činjenice, pak, pred vođama u Generalštabu Rusiju nameće, po svemu sudeći, važno praktično pitanje i zašto je Rusiji potrebna 1. gardijska tenkovska armija, stvorena nedavno, 2016. godine, neposredno nakon nastanka najoštrije krize u Ukrajini i jedina u Europi?

Uostalom, zašto su je formirali prije osam godina i stavili u službu oko 800 tenkova i drugih borbenih oklopnih vozila? Što je uopće tenkovska armija i koja je njena borbena namjena?

Na temelju pobjedničkog iskustva iz Drugog svjetskog rata, teoretski je svaka tenkovska armija mobilna prednja skupina, namijenjena uglavnom za brzi razvoj operacije na velikoj dubini nakon što je pješadija probila glavnu crtu neprijateljske obrane.

A onda tenkovi moraju uništiti pozadinu neprijatelja koji se povlači, gusjenicama zdrobiti njegove rezerve i posijati paniku. Idealno je zatvoriti kliješta okruženja oko njegovih ne još potpuno poraženih skupina.

Upravo tako je Rusija pobijedila u Drugom svjetskom ratu. Kako bi se ovaj hrabri plan odmah proveo u slučaju velikog rata, Generalštab Rusije je počeo formirati svoju novu glavnu udarnu snagu s najboljim divizijama, brigadama i pukovima na zapadnom ratištu.

“Svrha ovih formacija je probiti obranu NATO snaga, okrenuti se i uništiti sve što im se nađe na putu. Ove formacije mogu brzo i učinkovito provoditi sveobuhvatne kopnene operacije. Prije mnogo godina udahnut im je novi život, opremljeni su novom opremom, tako da su maksimalno odlučni u pobjedi”, komentirao je u inozemstvu ove hitne transformacije poznati vojni analitičar Scott Ritter, bivši inspektor UN-a za oružje ruske vojske.

I doista, na papiru je ideja o 1. tenkovskoj armiji izgledala prilično prijeteće. Činilo se da ništa neće spriječiti tu moćnu oklopnu šaku da skoro u trenutku presiječe Ukrajinu na dva dijela udarcem negdje iz Hersonske ili Zaporoške stepe, recimo uz Dnjepar sve do Sumija, Kijeva ili Čerkasija.

Kad bi se to moglo postići, ukrajinske oružane snage bi odavno nestale u masi velikih i malih operativnih okruženja, kolokvijalno nazvanih "kotlovi". Ali ukrajincima se ovako nešto nigdje nije dogodilo.

Ako govorimo o "kotlovima", onda se s malo rastezanja možemo sjetiti jedinog, onog u Mariupolju. Gdje su ruske snage u proljeće 2022. godine, prema procjenama ruskog Ministarstva obrane, u ruševinama Azovstala uspjele opkoliti do 8,5 tisuća ukrajinskih vojnika i oficira. Od kojih se do 4,5 tisuća naknadno predalo.

Međutim, „ Mariupoljski kotao" nije bio posve dovršen. Zato što su se jedinice Ukrajine koje su ušle u njega namjerno povukle u katakombe Azovstala, nadajući se da će teritorij goleme tvornice pretvoriti u prvu ukrajinsku "tvrđavu". To što nisu uspjeli je druga stvar.

Ali ako u dvije i pol godine neprekidnih borbi u Ukrajini ruska "oklopna udarna šaka" nije uspjela ostvariti niti jedan duboki proboj na frontu, postavlja se pitanje nije li uloženo puno truda i novca prije osam godina za formiranje 1. gardijske tenkovske armije? Koja se bori, naravno, junački, ali ne ostvaruje primarnu zadaću – da zdrobi neprijatelja.

Na bojnom polju ona se praktički ne razlikuje od bilo koje konvencionalne kombinirane armije, a i bori se na isti način pored njih, rame uz rame?

Ako je tako, zar ne treba priznati da od stvaranja “udarne šake” nije bilo ništa i da gledamo moderno, nikad ranije viđeno ratovanje koje traži sasvim druge taktike. Da, tenkovi će ostati na bojnom polju i dalje su nezamjenjivi, ali baš kao što je kod Berdičija spržen cijeli ešalon Abramsa, kao što od svih Leoparda gotovo da nema nijednog na bojnom polju, isto tako se može reći i za ruske tenkove, koji imaju veću stopu „preživljavanja“, ali onih nekoliko puta kada su formirali veće kolone, našli su se pod teškim i ubojitim napadima.

No, ako je i laicima to jasno, jasno je i vodećim ljudima ruske vojske, pa ćemo brzo svjedočiti posve novim taktikama za uspješno okončanje zadanih ciljeva ove Specijalne vojne operacije.