subota, 2. siječnja 2021.


POLITOLOŠKI KUTAK: Kineski „komunizam“ i zapadno ljevičarenje

U kineskom segmentu interneta se pojavila fotografija koja kaže da „komunizam nije ljubav, već čekić kojim će se razbiti neprijatelj“.


Bez obzira na definiciju kineskog „komunizma“, činjenica je da su mnogi današnji „ljevičari“ su beznadežno izgubljeni, pod uvjetom da se tako uopće mogu zvati sljedbenici ideja Marxa i Engelsa, koji su u svojim djelima pozivali na revoluciju i nasilno svrgavanje vladajuće elite i uspostavu diktature proletarijata. Kako god zvali te nove „progresivce“, nema nade da će se ikada vratiti na pravi put.

Uoči katastrofe suvremenog svijeta, složenosti problema i zla čiji su uzroci tako evidentni, oni ne čine ništa drugo nego maše istrošenim zastavama antifašizma, kojima su dodali one dugine, koje su komunisti doslovno mrzili, jer su „sodomiju“ smatrali pojavom tipičnom za dekadentnu i perverznu buržoaziju.

Zarobljeni u jeftinoj propagandi, oni je upijaju bez obzira na medij, bore se za  najnevjerojatnije „ciljeve“, ali uvijek pod uvjetom da su korisni krupnom kapitalu, kojeg više ne mogu prepoznati, čak ni iza improviziranih ekrana s kojima se ta jeftina laž pokušava zaštititi.

Kinezi imaju odličan termin „baizuo“,  kojim opisuju ove zapadne „ljevičare“ i „progresivce“.

„Baizuo“, doslovce “bijela ljevica“, je kineski neologizam i politički epitet koji se odnosi na zapadnjačke lijeve ideologije. Izraz „baizuo“ je sarkastično upućivanje na one čija se politička mišljenja doživljavaju kao vođena emocijama ili licemjernim pokazivanjem nesebičnosti i empatije.

Izraz „baizuo“  je skovan u članku iz 2010. objavljenom na mreži Renren pod naslovom „Lažni moral zapadne bijele ljevice“. Njegova značajna primjena u kineskoj internetskoj kulturi počinje početkom 2016., isprva na sustavu oglasnih ploča kojeg su koristili mnogi Kinezi u Sjedinjenim Državama tijekom predsjedničkih izbora 2016. godine. „Baizuo“ je ovdje korišten za kritiziranje politike Demokratske stranke. Nakon 2016. godine se pojam sve više koristi za dvostruke standarde u zapadnim medijima, kao što su pristranosti u izvještavanju iz Xinjianga ili Hong Konga. Pojam je u posljednje vrijeme prerastao u uvredu na engleskom jeziku i koristi se za sve ono što ljevica nije, a trebala bi biti.

„Baizuo“ su, recimo, pripadnici sekte „gretena“, koji se, navodno, bore za spas Zemlje, a zapravo promiču „zeleni plan“ iza kojeg stoje tisuće milijardi dolara ulaganja na račun poreznih obveznika s neizvjesnim ishodom. „Baizuo“ su i oni koji se bore za „seksualne manjine“, koje na Zapadu u okviru „pozitivne diskriminacije“ uživaju sve moguće pogodnosti, uključujući ekonomske i financijske.

Oni se bore za imigrante i multikulturalizam, čak i ako to znači suradnju s islamističkim militantima i „bivšim“ pripadnicima „kalifata koji kontroliraju sjeverne obale Libije, odakle ka Italiji kreću brodice s nesretnicima od kojih su tisuće život skončale u hladnim vodama Mediterana.

FOTO: Definicija termina „baizuo“ u engleskom rječniku stranih pojmova


Oni se upecaju za svaku ideološku udicu, svojim tijelima štite svaki pokušaj da se rasprava vrati u središnju temu današnjice, odnosno demokraciju.

I što su kulturniji, to je gore. Nema sumnje da su apsolutno sigurni kako su samo oni u pravu i da su bolji od drugih, što žele pokazati svima u svojoj blizini, za koje su zainteresirani samo dok su im od neke koristi.

Ova nova „ljevica“ hvali učinkovitost kapitala, brblja o globalnom i novim vrijednostima i zazivaju meritokraciju, ne shvaćajući da će dan kada se bude sudilo po zaslugama biti pogaženi, jer kapital ne zna za zarobljenike.

Oni zanemaruju ustav, kojeg doista preziru, obožavaju totem Bruxellesa, za kojeg smatraju da je magično sposoban mijenjati smrtne grijehe „zlih, ružnih i prljavih“ pojedinaca, iako su ti pojedinci većina i čine ono što se zove narod, ili nacija, zovite to kako hoćete.

Kada treba napraviti izbor između štrajkača i gazde, oni su uvijek uz gazdu.

Oni prelaze nove granice, ali samo internetskom kupnjom beskorisnih proizvoda proizvedenih u Aziji, ali je to nužno da bi se smatrali živima.

Je li moguća nenasilna revolucija?

Iako ovaj članak, kojeg Advance nikada nije htio objaviti, a sada je dijelom dostupan na portalu Logično, koji je sada postao mjesto okupljanja publike koja ovo ne bi ni razumjela, niti je to zanima. Stoga ovaj tekst treba biti zasebno negdje u bespućima interneta, a kao autor i s obzirom da tamo više nikoga ne zanima, postavit ću ga ovdje, ako ništa, kao vrijednu arhivsku građu.

U transformaciji zapadne ljevice u ljevičarenje je jedan od važnijih datuma u povijesti socijaldemokracije bio kongres SDP-a u Bad Godesbergu, 1959. na kojemu je Willy Brandt otišao tako daleko da je izjavio kako je platforma njemačke socijaldemokracije: “Ne marksizam – da socijalizam i ne nacionalizacija – da welfare state”. Posljedice tog popuštanja i kompromisa su se počele osjećati nakon pada Berlinskog zida i kada su elite vidjele da su mase omamljene i fragmentirane, nakon čega se odbacuju kejnzijanski model i socijalna država, za koju su neki naivno mislili da će preživjeti pad Sovjetskog Saveza.

Uz svu nužnu kritiku Sovjetskog saveza i Kine, nikada ne smijemo zaboraviti da samo zbog te dvije antikapitalističke sile veliki dijelovi Europe i Azije nisu ostali vazali njemačkog i japanskog fašizma, bez njih ne bi bilo procesa dekolonijalizacije Trećeg svijeta. SAD ne bi vladale kao poraženi svjetski žandar koji je u dubokoj unutarnjoj krizi, nego kao neupitni pobjednik. Vladajuće elite bi, bez straha od komunizma, na zahtjeve radničke klase odgovarale mnogo brutalnije i nikakav “welfare state”, kojeg je slavio Willy Brandt, ne bi bio moguć.

Ovdje vrijedi podsjetiti da je 2010. Domenico Losurdo, talijanski filozof, povjesničar, “marksist” i intelektualac objavio knjigu “Nenasilje, borba za mir i obojene revolucije”, gdje govori upravo ono o čemu slušamo danas. Naime, on u mijenjanju društvenog poretka naglašava nužnost izbjegavanja nasilja.

Nenasilje je karakteristika “Obojenih revolucija”, kao programski sadržaj sad već ugašenih pokreta “Indignados”, “Occupy”. Losurdo spominje začetnike antimilitarizma Karla Liebknechta, potom Gandija, Dalaj Lamu, Martina Luthera Kinga, američki pacifizam i druge primjere. Ali on kao da ne vidi da su učinci takvog pristupa bili devastirajući.

Ako se “a priori” odbacivao bilo kakav oblik nasilne pobune, osim nekih početnih izvojevanih “pobjeda” se u suštini ništa nije promijenilo. Stoga dobro treba promisliti kojem obliku nasilja pribjeći, jer ono ne mora nužno biti  oružana pobuna i juriš na “Zimski dvorac”. Osim toga, takva borba bi bila neravnopravna i samim tim besmislena. Imperativ je ne nasjesti na sirenski zov oblika “borbe” kakvu danas nudi Jacline Mouraud, a sutra netko drugi, kako se radništvo i prosvjedni pokreti ne bi doveli u bezizlaznu situaciju i slijepu ulicu u koju bi ih rado uveli “marksisti” trećeg milenija.

“Znamo koliko je suza i krvi proliveno u pokušajima da se svijet promjeni revolucijom. Walter Benjamin je 1921. kritizirao nasilje čak i kada ima plemenite ciljeve”, piše Losurdo u svojoj knjizi u kojoj nas vodi ka nenasilju koje će se smjeti upotrijebiti samo onda kada je to potrebno. Radi se, dakle, o začaranom krugu.

Međutim, danas nismo u 1917. i “tradicionalne” metode društvenih promjena se moraju preispitati, prije svega iz razloga zato što pacifizam služi isključivo kako bi, teoretski i materijalno, “razoružale” skupine, nacije i narode koji su puki objekt politike koja želi dominirati. Ta politika se neće povući pred subotnjim prosvjednim marševima ni pred internetskim peticijama. U najboljem slučaju će pristati na neke ustupke, ali radikalne promjene ne treba očekivati.

Društvene promjene su uvijek bile posljedica sukoba. Kada neki društveni poredak ne funkcionira, latentni konflikt prelazi u akutno stanje zbog nastojanja da se iznađe novi poredak koji bi bio vitalniji od prethodnog.

Naravno, bilo bi najbolje kada bi se jedan truli društveni poredak mogao uništiti bez građanskog rata i strahotama koje on nosi sa sobom. Ali unaprijed i iz pukog principa isključiti mogućnost nasilne promjene znači isključiti mogućnost društvene promjene same po sebi. Iz tog razloga možemo reći da se oni koji se deklariraju kao “marksisti”, kao Losurdo u ovom slučaju, zapravo svrstavaju na suprotnu stranu, iz prostog razloga zato što marksizam u svojoj biti revolucionarna politička doktrina.

Marksistički koncept u sebi sadrži i neminovnost nasilne promjene društva, ali nas povijest isto tako uči kako se dualizam klasne borbe pokazao kao prejednostavan i neprimjeren. Mora se iznaći kompleksniji način koji će posvetiti veću pozornost međunarodnom aspektu tog sukoba, kao i sukobu unutar skupina koje u njemu sudjeluju. Iako se Lenjinu mogu pripisati ovi “grijesi”, ipak je zapadnoeuropski “marksizam” bio taj koji je komunizam u praksi pretvorio u “antiimperijalistički pacifizam”. To je vidljivo u programima svih suvremenih “lijevih radikalnih” stranaka u Europi.

Pacifizam nije ništa drugo nego oblik suradnje s vladajućom elitom

Pacifizam i revolucionarni pristup nisu kompatibilni, jer nijedan pokušaj promjene društva ne može predvidjeti razinu nasilja koja bi bila nužna da do te promjene dođe. Losurdo u tom smislu revoluciju želi stopiti s pacifizmom i pokušava izmiriti vraga sa svetom vodom.

Demokracija, pacifizam, reformizam i parlamentarizam s duopolom dvije naizgled suprotstavljena tabora su reakcionarni zato što im je jedina uloga da spriječe sukob i uspostave red u odnosima između društvenih skupina, usprkos neprirodnom stanju stvari koje održavaju u životu.

Marksizam je revolucionarna teorija koja zamišlja prelazak iz jednog društvenog poretka u drugi, iako utopijski. Dakle, povezivati ga s demokracijom, pacifizmom, reformizmom i parlamentarizmom, ili institucionalnom borbom, znači odstupiti od njegove prave prirode.

Međutim, ova revolucionarna teorija ima svoj najveći nedostatak, jer nije razradila teoriju koja će dati smjernice za ponašanje u nerevolucionarnim vremenima. Ni Marx, ni Engels nisu bili pacifisti. Marx je oštrom retorikom zazivao pobunu, revoluciju i protiv europske buržoazije i protiv carske Rusije. Engels je blagonaklono gledao na ideju o obaveznoj mobilizaciji masa u “naoružano radništvo”, kako bi se stvorio instrument potreban za provođenje revolucije, kada za to dođe vrijeme. No, opet govorimo o XIX stoljeću i ta se vremena ne mogu poistovjetiti s Europom XXI stoljeća.

Kada govorimo o Lenjinu, tada situacija postaje kompleksnija. Kako bi ga razumjeli, pročitajmo kratki ulomak iz njegovog djela “Socijalizam i rat”.

“Socijalisti su oduvijek osuđivali ratove među narodima kao barbarsko i životinjsko ponašanje. No, naš stav prema ratu je potpuno drugačiji od buržujskih pacifista i anarhista, propovjednika mira. Od prvih se razlikujemo po tome što razumijemo vezu između rata i klasne borbe unutar pojedinih nacionalnih država. Nemoguće je iskorijeniti ratove sve dok se ne iskorijene klase i izgradi socijalizam. Stoga u potpunosti podržavamo i dajemo legitimitet građanskim ratovima koji su progresivni, odnosno onim ratovima koje potlačeni pokrenu protiv tlačitelja. Robovi protiv robovlasnika, sluge protiv aristokracije, radnici protiv buržoazije. Od pacifista i anarhista, mi marksisti se razlikujemo po tome što s točke gledišta Marxovog dijalektičkog materijalizma razumijemo povijesnu nužnost svakog od tih ratova. U povijesti su se događali ratovi, koji su, bez obzira na sve strahote, bili progresivni. Podigli su ljudsko društvo na jednu višu razinu, time što su uništili reakcionarne i štetne institucije. Neki su srušili su najokrutnije tiranine s vlasti. Stoga svaki rat ima svoje povijesne karakteristike na koje trebamo obratiti pažnju”, pisao je vođa Oktobarske revolucije.

Lenjin podsjeća da Marx i Engels ni prema jednom ratu nisu zauzeli neutralan ili pacifistički stav. Uvijek su bili na strani onih čija bi pobjeda doprinijela emancipaciji radništva i širokih slojeva stanovništva. On osobno drži kako se u Prvom svjetskom ratu bilo nemoguće svrstati na “pravu stranu”.

Nije jasan stav njemačkih komunista s početka XX stoljeća, koji su sa svojim antimilitarizmom jednom od najokrutnijih režima u povijesti čovječanstva omogućili da preuzme vlast. U Njemačkoj, koja je bila na koljenima nakon Versajskog sporazuma, ekonomski devastiranoj, zaduženoj i poniženoj, njemački komunisti su si dozvolili luksuz antimilitarizma i predali su zemlju u ruke nacistima.

To je jedno od ključnih neriješenih pitanja koje je posljedica nedostatka evolucije izvornog marksizma, koji je najvećim dijelom kritika tadašnjeg kapitalizma i poruka da ga se može srušiti samo revolucijom.

U Losurda je zanimljivo “kritičko preispitivanje nenasilja”. Postavlja tezu o nenasilju, koje u slučaju nužde ipak dozvoljava uporabu nasilja. Takav način promišljanja je sastavni dio zapadne propagande i misao vodilja Genea Sharpa, kojeg zovu Machiavellijem nenasilja i Clausewitzem nenasilnog ratovanja koje se u praksi provodi u “Obojenim revolucijama”.

SAD su najbolje iskoristili Gandijev “nenasilni otpor”. Takvo su “nasilje” propagirali u “Obojenim revolucijama”, dijeleći brošure i upute koje slobodno kolaju internetom. Međutim, uvijek se dođe do točke kada i nenasilni pribjegavaju nasilju. Ali oni tada, kako bi ostali dosljedni, moraju “dehumanizirati” protivnika, kako bi se riješili moralnih dilema i kako bi nasilje koje provode bilo “opravdano”.

Nakon toga, Losurdo pojašnjava suštinsku razliku između šovinizma i patriotizma, ali je to neprimjenjivo kada su SAD u pitanju. Amerika ne poznaje šovinizam u europskom obliku. Američka politika jeste internacionalistička, ali je imperijalistička u ime “demokracije i ljudskih prava” i koristi metode ovisno gdje treba intervenirati. Toj se politici europske vlade nikada nisu uspjele suprotstaviti.

Američkom se intervencionizmu ne možemo suprotstaviti ni šarenim balončićima i zastavama s duginim bojama, kojima u prosvjedima mašu i čelnici europske “ljevice”, a koji potom u parlamentima dižu ruke za vojne intervencije i “doprinos miru u svijetu”.

Postoji više vrsta mira

Uostalom, postoji više vrsta mira. Mir koji se temelji na ravnoteži snaga koja narodima jamči neovisnost i razvoj. Postoji i mir koji podrazumijeva prihvaćanje podređene uloge, a u takvoj situaciji je razvoj i prosperitet naroda koji na to pristaju nemoguć.

Upravo stoga pacifizam i nenasilje ne pripadaju revolucionarnoj misli. Ovdje se može postaviti pitanje je li čovjek koji odbije antimilitarizam istovremeno postaje militarist? Ne, jer je jedini pravi mir onaj u kojem postoji ravnoteža snaga. Ako to trenutak zahtijeva, kako ne bi trpjeli nasilje treba biti spreman i ponašati se nasilno.

Pacifizam je drugo lice imperijalizma

Pacifizam je samo drugo lice imperijalizma. Nekada su misionari iz redova crkve pratili kolonijalne ekspedicije, dok danas to rade nevladine udruge, ali se u suštini ništa nije promijenilo.

Ovaj kratki rezime ima veze sa svim prosvjednim pokretima koji će nastajati i gasiti se, uz vrlo male šanse da išta promjene. Gdje su danas pokreti “Indignados” i “Occupy” ili „Žuti prsluci“? “Obojene revolucije” i “Arapska proljeća” su nešto drugo i ove su revolucije davale željeni rezultat zato što je iza njih stajala obavještajna, financijska, medijska i na kraju vojna potpora.

Stoga se u svjetlu navedenog zapitajmo kolika je mogućnost da u slučaju Francuske bude radikalnih promjena uz pozive na suzdržavanje od nasilja, na pregovore s vladom i apeliranje na važnosti borbe protiv klimatskih promjena i da se ljudi okrenu protiv “kulta potrošačkog društva”. Sve su to pacifističke fantazije koje će ugušiti prosvjedni pokret koji je imao potencijal da bude revolucionaran.

I zato Kinezi imaju pravo kada kažu da „komunizam“ nije ljubav, već čekić za zgromiti neprijatelja, a taj neprijatelj može biti cionistički režim na Bliskom istoku ili profašističke snage u Latinskoj Americi da ne govorimo o islamofašizmu koji se utjelovio u Islamskoj državi i milicijama Muslimanskog bratstva. Ovdje bi sada mogao nastaviti o potrebi stvaranja „crevno-zelene koalicije“, kako su je zvali ruski marksisti koji su sugerirali da između komunizma i islama ima toliko dodirnih točaka da zajedno mogu djelovati u borbi protiv imperijalizma i klasnog neprijatelja koji je u islamskim zemljama uvijek sa Zapada. No to je druga tema i mogu joj posvetiti posebnu analizu. Za sada bi se zadržao ovdje.

 Izvor: https://alterminfo.blogspot.com/






4 komentara:

  1. Slazem se.
    Zapadna levica je naivna.
    Hoce stvari. Kao i liberali, fine, meke, inkluzivne. Ali im nije palo na pamet da treba i finansirati to. Kako?
    To pitanje je resila Kina. Kontrolom sredstava za proizvodnju i profita.
    I zato Kina osvaja svet, a zapad se susi.
    Cak su i stare komunisticke partije zapada spale na populizam. Obecavaju stvari dok nisu u vecini/polozaju da ih ispune. Ako nisi ispunio obecanja 100 godina, a nisi ni blizu cilju, sta si ako ne populista?
    ---
    Imam jedino problem s tvrdnjom da su Antifa sorosevci.
    Kakvi bili, verovatno naivni kao levica zapada uopste, oni se ipak nadovezuju na antifasizam i rizikuje zivote. Jedini su antifasisti na zapadu koji preduzimaju nesto konkretno. Jedini koje imamo.
    „Nisu ideoloski cisti“. Nisu bile ni mase koje su jurisale na Zimski Dvorac. Ali su bile svrsishodne.
    To da su sorosevci je lansirao Orban kad je raskinuo sa svojim mentorom Sorosem. Viktor je uspeo iznad svih ocekivanja kad ga imitira i Trump.
    ---
    Logicno je spao na puke teoreticare zavera. Mislim da se oni moraju drzati toga jer im je to glavna publika za klikbejtstvo sada. Kad bi se uozbiljili, kad bi im nestali ti, bi nestali i oni.

    OdgovoriIzbriši
  2. Da, vrlo je teško objasniti fenomen Antifa, galaksije nepovezanih skupina od kojih su se neke borile za Donbas (brazilski i katalonski), a druge protiv ljudi Donbasa i , po njihovom, Rusije

    OdgovoriIzbriši
  3. Ne znam jel se meni samo čini, ali pojam antifašizma je najgore zloupotrebljen upravo na balkanu.. I skoro bez iznimke ga koriste sluge Imperija.
    Nikolaidis, Dežulović, Bursać, Čeda, Komšić, pa čak i režim Mila Đukanovića..

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Točno, to si u pravu, ovdje svi oni koji se pozivaju na NOB su u stvari sluge NATO pakta. nevjerojatno, mislim da nigdje nije tako

      Izbriši