Turska podiže ulog i u vanjsku politiku integrira „lebensraum svih Turaka“

Mnogi se pitaju kuda srlja turska politika? Od „Strateške dubine“ Ahmeta Davutoglua, akcijskog plana za širenje turskog utjecaja u svim područjima bivšeg Osmanskog carstva, koji je zamijenio politiku „nula problema sa susjedima“ vladajuće AKP stranke predsjednika Erdogana, došli smo do otvorenog ekspanzionizma koji podsjeća na nacistički „lebensraum“. Erdogan ne samo da je otjerao Davutoglua, koji je insistirao na širenju utjecaja ulaganjima i „soft power“ metodama, nego je objavio rat svim susjedima, ali ne samo.

U njegovim se snovima utjecaj Turske proteže od Tunisa i Libije do Irana, na jugu do Palestine i arapskih monarhija, a na sjeveru do Balkana, čak i Mađarske i južne Moldavije. U Središnjoj Aziji želi potvrditi svoj utjecaj u svim muslimanskim zemljama nastalim nakon raspada Sovjetskog Saveza, a podržava i financira i ujgurske separatiste i teroriste u Kini, koji to područje žele vidjeti kao neovisni Istočni Turkestan.

U stranci se riješio svih koji ne misle kao on i koji su svjesni rizika od sukoba sa silama poput Rusije i Kine, Irana i moćnih zemalja poput Kazahstana. Ali se Erdogan ne zaustavlja i spreman je poduzeti i vojne akcije u provedbi ovog suludog plana. Na karti o kojoj se nedavno raspravljalo na turskom javnom televizijskom servisu su područja koja je navela američke paraobavještajna agencija Stratfor, ali ovoj karti treba dodati i Balkan, koji ne na svim turskim kartama i vanjskopolitičkim doktrinama.

Može li se to ostvariti? Turski geostrateški položaj i nedavni ubrzani gospodarski rast daju osnove za predviđanje rastuće regionalne uloge zemlje, komentirajući demonstracijsko emitiranje turske karte proširenja turskog TV kanala, koje uključuje regije južne Rusije i sjever Kavkaz, za EADaily je izjavio voditelj odjela za povijest, pravo i humanističke znanosti Sjeverno-kavkaskog instituta s ruskog Državnog sveučilišta Farman Gulijev.

Prema njegovim riječima, ekonomska ranjivost, najviše ovisnost o vanjskim izvorima energije, mogla bi ojačati želju Turske da igra važniju, aktivniju međunarodnu ulogu, s obzirom na napore turskih vlasti da razviju odnose sa dobavljačima energije, uključujući susjede - Rusiju i Iran, te da ojačaju ulogu Turske kao tranzitne zemlje.

„U sljedećim godinama Turska će integrirati islamske i nacionalističke težnje u svoje politike“, rekao je Gulijev, što znači da se AKP približava radikalnim stavovima Stranke nacionalističkog pokreta (MHP) i „Sivim vukovima“ Devleta Bahçelija.

Ovo je vrlo opasna mješavina, jer dvije stranke uspijevaju dobiti većinu na parlamentarnim izborima, a sada je sve izvjesnije da MHP govori ono što Erdogan i AKP misle, a to znači proširiti prostor na kojem će Ankara, preko marionetskih vlada, „de facto“ vladati što je više moguće.

“U postsovjetskoj državi turski nacionalisti vide novu priliku za turske narode koje predvodi Turska. Ankara želi vladati kaspijskim bazenom i središnjom Azijom. Turske geopolitičke težnje za regionalnim utjecajem u izvjesnom su smislu relikt imperijalističkog značaja daleke prošlosti. Danas Turska tvrdi da je potencijalni lider u nedefiniranoj zajednici zemalja turskog govornog područja, te koristi svoj ekonomski i politički kapital za geopolitičku kontrolu u tim regijama”, rekao je Gulijev.

Od kraja dvadesetog stoljeća, primijetio je stručnjak, Turska pokušava postati regionalni vođa novih neovisnih država s turskim stanovništvom u postsovjetskoj državi.

“S jedne strane je bilo u interesu Zapada da oslabi Rusiju. S druge strane, Turska je izgradila vlastitu politiku koja se razlikuje od politike Zapada. Istodobno, bivši turski predsjednik Turgut Ozal čak je predvidio da će "XXI stoljeće biti stoljeće Turske s dobrim izgledima za novo povijesno jedinstvo među turskim narodima Srednje Azije i Kavkaza pod zaštitom Turske".

Sljedeći turski predsjednik Suleiman Demirel govorio je o "turskom svijetu koji se proteže od Jadrana do Kineskog zida". Postsovjetska situacija uglavnom se uklapa u okvir politike "novog osmanizma" ", rekao je Gulijev.

"Novi osmanizam", turskog imena Yeni Osmanlıcılık, predmet je opsežnih stručnih rasprava od 2008. godine.

1. svibnja 2009. Ahmet Davutoglu , glavni arhitekt nove vanjske politike Ankare, imenovan je turskim ministrom vanjskih poslova. Ubrzo su se njegovi brojni blistavi osmanski govori razbili u citate. Neki analitičari, posebno iz zemalja koje su prije bile dio Osmanskog carstva, bili su nervozni i komentirali su "osmansku prijetnju" i "buđenje krvavih tradicija".

„Novi osmanizam“ čini Tursku regionalnom velesilom, zemljopisnom i kulturnom baštinom Osmanskog i Bizantskog carstva. Općenito, cjelokupna turska politika devedesetih i ranih 2000-ih dokazuje da je Turska doista oživjela novu vanjsku politiku i geopolitičku doktrinu te koncept panturkizma i pokušava ozbiljno utjecati ne samo na Kavkaz, već i na Krim i Srednju Aziju. Turska pokušava provesti takozvani projekt Turan, potpomognut Sjedinjenim Državama, prvenstveno provedbom ideologije i prakse panturkizma ”, rekao je Gulijev.

Što se tiče Krima, Turska ima povijesnu zamjerku Rusiji i ne može se pomiriti s gubitkom Krima u XVIII stoljeću.

Zato je 16. listopada 2020. godine, u zajedničkoj izjavi nakon bilateralnog sastanka u Istanbulu, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan potvrdio svoju potporu "suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ukrajine" i pozdravio suradnju unutar Krimske platforme, kao i napore za "deokupaciju" i obnavljanje kontrole nad Donbasom od strane Kijeva.

“Turska nikada nije skrivala svoju želju za dominantnim položajem na Kavkazu. I kao što događaji pokazuju, tijekom razdoblja zaoštravanja kontradikcija između kavkaskih država tijekom sukoba u Karabahu krajem 2020. i početkom 2021., Turska ponovno pokušava ojačati svoju ulogu na Kavkazu. Nakon sukoba stvoren je rusko-turski centar za kontrolu prekida vatre. U toku je rad na koordinaciji između Rusije i Turske u interesu socijalno-ekonomskog razvoja regije. Tijekom tursko-azerbejdžanskih vježbi u Karsu od 1. do 12. veljače 2021. godine riješena su pitanja poboljšanja vještina zapovjednika i stožera Oružanih snaga Turske i Azerbejdžana u pripremi i vođenju neprijateljstava te u zapovijedanju i kontroli trupa. Sve to svjedoči o činjenici da Turska nastoji ojačati svoju poziciju u regiji”, rekao je stručnjak.

Jačanje Turske u ovoj regiji ni na koji način ne odgovara nacionalnim interesima Ruske Federacije, Rusija danas mora uzeti u obzir nove stvarnosti i provesti politiku zaštite nacionalne sigurnosti i nacionalnih interesa, zaključio je Farman Gulijev.

Ali u nas, što se događa. Turski prodor je puno jači nego na teritorij supersile kao što je Rusija, pa čak i u pogranične zemlje, gdje Moskva nije dozvolila turskim promatračima da budu dio mirovne misije u Karabahu.

Erdogan i vladina međunarodna agencija za vjersku suradnju TIKA su na Balkan donijeli selafijski islam, potpuno različit od onog hanefijskog, kojeg su Tuirci kao osvajači donijeli i prakticirali stotinama godina i koji je ostao dominantan među balkanskim muslimanima. Naravno, selafijski islam je radikalniji i hanefije su za njih gotovo „kafiri“, odnosno heretici. Što ovo znači u praksi, uz ranije razrađeni akcijski plan „Strateške dubine“, nedovoljno agresivan za Erdoganov ukus, možete vidjeti na stranici Osmansko Carstvo.

Ovog mjeseca su pripadnici turske manjine na Sandžaku održali ceremoniju u kojoj se sjećaju svoje domovine, i tu nema ničega spornog.

No, ceremonija je održana u džamiji kojoj su dali ime  „Džamija sultana El-Fatiha“, odnosno sultana Mehmeda II, zvanog El-Fatih, odnosno „Osvajač“. Velebno zdanje od 1260 kvadratnih metara, koje može primiti 1500 „klanjača“, počelo se graditi 2003., a službeno je otvorena 2015., iako je već 2008. služila u vjerske svrhe.

To što nije nazvana po nekom od uglednih sandžačkih muslimana, a sigurno ih ima napretek, treba pitati predstavnike turske manjine i samo Tursku, bez čijeg blagoslova i podrške ovoga ne bi ni bilo. Tamo se 10. veljače održao prijem za predstavnike Udruženja Turaka u Srbiji, mahom djecu koja su emotivno vezana za matičnu domovinu, te njihovim roditeljima, koji su odani politikama Recepa Tayyipa Erdogana.

Stoga najnoviji kurs Ankare, koji je ekonomska ulaganja i širenje utjecaja kroz „soft power“ nadopunio s otvorenim ekspanzionizmom, brine mnoge, ne samo u Europi, već i u muslimanskom svijetu koji ne želi biti dio ovog projekta, uglavnom među arapskim zemljama. Kako će sve ovo završiti, ostaje da se vodi, ali je više nego jasno da je Recep Tayyip Erdogan podigao ulog u igri.