NATO i američki demokrati 90-ih i što nas čeka četiri godine pod Bidenom

Kako se u Washingtonu na vlast vraća politički establišment blizak obitelji Clinton i Baracku Obamu, odnosno onog dijela takozvane „duboke države“ koja ih je proizvela, u regiji se uglavnom otvara pitanje hoće li i kakav će biti novi kurs State Departmenta na Balkanu. Naravno, ovo nisu '90-te i SAD su blijeda slika sile od prije trideset godina i Bidenova uprava će imati pune ruke posla da pokuša srediti unutarnji kaos koji ostaje iza Donalda Trumpa, a tek onda će se posvetiti sferama utjecaja u svijetu, od kojih prioritet imaju zemlje koje graniče s Rusijom i Kinom, te Bliski istok. Tek onda, ako ostane snage i resursa, Washington će pokušati djelovati na Balkanu, a ako ne, onda će se truditi očuvati status quo, s bazom Bondsteel na Kosmetu i jačanjem utjecaja u ostatku regije.

Iako je u geopolitici uvijek nezahvalno davati bilo kakve prognoze, možda, kažem možda bise nešto dalo naslutiti iz onoga što se ovdje dogodilo, pa iz toga pokušati izvući neke zaključke za budućnost.

U ovom slučaju, što će malo tko priznati, imamo problem s definiranjem bliže prošlosti, jer svatko promiče svoj narativ, gotovo uvijek crno-bijelu sliku onoga što se događalo, skrivajući neugodne istine i ističući svoja „povijena prava“, kao što je rekao Krleža, temeljena na fikcijama nacionalnih romantizama, uglavnom bez ikakve veze sa stvarnošću.

Ovdje je potpuno nepotrebno navoditi ključne nijanse tih istina, jer su one poznate i oni koji ih promiču dobro znaju da, govoreći samo dio istine, zapravo lažu. U tom smislu je uvijek bolje posegnuti za mišljenjima stranih analitičara, koji nisu emotivno involvirani u naša tipično balkanska proturječja.

Tako je talijanski autor Alessandro Gatti za časopis Eurasia Rivista napravio osvrt koji bi nm mogao pomoći da pokušamo shvatiti u kom smjeru će se kretati nova američka uprava.

Balkansko pitanje u ravnoteži odnosa između Sjeverne Amerike i Europe  

Ne može se reći da je američki politolog Barry Buzan pogriješio izjavivši da je nakon Hladnog rata došlo do procesa "preraspodjele dividenda moći" u korist Sjedinjenih Američkih Država i Europe, koji su činili "tabor pobjednika". Raspad Sovjetskog Saveza, ostavljajući SAD za jedinog arbitra globalnog geopolitičkog konteksta, doveo je do onoga što Buzan definira kao "unipolarnost" međunarodne dominacije. Zapravo je to istina i od 1991. svijet se više nije mogao nazivati ​​bipolarnim. Problematični aspekt, međutim, predstavljala su dva faktora, prije svega izvrnuta priroda američke vanjske politike koja je tijekom svoje povijesti zbunjivala teoretičare, stručnjake, saveznike i neprijatelje, oscilirajući između izolacionizma i sklonosti sudjelovanju u međunarodnim poslovima.

Drugo je uloga koju je Europa trebala imati u upravljanju novim unipolarnim kontekstom. Između 1992. i 2003. godine, američka vanjska politika izmjenjuje tri pristupa koja se međusobno jako razlikuju. Jedan je bio pristup svjetskog žandara, s kojim SAD upravljaju svjetskim ravnotežama iz unipolarne perspektive, drugi je bio neoizolacijski pristup, odnosno unilateralistički pristup koji je spoj intervencionizma, kad je to prikladno, i konačno, treći pristup je bio tipičan izolacionizam, koji nije Trumpov „izum“, već se više puta koristio tijekom XX stoljeća.

Što se tiče europske uloge, nije tajna da je otkako se "bauk" komunizma pojavio na horizontu nakon Drugog svjetskog rata, primarna briga Sjedinjenih Država bila katalizirati interese Starog kontinenta prema njima. Posljednje, ali ne najmanje važno, SAD su promovirale proces europske integracije, koji je tipično američki izum, a ne Adenauera, De Gasperija i Schumana.

Sjedinjene Države uložile su velika sredstva u Europu, Marshallovim planom i financiranjem Organizacije za europsku obnovu (OEEC). Stoga su od Europe očekivali puno, posebno u pogledu vojne i logističke potpore. Takozvani " Building Sharing„, stvaranje osnove za razmjenu, ”bio je ambiciozan projekt za kojeg se u početku Europljani nisu činili sposobni ili voljni truditi da uspije. S gledišta Amerike, ovaj pristup trebao je promicati narativ da je u interesu obiju strana, Amerike i Europe, izgraditi institucionalni i politički mir nakon Hladnog rata.

Devedesetih su Sjedinjene Države shvatile da je čisto izolacionistička perspektiva nezamisliva. I ovdje dolazimo do ključne odluke u trenutku odustajanja od izolacionizma i američki i europski interesi konvergiraju oko balkanskog pitanja. Dakle, za one koji još uvijek imaju neke druge ideje o tome kako je počeo rat '90-ih, ovo bi bilo dovoljno da ih podsjeti da je to odlučeno izvan granica bivše SFRJ.

Clinton je u tim godinama vrlo blizu europske „ljevice“, odnosno liberala i takozvanih „socijaldemokrata“ koji su sebe nazivali ljevicom. Gledao je na Europu kao na neku vrstu "sekretarice" na koju će prenijeti, ako ne apsolutnu kontrolu, barem upravljanje s napadima u istočnom dijelu Starog kontinenta.

Vakuom sile nastao raspadom Sovjetskog Saveza na „tom području“,  kako ga zove Alessandro Gatti, pokrenuo je niz političkih nestabilnosti, koje su eksplodirale. Stoga je kritična situacija na Balkana 90-ih predstavljala priliku za približavanje interesa između Sjedinjenih Država i Europe. S jedne strane to je dalo poticaj Sjedinjenim Državama da izađu iz perspektive potpunog izolacionizma, a s druge je prisililo Europu da se aktivira u regiji kako ne bi propustila priliku da dobije američku potporu i pomoć u posebno vrućem području svog kontinenta.

Sukob između Srba, Hrvata i Slovenaca eksplodirao je, izbijanjem žarišta, već oko 1980. i trajao je do konačnog komadanja SFRJ između 1991. i 1992. Tako su Bosna i Hercegovina, Slovenija, i Hrvatska, ali za talijanskog autora, čak i Srbija, stekli neovisnost između 1996. i 1999.

Od "Partnerstva za mir" do summita u Washingtonu 1999. godine

U izvornom planu koji je dao život Atlantskom paktu 1949. godine, američki i europski odnosi trebali su se temeljiti na logici podijele utjecaja i suradnje. Prema planu, Sjedinjene Države bi upravljale nuklearnim oružjem, a Europljani bi se bavili čisto konvencionalnim aspektom zajedničke obrane. Klima nuklearnog odvraćanja koja je obilježila Hladni rat bila je izgovor da se Europa ukloni iz međunarodnih poslova, ali da istovremeno zadrži jamstva američke zaštite.

Nakon Hladnog rata alibi nuklearne sile više nije bio dovoljan da Europljane oslobodi odgovornosti. S raspadom Sovjetskog Saveza je nestala i logika odvraćanja i NATO se pripremao na preustroj ili da se prekomponira prema novim pravilima, postavljajući sebi nove i obnavljajući neke stare ciljeve kako bi pronašao još jedan „raison d'etre“.

S tim u vezi vidimo model proširenja prema Istočnoj Europi, što je bila točka sazrijevanja procesa rekonfiguracije ciljeva NATO pakta koji je započeo 1991. godine na summitu u Rimu. Sljedeći korak, novi strateški koncept NATO-a koji je proizašao sa summita u Washingtonu 1999., pod Clintonovom upravom, sastojat će se u primjeni modela Clinton-Albright na vojne operacije u kampanji na Kosovu.

Nakon odluke donesene na summitu u Rimu 1991. godine, da se traži nova svrha NATO pakta u širenju na Istok, bilo je potrebno osigurati da će ovo širenje, utjecaj i proširenje pratiti djelotvorna i opipljiva stabilizacija i sigurnost onoga što je ostalo nakon Sovjetskog Saveza i šire, što znači našu regiju.

Na tom je summitu odlučeno da će NATO, obzirom da je SSSR nestao, silom pomagati „demokratske snage“, a ta sila je odmah usmjerena na Balkan.

Zapravo, model Clinton-Albright imao je za cilj shvatiti proširenje NATO pakta na istok kao stratešku opciju „projekcije sigurnosti“ u kojoj bi trebala sudjelovati cijela Europa. Ako je prije 1991. prijetnju sigurnosti predstavljalo širenje komunizma, sada ju je predstavljala praznina koju je za sobom taj komunizam ostavio.

Problem nuklearne proliferacije između država bez političko-institucionalne kompaktnosti i praznina upravljanja koja je uzrokovala eksploziju nereda i građanskih nemira na svim teritorijima istočne Europe predstavljali su novu opasnost. NATO je kao nadnacionalno tijelo i kao sinteza „demokratskog principa“ svojih država članica morao njome upravljati. Prema ovom scenariju, Zapadna Europa pozvana je na vodeću ulogu zajedno s Amerikom i morala se predstaviti ne samo kao skup europskih država, već i kao skup europskih institucija.

U osnovi modela Clinton-Albright bila je vizija „stabilizacije“ i „strukturiranja mira", koja bi dugoročno, ekonomski i operativno bila podržana od svih država članica koalicije. U State Departmentu su dobro znali kakva je struktura stanovništva na  Balkanu i da i najmanji sukob množe dovesti do krvoprolića, ali su svejedno promovirali svoju agendu.  

FOTO: Etnička karta SFRJ '80-ih, prema State Departmentu

Inovativan pristup NATO pakta u ratu na Kosovu i eksperimentiranje „nove vojne prakse"

Sukobi na Balkanu prvi su testni pokus za ispitivanje novog potencijala NATO-a na praktičnoj i operativnoj razini. Ako je NATO u Hladnom ratu prije svega bio statički savez, morao je postati dinamičniji i obuhvatiti područja usko povezana s vojskom. Atlantski savez također je postao katalizator američko-europske suradnje, predviđajući ono što će u budućim godinama ući u povijest, kao „Novi transatlantski sporazum“, odnosno obnovljeni pristup suradnji između Starog kontinenta i Sjedinjenih Država.

Operativna i mentalna sinergija koja će omogućiti učinkovitost budućih operacija u Afganistanu u borbi protiv terorizma, nikada ne bi bio uspješan da NATO nije prošao test upravljanja balkanskom krizom, siguran je talijanski autor, što tvrde i mnogi drugi analitičari izvan regije i onih koji su izravno plaćeni da šire NATO propagandu. Dakle, ono što je odlučeno u Rimu 1991. godine, testirano je na Balkanu do Kosova i tijekom agresije na SRJ, da bi se kasnije primjenjivalo u cijelom svijetu, sve u trenutku kada su u Americi bili uvjereni da dolazi „1000 godina doba Pax Americana“.

Hladni je rat imao za posljedicu obnavljanje društveno-političke nesigurnosti u istočnoj Europi kao u vrijeme prije dva svjetska rata. "Partnerstvo za mir" omogućilo je snagama NATO pakta da pokrenu operaciju "Deliberate Force " protiv bosanskih Srba i potom nametnu sporazum iz Daytona koji je, stabilizirajući krizu u Bosni i Hercegovini, stvorio zapravo dva različita i autonomna entiteta. Takozvanu Hrvatsko-muslimansku Federaciju i Republiku Srpsku. Odavde ćemo uskoro doći do jednostrane odluke srbijanskog predsjednika Miloševića da kosovskim Albancima oduzme priznato pravo na autonomiju i kulturni identitet, kako je bilo predviđeno statutom SR Srbije.

Na to su Albanci, kako je tek krajem 2020. potvrđeno, odgovorili oružanom pobunom i pogromima nad Srbija i Albancima koje su smatrali „nelojalnim liniji OVK“, a optužnice u Haagu bilježe prve zločine Hashima Thaçija injegovih pobočnika protiv civila u ožujku 1998. Kada je Beograd odgovorio policijskom kampanjom na Kosovu, NATO se odlučio na pokretanje kampanje "Allied Force“. Bez da su dobili odobrenje Ujedinjenih naroda, dakle, bez ikakvog legitimiteta, "Savezničke snage" bombardirat će Beograd i srpske snage na Kosovu sedamdeset i osam dana. Ovu operaciju, koja se može definirati kao vrlo krvava, pratila je kampanja “Joint Guardian", koja je poslala "Oslobodilačke snage za Kosovo" sa zadatkom da svim stanovnicima „zajamče ekonomsku pomoć, zdravstvenu zaštitu i sigurnost“.

Posljednja točka objašnjava važnost inovacije koju je model Clinton-Albright donio novom NATO paktu. Ovo je sada postao vojni savez zaraćenih država posvećen rješavanju međunarodnih sukoba, ali i organizacija sposobna „zajamčiti potporu i stabilizaciju s operacijama izgradnje mira" i "institucionalnog strukturiranja".

Uz kritike i polemike, od kojih su neke i više nego opravdane, koje će biti naglašene protiv ratova u Iraku i Afganistanu koji su uslijedili, balkanska situacija predstavljala je 1991. i 1999. uvod i iščekivanje zrelije evolucije rata u pristupu vojne taktike definirane kao "tri bloka".

Potonja će se u ratovima u Iraku i Afganistanu sastojati u spajanju ratobornog pristupa "udari i teror", nakon čega slijede patrolne operacije, humanitarne akcije, pomoć i obnova.

Što se tiče balkanske situacije, ti će aspekti biti nervni centar operacija "Amber Fox" i "Allied Harmony" 2001. godine. Rat na Kosovu predstavljao je, između ostalog, ono što je u vojnoj sferi definirano kao „humanitarna operacija, koju prate akcije pomoći i obnove“.

Rat na Kosovu se u vojnoj sferi definirao kao „Revolution in military affairs“ (RMA). Prema ovoj viziji, sukob je trebao smanjiti ljudske gubitke na minimum, kako između vojnika tako i među civilima, kako bi se masovni napadi koncentrirali inteligentnim i daljinski upravljanim bombama velike razorne moći samo na ciljeve koji se smatraju strateškim. Ti ciljani napadi bili bi pametno pripremljeni nakon izviđačkih operacija koje su izvodili bespilotni zrakoplovi.

NATO operacije na Balkanu trebale su biti test za pokazivanje i dokazivanje učinkovitosti novog NATO pakta u „nametanju mira“, kojem slijedi obnova ekonomije i političkih institucija, po mjeri Zapada, naravno.

Kosovo je bilo poprište novog načina borbe usmjerenog na smanjenje gubitaka i skraćivanje vremena u postizanju konkretnih političkih ciljeva uz minimalnu štetu, kako ljudsku tako i psihološku. Ali naknadne analize su utvrdile da je „testna kampanja“ dala loše rezultate. No, kao i svaki test, kasnije su se greške ispravljale u Afganistanu, Iraku i Libiji, iako bi i tamo trebao napraviti detaljnu analizu onoga što se na papiru zvalo "udari i teror, nakon čega slijede patrolne operacije, humanitarne akcije, pomoć i obnova“. Amerika nigdje nije uspjela dovršiti posao humanitarnih akcija, pomoći, obnove i izgradnje institucija.

Kosovo označava prekretnicu i u američko-europskim odnosima i revolucionarni pristup borbi koji slijedi poštivanje principa rata Clausewitza i Sun Cua, koji nije sam sebi svrha, već je usmjeren na nužno postizanje rezultata s razumnim gubicima ljudstvu i po pitanju ekonomske štete.

Povratak Bidena

I ovdje se zatvara krug. Ako je NATO smisao postojanja 1991. na papiru i tijekom '90.ih u  praksi na Balkanu našao u nametanju mira i stabilnosti vojnom silom, što su trebale biti kratke i kirurški precizne vojne operacije, nakon čega bi slijedilo doba pomoći u obnovi i većeg prosperiteta, sada će prva zadaća američke uprave biti redefiniranje ciljeva i zadaća NATO pakta. To će se činiti zajedno s Europom, iako SAD i dalje na Stari kontinent gledaju kao na područje ograničenog suvereniteta.

S obzirom na tužno stanje američke ekonomije i unutarnje prilike u kojima je američko društvo podijeljeno u dva zaraćena tabora, uz koronavirusnu pandemiju i Rusiju i Kinu koje nisu dvije posrnule sile kao '90-ih, već prva superiorna u vojnom smislu, a druga u ekonomskom, malo je vjerojatno da će reformirani NATO pod Bidenom, Hillary Clinton, Kamalom Harris & Co. bilo kome  „nametati slobodu“ i onda „graditi mir i prosperitet“. Za Balkan nema nikakvih preduvjeta da ikome išta narede, kako neki tvrde. U svakom slučaju, kod ove ekipe opreza nikad dosta, jer će vanjskopolitička zadaća od najvećeg prioriteta biti pronaći novi „raison d'etre“ za NATO pakt. Dok se ne izmisli neki uvjerljiviji, to će, bez ikakve sumnje, biti „ruska prijetnja“. Ali kako u nju vjeruje sve manje ljudi i kancelarija američkih saveznika, zaista će biti zanimljivo slušati što će biti teme na prvom summitu NATO pakta pod novom upravom.

Izvor: Eurasia Rivista / La NATO nei Balcani