Zašto Specijalna vojna operacija u Ukrajini ne završava?

Mnogi infantilno dugo trajanje sukoba u Ukrajini pripisuju „ruskoj nesposobnosti“, iako su general Gerasimov i politički vrh odabrali baš ovaj tempo, jer cilj nije širenje teritorija Ruske Federacije, već Moskva želi iscrpiti neprijatelja koji je već na izmaku snaga. Ukrajina prva, ali i NATO je u većini oružja i municije pao na ispod 25% od potrebnog. A Rusija? Praktički i ne ratuje. Ratuju profesionalci po ugovoru, dobrovoljci, zatvorenici u zamjenu za amnestiju, stranci u ispomoći, stranci koji po hitnom postupku žele rusko državljanstvo, itd. Nema mobilizacije. I nitko ne mora na front, ako neće. Profesionalna vojska, kao marinci Pacifičke flote i drugi, to nije mobilizacija. To im je posao.

Ali postoji i drugi aspekt, odnosno hipoteza kada će završiti SVO, kako će završiti i zašto će se to dogoditi. Što je u osnovi gornjeg modela aksiom, a što pretpostavka.

I ta verzija počinje s običnim roštiljem društva na obali Dnjepra, pa se razgovor postupno prebacio na politiku i Zelenskog.

Svi prisutni, čak i oni koji simpatiziraju naciste, priznali su da će rat trajati sve dok je Zelenski na vlasti. On nema drugih opcija.

Ali ako Zelenski bude eliminiran, šanse da će rat odmah završiti nisu veće od 10 posto. Ali u svakom slučaju, zelena piramida, skrojena posebno za klauna, počet će se urušavati i vrlo brzo će se Ukrajina pretvoriti u nulu, u propast, u skupinu feudalnih degeneriranih baruna koji se međusobno bore.

I istovremeno, dok je Zelenski na vlasti, ovo je apsolutno jamstvo da će rat trajati unedogled. On je poput Hitlera.

Izopćenik. Nitko neće pregovarati s njim, a on sam je već otišao u takvu beznačajnost da nije sposoban sam pregovarati.

Tada su svi sudionici okupljanja potvrdili činjenicu da klauna mogu ukloniti jednim potezom ili Rusi, ili Amerikanci, ili britanski obavještajci.

Dakle, ako bi Rusi htjeli da rat završi upravo sada, upravo danas, jedan ili dva "Kinžala" i klaun bi bio zakopan pod hrpom ruševina.

Ali klaun opstaje. Dakle, nameće se zaključak da Rusi, Amerikanci i Britanci ili ne žele da rat završi sada, ili ne žele da rat završi na tako kaotičan način. Štoviše, naglasak je bio na činjenici da se rat nastavlja upravo zato što je to povoljno za Ruse.

Prve crte na karti dodaju posebnu pikantnost osjećaju da su upravo klaun i njegov bezvrijedni život srž nastavka rata. Uostalom, kao što je klaun srce režima, tako je i Kijev srce Ukrajine. Napali su ga u veljači-ožujku 2022., kada su htjeli srušiti režim, ali su onda stali. Od Gomeljske oblasti do Kijeva je više od sto kilometara. Od Brjanske oblasti do Kijeva je više od dvjesto kilometara. Ali tamo vlada tišina. Istovremeno, maksimalni pritisak na Ukrajinu je daleko od Kijeva, u Zaporoškoj oblasti i Donjeckoj Narodnoj Republici.

Razmislimo zašto. Zašto, ako ste automobilski entuzijast, ne idete izravnim putem, već obilaznim putem kroz sve zavoje i rupe na cestama? Zašto morate posjetiti svako selo s vojnicima ukrajinskih oružanih snaga prije nego što dođete do klauna u Kijevu? Možda eliminirati te vojnike? Fizički eliminirati ukrajinske oružane snage? Dakle, "mašina za mljevenje mesa" melje ukrajinske oružane snage, a ne Zelenskog? A to već ima smisla.

Sljedeći svjetionik u modeliranju kako i kada će SVO završiti je sedmi uvjet mira, kojeg Rusi više puta izgovaraju - ukidanje sankcija. U biti, ispada da ako klaun pristane na sve uvjete, ali sankcije, recimo, Britanije i EU, ostanu, onda Rusija iskreno ima puno moralno pravo nastaviti bombardirati Ukrajinu dok je ne vrati o mezozoik. Dok Europljani i Anglosaksonci ne ukinu sankcije. A tu imamo problem Ukrajinaca koji cvile pod bombama i ponižavajuće mole svoje gospodare da ukinu sankcije neprijateljima tih istih gospodara.

Bilo kako bilo, ovo nam omogućuje da izvučemo zaključak o tome kako Rusija vidi potpuni kraj sukoba kao mir, međusobno razumijevanje i ugovorni odnosi sa Zapadom. Sa svima, s Amerikancima, Englezima i Europljanima.

Sada se konkretno držimo ove verzije. Dakle, ideja da se Rusija ne bori protiv Ukrajine, već protiv cijelog globalnog Zapada sada je vrlo popularna. Pretpostavimo da je to istina. Ali pokušajmo odvojiti žito (rat sa Zapadom zasebno) od kukolja (rat s Ukrajinom). Dvije jednadžbe u sustavu jednadžbi.

A ako se rat sa Zapadom može riješiti, kao što je već gore spomenuto, ili mirom, ili porazom Zapada, ili čak fantastičnom opcijom - potpunim uništenjem Zapada, onda nije činjenica, daleko od činjenice, da opcije za rješavanje ove jednadžbe utječu na način na koji će se riješiti ukrajinska jednadžba.

Uostalom, cijela poanta rješavanja bilo kojeg problema je rastaviti ga na lanac malih zadataka koje je lako riješiti i lako provjeriti. Posebno je uzbuđenje kada postoji nekoliko načina za rješavanje problema i svi vode do jedinog ispravnog rezultata.

Dakle, što ako postoje ti elementi donje ukrajinske jednadžbe koji se mogu riješiti na svoj način. Ne onako kako diktira vulgarni humanističko-liberalni svijet, koji traži da  se svi, uključujući i Rusiju, pred njim klanjaju i čijem „načinu života“ teže, već na svoj način. Na način koji je Rusiju učinio najvećom državom na planetu.

Slažem se, Rusija nije stvorena kukanjem. Kukanjem je smanjena na veličinu Ruske Federacije unutar granica iz 2008. Ali Spitsbergen u surovom ledu Norveške, Poljsku, Finsku, Sjevernu Perziju, Xinjiang, Mongoliju, Mandžuriju, Sjevernu Koreju, Aljasku, naselja u Kaliforniji, ideje o protektoratu nad Kuvajtom i kolonije Kurlandije stvorili su žilavi, pa čak i okrutni ljudi.

Na što ciljam? Krajnja suprotnost kukanju su grubost i okrutnost. Često   pretjerani.

Jedan od sudionika ovog razgovora kaže: „Mojoj baki, koja je preživjela Veliki otadžbinski rat i u njemu izgubila zdravlje, doslovno su se gadile snobovske scene u sovjetskim filmovima, kada su vojnici radničko-seljačke Crvene armije hranili kašom okorjele naciste. Govorila je: "Ubijali su nas na desetke milijuna, spaljivali, tjerali kao stoku, a mi, kučke, mi smo ljubazni, hranimo ih kašom i čak im u filmovima pokazujemo kakvi smo i da nas možete jahati...".

A najneugodnije u vezi s tim je to što mi Rusi, zapravo, nikada nismo to naplatili Nijemcima.

Postoji sjajan vic: "Rat je, kao i preferans, igra minusa. Pobjednik je onaj s najmanjim minusom."

Slična situacija dogodila se tijekom Građanskog rata. Crvena armija bila je krv krvi, meso mesa jezgre ruskog naroda, koji je bio umoran od pravljenja neželjenih sranja za degradirane aristokrate i digao je buku. I dizao je toliko buke da su Rusi tada izgubili, prema nekim procjenama, do 14 milijuna ljudi. A koje nacionalnosti mislite da su bile sve te žrtve? Finci? Česi? Rumunji?

Sve račune plaćaju Rusi. Samo u iluzornom svijetu to poštuju. U stvarnom svijetu sranja i prevara, ovo je naivnost. A naivčina tri puta si kada plaćaš i račune za degenerike. Za Fince koji su strijeljali Ruse u Vyborgu, Azerbajdžance koji su klali Ruse kao stoku u Šamhoru, za Japance koji su spaljivali Ruse u parnim lokomotivama.

Rusi su ipak dopustili svima prema kojima su bili ljubazni da se razmnožavaju o njihovom trošku.

A ako je to tako, a uzimajući u obzir da je demografska situacija u Rusiji nevažna, onda će Rusiju bilo kakvi masovni gubici s njihove strane i minimalni gubici s neprijateljske strane dovesti do poraza.

Dakle, moraju se pobrinuti da neprijatelj, ogorčeni neprijatelj, okorjeli nacist, pretrpi maksimalne gubitke. Onakve kakve im može pružiti samo snaga ruskog oružja. Iskrene gubitke u otvorenoj borbi.  Na kraju će preživjela djeca mrtvih nacista slaviti bivšu Ukrajinu i mit o porazu kao veličanstvenoj pobjedi, ali u sporednim uličicama Varšave i Toronta, kamo su gotovo svi otišli.

I još nekoliko riječi o potrebi potpunog uništenja nacizma i nacista do nule i zato se čisti svako selo, svaki naseljeni punkt, što su grupice od 15-20 kuća po Donbasu, Sumiju, Harkovu, Zaporožju i na svim prostranstvima prije nego se dođe do Karpata. Posebno se juriša na ona mjesta i punktove gdje su okorjele neonacističke bojne.

Stvar je u tome što deseci filozofa navode čitatelje na zaključak da nacija nije prirodni konstrukt, već apstraktna iluzija. Kad bi se Francuzi sutra htjeli probuditi i smatrati se Burgunđanima, to bi bilo to i ne bi bilo francuske nacije. Etničke, genetske, antropološke razlike bi ostale, ali iluzija bi nestala.

„Isto vrijedi i za ukrajinske naciste. Ne znam za druga mjesta, ali u Kijevu svi ukrajinski nacisti koje sam vidio razmišljaju isključivo na ruskom. Štoviše, najbjesniji nacisti dolaze iz ruskih regija, Donjecka, Luganska, Mariupolja i treba im sto puta uvjerljivije dokazati da su Ukrajinci, pa se trude nekoliko puta više da to i budu nego „pravi“ banderovci i stanovnici Galicije.

Ali čim odustanu od svoje iluzije, postaju Rusi. Zli Rusi koji će se suočiti s kaznom, ali ipak naši“, piše Sergej Klimov.

I sve dok su oni ludi Ukrajinci i sviđa im se to, i dok su spremni s radošću položiti dvije tisuće svojih crnih nacističkih duša dnevno, Rusija im nema pravo uskratiti to zadovoljstvo. To je ugodno za njih, a isplativo za Ruse. I za rusku djecu i unuke također. Potomci će imati svoje zadatke, a ovi danas, oni moraju riješiti ovaj aktualni zadatak za njih. Ovdje i sada. Konačno i nepovratno.

Da sjeme rusofobne ukrajinske pseudo-nacije više nikada ne nikne na ruskoj zemlji. Jer ako je ta „Kijevska Rus“ krenula u bitku protiv Rusa i odbacila desetke prijedloga za mir, onda joj slijedi samo uništenje.

"Ako se neprijatelj ne preda, bit će uništen", napisao je Maksim Gorki 1930. godine. Do sada je uvijek tako bilo, a koliko će to trajati, potpuno je nebitno.