Erdogan sada želi ključ Euroazije, Mackinderov „Hearthland“

Da turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ne može vladati mirno vlastitom zemljom i da se u svojoj ekspanzionističkoj agendi mora kretati u nekom smjeru potvrđuju događaji iz veljače u odnosima s Uzbekistanom. Iako je u vrijeme pokojnog vođe zemlje Islama Karimova i ruskog predsjednika Vladimira Putina turski ekspanzionizam protjeran iz većine bivših zemalja Sovjetskog Saveza, ali i same Rusije, nedavni događaju u Karabahu i fantazije na turskom javnom televizijskom servisu nagovještavaju da se Erdogan iznova probudio i sada djeluje u Središnjoj Aziji.

U XXI stoljeću, baš kao i u XIX stoljeću, o sudbini Euroazije se odlučivalo se u Središnjoj Aziji, „kolijevci tisućljetne turske nacije“ i srcu Mackinderovog „Hearthlanda“.

Međutim, u usporedbi s prošlim vremenima postoji bitna razlika. Sada više ne pratimo rusko-britansko rivalstvo, već natjecanje u kojem sudjeluje mnoštvo igrača, uključujući petromonarhije Perzijskog zaljeva, Kinu, Sjedinjene Države, Japan i Indiju. Svi ti akteri pokušavaju izgraditi male sfere utjecaja na tom području ili u odabranim područjima, svjesni koliko je važno imati glas u živom srcu Euroazije.

Među moćnicima koji sudjeluju u Velikoj igri XXI ubraja se i Turska koja, prema vlastitim težnjama panturkizma, jedne od ekspanzionističkih ideja, pokušava povećati svoj utjecaj u svakoj od država, obraćajući posebnu pozornost na Uzbekistan, stup regije i druga u pogledu geostrateške važnosti, mogućnosti i atraktivnosti, odmah poslije Kazahstana.

Za ekonomiju kobna 2020. godina završila je drastičnim padom bilateralne trgovine između Turske i Uzbekistana, koja je u odnosu na 2019. pala za 21%. Zbog pandemije, naravno. Ali to nije obeshrabrilo vlade obje nacije. Trgovina je ipak spašena iznad svih očekivanja i postoji potencijal da ova godina završi potpunim oporavkom, a onda će se zemlje posvetiti postizanju glavnih ciljeva: da tursko tržište postane treća referentna točka za Uzbekistan.

U pozadini objavljivanja podataka koji se odnose na razmjenu, dogodila su se dva vrlo važna događaja u veljači. U prvom je slučaju najavljeno da će turska tvrtka Cengiz Energy izgraditi termoelektranu snage 240 megavata u regiji Taškent. Projekt vrijedan 150 milijuna dolara pomoći će stvoriti 500 radnih mjesta i značajno ojačati agendu uzbekistanske energetske neovisnosti .

Međutim, u drugom smo slučaju svjedočili dolasku u Istanbul, zrakoplovom iz Taškenta, dvojice navodnih tamošnjih izbjeglica, ljudi bliskih Fethullahu Gülenu, Gurbuza Sevilaya i Tamera Avcija, za kojima je Turska raspisala međunarodnu potjernicu. Njihova deportacija ukazuje na izvrstan odnos dviju zemalja.

Cavusoglu u Taškentu

Potom je utjecajni čelnik turske diplomacije Mevlut Cavusoglu bio na turneji po Središnjoj Aziji i 7. ožujka je posjetio Uzbekistan. Jednom tamo, neoosmanski „crni kardinal“ prisustvovao je inauguraciji turskog generalnog konzulata u Samarkandi, kulturnoj prijestolnici Uzbekistana, te sudjelovao je na drugom sastanku „Tursko-uzbekistanske zajedničke skupine za strateško planiranje“.

Budući da u međunarodnoj politici kod ozbiljnih nacija, a Turska to jeste, bez obzira na kurs, riječi imaju posebnu težinu, treba istaknuti neke izraze koje je Cavusoglu koristio prilikom svog boravka u zemlji Tamerlana. Turski ministar vanjskih poslova, između ostalog, govorio je o "stalnom bratstvu" i podsjetio javnost da je Turska prva država koja je priznala neovisnost Uzbekistana, kao i da je tamo prva otvorila veleposlanstvo. Sve ovo govori da je cilj Turske, koja je propala u Siriji, nije ostvarila ništa više od obrane Tripolija u Libiji i nije zauzela Karabah, gdje su se na preostaloj polovici rasporedili Rusi, sada cilja na Središnju Aziju.

Na stranu verbalnu simboliku, jednako je važna odluka bila slobodno vrijeme provesti u posjeti mauzoleju posvećenom Islamu Karimovu, ocu neovisnog Uzbekistana, te muzejskoj grobnici posvećenoj Tamerlanu , utemeljitelju carstva Timurida i Adamu kojeg svojataju današnji Uzbeci.

Olgan Bekar, novi turski veleposlanik u Taškentu, komentirajući posjet Cavusoglua, izjavio je da su "odnosi dviju zemalja intenzivniji nego ikad prije". Činjenice dokazuju da je u pravu. Posljednjih godina potpisani su sporazumi o suradnji u trgovini, kulturi, turizmu i energetici, a njihov je odnos podignut na stratešku razinu. Turski investicijski projekti između 2017. i 2020. godine povećali su se dvadeset i pet puta, a za samo dvije godine, od 2018., zabilježeno je preko 750 tvrtki sa sjedištem u Taškentu, što je pravi rekord koji je turske poduzetnike pretvorio u aktivnije i apsolutno dinamičnije u odnosu na lokalne poduzetnike.

Ukratko, turska prisutnost u uzbekistanskom gospodarskom, kulturnom, infrastrukturnom i energetskom krajoliku postaje nezamjenjiva, a Taškent, kako podsjeća službeni think tank uzbekistanskog predsjedništva, na partnerstvo gleda s krajnjom naklonošću.

„Način na koji je zamišljen, smjer i, prije svega, potencijal rasta koji može pružiti srednjoazijskoj naciji, posebno je važan jer se Ankara može iskoristi kao tranzitna točka kroz koju se može ući na europsko tržište“, mišljenje je uzbekistanskih analitičara.

Ipak, treba uzeti u obzir uzbekistansku stvarnost, gdje je Islam Karimov suzbio vjerski ekstremizam, kako onaj Muslimanskog bratstva, tako i saudijskih  vehabija. Tu je i blizina Rusije, koja budno motri što se događa u susjednim muslimanskim zemljama. To ne znači da Erdogan odustaje od svojih snova i da je očito da je cilj proširiti utjecaj na  Mackinderov „Hearthland“. Ali se postavlja pitanje hoće li mu topoći za rukom ili će se morati zadovoljiti s jačanjem trgovinskih veza i porastom ulaganja u Uzbekistan?