2020. je donijela Covid-19, ali i neoliberalizam  na samrti, koji se može održati samo silom 

Prije trideset godina je Francis Fukuyama pisao o „kraju povijesti“, najavljujući dolazak vječne ere vladavine neoliberalnog kapitalizma. Prije dvadeset godina Antonio Negri i Michael Hardt predstavili su knjigu Empire, koja je pokušala opisati trenutni svijet globalne dominacije kapitala sa središtem u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je sjedište najvećih multinacionalnih korporacija, a vazalne države Europske unije dobile su mali udio imperijalnog kolača, s Kinom pretvorenom u svjetsku tvornicu, s bezgraničnom kulturnom hegemonijom New York Timesa, Hollywooda i MTV-a i sa siromašnim zemljama "globalne nedođije", osuđenih na ulogu dobavljača sirovina i jeftine radne snage.

Sve se to činilo apsolutno nesalomljivim, ako ne tisućljećima, onda stoljećima. Međutim, 2020. godine shvatili smo da je sustav ozbiljno bolestan i naša bi generacija mogla svjedočiti njegovom urušavanju.

Epidemija koronavirusa, ni po čemu najgora pandemija u ljudskoj povijesti,  istaknula je neučinkovitost zdravstvene i socijalne zaštite čak i u najbogatijim zemljama. U bolnicama "optimiziranim sa strukturnim reformama“ nedostajalo je mjesta, osoblja i opreme, a u staračkim domovima su ljudi umirali. Istovremeno su Elon Musk i Jeff Bezos umnožili su svoje milijarde, sve to u pozadini osiromašenja u mnogom zemljana.

Neoliberalnom receptu za sustav javnog zdravstva, koji je zaslužan da je jedna Belgija „šampion svijeta“ po broju mrtvih na milijun stanovnika od koronavirusne pandemije, posebno ću se posvetiti u drugom osvrtu, dok ću ovdje nastaviti s nespornim dokazima o tome kako je neoliberalizam definitivno na umoru.

"Učinkoviti" mali poduzetnici su se iznenada našli na rubu propasti skoro u cijelom svijetu, a nakon njih su i mnoge velike korporacije zapale u probleme. U Americi je izbila najveća gospodarska kriza od Velike depresije i niti jedno dostignuće računalne visoke tehnologije, koje kapitalisti nisu imali tridesetih godina prošlog stoljeća, to nije moglo spriječiti, a mnoštvo neoliberalnih ekonomista svjedočili su svojoj potpunoj bespomoćnosti i nesposobnosti. Pokazalo se da su oni bili dobri u svemu što se tiče lopovske umjetnosti burzovnih i tržišnih špekulacija, ali o pravom poslu pojma nisu imali.

Ovdje imamo i shematski prikaz zašto se američka ekonomija urušila. Grafika je iz 2011. godine, ali se situacija do danas nije znatno promijenila. Naime, udio poljoprivrede u američkom BDP-u je samo 1%, realni sektor s tri stavke zajedno čini 20%, a 79% otpada na uslužne djelatnosti. Ne treba biti doktor ekonomskih znanosti za zaključiti da je ovo sustav koji je mogao davati rezultate u uvjetima globalnog rasta i relativnog blagostanja. Ali i najmanja kriza zemlju s ovakvom strukturom BDP-a gura u provaliju, a 2020. je bila upravo takva godina.

Čini se da je u ovoj situaciji Americi i Zapadu općenito potrebno odlučno vodstvo sposobno spasiti sustav, vratiti povjerenje građana u njega, osigurati solidarnost i okupiti mase. No, 2020. je bila godina neviđene krize u „liberalnim demokracijama“. U istočnoj Europi su se vlade počele pretvarati u autoritarne režime, a američka gerontokracija generacije Josepha Bidena sve više podsjeća na kolektivno partijsko vodstvo svojevremeno pod vodstvom Leonida Iljiča Brežnjeva. Elite u tom „slobodnom svijetu“ pokazuju potpuno zanemarivanje problema radnika i širokih slojeva društva, te sanjaju da sve ostane nepromijenjeno, očito brkajući 2020. i 2000. godinu, kada su uspješno preživjeli krizu DotCom.

Njihov jedini odgovor na masovne prosvjede je bila i ostala represija. Početkom 2000-ih svaka smrt prosvjednika tijekom antiglobalizacijskih prosvjeda bila je izvanredan događaj. Danas u Čileu, Americi ili Francuskoj nikoga neće iznenaditi leševi na pločnicima. "Najsvetije" liberalne slobode ukidaju se administrativno, počevši od elementarne slobode kretanja.

Uostalom, danas je jednako teško putovati iz zemlje u zemlju kao '30-ih godina prošlog stoljeća. U liberalnim se medijima uvodi totalna politička cenzura, a korporativne mreže gase račune neistomišljenika koji su se usudili kritizirati „mudri kurs“ američke vlade ili njezinih satelita, poput kompradorske vlade Ukrajine, koja je 2020. godine izgubila posljednje ostatke neovisnosti, a ako slučajno dirnete u cionistički režim, to je definitivno vaš kraj na Facebooku, Twitteru i You Tubeu odjednom, bez obzira gdje ste „zgriješili“. 

„1984“ i totalna cenzura: Od sada FB, Twitter i Google uklanjaju sve „nesigurne sadržaje“

Ali elite nastavljaju svoje lude igre. Odnosi između Sjedinjenih Država i Kine se svake godine pogoršavaju. Donald Trump se okomio na azijskog zmaja, na kojem sada stoji cijelo globalno gospodarstvo, četiri godine zaredom.

Pogoršava se novi Hladni rat između Rusije i Zapada, jer „liberalne“ zapadne  države zveckaju oružjem duž granica svojih susjeda i organiziraju nove ratove, kao što se nedavno dogodilo u bolnom čvoru Zakavkazja. Čini se da čovječanstvo mora udružiti snage kako bi riješilo rastuće globalne probleme - ali umjesto toga gledamo europske vlade kako si cinično krale respiratore i medicinske maske.

Elite to ne pogađa, ali nezadovoljstvo nižih klasa raste. Očito je da je kapitalizam i dalje neprihvatljiv sustav za ogromnu masu ljudi. To se prvo vidjelo i antiglobalizacijskim akcijama, zatim u Pokret Occupy i u Žutim prslucima. Jedina progresivna ideološka alternativa ovom nakaradnom sustavu i dalje je marksizam, koji stječe sve veću popularnost među mladima, a crvene zastave su nezamjenjiv atribut prosvjeda u onim zemljama u kojima je kapitalizam iscrpio mogućnosti za modernizaciju društva, uz posebne iznimke stagnirajuće postsovjetske periferije, gdje „inteligencija“ nastavlja moliti za slobodno tržište u Minsku, Kijevu i Moskvi.

No ovi pokreti su uspješno kompromitirani, jer su se u izvorno ljevičarske pokrete ubacili liberali sa svojim ljudskopravaškim, ekološkim, rodnim i drugim temama, a drugi dio čine oni ogranci Antifa galaksije na plaći Georga Sorosa, pa su se ovi prosvjedi brzo pretvarali i manifestacije nezadovoljstva koje neće promijeniti ništa. Odnosno, kanalizirani su upravo tamo gdje neće škoditi elitama i kapitalu, kao što se događalo godinama ranije u svim dijelovima svijeta.

Veliki "sigurnosni jastuk" nakupljen tijekom godina gospodarskog rasta još ne dopušta ljudima i društvu da se pretvori u element kaosa, ali u zemljama Trećeg svijeta strpljenja i štednje građana već ponestaje. Broj lokalnih nereda će rasti, a vrlo lako može prerasti u zajednički front globalnih prosvjeda. To pokazuju događaji u Indiji, gdje se upravo dogodio najveći štrajk u povijesti, a mladi je komunist Meet Arya Rajendran izabran za gradonačelnika grada milijunaša Kerale.

Ne znamo što je pred nama. Možda prikrivena fašistička reakcija elita, ratovi i barbarstvo, završna faza „ere neraspodijeljenog svijeta“ prema Ivanu Efremovu. Ali jedno je jasno, 2020. godina je označila je kraj neoliberalne "vječnosti", baš kao što su 1914. završili dani "Belle Époque".

Neoliberalizam nije bio vječan i neće biti povrataka. Prema zakonima historijskog materijalizma, iako danas na Zapadu sve podsjeća na doba feudalizma, stvari su drugačije i metode i rješenja će biti drugačija. Velike krize rađaju velike preokrete, a nadolazeća grmljavina Istoka osvježit će ustajali zrak u uzbudljivoj budućnosti koja dolazi. Sretni će biti narodi koji isu ovo na vrijeme prepoznali, a gubitnici oni koji su se ukrcali na neoliberalni atlantistički Titanik koji tone.

P.S. Stoga nije slučajno Boris Johnson, premijer zemlje koja je glasila za utvrdu sustava koji propada, na prvi dan ostvarenog Brexita, na samo Novu godinu, Britancima čestitao novostečenu slobodu. Konačno, Britanija ima povijesno iskustvo  kako se osjeća imperij koji se urušio, pa su njegove riječi zvučale i kao rekvijem neoliberalizmu, iz samog srca tog trulog ne samo ekonomskog sustava, već i ideološkog poretka.