Trump i Netanyahu žele napasti Iran, ali to može biti "novi Vijetnam"
Ovih se dana sve više govori o mogućem napadu Amerike i
Izraela na Iran. Osobno, smatram da bi ovo bila avantura s kobnim posljedicama
za agresore, ali ne zbog simpatija ili antipatija prema dvjema stranama u skobu,
već i zato što Iran nije Afganistan, nije ni Irak ili Libija, a posebno zbog
činjenice da obrambena doktrina Irana predviđa da se u slučaju kolapsa obrane rat
seli u planine Islamske Republike, a tamo nijedan agresor u povijesti nije
odnio pobjedu.
No, vratimo se činjenicama. Atentat na Mohsena Fahrizadeha,
arhitekta iranskog nuklearnog programa, izaziva ozbiljan sukob na Bliskom
istoku uoči inauguracije novoizabranog predsjednika Joea Bidena u siječnju.
Mnogi tvrde da Trump ima neke šanse, ali on sam polako priznaje poraz, a
tvrdnje o prijevari su obična retorika.
Iran je pod neviđenim pritiskom kod kuće. Suočen je s
ekonomskim odjecima kampanje maksimalnog pritiska Trumpove administracije, a u
regiji se Teheran bori za obranu svog utjecaja u ključnim zemljama poput Iraka
i Sirije. Islamska Republika u regiji trpi val zračnih napada za koje se
vjeruje da iza njih stoji Izraela.
Naime, ovog su se tjedna u medijima pojavila izvješća o
smrti višeg zapovjednika elitne jedinice specijalnih Quds snaga Iranske revolucionarne
garde u blizini sirijsko-iračke granice. Teheran to nije potvrdio, ali čak i
ako se „napad“ dogodio na razini propagande, udari na šiitske milicije u Iraku
se provode.
Kao što piše politički analitičar Range Alaaldin Brookings
Instituta u Washingtonu, Iran će preživjeti ove destabilizirajuće događaje,
iako su njegovi čelnici uvjereni da administracija Donalda Trumpa sljedeća dva
mjeseca vidi kao posljednju priliku za ispunjenje starih obećanja danih Izraelu
u vezi s Iranom. Ne zaboravimo da je Trump ovaj kurs najavio još u vrijeme
predizborne kampanje protiv Hillary Clinton.
U međuvremenu, Teheran ne samo da izbjegava izravni vojni
sukob, što neki vide kao „znak slabosti“, već i dalje ima snažne pozicije u Bliskom
istoku koje nije tako lako uništiti. Takozvani „Šiitski koridor“ od Teherana do
Bejruta, prolazeći i kroz Bagdad i Damask, životno je djelo generala Qassema
Sulejmanija i ova veza je jača no ikad, što minira sve napore Izraela i Amerike
u proteklih nekoliko desetljeća.
Iako Iran tradicionalno vjeruje da Sjedinjene Države od njegovog
osnutka 1979. godine ciljaju isključivo na njegov pad, ali ne i na rat s
Islamskom Republikom, posljednjih tjedana rizik od velikog američkog napada na
zemlju ili iranske saveznike postaje sve opipljiviji. Atentat na Mohsena Fahrizadeha
vidi se kao signal te namjere, samo nekoliko dana nakon što se dogodio „tajni“
izraelsko-saudijsko-američki sastanak u najvećoj arapskoj monarhiji s
izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom , prijestolonasljednikom Saudijske
Arabije Mohammadom bin Salmanom i američkim državnim tajnikom Mikeom Pompeom.
Napad se dogodio i 10 dana nakon izvještaja da je
predsjednik Trump bio blizu izravnog napada na Iran, prije nego što je, umjesto
toga, potražio načine za ciljanje iranske imovine i saveznika negdje drugdje.
Čini se da se iransko vodstvo suočava s opasnom zagonetkom u
nestabilnom okruženju. Teheran se u povijesti oslanjao na prisutnost američkih
snaga u regiji kako bi ojačao svoje sposobnosti odvraćanja, ali Trumpova
administracija je pokrenula povlačenje dijela svojih snaga iz Iraka i
Afganistana. Neki to vide kao „mirotvorstvo“ Trumpa, ali on time stvara bolje
preduvjete za pokretanje napada na glavni cilj – Iran, kojem će odlazak
Amerikanaca smanjiti sposobnost da napada na američke trupe u regiji, kao i sposobnost
odvraćanja od napada.
Prema izvorima bliskim iračkom vodstvu, brojne proiranske
vođe milicija u ovoj arapskoj zemlji, zajedno sa svojim pokroviteljima u
Teheranu, uvjereni su da Trumpova administracija traži posljednju priliku da
"riješi" svoje sporove s Iranom, te da će se snažni američki napad
izravno na Iran dogoditi nakon što Washington smanji svoju vojnu prisutnost u
Iraku.
"Ti su izvori primijetili da su se neki zapovjednici
šiitskih milicija ili skrivali ili su oštro umanjili svoju javnu aktivnost
očekujući potencijalnu kampanju SAD-a i njihovih saveznika za obezglavljivanje
milicija povezanih s Iranom u regiji", piše analitičar Brookings Instituta
Prema njegovom mišljenju, Iran bi mogao odlučiti na pokretanje
ograničenih i simboličnih uzvratnih udara. Na primjer, u Iraku šiitske milicije
mogu ispaliti rakete koje će nanijeti ograničenu štetu Amerikancima. Ideja je
da bi to moglo uplašiti njihove protivnike, ali takav potez riskira otvaranje
puta Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima da eskaliraju vlastite
odgovore.
U drugom slučaju bi Iran mogao pokrenuti masovni preventivni
napad na Sjedinjene Države i / ili njihove saveznike, bojeći se prvog američkog
udara. Teheran će upotrijebiti svoju posredničku mrežu za pokretanje niza
napada u tandemu s libanonskim Hezbolahom, jemenskim pobunjenicima Hutima i
iračkim milicijama na razne regionalne ciljeve, uključujući arapske monarhije
Perzijskog zaljeva. Ovi napadi bi mogli biti značajnije mjere i opsega, s nadom
da će tako spriječiti veliki američki napad.
„Ali zapravo, ovo bi moglo izazvati snažnu odmazdu
Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, što predstavlja ozbiljnu opasnost za
Teheran. Može se osjetiti da Iran ide prema ovoj opciji ako sljedećih dana i
tjedana bude novih napada na Iran ili njegove saveznike, iznenadnog povlačenja
američkih trupa iz Iraka i / ili vala ubojstava visokog profila", smatra
analitičar.
Na ovaj ili onaj način, Iran i dalje može imati stratešku
prednost. Sjedinjene Države i njihovi saveznici suočavaju se s vlastitim teškim
izborima. Osim pokušaja torpediranja američko-iranskog zbližavanja pod upravom
Joea Bidena, teško je znati gdje Trumpova administracija želi okončati igru. Vlasti
u Tehrrani mogu biti oslabljene kod kuće i u regiji, a njegova posrednička
infrastruktura može propasti, ali Iran može računati na dvije važne stvari.
Prvo, američki saveznici u Perzijskom zaljevu, posebno
Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, nemaju nikakve volje za velikim
sukobom protiv zemlje kakav je Iran, jer su prve na liniji vatre.
Iranskim suparnicima nedostaje hrabrosti da poduzmu sveobuhvatne
napore kako bi nasilno srušili vlasti u Teheranu.
Drugo, Iran je u jedinstvenoj poziciji da obnovi svoje
regionalne posredničke mreže, sastavljene od složenih i višerazinskih
međuljudskih i međuorganizacijskih veza, a podržavaju ih mnoga različita središta
moći u Iraku, Siriji, Libanonu i Jemenu. Iran je u svim tim zemljama stvorio
paralelne institucije koje su duboko ukorijenjene, zastrašujuće i izdržljivije
od slabih državnih institucija u nestabilnom sigurnosnom okruženju. Stvorio je
moćne milicije koje se mogu okupljati oko zajedničkih vrijednosti i ciljeva,
neke vrlo moćne i brojne i s velikim ratnim iskustvom.
Dakle, Iran čak može i izgubiti bitku, ali u konačnici će dobiti
rat, i s ove točke gledišta treba promatrati „iransko strpljenje“, iako i ono
ima granice.
Preostalo je samo sedam tjedana u Bijeloj kući predsjednika
Donalda Trumpa, koji je svojim glavnim savjetnicima dao zeleno svjetlo za napad
na Iran. Istodobno, odlazeći američki čelnik naredio je da stvar nikako ne
dovede do izbijanja "Trećeg svjetskog rata", kako su izvijestili
mediji krajem studenog, pozivajući se na svoje izvore u Bijeloj kući i kako je
izvijestila američka informativno-analitička internetska publikacija The Daily
Beast.
Nosaču zrakoplova američke mornarice Nimitz i pratećoj
udarnoj skupini naređeno je da se vrate u Perzijski zaljev kako bi osigurali
"obrambene sposobnosti" tijekom povlačenja američkih trupa iz Iraka i
Afganistana. Povlačenje dijela američkog kontingenta iz dvije zemlje, od strane
Donalda Trumpa naznačeno do 15. siječnja, može se smatrati razlogom za povratak
udarne pomorske skupine u regiju. Međutim, prema mnogim stručnjacima, glavni
motiv donošenja ove odluke bila je očekivana eskalacija u iranskom smjeru, gdje
se svih prethodnih dana bilježila eskalacija napetosti.
Posljednji tjedni Trumpovog boravka u Bijeloj kući u
Sjedinjenim Državama i Izraelu nazvani su "vrlo osjetljivim
razdobljem" u kojem se može dogoditi nagla eskalacija razine sukoba s
Iranom, sve do umješanosti u izravni oružani sukob s ovom zemljom.
Pentagon je naredio raspoređivanje Nimitza u Perzijskom zaljevu neposredno prije atentata na vodećeg iranskog nuklearnog znanstvenika 27. studenog, koji se smatrao "kustosom" iranskog nuklearnog programa. Trenutna rezonancija u vezi s operacijom uklanjanja Mohsena Fahrizadeha i popratnim povećanjem eskalacije između Irana i njegovih geopolitičkih protivnika na Bliskom istoku usporediva je s onom uočenom ranije ove godine, kada je Trump naredio likvidaciju zapovjednika specijalnih Quds snaga Iranske revolucionarne garde generala Qassema Sulejmanija. I onda i sad su u Teheranu ukazali su na "izraelski trag" u vođenju obje operacije. Kako je završila eskalacija nakon čina državnog terorizma i likvidacije generala Sulejmanija, to nam je poznato. Iran je raketirao američke baze u Iraku, ali, prema mnogima, to je bio napad koji nije dao nikakav rezultat. Zaboravlja se da je malo koja zemlja, ako uopće ima takvih, na američku bazu ispalila bilo što, a ne rakete srednjeg dometa, a nakon toga su iračke šiitske milicije provodile svakodnevna raketiranja američkih baza i ispostava ju Iraku, da su se Amerikanci na kraju morali povući u bazu u pokrajini Al Anbar i u drugu u iračkom Kurdistanu. Se ostale su morali napustiti, a između ove dvije komuniciraju zračnim putem, jer ceste nisu sigurne. To je ujedno razlog povlačenja većeg dijela američkih vojnika iz Iraka, ali da to ne ispadne kao poraz, barem za unutarnje dnevnopolitičke svrhe u Americi, nije isključeno da Trump i Izrael zaista žele otići kao „pobjednici“. Turmp želi da takav napad ne izazove „Treći svjetski rat“? Ali je li to moguće u regiji u kojoj Iran kontrolira skoro sve ozbiljne vojne formacije, počevši od libanonskog Hezbolaha, pa do iračkog, dijelove sirijske armije, Huti borce u Jemenu, svoje mreže u Bahreinu, Kuvajtu i Pojasu Gaze? Mislim da je rizik prevelik, a ako do tog napada ipak dođe, Iran sigurno neće biti poražen.
FOTO: Zemlje u kojima Iran ima utjecaj na institucije i gdje ima jake mreže i milicije za utjecaj na unutarnju politiku


Bila bi zanimljiva jedna,opsezna,vojna analiza,od strucnjaka za moderno ratovanje,koliko je Iran sposoban izdrzati prvi udar.Dakle,krucijalno je pitanje na kojoj udaljenosti je Iran sposoban detektirati F35, B2 i ostale stealth avione,koliko su sposobni obraniti te od JAASM raketa sa smanjenim radarskim odrazom,koliko je njihova protuzračna obrana otporna na udare elektromagnetskih bombi,koliko su sposobni se obraniti od udara 50 krstarecih raketa na najveznije ciljeve,tzv saturaciju itd itd.Pitsnje je koliko Iran ima laznih ciljeva na napuhavanje,koliko mogu prevariti američke satelite.Na interentu je tesko naci,osim suhoparno.Ima tu puno nepoznanice,tajni i iznenadenja sa obe strane.Sta ako SAD moraju upotrijebiti tajna oruzja za sukob sa Iranom.Time otkrivaju karte Kini,sve su to pitanja...
OdgovoriIzbrišiMislim da imam jednu na USB sticku prevedenu još u siječnju kad su mislili da će biti rata zbog generala Sulejmanija. Moram naći
Izbriši