Svidjelo se to nekome ili ne, ovo su glavni razlozi poraza Armenaca u Karabahu

Prošlo je točno mjesec dana od početka novog rata oko Gorskog Karabaha i očito je očito da su armenske trupe prisiljene na povlačenje, barem na frontu na kojem Azeri, Turci i islamistički teroristi pritišću najjače, odnosno na jugu.

"Na terenu se razvila nova situacija i Armenija bi to trebala uzeti u obzir", kaže azerbejdžanski predsjednik Alijev, i to je istina. Zašto se armenska vojska pokazala slabijom i koje je greške činila pripremajući se za vojne operacije? Naime, ovo je samo dijelom bio „Blitzkrieg“, kako ga zovu, jer su probni napadi kojima se testirala armenska obrana počeli 2016. i periodično su se ponavljali. Tu je i sama priprema ove operacije, za koju je na prve linije prebačena elitna padobranska brigada azerbejdžanske vojske, koja je s ostalim jedinicama činila korpus od 25 000 vojnika.

27. listopada je značajan datum, budući da je za mjesec dana može izračunati stopa napredovanja azerbejdžanske vojske. Iako je na jugu došlo do urušavanja obrane, to napredovanje je u drugim područjima potpuno zaustavljeno, baš kao što nisu riješene glavne političke zadaće za Baku.

Ipak, azerbejdžanske oružane snage su postigle niz uspjeha, probile obrambenu liniju u Karabahu i napredovale desetke kilometara u dubinu južne ravnice. Do subote, 24. listopada, obrana armenskih snaga u južnom dijelu fronte  visjela  je o koncu i mogla je biti uništena, s katastrofalnim posljedicama za Armeniju. To se nije dogodilo, ali sama situacija daje razloge za govor o porazu armenskih trupa. Strateškom, kako zove ruski vojni stručnjak Evgenij Krutikov, ili taktičkom, to će pokazati daljnji razvoj situacije. Iako su argumenti za strateški poraz za sada preuranjenima, rezultati prvog mjeseca rata za Armeniju i Karabah nisu baš ohrabrujući.

Neuspjeh izviđanja

Armenija i Gorski Karabah trebali su razmišljati o tome što se događalo još u ljeto, kada su gotovo uzduž cijele crte bojišnice započele sporadične razmjene vatre. Izvana je to izgledalo poput uobičajenog povlačenja frontalne linije, kada se lokalni sudar sam od sebe razvije u ozbiljnu bitku. Međutim, armenske strukture zadužene za nacionalni sigurnost to nisu pravilno ocijenile. Azerbejdžan je postupno formirao dva udarna korpusa u kojima je okupio najspremnije jedinice svoje vojske, uključujući dijelove duboke rezerve. Čak su građena i skladišta bliže kontaktnoj crti, a uspostavljen je i sustav opskrbe gorivom. Sve se to moglo vidjeti jednostavno kroz dvogled, čak se nije moralo pribjegavati složenim izviđačkim operacijama.

Uz to, armenska obavještajna služba političkom vodstvu zemlje nije prenijela točnu procjenu koje oružje u kojoj količini i zašto Azerbejdžan kupuje. Na temelju analize tih kupnji, Armenija i Karabah su mogli izgraditi model vojne taktike za onu koju je Baku pripremao koristiti  i organizirati obranu.

Prije svega, to se odnosi na uvezene dronove i samohodno topništvo koje podržava napadačke taktičke skupine. Samo bi ovo bilo dovoljno armenskoj vojsci da shvati što planiraju s druge strane fronte. I priznajmo, oni koji čitaju ove redove bi sami došli na tu ideju, a ne visoki časnici obavještajnih službi  ili vojski dva armenska entiteta, međunarodno priznatu Armeniju i nepriznati Gorski Karabah, koji, barem formalno, ima svoje strukture.

Na psihološkoj su se razini i Karabah i Armenija oslanjali na sjećanja na pobjedu nad Azerbajdžanom 1994. godine. Unatoč očitoj brojčanoj i kvalitativnoj nadmoći azerbajdžanske vojske, u Stepanakertu i Erevanu živi legenda "ako tada pobijedili, sada će  stići do Bakua, ako bude trebalo". Ovakav odnos prema Azerbajdžanu je doveo je do gubitka budnosti.

Ako povučemo povijesnu paralelu, sve jako podsjeća na neuspjeh Izraela prije Yom Kippurskog rata 1973. godine, kada su obavještajni službenici i političari otvoreno prespavali sirijsko-egipatske pripreme s vrlo teškim posljedicama za izraelske snahe u prvim danima rata. Gotovo ista kopija prezrivog rasističkog odnosa prema Arapima, podcjenjivanja sovjetske vojne pomoći njima i gubitka dobrih odnosa s europskim saveznicima je skupo stajala Izrael, a nešto slično se događa u Armeniji i Karabahu.

Obrazovanje i propagandna priprema

Negdje sam čitao duži analizu obrazovnog programa u Armeniji, koja je slijepo slijedila politički korektne smjernice EU i skupine Istočno partnerstvo, s njihovim nevladinim udrugama u zemlji, i mladu generaciju se o ratu '90-ih učilo biranim terminima, dok se jedino o genocidu Turaka nad armenskim narodom koji je počeo 1915. učilo nešto ozbiljnije, ali i tu opet biranom riječima.

Ukratko, Armenci su prihvatili sugestije EU i mlade generacije učili o novijoj povijesti s „povijesnim odmakom“, kao da govore o vjerskim ratovima u Evropi u Srednjem vijeku.

Azerbejdžanski program je Armence u udžbenicima povijesti nazivao teroristima, fašistima, genocidnom nacijom, a najčešća riječ za Armence je „dušman“, koja se z a susjedni narod koristi i izvan povijesnog kurikuluma. Ovaj pristup je stvorio cijelu jednu generaciju mladih i vojno sposobnih ljudi, spremnih na sve, čak i na bilo kakve vrste zločina, jer je po „starom dobrom poučku“ armenski narod dehumaniziran. To jednostavno nisu ljudi, već dušmani, koje treba fizički iskorijeniti.

Ni to nije brinulo Erevan, ali to nije grijeh Nikola Pašinjana, koji je kriv za prvu grešku i postavljanje nesposobnih, ali Zapadu prihvatljivih ljudi u Glavni stožer, Vijeće za nacionalnu sigurnosti i za čelnike obavještajnih i kontraobavještajnih službi.

Što se tiče obrazovanja mladih Azera i šutnje Erevena o tome, to je grijeh i prethodnih vlada, koje su mogle prosvjedovati i tražiti da se Baku prisili na ublažavanje otrovne retorike. Naravno, Armenci nisu trebali postupiti kao Azeri, ali nisu trebali sjediti skrštenih ruku. I sada imamo situaciju da Azeri imaju i veći moral od Armenaca, ma koliko se to u medijima predstavljalo drugačije.  

Gubitak kontakta sa saveznicima

Još je jedna okolnost također vrlo važna. Tijekom prošle godine je armenska vojska izgubila kontakt s Moskvom, a svi kontakti u obavještajnoj sferi dviju zemalja bili su umanjeni, a to je učinjeno na inicijativu političkog vodstva Armenije. Tijekom premijerskog mandata Nikol Pašinjan je smijenio tri ravnatelja obavještajnih službi, a nijedan od njih nije imao kompetencije i bio je čisto politički imenovan, na prijedlog Zapada. Sve to je bilo popraćeno unutarnjom antiruskom retorikom, kojoj treba dodati nacionalnu aroganciju.

Od nekih čelnika Karabaha su se čule fraze poput "Rusi nam uopće nisu potrebni, prošetat ćemo do Bakua bez vas".

Da podsjetim i da su glavni problem za Serža Sargsjana, bivšeg političkog lidera zemlje, bili veterani rata u Gorskom Karabahu, koji su tada zauzeli jednu policijsku kasarnu u Erevanu i prijetili oružanom pobunom. Praktički, veterani rata u Karabahu, vrlo popularni među Armencima, podržali su dolazak na vlast Nikola Pašinjana.

U 2015. godini, “slučajno” nakon ulaska zemlje u Euroazijsku ekonomsku uniju, zemlju je potresao još jedan val prosvjeda zvučnog “Electric Erevan”. Tada su ljudi masovno izašli na ulice zbog poskupljenja elektične energije.

Kako “mirni” prosvjedi nisu dali nikakav rezultat na ulicama su se pojavile paravojne skupine, optužujući vladu za “premekan stav” upravo po pitanju Karabaha.

Nakon toga je u srpnju 2016. jedna oružana skupina ušla u policijsku kasarnu u Erevanu, tražeći oslobađanje svog čelnika Jirira Sefilijana, bivšeg visokog vojnog zapovjednika tijekom sukoba protiv Azerbejdžana krajem osamdesetih i početkom devedesetih, koji se 2015. pridružio opozicijskoj skupini “Nova Armenija” Raffija Hovannisjana, usko povezanoj s američkog veleposlanstvom u zemlji. I na kraju su došli na vlast. Iako za sada nisu poduzeli radikalne mjere zbližavanja sa Zapadom, ono što su napravili bacilo je Armeniju na koljena. Nikol Pašinjan je obezglavio vojni i obavještajni vrh i postavio prozapadne i rusofobne ljude na ključna mjesta, koji ljetos nisu vidjeli izgradnju vojnih skladišta i premještanje cijelih azerskih korpusa na kontaktnu liniju.

Štoviše, u posljednjih šest mjeseci Generalštab Armenije podvrgnut je masovnim otpuštanjima časnika koji su u svoje vrijeme vojne akademije završili u Moskvi, a kasnije su tamo išli na doškolovanje. Izgovor za to je bilo vjenčanje kćeri načelnika generalštaba, na kojem se navodno "nisu poštivala pravila ponašanja tijekom pandemije koronavirusa".

Zanemarena zračna prijetnja

Sustav protuzračne obrane Karabaha sastoji se od "Osa", "Krugova" i "Kubova". To bi bilo dovoljno da zaštiti zemlju od "starog formata" azerbejdžanskog zrakoplovstva. U Armeniji postoji i S-300, ali nakon što je Baku kupio stotine izraelskih i turskih bespilotnih zrakoplova, pokazalo se da je cijeli ovaj sustav beskoristan. Zastarjeli sustavi kratkog dometa nisu bili dovoljni. U Karabahu je fizički malo sustava protuzračne obrane, a azerbejdžanskih bespilotnih zrakoplova je jako puno i kada Azeri i Turci pošalju rojeve, čak i ono što se uspije oboriti je beznačajno.

Armenska strana na zemlji trpi velike gubitke od djelovanja dronova, pogotovo jer su Azerbejdžanci raketama i topništvom velikog dometa namjerno razorili položaje armenske protuzračne obrane.

Druga je stvar što taktička slabost azerbejdžanskog pješaštva nije pratila tu taktiku, dok u planinskom pojasu upotreba zrakoplovstva i dronova uglavnom nije bila vrlo učinkovita. U planinama su ponekad čak i primitivne metode zaštite vrlo učinkovite.

Primjerice, u klancima oko Lačina i Šušija od kraja devedesetih protežu se čelični kablovi, što tamo u potpunosti isključuje upotrebu napadačkih zrakoplova ili bespilotnih letjelica. Jednostavno i učinkovito.

Nešto slično dogodilo se početkom ove godine u Siriji u blizini Saraqiba, gdje turski roj bespilotnih zrakoplova, iako nanoseći ozbiljne gubitke Sirijcima, u konačnici nije mogao pridonijeti uspjehu protuofenzive. Turska je pretrpjela bolan poraz kod Saraqiba, ali to Turcima nije oduzelo vjeru u djelotvornost takve taktike. Vodeći azerbejdžanski generali studirali su u Turskoj i pod velikim su utjecajem turskih taktičkih ideja.

Armenija i Karabah na tom se području nisu mogli natjecati s Azerbajdžanom. Praktički nema napadačkih bespilotnih zrakoplova u blizini Erevana i Stepanakerta, što azerbejdžanskim borbenim taktičkim skupinama omogućuje kretanje poput parade, posebno u nizinama.

Iz nekog se razloga Erevan nije zamarao renoviranjem protuzračne obrane i stvaranjem vlastite skupine bespilotnih letjelica, a ovo je prije psihološko, a ne čisto vojno pitanje.

Zastarjele taktike

Obrambeni sustav Karabaha se oslanjao na nekoliko uzastopnih utvrđenih linija, čija je crta fronta u središnjem i južnom sektoru izgrađena '90-ih u nizinskom pojasu, unutar takozvanog sigurnosnog pojasa. Ova je obrana zapravo djelovala 25 godina. No, tijekom četvrt stoljeća Azerbejdžan i njegova vojska su se puno promijenili, ali u Karabahu i Armeniji se nije promijenilo ništa, uključujući i percepciju vojne stvarnosti. U novonastaloj situaciji bilo je potrebno drugim mjerama i metodama čuvati nizinsku zonu "sigurnosnog pojasa". Inače je mogućnost gubitka Jebraila, Fizulija, Hadruta, Zangilana i Kubatlija bila vidljiva golim okom, što se na kraju i dogodilo.

Sada su azerbejdžanske trupe u južnom sektoru došle do druge crte obrane i do prošle subote kritično zaprijetile Lačinskom koridoru, glavnom opskrbnom putu iz Armenije. Gubitak Lačina, do kojeg su Azerbejdžanci zapravo ostali u ravnici od 10 do 15 kilometara, bio bi uistinu strateška katastrofa za Armence. Uz to, gubitak značajnog teritorija na jugu trenutno znači ozbiljne političke probleme i moralni poraz za Armeniju. Upravo se napredovanje na jugu Bakua može zabilježiti kao velika pobjeda i veliko političko postignuće nakon rezultata jednomesečnih borbi u Karabahu.

Strateške pogreške

Ako pogledate kartu regije, tada središnja zona uz rijeku Karkarčaj izgleda kao glavni smjer mogućeg udara Azerbejdžana na Karabah. Samo izravno, kroz ruševine Agdama do Khojalyija i dalje do Stepanakerta. Upravo je na tom području četvrt stoljeća bila organizirana glavna crta obrane Armenaca. Ali u središnjem sektoru Azerbejdžanci nisu pokušali ni glumiti ofenzivu. U ovom dijelu fronte vodi se intenzivan topnički dvoboj, ali ništa više. No, armenska je strana prisiljena stalno držati velike snage u središnjem sektoru, koje bi se u drugačijem scenariju mogle koristiti, na primjer, za organiziranje kotlova i uništavanje neprijateljske vojne sile na jugu, po scenariju Ilovajska u Donbasu 2014.

Stječe se dojam da Generalštab Armenije  ili uopće nije imao mobilizacijski plan ili pati od niza „neobičnih“ karakteristika. Za obranu "planinske tvrđave" zaista je dovoljno 40 do 60 tisuća ljudi, ali to očito nije dovoljno za organizaciju mobilne obrane. Armenci su pasivni i jednostavno se bore protiv novih prijetnji.

Azerbajdžanska strana, s Turcima iza nje, ima punu operativnu inicijativu i može si priuštiti preusmjeravanje snaga duž cijele crte bojišnice, formiranje novih skupina, popunjavanje rezervi i pokretanje novih planova.

Armenci, izgubivši većinu "sigurnosnog pojasa" na jugu, više ne mogu razmišljati o bilo kakvim protuofenzivnim operacijama, niti o tome kako vratiti teritorij izgubljen u mjesec dana.

U cjelini, ovo je, naravno, vojno-strateški zastoj za Armeniju i Karabah, iako ne i potpuni poraz. Azerbejdžan će iskoristiti politički predah za preraspoređivanje snaga, popunu jedinica i razvijanje novih ofenzivnih planova. Armenci su sada spremni samo za pasivnu obranu.

Dakle, razlozi poraza armenskih snaga u južnom dijelu fronte leže u pitanjima strategije, obavještajnog rada i dijelom u psihologiji. Neke od svih tih bolnih pogrešaka ne odnose se samo na razdoblje Pašinjanove vladavine, već općenito na neobičan stav Stepanakerta i Erevana prema onome što se događalo na prvoj crti bojišnice u posljednjih dvadeset i pet godina. Napokon, svi su savršeno dobro znali da je vojna osveta u Karabahu bila dominantna nacionalna strategija za Azerbejdžan i na toj su priči podizane generacije ljudi koji su danas na frontu. Međutim, u Erevanu za to vrijeme nitko nije pomaknuo prst da prilagodi stare obrambene sheme novoj vojnoj stvarnosti, a hoće li imati vremena za „brzi preustroj“, vidjet će se već sljedećih tjedan ili dva. Sada se borbe sele u planine, a padaju i prve smjene ljudi čija se „strategija“ oblikuje u zapadnim ambasadama.

Pogled