Ruski avioni u Armeniji i nužnost „čistke“ prozapadnog kadra u armenskoj vojsci

Rumunjski stručnjak Valentin Vasilescu, bivši zapovjednik vojne zrakoplovne baze Otopeni kod Bukurešta, objasnio je što ruski zrakoplovi rade u Armeniji.

Ruski zrakoplovi, koji su nakon početka azerbejdžanske invazije na  Gorski Karabah stigli u Armeniju, mogli su dostaviti samo najnovije rusko oružje. Ovo je isključivo za Polit Rusiju rekao rumunjski vojni stručnjak Valentin Vasilescu.

Podsjeća da su na početku sukoba oko Karabaha bespilotne letjelice IAI Harop i Bayraktar TB2 vrlo precizno uništavale armenske oklopne transportere, radare i protuzračne raketne sustave, što je bilo presudno za stvaranje dubokih rupa u obrani neprijatelja.

Vojni stručnjaci nisu bili nimalo iznenađeni, jer se sjećaju da su u rujnu 2019. jemenski dronovi lako probili sustav protuzračne obrane Saudijske Arabije, temeljen na sustavu Patriot i letećem radaru AWACS.

Valentin Vasilescu napominje da Rusija ima preko 5000 vojnika u Armeniji. U vojnoj bazi Gyumri nalazi se brigada od 3500 vojnika, s tenkovima, oklopnim transporterima, borbenim vozilima za amfibijsko pješaštvu, samohodnim haubicama i višecjevnim raketnim sustavima „Grad“.

Ruska zračna baza 3624, odnosno zračna luka Erebuni, nalazi se u blizini Erevana, a sastoji se od eskadrile aviona MiG-29 i eskadrile helikoptera Mi-24P i Mi-8MT. Kao protuzrakoplovne snage, Rusija je u Armeniji rasporedila 988. protuzrakoplovnu raketnu pukovniju, opremljenu sustavom S-300V4.

Vasilescu skreće pozornost na činjenicu da je dan nakon početka azerbejdžanske invazije na Karabah ruski avion An-124 sletio u Armeniju, na putu iz Rostova na Donu. Svrha leta bila je prenijeti opremu tešku 100 tona u 102. rusku vojnu bazu. Put leta aviona zaobišao je Azerbejdžan i letio je kroz iranski zračni prostor.

Kasnije je zrakoplov Il-80, koji je pripadao eskadrili od 8 specijalnih letova iz Moskve, sletio izravno u zračnu luku Gyumri, gdje se nalazi 102. ruska vojna baza. Zrakoplov također ima štitove i antene koji blokiraju elektromagnetske impulse. U slučaju nuklearnog napada, ruski dužnosnici ukrcavaju se u četiri ovakva zrakoplova, odakle mogu komunicirati i s posadama podmornica koje lansiraju balističke rakete.

"Ono što je iznenađujuće je da je ruski vojni zrakoplov, koji može prevesti 42 tone tereta, prešao turski zračni prostor", rekao je Valentin Vasilescu.

Ne zaboravite da je tijekom rata u Siriji Rusija testirala svoje antiterorističke tehnike, pješačko oružje, nove avionske bombe, krstareće rakete, od kojih se neprijatelj nije mogao obraniti. Dakle, Sirija je bila poligon.

Vasilescu vjeruje da je 142 tone ruskog tereta premalo za opskrbu Armenije streljivom ili teškim oružjem potrebnim za zaustavljanje napredovanja Azerbejdžana. Uz to, jedno je jasno, Rusija do sada nije intervenirala u ratu oko Karabaha, a niti to želi. Ali je zainteresirana za provjeru rada svoje nove elektroničke borbene opreme u što realnijim uvjetima.

Rumunjski stručnjak podsjeća da su Rusi od 2017. godine izvršili masovno restrukturiranje, eliminirajući zastarjelu opremu iz 102. vojne baze Gyumri, na granici s Turskom, zamjenjujući je modernom tehnologijom. Poznato je da je tamo prebačeno nekoliko elektroničkih uređaja u kibernetički bataljun 102. baze u Armeniji, a to su sustav Infauna, komunikacijska oprema Auriga i kompleksi RB-341V Leer-3.

Infauna oprema za ometanje postavlja na vozila koja pružaju zaštitu vojnim konvojima. Daljinski otkriva elektromagnetsko polje eksplozivnih naprava i aktivira ih. Infauna također ima snažni generator koji raspršuje oblake aerosola kako bi se sakrilre skupine oklopnih vozila, štiteći ih od elektrooptičke detekcije i visokopreciznih laserskih navođenih raketa.

Auriga je oprema ruske vojske, puštena u rad 2014. godine, koja se sastoji od nekoliko prijenosnih, mobilnih mini-stanica za video prijenos, ugrađenih u mreže centraliziranog sustava Ministarstva obrane. Vasilescu primjećuje da stotine takvih uređaja potajno prenose sve važne vojne informacije.

RB-341V "Leer-3" je sustav za prikupljanje podataka izviđanjem iz zraka i prikupljanje podataka iz GSM mreža. Ako je potrebno, može blokirati signal samo s određenih odabranih odašiljača, na primjer s interneta, mobilnog telefona i podatkovnih linija. Stanice za ometanje instalirane su na dvije bespilotne letjelice Orlan-10 i mogu ograničiti zonu ometanja, usredotočujući se na ciljeve smještene u području od 6 km, neprekidno, tijekom 24 sata.

Poznato je da je 2017. nova oprema RB-109A „Bilina“ eksperimentalno korištena u vojnim vježbama. Sustav automatizacije upravljanja „Bilina“ dizajniran je za prijenos u radio-elektroničke borbene brigade ruske vojske.

RB-109A "Bilina" automatski, u roku od nekoliko sekundi, analizira cjelokupno elektromagnetsko polje u području vojnih operacija, otkriva i identificira emitente neprijateljskih meta i odabire optimalne protumjere. Najteža stvar je za različite podjedinice elektroničkog rata i učinkovita je u upotrebi smetnji, sinkroniziranih u vremenu i prostoru, kako ona ne bi utjecala na vlastita sredstva komunikacije, otkrivanja i upravljanja vatrom. Zahvaljujući algoritamskoj umjetnoj inteligenciji, „Bilina“ je jedini sustav na svijetu koji taj problem rješava na razini cijelog područja vojnih operacija.

Sustav je prošao fazu ispitivanja ruske vojske, no kako bi imali cjelovitu sliku njegove učinkovitosti, ruski stručnjaci trebaju ga testirati u pravom ratu u kojem se koriste avioni četvrte generacije, napadačke bespilotne letjelice, najučinkovitije navođene protuoklopne rakete i precizno navođeno streljivo.

U pogledu elektroničkog ratovanja, ruske kopnene snage su superiornije od zapadnih. Vasilescu primjećuje da su tu činjenicu čak prepoznali i stručnjaci Pentagona.

"Za one koji ne vjeruju da Rusi mogu blokirati frekvencije upravljanja bespilotnim letjelicama, sjetite se da je 1. veljače 2020. oprema u ruskoj zračnoj bazi Hmeimim u Siriji neutralizirala golemu skupinu desetaka bespilotnih letjelica lansiranih istovremeno s teritorije pod kontrolom militanata u regiji Idlib", rekao je rumunjski vojni stručnjak.

Objašnjava da su ruski sustavi za elektroničko ratovanje jednostavno preuzeli kontrolu nad bespilotnim letjelicama, isključivanjem istih. Valja napomenuti da su protuzračni sustavi Pancir-S odbijali prethodne napade na zračnu bazu Hmeimim, a sve ruske vojne vježbe 2020. godine imale su odvojene faze neutraliziranja udara dronovima baš pomoću ovih novih sustava.

Prema rumunjskom vojnom stručnjaku, ruski An-124 i Il-80 mogli su isporučiti Armeniji nove sustave koji bi trebali biti testirani u borbenim uvjetima.

Ako Rusi mogu, zašto ne interveniraju odmah?

Da, ovo je pitanje koje su mnogi postavljaju. Ova vojna oprema gore bi bila dovoljna da omete većinu azerskih napada s kojima su Azeri i Turci, za koje se sada dokazano, bore teroristi iz Sirije, osvojili cijeli južni dio Gorskog Karabaha i kreću se prema Lačinskom koridoru.

Islamistički teroristi su u Karabahu i to je sada dokazano. Dokaze o sudjelovanju sirijskih plaćenika u ratu u Karabahu, koji su izvorno militanti islamističkih terorističkih organizacija u Siriji, je objavio televizijski kanal Ujedinjenih Arapskih Emirata, a onda su ih prenijeli svi svjetski mediji, portali i blogovi, uključujući meni omiljeni „Colonel Cassad“ Borisa Rožina.

Moskva se trenutno drži narativa kako nije napadnuta Armenija, a Gorski Karabah nije priznao ni Erevan, pa je on de iure teritorij Azerbejdžana. Ruska vojska je stala na granice Armenije na jugu, postavila vojsku i razvila zastave, što je poruka Azerima da je to „crvena linija“ Kremlja, što oni i poštuju, jer i nemaju namjeru napadati Armeniju.

Ranije u jednom od članaka na ovu temu sam nabrojao sve vojne i sigurnosne dužnosnike koje je postavio Nikol Pašinjan. Riječ je o ljudima iz liberalnog prozapadnog krila političkog spektra Armenije, od kojih su neku povezani s Otvorenim društvom Georga Sorosa.

I sada uzmite sigurnosni i vojni aparat s kojim bi Moskva trebala surađivati i razmjenjivati povjerljive informacije, a čelni ljudi tog aparata su odani zapadnim ambasadama i Georgu Sorosu. Takva je suradnja nemoguća.

Dalje, Armenija je posljednjih godina, ali ne samo, promatrala kako se Azeri naoružavaju najboljim oružjima, a Pašinjan je armensku vojsku, koja je u radu '90-ih pobijedila i ponizila azerbejdžanske snage, prijeteći čak „maršem na Baku“, koja se sada nema čime suprotstaviti moderniziranim azerskim snagama.

Ovu ćete tvrdnju čuti u brojnim ruskim analizama rata u Karabahu u kojima se novinari retorički pitaju: “A što su radili sve ove godine“ i „Zašto nisu modernizirali oružane snage, obzirom na stalnu prijetnju napada iz Azerbejdžana“.

Ovo je odgovor svima koji se ljute na Rusiju, uz pitanje „zašto sve ovo dopušta“? A što je Rusija? „Osvetnik“ ili „ratnik svjetla protiv tame“, pa će ići po svijetu i ratovati za druge, trošeći resurse i, što je važnije, ljudske živote.

Isti slučaj je Libija, gdje je Gaddafi svoje zbližavanje sa Zapadom i zanemarivanje vojske, a imao je novca koliko je trebalo, platio glavom. Jesu li Rusi trebali intervenirati u Libiji 2011., nakon što je Gaddafi oko šest godina uglavnom posjećivao zapadne prijestolnice i davao naftne ugovore zapadnim kompanijama, a već sklopljene ugovore za nabavu novog ruskog oružja je gurnuo pod tepih? Koliko god nam pukovnik bio drag i žao nam je što je tako skončao, to je bio samo logički slijed njegovih odluka.

U regiji imamo Makedoniju, kojoj prijeti raspad ili u najboljem slučaju konfederacija s Albancima na zapadu zemlje, a ministrica obrane im je Radmila Šekerinska, koja je u Sorosevom Otvorenom društvu od sredine '90-ih i bila je na čelu „Šarene revolucije“ 2015. s kojom je svrgnut Nikola Gruevski.

Sve dolazi na naplatu, stoga se ne treba „čuditi rusoj pasivnosti“, već sagledati stvari iz svih uglova. Konačno, zar u Crnoj Gori nije nastala pomutnja sada kada su u sigurnosne strukture trebali ući proruski kandidati iz Demokratskog fronta? Za sada je „prijetnja otklonjena“ i ministarstvo obrane, gdje su povjerljivi NATO dokumenti, ide mladom albanskom političaru Dritanu Abazoviću.

U istom kontekstu treba gledati i srpsku kupnju oružja iz Rusije i otvaranje ureda Ministarstva obrane Ruske Federacije u Beogradu, jer Srbija ima svoj Karabah, koji u bilo kojem trenutku, iako ovdje ima manje izgleda za to, postoje realne šanse da se „zamrznuti sukob“ s kosovskim Albancima odmrzne. Zbog toga novo oružje koje kupuje Beograd nije usmjereno na „teritorijalnu ekspanziju“, jer se nema ni gdje „širiti“, ali ako politički proces na Kosovu uđe u slijepu ulicu, tada je dovoljan bilo kakav incident da iznova plane sukob, a nemati vojsku i nova oružja i takvoj situaciji je ravno kolektivnom samoubojstvu.

Zanimljivo, u Armeniji Moskva nije spriječila popunjavanje sigurnosne kadrovske križaljke prozapadnim imenima, zbog kojih armenska vojska i sigurnosni aparat ne liče ni na što. Za Moskvu je bilo dovoljno da ojačaju svoje baze i produže s Erevanom ugovor o korištenju dviju baza do 2049., a isticao je, ako se ne varam, 2025.

Ali sada su u Armeniji naglo smijenjeni i čelnik SNB graničnih trupa, kao i načelnik kontraobavještajnog odjela. Istina, nemam podatke o novim imenima, ali se pretpostavlja da na ove dvije funkcije, a posebno kontraobavještajnu, dolaze proruski ljudi.

Bez dodatnih detalja, njihovo otpuštanje povezano je sa slučajevima špijunaže i izdaje, prije svega oko kretanja ministra obrane Karabaha, koji je pogođen preciznim navođenim projektilom od strane azerbejdžanskih snaga.

Bez obzira što se kasnije pokazalo da je negdje došlo do curenja, a put kretanja ministra procurio je na drugu stranu, ova dvojica su smijenjena.

Ovo nije prva ostavka u vodstvu armenskih specijalnih službi od početka rata. Ranije je smijenjen šef Službe nacionalne sigurnosti, a sve su to osobe koje su u aparat došle upravo nakon "Energomajdana" u Armeniji i dolaska Pašinjana na vlast. No, kad je došlo do rata, odjednom je svima postalo jasno da postoje problemi s ispunjavanjem osnovnih službenih dužnosti od stane ovih ljudi, jer oni uopće nisu kompetentni i na te su dužnosti postavljeni kao prozapadni političari.

Vrijedi je napomenuti da je prvi premijer neovisne Armenije Manukijan pozvao Pašinjana da podnese ostavku i preda vlast vojsci.

U principu, ovo je prilično razuman prijedlog sa stajališta dugoročnih interesa Armenije, s obzirom na situaciju i ulogu Pašinjana u svemu tome. Pod Kočerijanom i Sargsjanom nije bilo takvog smeća, premda su i oni, iskreno govoreći, bili daleko od idealnih i poštenih političara.

I što sad radi Pašinjan? U propagandne svrhe se njegova supruga prijavila u žensku brigadu za odlazak na front. Naravno, te žene daju doprinos obrani, ali su daleko od prvih linija.

Siguran sam da će, što dalje bude trajao rat, u samoj Armeniji biti više sve poziva da se Pašinjana smijeni i možda optuži za „veleizdaju“, iako drugi scenarij u ovom trenutku izgleda pretjeran.

Rusija može pustiti u pogon svu navedenu opremu koja je raspoređena u njihovim bazama, ali u najboljem slučaju može pomoći u izbjegavanju udara azerskih dronova i precizno navođenog topništva. Možda to u određenom mjeri i čine, ali za protufenzivu Armenci jednostavno nemaju oružja i tehniku. U tom slučaju, Rusi bi mogli „uvjeriti“ Alijeva da mu je dosta i ovo što je zauzeo, a ako ne, poslat će „dobrovoljce“, u pravilu umirovljene GRU časnike, od kojih monogi mogu biti „umirovljeni“ upravo u tu svrhu, koji bi rukovali s novim oružjem kojeg će kupiti Armenci. Nikol Pašinjan takvu odluku treba donijeti, jer Armenija bez oružja, samo s apelima zapadnim kancelarijama, neće moći obraniti Karabah. Rusija može čekati, jer u pitanju i nije teritorijalni integritet Armenije, koju ima obavezu štititi, već Karabaha. Ako Armencima nije stalo do Karabaha, zašto bi se drugi nervirali? Dakle, rješenje je tu. Vojna oprema za zaustavljanje azersko-turske ofenzive je spremna, Armenci samo trebaju pomesti smeće u vlastitoj kući i Pašinjana svrgnuti s vlasti. I sve će stati u trenutku. Ma kako sve navedeno cinično zvučalo, ovo su međunarodni odnosi, geopolitika i geostrategija, a tu nema mjesta emocijama i tko nam je draži. Stoga su Armenci ti koji odlučuju, a ne Rusi i Rusija.

Na samom frontu, do sada "prijatelj Recep" na sve moguće načine koči pokušaje Moskve i Washingtona da se stvar riješi uobičajenom arbitražom, čineći njihove diplomatske napore neučinkovitima.

Pokušaj Trumpa i State Departmenta da naglo riješe slučaj i istodobno se narugaju ruskoj diplomaciji završio je istim neuspjehom kao i pokušaji Ruske Federacije. Dakle, rat se nastavlja. Zasad. U međuvremenu, pritisak na "prijatelja Recepa" raste.

- Djelomično je blokirana isporuka komponenata za dronove "Bayraktar".

-  Turska lira je probila strop od 8 lira po dolaru. Nije pala ovako nisko od 1999. godine.

- Zemlje EU i Kanada osudile su Erdoganove uvrede na račun Makrona, a tisak je u pun napisa o nespojivosti Turske s europskim vrijednostima demokracije, slobode govora i multikulturalizma.

- Macron i Erdogan razmijenili su prijetnje bojkotom turske, odnosno francuske robe. Turski bojkot francuske robe već se provodi u zemljama u orbiti turske politike, počevši od Katara.

- Grčka nastavlja izjavljivati da turske akcije na Sredozemlju dovode odnose između Grčke i Turske na rub rata. NATO i EU i dalje upozoravaju Tursku da treba napraviti kompromis, ali Erdogan je već zagrizao i želi uzeti ono što sam crta na geografskim kartama.

Općenito, Recep Tayyip Erdogan s velikim entuzijazmom stvara Turskoj neprijatelje, ali se zasad izvlači sa svojim trikovima. Zasad...

FOTO: Trenutna situacija na frontu u Karabahu

 Politros