Bijeg iz Afganistana je definitivno znak propasti "Američkog carstva"

Samo nekoliko dana nakon napada 11. rujna 2001. godine koji je uništio kule Svjetskog trgovinskog centra i usmrtio gotovo 3000 ljudi, američki predsjednik George W. Bush posjetio je Ground Zero, stojeći s spasiocima, vatrogascima i policajcima na tinjajućim ruševinama zaurlao: "Čut će nas cijeli svijet!"

Te su riječi zvučale gotovo podrugljivo u današnjoj dosadnoj tišini. Cilj tog listopada 2001. bio je jasan. Htio je svrgnuti talibanski režim koji je dao azil Bin Ladenu. Trebalo je dva tjedna na razore i okupiraju zemlju i cijelo desetljeće da Osamu pronađu kasnije u Pakistanu u prilično sumnjivoj akciji, ali držimo se službene verzije.

Logika je bila da se Amerikanci, kad se islamski fundamentalisti slome i vođa Al Qaide sakrije, vrate kući s oružjem i prtljagom. Ali s obzirom na to da geopolitika slijedi vlastitu logiku, umjesto da prestane američko vojno prisustvo u Afganistanu, ono je postajalo sve intenzivnije. Obama je na početku prvog mandata, kada je dobio Nobelovu nagradu za mir, kontingent povećao na 67 000 vojnika, ne računajući trupe Međunarodnih snaga za pomoć vazalskih nacija.

I sada se operacija „Enduring Freedom“ u konačnici pokazala kao potpuni neuspjeh. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je povlačenje dijelom i posljedica unutarnje katastrofe u Sjedinjenim Državama, zemlje razorene ekonomskom krizom, polarizacijom društva do ivice građanskog rata i pandemije koja će sigurno i 2021. ispratiti s recesijom, dok se američki geopolitički suparnici bude i vraćaju gospodarskom rastu. Kina je, na primjer, prvo kvartal ove godine zabilježila nevjerojatan rast BDP-a u odnosu na isto razdoblje prošle godine, kada još nije pala u tešku recesiju zbog koronavirusne pandemije. Ovo je u kontekstu američkog povlačenja iz Afganistana važno jer je Kina dala zeleno svijetlo u Vijeću sigurnosti za akciju, ali pod uvjetom da Amerikanci u Afganistanu svrgnu talibane i ne grade trajne vojne baze od solidnog materijala. Naravno, Bush je slagao Peking i na kineskim, ali i iranskim, pakistanskim i granicama u neposrednoj blizini Rusije su ostali godina.

Ali ova dvadesetogodišnja katastrofa je vojna i geopolitička, ali prije svega kulturna. Rat u Afganistanu je uništio osjećaj nepobjedivosti Amerike koji je eskalirao nakon 1989. Ovaj ishod je sahranio cijelu školu američkog diplomatskog i strateškog promišljanja.

Talibani, nikad stvarno poraženi, danas slave pobjedu. Ako im je ofenziva poduzeta početkom 2019. dala kontrolu nad dvije trećine zemlje, učvrstivši tako svoj vojni položaj, mirovni sporazumi potpisani s Trumpom prije godinu dana, uz Tursku koja je sve udaljenija od američke orbite, zajamčili su im politički legitimitet kojeg više nitko ne može negirati.

Islamistički studenti postali su ravnopravni diplomatski sugovornici sa Sjedinjenim Državama, a to su mjesto zaradili u krvi, što ih uvelike razlikuje od letargične i neučinkovite prozapadne vlade Kabula koja nikada zapravo nije uspjela steći povjerenje stanovništva. Nešto poput onog Erdoganovog klauna, bijednog Fayeza Al-Sarraja u Tripoliju, ali o tome drugom prilikom.

Odlazak Amerikanaca iz Afganistana je odmah stvorio atmosferu obračuna, a ne može se isključiti još jedan građanski rat poput onog koji je mudžahedine doveo na vlast '90-ih.

U svakom slučaju, Afganistan je na putu da se vrati u sigurnu bazu operacija za međunarodni terorizam. Al Qaida, premda slomljene kičme, tamo je uvijek bila prisutna, dok brinu i glasine o oživljavanju Islamske države, koji bi, protjeran iz Sirije, ovdje mogao naći ugodno utočište.

A tu je i Pakistan, čiji je sjever oduvijek bio plodno tlo za radikalni islamizam. Sada b netko rekao da se bez nazočnosti stranih trupa može očekivati ​​migracija koljača s jedne strane granice na drugu.

Ali se zaboravlja da je Afganistan, ovakav kakav je, okružen Šangajskom organizacijom za suradnju koju čine Rusije, Kina, Pakistan, Indija, također s problemom islamskih fundamentalista, te Iran koji je član grupe sa statusom stjecanja punopravnog članstva. Rusija u Afganistanu može i već djeluje preko teritorija srednjoazijskih saveznika, pa se s pravom može vjerovati da će Afganistan bez američkih i vazalskih NATO trupa biti sigurniji nego sad.

Ali ono što je važno, Amerikanci i State Department su priznali da sloboda stranca nije sloboda svih ostalih, a njeno nametanje silom,  bilo oružjem ili novcem, kontraproduktivno je, ako ne i nemoguće.

U Afganistanu je sve ostalo onako kako je bilo i zemlju ne možete preoblikovati po svojoj mjeri, niti je učiniti sličnom, a najmanje ako oni koji tamo žive to ne žele. To je lekcija s kojom su se morale nositi sve velike sile i malo ih je preživjelo. Hoće li i Afganistan biti grobnica „Američkog carstva“? To je teško reći. Ali je sigurno tamo zakopana ideja koju su Sjedinjene Države imale o sebi, a svijet o Sjedinjenim Državama.

Rat je Amerikancima stigao pred kućni prag, a polja afganistanskih makova, u prividnoj smirenosti predgrađa, uzrokuju više smrtnih slučajeva u Americi nego bombe. Sve se to odvija u klimi nadrealne nezainteresiranosti, simptoma i sinteze iskrivljene normalnosti koja je zavladala američkim kolektivnim životom, Tom e je očito došao kraj, jer „Complacency kills“, kako bi rekli s one strane Atlantika.