Rusija i Kina blokirali sankcije protiv Mijanmara: „Pričekajmo da vidimo je li to baš puč“

 Već nekoliko dana se govori kako je vojska u Mijanmaru izvršila puč, vojni  udar kojim je svrgnula s vlasti pobjedničku stranku državne savjetnice Aung San Suu Kyi, koja ne može vršiti funkcije jer ima i britansko državljanstvo, te predsjednika Win Myinta. Čak i predstavnica Ujedinjenih naroda za Mijanmar, Christine Schraner Burgener, tvrdi kako je stranka gospođe Suu Kyi, Nacionalna liga za demokraciju (NLD), izborila je veliku pobjedu od preko 82% na izborima i da hitno treba vratiti demokraciju u zemlji.

Na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a, koji je održan u noći s utorka na srijedu po srednjoeuropskom vremenu, Rusija i Kina su blokirali rezoluciju osude vojske Mijanmara i tako blokirali međunarodne sankcije.

Međutim, iako se nasilno preuzimanje vlasti od strane vojske zove „puč“, u Mijanmaru to nije bio slučaj. Nakon što je vojska prema ustavnim ovlastima preuzela vlast, Joe Biden se uznemirio i zaprijetio sankcijama. Pozvao je međunarodnu zajednicu da čvrsto odgovori i zaprijetio južnoazijskoj zemlji sankcijama, izvijestio je Frankfurter Allgemeine. Unatoč činjenici da mnogi američki političari i neki predstavnici UN-a inzistiraju na poduzimanju kaznenih mjera, stručnjaci strahuju da bi se mogle pokazati kontraproduktivnima, dodatno pogoršati sukob i "gurnuti vojsku u zagrljaj Kine". Ali Kina je „samo“ ključni ekonomski partner Mijanmara, dok je vojska vezana za Moskvu. No o tome ću nešto kasnije.

„Sankcije mogu biti kontraproduktivne i gurnuti vojsku u zagrljaj Kine, usporiti povratak izbjeglica Rohingya iz Bangladeša, pogoršati sukobe s etničkim pobunjenicima i otežati borbu protiv siromaštva“, piše Michael Vatikiotis na svojoj stranici na Twitteru.

Tehnički gledano, u jednoj od ključnih zemalja jugoistočne Azije, Mijanmaru, dogodio se državni udar. Predsjednika Win Myinta i ministra vanjskih poslova zemlje privela je vojska, a sva je vlast prešla u ruke generala Min Aung Hlinga, koji simpatizira Moskvu. Zašto je mijanmarska vojska svrgnula legitimne vođe zemlje, što je njeno ustavno pravo, to se prešućuje.

U ponedjeljak ujutro, predsjednik Win Mynt i čelnica vladajuće Nacionalne lige za demokraciju (NLD) stranke, Aung San Suu Kyi, dobitnica Nobelove nagrade za mir, zatočeni su od strane vojske. Vlast u zemlji  prešla je  u ruke vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Min Aung Hlinga, a u zemlji je proglašeno izvanredno stanje. Vladajuća stranka u Mijanmaru je objavila da je u zemlji proveden puč.

Je li vojska postupila po ustavu zemlje?

Katalizator nezadovoljstva vojske bili su parlamentarni izbori održani 8. studenoga 2020., gdje je stranka NLD osvojila 83% mjesta u Nacionalnoj skupštini.

Vojska, koja podržava Sindikalnu stranku solidarnosti i razvoja, bila je izuzetno nezadovoljna ovim rezultatom. Počeli su tražiti krivotvorenja i vojno-obavještajne službe, što je bilo očekivano, pronašli su ih i pripremili oko 20 izvještaja u kojima su opisani slučajevi uključivanja birača na popise na nekoliko biračkih mjesta odjednom, registracije maloljetnih birača ili birača bez ikakvih identifikacijskih isprava. U praksi, na spisku su bila obična imena ljudi koji ne postoje i kojima se ne može ući u trag.

Dobro, ali 82% je mongo, pa zar su se mogli falsificirati izbori, jer smo u Bjelorusiji rekli da to nije moguće. Može se ukrasti par postotaka, do 10% najviše, ali to opet ne mijenja ništa. Ni kod Lukašenka, ni za NLD u Mijanmaru.

No, vojska je u izvješćima navela da je takvih prekršaja bilo kod 8,6 milijuna glasova. Naravno, Zapad ta izvješća ne želi ni vidjeti. Istina je već objavljena i nema potrebe tražiti drugu.

Ako uzmemo u obzir činjenicu da u Mijanmaru živi više od 53 milijuna ljudi, a među njima ima oko 30 milijuna birača, 8,6 milijuna su značajna brojka.

Prijenos vlasti u ruke vojske je posljedica sastanka Vijeća za nacionalnu obranu i sigurnost, ustavnog tijela zemlje koje je iznad predsjednika i ostalih državnih tijela.

Na sastanku je vojska donijela odluku da preuzme vlast u svoje ruke kako bi na kraju održala nove izbore pod svojom kontrolom. Budući da im takvo pravo daje ustav zemlje, s formalne točke gledišta to nije bio državni udar, već prijenos vlasti na temelju odluke ovlaštenog tijela.

Što se tiče Min Aung Hlinga (64), general je do posljednjeg je trenutka, u skladu s ustavom zemlje, kontrolirao gotovo sve strukture moći Mijanmara, uključujući Ministarstvo obrane, Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo granica. Sada su se njegove ovlasti proširile za  najmanje godinu dana, dok se u zemlji ne održe novi parlamentarni izbori.

Vojska je saveznik Rusije

General Min Aung Hling pobornik je bliskih odnosa s Moskvom, posebno u pogledu vojno-tehničke suradnje.

Primjerice, sredinom siječnja je objavljeno da će Rusija opskrbiti Mijanmar protuzračnim raketnim i topovskim sustavima Pancir-S1, dronovima Orlan-10E i radarskim postajama. Dokument je  potpisan  u prisutnosti ruskog generala i ministra obrane Sergeja Šojgua, koji je bio u službenom posjetu Mijanmaru, te Min Aung Hlinga.

Ranije je Rusija opskrbila Mijanmar s 30 zrakoplova MiG-29, 12 školsko-borbenih zrakoplova Yak-130, šest helikoptera Mi-24 i deset Mi-35P, te protuzračnim raketnim sustavima i radarskim stanicama Pečora-2M. Također je potpisan ugovor o nabavi šest borbenih zrakoplova Su-30SME i sporazum o pojednostavljenoj proceduri za obostrani ulazak ratnih brodova u luke Rusije i Mijanmara.

„Do danas je više od šest tisuća naših vojnika steklo obrazovanje u Rusiji. Osam ih je ovdje obranilo doktorske dizertacije, a 13 je u postupku stjecanja ove znanstvene diplome. Mijanmar sudjeluje u vojnim igrama u Rusiji. Prije svega, u natjecanjima liječnika, snajperista i, naravno, u tenkovskom biatlonu. Naši tenkovi su uglavnom ruski”, primijetio je general Min Aung Hling prošlog ljeta u Moskvi.

Rusija i Mijanmar dogovorili su se da će se vojsci azijske zemlje isporučiti sustavi protuzračne obrane Pancir-S1

Naravno, ekonomski partner Mijanmara je Kina

Ipak, ključni ekonomski partner Mijanmara i dalje je Kina koja čini oko 40% bilateralne trgovine.

Za Peking je Mijanmar vrlo važno područje. Kroz teritorij ove zemlje Kina si može pružiti prijeko potreban pristup Indijskom oceanu, što će spriječiti moguću blokadu njenog tranzita kroz Malački tjesnac, jednog od najvažnijih pomorskih putova, zajedno sa Sueskim i Panamskim kanalima. Dakle, Kina tamo sebi osigurava globalnu sigurnost.

Projekt izgradnje luke s dubokim vodama u Mijanmaru i posebne ekonomske zone s njom uključen je kao prioritet kineske globalne inicijative "Jedan pojas - jedan put". Braneći svoje ekonomske interese, Kina može braniti Mjanmar pred Zapadom ulažući veto na sve pokušaje uvođenja sankcija u Vijeću sigurnosti UN-a, što se i dogodilo.

Indija, glavni „antagonist“ Kine u regiji, također ima svoje interese u Mijanmaru. Za Indiju je Mijanmar kapija prema zemljama ASEAN-a, kupine koju čine Indonezija, Malezija, Singapur, Tajland, Filipini, Bruneji, Vijetnam, Laos i Kambodža. Kako bi im pristupila, Indija planira stvoriti dva velika projekta u suradnji s Japanom.

Prvi od tih projekata je stvaranje multimodularnog gospodarskog „Koridora Kaladan“, koji bi počinjao u Kalkuti i kroz Bengalski zaljev ide do granice sa sjeveroistočnim državama Indije, koje na taj način dobivaju poticaj za razvoj.

Drugi projekt je izgradnja duge autoceste od Indije do Tajlanda, koja bi, prirodno, prolazila kroz Mijanmar. Ali do sada su svi ti projekti u zastoju, odgađani zbog unutarnjih sukoba, nerazvijenosti, nedostatka sredstava.

U tom kontekstu, položaj Sjedinjenih Država nije manje znatiželjan . Za vrijeme predsjednika Donalda Trumpa Washington se ograničio na kritiziranje  vlasti Mijanmara zbog njihovog ponašanja prema muslimanima Rohingya, imigrantima i prognanicima iz Bangladeša, koji su prisilno deportirani u Mijanmar za vrijeme britanske vladavine. Britancima je jednostavno trebala plodna zemlja Bangladeša i Rohingye su prisilo deportirali do granice s Burmom, danas Mijanmarom, i ostavili ih da se snalaze kako znaju.

I da stvar bude gora, kao „oslobodilačka vojska“ Rohingya, ARSA, djeluju selafijske skupine financirane dijelom od strane Saudijaca, a dijelom od Katara. Ti su militanti 25. kolovoza 2017. proveli koordinirane napade na najmanje dvadesetak policijskih mjesta i pokušaj napada na vojnu bazu. Ali ti su napadi provedeni s malo vatrenog i hladnim oružjem, bez ikakve šanse za uspjeh, iako se znalo da će to narušiti krhki mir između lokalnih budista i muslimana iz Bangladeša, koji ni danas nemaju državljanstvo Mijanmara, nešto kao Rusi u baltičkim državama.

Vlada je službeno ubila 77 terorista, a 12 policajaca je ubijeno na sjeveru zemlje nakon ovih napada. Nakon toga je vojska pokrenula akciju „čišćenja“ teritorija na kojem se kriju teroristi, ali su na kraju stradali civili, neki i zato što su simpatizirali selafijske militante, iako to ne opravdava represiju. Ali stvari su se tako odvijale, a ne kako tvrdi Trumpova i Bidenova uprava, koja prijeti da će ovom pitanju posvetiti ozbiljniju pozornost. No Biden će vjerojatno aktivnije pritiskati Mijanmar sa stajališta demokracije i zaštite ljudskih prava, tako da zemlja ne morati očekivati ​​ništa dobro od Sjedinjenih Država. Ali su tu zato dva jaka saveznika – Rusija i Kina, a ako bi i došlo do promjene, što je malo izvjesno, ni interesi Indije ne bi dozvolili prejak utjecaj Washingtona.

Što se tiče Rusije, trenutne faza u Mjanmaru neće imati negativnih posljedica i vojna suradnja između zemalja ostat će na visokoj razini. Međutim, ako Mijanmar padne pod zapadne sankcije, tada će i ruski biznis, kao i bilo koji drugi, dva puta razmisliti prije ulaska u ovu zemlju. Ali Iran je dokaz da se tome brzo može doskočiti i sankcije će se lako zaobići, posebno ako je suradnja od strateške važnosti za obje zemlje.

Kina, Indija, Sjedinjene Države i Rusija će sada vjerojatno čekati, pa je veto Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti u određenom smislu olakšanje za Bidena. Da su se usvojile međunarodne sankcije, nekako bi se SAD i snašle, ali u uvjetima katastrofe u zemlju, Washignton će biti oprezan s jednostranim potezima, a ako sankcija i bude, one će se uvesti generalima koje Amerika ne zanima ni kao turističko odredište.

Situaciju „čekanja“  neizravno potvrđuje suzdržana  izjava  Kremlja da Moskva "pažljivo prati i analizira informacije", ali je "prerano je za bilo kakve ocjene".

Ali za sam Mijanmar ova situacija pruža prilično povoljne uvjete za razvoj odnosa sa svim akterima odjednom. Posljednjih godina ova je zemlja vodila mirnu i neovisnu politiku, stoga ne treba očekivati ​​veće promjene u ovom smjeru.

Uz to, ljudi u Mijanmaru su izuzetno zainteresirani za diversifikaciju svojih vanjskih odnosa i da ne postanu ovisni o Kini, posebno u vojno-tehničkoj sferi. Stoga puč u Mijanmaru možda otvara i nove izglede za suradnju Moskve i Naypyidawa. Zašto ne? To Kina ionako neće sprječavati, a zemlji će jamčiti veći suverenitet.