Nova europska "direktiva" zbunila i klasične liberale: „Ne tolerirati, morate voljeti sve te rodove, rase, identitete, inače ste fašist“

Polemici o liberalizmu u Rusiji, ili budućoj liberalnoj Rusiji „koja mora doći“, potaknutoj tekstom redatelja Konstantina Bogomolova, pridružio se i britanski filozof Edward Skidelsky, koji to dokazuje na primjeru zapadne sveučilišne kulture i kaže kako doista ima puno totalitarizma u "novoj zapadnoj etici", prenosi portal Meduza.

Profesor sa sveučilišta u Exeteru kaže kako je Bogomolov vidio samo vrh sante s naše obale, a tamo, pod vodom, što se događa? Potom iznosi nekoliko citata koji otkrivaju pravo lice „liberalnog totalitarizma“, što jeste oksimoron, ali društvo koje sebe kategorički naziva liberalnim, zapravo sve više nalikuje fašističkoj diktaturi.

 Dakle, ovo piše Britanac, čak nije ni Amerikanac, što još više naglašava ovaj problem: „Na sveučilištima vlada ozračje straha i poniženja. Po kampusima je zapuhao ledeni vjetar. Kineska kolegica nedavno mi je priznala da se u Britaniji osjeća manje slobodno nego kod kuće u Pekingu ili Šangaju.“

Kako? Ma stvarno? Je li istina da je u Pekingu bolje? Pa tamo, prema zapadnim medijima, muče Ujgure. Ali sada ispada da ima i gorih mjesta. Velika Britanija, na primjer.

„Svatko tko je bio nepromišljen da se usudi pokrenuti i najmanju polemiku o transrodnosti, rasi, invaliditetu, političkoj situaciji na Bliskom istoku, te nizu drugih pitanja, riskira ne samo da izgubi posao, već i da mu prijete i vrijeđaju ga, a možda se čak i pojavi pred sudom“, rekao je profesor Edward Skidelsky.

Ne, ovo nije "Rusija danas". Nije ni konzervativni pravoslavni kanal „Cargrad“. Ovo je napisala osoba koja dugi niz godina surađuje s liberalnom opozicijom u Rusiji i to je rekao za okruglim stolom u društvu svojih prijatelja. Pa čak i tako uvjereni ideološki liberal je zgrožen onim što se događa na britanskim sveučilištima.

Malj „političke korektnosti“ je upravo razbio glavu japanskom članu Olimpijskog odbora, starcu od 80 godina, zasigurno konzervativcu, koji se usudio reći da žene punio pričaju i zato sastanci s njima traju duže. Dogodio se smak svijeta, a stari Japanac je morao podnijeti ostavku.

Isto je sinoć bilo u emisiji Otvoreno na Hrvatskoj radio-televiziji, gdje je jedan od govornika rekao da žene puno pričaju, a muškarci brže djeluju. Pa to je istina. Priroda se pobrinula da muškarci manje elaboriraju stvari i brže reagiraju u situacijama ugroze. Ali žene zato donose bolje odluke. No, nekada treba reagirati brzo, čak i griješiti, ali raditi, odmah i sad. I što je tu sporno? Cijeli se dan taj, ne da mi se tražiti ni tko je, morao izvinjavati za „seksizam“. A ako dirnete u „rodnu ravnopravnost“ ili LGBT populaciju, bolje je da se ubijete sami. Lavinu napada nećete izdržati. Iako meni osobno netko mora objasniti što je to „rod“, jer u mom rječniku iz '70-ih, a to je jezik kojim govorim, rod je član šire obitelji, ili čak rodovske zajednice u kakvoj je rođen moj otac. Ja drugi „rod“ ne poznam, pa je očekivano da ću pogriješiti. Ali ću pričati i pisati hrvatskim, ili hrvatsko-srpskim jezikom, kako se nekada zvao, a oni neka svoje „rodove“ koriste kako im drago.

Ovu situaciju britanski profesor opisuje kao kolektivna poniženja za "obrazovanje svijesti". I to ne u koncentracijskim logorima, već na sveučilištima.

Postoje i drugi rituali koji „krivca“ tjera da se osjeća krivim. Na primjer, sudionici ponižavajuće "Parade privilegija" moraju napraviti jedan korak naprijed za svaku privilegiju koju uživaju. Pa tako prave jedan korak za bijelu kožu, korak za muški spol, korak za heteroseksualnost, itd. I jedan korak unatrag za svaku privilegija koja im je uskraćena.

Zatim se od sudionika traži da „razmisle“ o onome što su ih gore navedene akcije naučile. Ova praksa javnog samoprokazivanja sada je dio „treninga“ mnogih sveučilišta.

Ovdje se malo odmorite, inače će šok biti prejak. Naime, na tisuće puta na ploči neki trebaju ispisati "Ne bih trebao lagati ... oprostite. Ja sam privilegirana svinja bijelog cisgendera i sramim se toga"?

Zar je to moguće? Jeste, još kako, a kratki video "Moderno obrazovanje", kojeg je  Neel Kolhatkar objavio kao „crni humor“ 2015. godine, pogledajte ga, svidjet će vam se, danas je stvarnost.

„Pa što želite, oni tamo imaju tu... toleranciju. Ovdje ljude muče“, reći će neki ruski ili kineski liberal.

„A, ne. Tvoje ideje su zastarjele, dragi prijatelju. Tolerancija je jučer, zlatna prošlost“,  odgovorit će vam Edward Skidelsky.

U posljednje vrijeme klasični liberalni koncept tolerancije neprimjetno se transformirao u potpuno drugačiji koncept - koncept "prihvaćanja" ili „afirmacije“. Ako nam klasična tolerancija propisuje da branimo pravo na postojanje čak i onih ideja koje nam se čine pogrešnima, "prihvaćanje" od nas zahtijeva neosuđujuće, nepromišljeno prihvaćanje čitavog spektra različitih životnih pozicija i identiteta. S gledišta ideologije "prihvaćanja", samo tolerancija više nije dovoljna.

„Kako, "nedovoljna"?!“, ogorčit će se ruski ili kineski, ili, pak, turski ili neki drugi liberal zemalja „autokratskih režima“.

„Evo, postoji netko tko se razlikuje od mene. Ja sam „straight“, a on homoseksualac. Ja sam muškarac, a on je …. nešto od tih rodova. Ja sam bijelac, a on je, recimo, Indijac. Pa, neka živi s Bogom, sve dok me on ne dira, a ja neću njega. Što nije u redu ?!“, reći će klasični liberal.

Da, ali to nije dovoljno. Štoviše, sada je to lođe i zlo. Kao što je jednom primijetio britanski filozof Bernard Williams, nešto nije u redu s heteroseksualnim parom koji je 'tolerantan' prema svojim homoseksualnim susjedima. Morate ih voljeti, ne tolerirati. Sve i odmah!

„Kako? Pa, je li nužno baš voljeti?!“, užasnuto će reći naš arhaični liberal.

„Da, mora se. Neutralnost se doživljava kao pokušaj skrivanja nečijeg istinskog ružnog lica. Šutnja je izdaja. Ako niste dio rješenja, dio ste problema“, odgovor je novih „liberala“. Ili da ih nazovemo pravim imenom – fašistima i zagovornicima apsolutnog i neupitnog jednoumlja.

- Ali ...

- Nema "ali". "Oni koji ne priznaju ideologiju "prihvaćanja" ne smiju se tolerirati. Ovo novo načelo poziva na netrpeljivost prema svima koji ne pokazuju potpunu i bezuvjetnu odanost novoj ideologiji.

Ali profesorovi su zaključci prilično jednoznačni  i zastrašujući: „U zapadnoj Europi, iako u marginalnom obliku, totalitarizam je nastavio postojati i nakon rata. Širenje totalitarizma u širem smislu te riječi danas je, po mom mišljenju, glavni razlog za zabrinutost. Jer ljudi, naviknuti na totalitarni način razmišljanja i totalitarni diskurs, teško da će moći pružiti stvarni otpor uspostavljanju totalitarnog državnog režima u svojoj zemlji.“

I, konačno, posljednji čavao u lijesu slobode nije apstraktna opasnost, već neposredna politička perspektiva: „Pitanje je samo hoće li bilo koji od modernih totalitarnih pokreta moći dobiti dovoljnu potporu za izgradnju totalitarnog režima u punom smislu i s punopravnom prisilom državnog i represivnog aparata?".

Ali politički i u perspektivi to je praktički riješena stvar.

Samo ocijenite ovu činjenicu: „Profesionalnom borcu protiv "totalitarizma" u Rusiji odjednom se vratio vid, poludio je i shvatio da je zlo dolazilo od tamo odakle ga nije očekivao.  Čudovište nije rođeno tamo gdje su svi mislili. I to nije imaginarno čudovište, kao Nessy iz Loch Nessa, već ono najklasičnije, sa zatvorima, inkvizicijom, denuncijacijama i terorom. Dobrodošlo kući, u civiliziranu Europu.“

I posljednja stvar, ona kako su ruski liberali požurili opovrgnuti pogrešene Britance: „U Rusiji nema i ne može biti zapadnih "ekscesa" u borbi protiv nejednakosti, što brine Skidelskog, čak i ako priznamo da je ta zabrinutost opravdana u zapadnom kontekstu. Jednostavno zato što ne postoji sustavna i institucionalna borba protiv nejednakosti.“

Zamislite, „nema ekscesa, jer, nažalost, i ne postoji borba protiv nejednakosti".

Tko bi rekao da će 2021. godine u Rusiji ozbiljno htjeti citirati Medvedeva i njegovu banalnu izjavu "Sloboda je bolja od neslobode". Naravno da je bolja. Ali oni koji donose ovu neslobodu trebali bi biti prozvani poimence. I onda mogu biti netolerantni na njihov način. Ponižavajućim samokažnjavajući, inkvizicijski i totalitarni. To je EU u kojoj živimo. Barem mi u Hrvatskoj i Sloveniji. A vi koji još niste dio ovog totalitarnog režima, koji „stvara novog čovjeka“, Übermenscha, za kojeg sam „negdje“ čuo, na u predavanjima povijesti XX stoljeća, razmislite dobro treba li vam sve ovo.