Podla igra Izraela, Azera i Turaka u ratu protiv Armenije ugrožava dva najvažnija aktera regije

Rat u Gorskom Karabahu ne jenjava. Azerbejdžanske snage granatiraju vojne položaje i naselja Armenaca, ali nakon nekoliko katrastrofalnih pokušaja pješačkog proboja se više ne usuđuju pokrenuti napad. Armenci odgovaraju žestokom vatrom i ovaj sukob guta živote i tehniku na obje strane. Zapravo, ovo je najgori scenarij, jer Baku kao da ide na iscpljivanje protivnika, koji ima manje ljudi i ratne tehnike, ali i proračun.

Ilham Alijev se odlučio, barem kako tvrdi, nakon 30 godina „riješiti pitanje okupacije Karabaha“, a za to mu trebaju moderna vojna oprema, prije svega mnoštvo dronova svih vrsta. Dio je osigurala Turska, prije svega napadačke dronove Bayraktar, ali se za destabilizaciju Kavkaza pojavio novi prijatelj Ankare i Bauka – Izrael.

Iako turska propaganda grmi protiv „cionističkog agresora“ u Palestini, jošjednom dokazuje da nije slučajno Turska prva priznala Izrael, još davne 1949. godine. Netko će reći da se radi o čistom biznisu i da Baku moderni vojnu opremu nije dobio od Izraela, prodao bi mu netko drugi. Moguće, ali je činjenica da je Izrael gotovo „brzinom svjetlosti“ osigurao opremu koja Azerima treba za razaranje Armenije, a sve uz suglasnost s Turcima.

Armenija je ogorčena zbog ovoga i uputila je Tel Avivu diplomatski demarš, a opozvan je i armenski veleposlanik u Tel Avivu. Temeljni razlog bila je opskrba izraelskog oružja Azerbejdžanu, na primjer dronova, koji u posljednje vrijeme s takvom učinkovitošću uništavaju armenske tenkove u Karabahu. Zašto Izrael surađuje sa zemljom iza koje stoji njegov navodni protivnik Turska?

„Armenija i Izrael će započeti novu razinu bilateralnih međudržavnih odnosa? Ne vidi se alternativa humanitarnim kontaktima i projektima koji djeluju kao pokretačka snaga i katalizator održive, nepovratne, produktivne i multilateralne suradnje između zemalja i naroda u XXI stoljeću", rekao je armenski veleposlanik u Izraelu Armen Smbaijan 18. rujna, na svečanosti otvaranja armenskog veleposlanstva u Tel Avivu. Iako su zemlje uspostavile diplomatske odnose 1992. godine, do sada nisu razmijenile ambasade.

Međutim, armenski veleposlanik je u idili živio samo dva tjedna i 1. listopada ga je Erevan službeno opozvao na konzultacije. Razlog su bile velike isporuke izraelskog oružja azerbejdžanskoj vojsci, a baš to j oružje potrebno za uništavanje resursa armenske vojske, nakon čega bi, kako se nadaju u Bakuu, urušile linije armenske obrane.

Prema više izvora, te stranica koje prate međunarodne letove, posljednjih dana rujna Izrael je u Azerbejdžan poslao dva zrakoplova puna oružja. „Uz to, azerbejdžanski zrakoplovi, ne skrivajući se ni od koga, slijeću u naše vojne baze u pustinji Negev", piše izraelski list Haaretz.

Međutim, Armenija je te isporuke  smatrala neprijateljskim korakom. 

"Diplomatskim putem smo to više puta izvijestili izraelske kolege i napomenuli da posebno žalimo zbog ovoga u trenutku kada Azerbejdžan, uz potporu Turske, provodi veliku agresiju na Karabah  i Armeniju", rekla je glasnogovornica  armenskog ministarstva vanjskih poslova Anna Nagdalijan.

Nekima će se reakcija Erevana činiti pretjeranom, jer azerbejdžansko-izraelska vojna suradnja nije započela jučer i židovska država jedan je od najvećih dobavljača oružja azerbejdžanskoj vojsci. Tel Aviv Bakuu prodaje bespilotne letjelice, višecjevne raketne sustave i projektile, minobacače, komunikacijsku opremu i mnogo druge opreme vrijedne stotine milijuna dolara. I Izraelci imaju puno pravo i dalje opskrbljivati ​​oružjem Baku, pa s tim u vezi ne krše nikakve obveze i nemaju nikakva ograničenja. 

Stoga se žalba Erevana u najboljem slučaju može shvatiti kao nekakva neutemeljena tvrdnja, a u najgorem kao namjerna sabotaža bilateralnih odnosa, na kojima dvije strane rade dugi niz godina.

Iran je glavna meta Izraela

Međutim, demarš Erevana otvara pitanje  što Izrael radi na popisu azerbejdžanskih saveznika? Naravno, izraelski stručnjaci imaju logičan odgovor. I nije stvar samo u tome što Baku opskrbljuje Tel Aviv s 40% nafte koju Izraelci troše. Bivši ministar obrane i ministar vanjskih poslova Izraela Avigdor Lieberman objasnio je da se "Azerbejdžan nalazi na razmeđi triju carstava - Perzijskog, Osmanskog i Ruskog, a za Izrael je važno da u ovoj regiji ima prijateljsku muslimansku, modernu i sekularnu državu".

Zapravo se za Izrael strateška važnost Azerbejdžana objašnjava njegovom granicom s Iranom, granicom koja je zbog blizine glavnog grada i Kaspijskog mora najranjivija iranska granica.

Znajući dobro koliko su složeni azerbejdžansko-iranski odnosi, da u Iranu nisu zaboravili želje azerbejdžanskog vodstva da stvori Veliki Azerbejdžan, uključujući i iranski, a u Bakuu se sjećaju pokušaja ajatolaha da kroz vjeru utječu na stanovništvo zemlje, Izrael je naoružao Azerbajdžan i on ne ratuje protiv Armenije, već protiv Irana.

Neko su vrijeme čak postojale glasine da bi Azerbejdžan mogao postati jedna od odskočnih daski za američko-izraelsku operaciju protiv Irana. Baku, naravno, negira postojanje takvih pregovora i naglašava svoje neuplitanje u sukob između Teherana i Tel Aviva. Međutim, situacija na Bliskom istoku ne bi bila toliko napeta da se predsjednik Azerbejdžana Ilham Alijev nije suočio s konačnim izborom između Irana s jedne i Izraela i Amerike s druge strane. 

Iranci se također ne žure postavljati ultimatume azerbejdžanskom vodstvu. Teheran sada nije u stanju pretvoriti formalno neutralnu državu na svojim granicama u novog neprijatelja.

Problem izraelske logike "podržavamo Azerbejdžance protiv Irana" jest taj što oni zapravo podržavaju ne toliko Baku koliko Ankaru. Upravo onu Tursku koja se danas predstavlja za jednog od najžešćih protivnika Izraela.

Posljednji demonstrativni sukob između njih dogodio se 23. rujna u Ujedinjenim narodima, kada je izraelski predstavnik potom napustio sastanak Generalne skupštine na kojoj je Erdogan u tom trenutku govorio o "prljavoj ruci koja drži Jeruzalem u kojem postoje sveta mjesta tri svjetske religije“, ruku koja je "postala potpuno drska". Naravno, ovo demonstrativno napuštanje dvorane ne znači baš da će Ankara i Tel Aviv biti neprijatelji, što se vidi i iz ljubavi koja traje opd 2011. u Siriji, gdje dvije vojske i obavještajne službe vrlo odobro surađuju u ubijanju Sirijaca, također muslimana, tri četvrtine sunita, a ostatak su alaviti, Druzi, Asirci i druge denominacije.

U Siriji su se Turci i Izrael udružili u zločin i definitivno su najveći krvnici upravo muslimanske populacije, stoga je govoriti o nekom „islamskoj pristranosti u Erdogana“ van svake pameti. I u ovom ratu Turska izravno ugrožava jedinu zemlju koja pruža pravi otpor izraelskom ekspanzionizmu i američkom imperijalizmu, a to je, naravno, Islamska Republika Iran.   

Baš protiv Irana Izrael nastavlja i svoju diplomatsku ofenzivu uz pomoć Donalda Trumpa. Niz mirovnih sporazuma između Izraela i zaljevskih zemalja, koji su počeli potpisivanjem sporazuma s UAE i Bahreinom, pogoršava palestinsko-izraelske odnose i približava Tel Aviv zaljevskim monarhijama. To bi trebalo značiti da će doći većeg intenziteta napetosti u odnosima između Izraela i Erdogana. 

Turska financira Hamas, pruža „moralnu i materijalnu pomoć Palestincima“, ali ista ta Turska nije „pretjerivala“ u naoružavanju podizanju borbene gotovosti Hamasa, niti je tamo poslala svoje "bašibuzuke", odnosno sirijske teroriste koji se bore za turske interese u Siriji, Libiji, a sada i u Karabahu.

Kavkaska politika Turske ne može se promatrati izolirano od Erdoganovog opčćeg kursa. Ona je agresivna na cijelom Bliskom istoku i šire. Francuzi su to razumjeli i sada se formira francusko-ruska linija u kojoj Pariz ne brani toliko Karabah, uz sav utjecaj armenske zajednice u Francuskoj, već Grčku u njezinim sukobima s Turskom.

A Iran, kao što se može vidjeti iz iranskih medija, pokušava ne podržati rat općenito, ali je na terenu jasnu da je na strani Armenaca. Na primjer, ruski avioni s vojnom pomoći, koji ne mogu preletjeti Gruziju i Azerbejdžan, za Armeniju lete preko Irana. Ipak, ne treba zaboraviti koliko i Rusija i Iran drže do nedavno sklopljenog ugovora Kaspijske petorke u kojem je najvažnije klauzula za Teheran i Moskvu, prema kojoj nijedna kaspijska zemlja neće dozvoliti nekaspijskim zemljama da grade vojne baze na obalama Kaspijskog mora. Čak i ako zanemarimo gospodarske projekte ovih pet zemalja, ugovor kojeg su  u kolovozu 2018. potpisali Rusija, Kazahstan, Azerbejdžan, Turkmenistan i Iran je postignut nakon više od 20 godina pregovora i insistiranja, točnije od 1996.

Izrael, uz pomoć Turske, koja je glavni pokretač ovog rata, pokušava minirati upravo to postignuće i od Azerbejdžana stvoriti saveznika na „mekoj granici“  Irana. Tek sada postaje jasno kroz koliko se poteškoća kreću i Rusija i Iran da ne naruše odnose s Azerbejdžanom, a ipak ne žele rat na Kavakazu u kapitulaciju Armenije. Bit će zanimljivo pratiti kako će Moskva i Teheran, koji je manje eksponiran, osujetiti ovaj podli plan Izraela, čini su materijalni izvršitelji Turska i Azerbejdžan.

Nakon 12. kolovoza 2018. sam napisao da stoljetna povijest Kaspijskog mora, na obalama kojeg se živi tisućama, ulazi u novu fazu.

„Najvažnije je da se obistinile riječi čelnika Kaspijske petorke o važnosti Konvencije o pravnom statusu Kaspijskog mora, da će je potvrditi i da će to postati more mira i prosperiteta, a ne svađe. S druge strane, morat će se revidirati teorija “Heartlanda”, poznatog geopolitičara Halforda J. Mackindera i njegova nasljednika Zbigniewa Brzezinskog, koji su znali da su Kaspijsko more i Kavkaz ishodište za dominaciju nad Euroazijom, a potom i cijelim svijetom. No, to i jest bio najvažniji dio, jer teorija “Heartlanda” u svojoj najnovijoj verziji u području ovih pet zemalja i njihovih susjeda predviđa stvaranje “Balkana Euroazije”, područja trajnih ratova i dezintegracije država, što  je trebalo osigurati američku hegemoniju prvo u srcu tog prostora, a kasnije u cijeloj Euroaziji i svijetu. Da je živ, Zbigniewu Brzezinskom bi 12. kolovoz 2018. bez sumnje bio jedan od najmučnijih dana u životu“, stoji u mojoj analizi na tu temu od prije dvije godine, ali kada Netanyahu i Erdogan odluče na nešto miniraju, to čine silom. Hoće li uspjeti i zaista zapaliti Kavkaz, minirati spomenuti sporazum i opasno se približiti se Iranu, u slučaju Izraela, to je najopasniji ishod ovog rata.