Mali čas vjeronauka: Papa i ekumenski patrijarh su 1965. poništili Crkveni raskol iz 1054.

Ova vrijedna informacija, posebno za regiju, jer ona u Jekaterinburgu ili Lisabonu nikome ne znači ništa, kako primjećujem, očito je nepoznata mnogima koji vode prepirke na društvenim mrežama o Rimokatoličkoj crkvi i pravoslavlju. Kad svemu tome dodamo Drugi svjetski rat i Stepinca, aktualnu komisiju oko njegove kanonizacije, iskrivljeno tumačenje „svetosavlja“ i uloge Srpske pravoslavne crkve, kao i one katoličke u Hrvata, koje su sačuvane nacionalni identitet dva naroda, čak i uz sve loše što je kler te dvije denominacije učinio, vijest da Crkveni raskol više nije važeći i da su od dvije zavađene crkve 1965. katolička i pravoslavne crkve postale sestrinske je od presudne važnosti za one koji nisu špiljski nacionalisti, kako ih zove Vladimir Putin. Ovima potonjima ništa neće biti važno, pa ni povijesna činjenica da su katolici i pravoslavci vjernici crvi sestara, a ne crkvi u ratu zbog nečega za što mnogi i ne znaju da su se podijelile, ali one druge i dalje smatraju „hereticima“. Tako i mi imamo „naše“ tekfirije, baš kao što ih ima islamski svijet u kojem je važno mrziti i fizički uništiti heretike ili kafire, a sve ostalo je nevažno.

Poništenje raskola

Sve se dogodilo usvajanjem Zajedničke katoličko-pravoslavne deklaracije 1965., koja je došla nakon više od desetljeća dijaloga Vatikana i pravoslavnih crkvi. Dokument, s ciljem pomirenja između Rimske crkve i Pravoslavnih crkvi, koje je predstavljao Carigradski patrijarh, uz ovlaštenje svih patrijarha kanonskih autokefalnih crkvi, istodobno je pročitan 7. prosinca 1965. povodom posebne svečanosti u Carigradu i na javnom sastanku u okviru Drugog vatikanskog konncila u Rimu.

Utvrđeno je da se razmjena ekskomunikacija koja se dogodila 1054. godine između pape Lava IX i patrijarha Michelea Cerularioija, koja je dovela do  Velikog raskola, mora razumjeti ka međusobna anatema između dotičnih ljudi, a ne između Crkava i da stoga ti dokumenti nisu trebali prekinuti crkveno zajedništvo.

Naravno, ovaj veliki događaj ne završava Crkveni raskol u smislu da se crkve iznova ujedinjuju, ali zasigurno pokazuje želju za većim jedinstvom dviju najstarijih kršćanskih denominacija, koje su predstavljali papa Paolo VI i ekumenski patrijarh Atenagora.

Jeste li to znali? Jesu li vam svećenici i popovi ikada govorili o tome?  Ako nisu, trebali su, jer je upravo ova odluka tada ovlaštenog predstavnika pravoslavnog svijeta i rimskog biskupa, na primjer, dovela do sastanka pape Bergoglia i današnjeg neformalnog vođe pravoslavaca i čelnika „Trećeg Rima“, patrijarha moskovskog i sve Rusije Kirila u Havani.

Zašto u Havani? Pa zato što je Kuba vjerski katolička zemlja, ali istovremeno „ateistička“ i saveznica Rusije, pa je bila idealan „neutralni teren za takav sastanak“.

Što je uzrokovalo Veliki raskol u crkvi 1054. godine

I ovo ja važna tema, jer većina koja se dijeli na nas i njih zna samo da „mi“ slavimo Božić ovog datuma, a „oni“ onog. Uskrs također, iako se zna i „poklopiti“. Ali ako nekoga smatramo heretikom, onda bi trebali znati što on to pogrešno vjeruje. Ili barem čitati, jer je neznanje tupo kao batina i oštro poput noža, kao što reče Krleža, ako se ne varam. Pa da vidimo malo oko čega u se to svađali svećenici do raskola.

Veliki raskol 1054. godine označio je prvi veliki razdor u povijesti kršćanstva, odvojivši pravoslavnu crkvu na istoku od rimokatoličke crkve na zapadu. Do tada je čitavo kršćanstvo postojalo pod jednim tijelom, ali su se na Istoku i na Zapadu razvijale kulturne i teološke razlike. Napetosti su se postupno povećavale između dviju grana i na kraju su proključale u Velikom raskolom 1054. godine međusobnim anatemama i izopćenjem carigradskog patrijarha Michelea Cerularija i rimskog pape Lava IX.

To je uzrokovalo trajnu odvojenost između Rimokatoličke crkve i istočnih pravoslavnih, prije svega grčke i ruske pravoslavne crkve, ali i Srpske pravoslavne crkve, što je za nas posebno važno.

U središtu raskola bio je zahtjev rimskog pape na univerzalnu jurisdikciju i vlast. Pravoslavna crkva na Istoku pristala je počastiti papu, ali je vjerovala da o crkvenim stvarima treba odlučivati ​​vijeće biskupa i stoga neće dati papi nesporno vlast nad svim pitanjima.

Nakon velikog raskola 1054. godine, istočne su se crkve razvile u istočnu, grčku i rusku pravoslavnu crkvu, dok su zapadne crkve nastale kao Rimokatoličke crkva. Dvije grane ostale su prijateljske sve dok križari Četvrtog križarskog rata nisu zauzeli Carigrad 1204. i iza sebe ostavili smrt i pustoš.

Što je dovelo do velikog raskola?

U trećem stoljeću Rimsko je carstvo postajalo preveliko i teško se njime upravljalo, pa je car Dioklecijan odlučio podijeliti carstvo na dva područja: Zapadno Rimsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo, poznato i kao Romejsko ili Bizantsko Carstvo. Jedan od početnih faktora zbog kojih su se dvije domene promijenile bio je jezik. Primarni jezik na Zapadu bio je latinski, dok je na Istoku dominirao grčki. A granica između dva dijela carstva je, kao prokletstvo, „pukla“ pravo preko Balkana.

Mali raskoli

I crkve podijeljenog Carstva također su se počele razdvajati. Pet patrijarha imalo je vlast u različitim regijama. Tako su postojali patrijarsi Rima, Aleksandrije, Antiohije, Carigrada i Jeruzalema. Rimski patrijarh (papa) imao je počasnu titulu "prvi među jednakima" ili izvorno „primus inter pares“, što mu daje status Petrova nasljednika, kojeg mu u danas svi priznaju, ali nije posjedovao vlast nad ostalim patrijarsima.

Male nesuglasice, zvane "mali raskoli", dogodile su se u stoljećima koja su prethodila Velikom raskolu. Prvi mali raskol 343.-398. bio je na arijanizmu, vjerovanju koje je uskraćivalo Isusu da ima istu supstancu kao Bog ili Bogu jednaku, a samim tim ni božansku. To su vjerovanje prihvatili mnogi u Istočnoj Crkvi, ali ga je Zapadna Crkva odbacila.

Još jedan mali raskol, jednako nerazuman vjernicima, Acaceous Schism (482.-519.), imao je veze s raspravom o prirodi utjelovljenog Krista, posebno o tome je li Isus Krist imao božansko-ljudsku narav ili dvije različite naravi, božansku i ljudsku. Još jedan mali raskol, poznat kao „Fotijski raskol“, dogodio se u IX stoljeću, a ticao se pitanja podjele oko klerikalnog celibata, posta, pomazanja uljem i procesije Duha Svetoga. Iskreno, ovo su teološke razlike o kojima obični vjernici pojma nemaju, ali eto, to su „hereze naših tekfirija“.

Iako privremene, ove podjele između Istoka i Zapada dovele su do ogorčenih odnosa jer su dvije grane kršćanstva sve više jačale. Teološki su Istok i Zapad pošli svojim putem. Latinski pristup općenito se temeljio na praktičnom, dok je grčki mentalitet bio više mističan. Na latinsku misao snažno je utjecao rimski zakon i skolastička teologija, dok su Grci teologiju razumjeli kroz filozofiju i kontekst bogoslužja.

Između dviju grana postojale su praktične i duhovne razlike. Na primjer, crkve se nisu slagale da je prihvatljivo koristiti beskvasni kruh za svečane pričesti. Zapadne crkve podržavale su tu praksu, dok su Grci u Euharistiji koristili dizani kruh. Nama se ovo čini besmisleno, ali u Srednjem vijeku su za ove stvari letjele glave.

Istočne crkve dopuštale su da se njihovi svećenici vjenčaju, dok su Latini inzistirali na celibatu.

Na kraju je utjecaj antiohijskih, jeruzalemskih i aleksandrijskih patrijarha počeo slabiti, dovodeći u prvi plan Rim i Carigrad kao dva središta crkvene moći.

Jezične razlike

Budući da je glavni jezik ljudi u Istočnom Carstvu bio grčki, istočne crkve razvijale su grčke obrede, koristeći grčki jezik u svojim vjerskim obredima i grčki prijevod Septuaginte Starog zavjeta. Rimske crkve obavljale su službe na latinskom, a njihove Biblije napisane su u latinskoj Vulgati. To je vidi u Evanđelju po Ivanu, ili Jovanu, koje kaže kako „u početku bijaše riječ“, jer u grčkoj verziji stoji „logos“, što je termin i za „smisao“, ali i za riječ, što je prevedeno kao „verbum“. Da bilo koga pitate da vam pojasni što je ta „riječ“, vjerojatno pojma nema. A da umjesto toga staviti nadljudski, sveopći smisao, odnosno „logos“, možda bi mu bilo jasnije. I tako, vjerojatno izgubljena u prijevodu, i Vulgata i grčka verzija Svetog pisma su bili izvor svađe.

Ikonoklastička kontroverza

Tijekom osmog i devetog stoljeća pojavila se kontroverza i oko upotrebe ikona u bogoslužju. Bizantski car Lav III izjavio je da je kult religioznih slika heretički i idolopoklonički. Mnogi istočni biskupi surađivali su s vladavinom svog cara, ali Zapadna crkva čvrsto se zalagala za upotrebu vjerskih slika. No kasnije je i Bizant prihvatio ikone i one su neodvojiv dio kulturne baštine svih pravoslavnih crkvi.

Polemika oko Filioque klauzule pokrenula je jedan od najkritičnijih argumenata raskola Istok-Zapad. Ovaj se spor usredotočio na nauk o Trojstvu i na to potiče li Duh Sveti od Boga Oca samog ili od Oca i Sina. Filioque je latinski izraz koji znači "i sin". Izvorno je Nicejsko vjerovanje jednostavno reklo da Duh Sveti "potječe od Oca", fraza namijenjena obrani božanstva Duha Svetoga. Zapadnjačka je crkva klauzulu filioque dodala vjeroispovijesti da sugerira da Duh Sveti potječe i od Oca i od Sina.

Istočna crkva inzistirala je na zadržavanju izvorne formulacije Nicejskog vjerovanja, izostavljajući klauzulu filioquea. Vođe na Istoku su tvrdile da Zapad nema pravo mijenjati temeljno vjerovanje kršćanstva bez savjetovanja s Istočnom crkvom. Nadalje, smatrali su da dodatak otkriva temeljne teološke razlike između dviju grana i njihovo razumijevanje Trojstva. Istočna crkva je upozoravala da se zapadna teologija pogrešno temelji na augustinskoj misli, koju su smatrali heterodoksom, što znači neortodoksnom i sklonom heretiku. I tu su se istočni biskupi i ​​papa i biskupi na zapadu pčeli međusobno optuživati za herezu. Na kraju su dvije crkve zabranile upotrebu obreda druge crkve i međusobno se ekskomunicirale kao kršćanske crkve.

Najspornije od svega, što je i dovelo do Velikog raskola bilo je pitanje crkvene vlasti, posebno je li papa u Rimu imao vlast nad patrijarsima na Istoku. Rimska crkva tvrdila je primat rimskog pape još od četvrtog stoljeća i tvrdila je da ima univerzalnu vlast nad cijelom crkvom. Istočne vođe počastile su papu titulom „prvog među jednakima“, kao Petrovog nasljednika, ali su mu odbili dati moć određivanja politike za druge jurisdikcije ili promjene odluka ekumenskih vijeća.

S obzirom na dogmu o „nepogrešivosti pape“, to je bilo logično, a slično su kroz povijest učinili i neki katolički biskupi, kao i nama posebno poznat biskup Strossmayer.

U godinama koje su prethodile Velikom raskolu, crkvu na Istoku vodio je carigradski patrijarh Michele Cerularius (oko 1000.-1058.), dok je rimsku crkvu vodio papa Lav IX. (1002.-1054.).

U to su se vrijeme pojavili problemi u južnoj Italiji, koja je bila dio Bizantskog carstva. Normanski ratnici napali su, osvojivši regiju i zamijenivši grčke biskupe latinskim. Kad je Cerularius saznao da su Normani zabranili grčke obrede u crkvama južne Italije, uzvratio je zatvaranjem crkava latinskog obreda u Carigradu.

Njihove dugogodišnje kontroverze eskalirale su kada je papa Lav poslao svog glavnog savjetnika kardinala Humberta u Carigrad s uputama za rješavanje problema. Humbert je agresivno kritizirao i osuđivao Cerularijev postupak. Kad je Cerularius je ignorirao papine zahtjeve, formalno je izopćen kao carigradski patrijarh 16. srpnja 1054., a kao odgovor Cerularius je spalio papinu bulu izopćenja i proglasio rimskog biskupa heretikom. Veliki raskol se tako dogodio i nakon više od desetljeća pregovora, koji su počeli pod papom Givannijem XXIII, papa Paolo VI i carigradski patrijarh Atenagora ova izopćenja proglašavaju činom između dvije osobe, a ne među crkvama.

Pokušaji pomirenja

Zanimljivo je da su, unatoč velikom raskolu 1054. godine, dvije grane i dalje su međusobno komunicirale u prijateljskim odnosima, sve do vremena Četvrtog križarskog rata i 1204. godine kada su zapadni križari surovo opljačkali Carigrad i oskrnavili veliku bizantsku crkvu Aja Sofija.

Tek tada je raskol bio zapečaćen, a dvije grane kršćanstva postajale su sve podijeljenije - doktrinarno, politički i o liturgijskim pitanjima. Pokušaj pomirenja dogodio se na Drugom saboru u Lyonu 1274. godine, ali on nije uspio.

Tek XX stoljeće, i to s papom koji je uslijedio nakon Pija XII, poznatog po svojoj „šutnji“ za vrijeme nacifašizma, dijalog između vođa pod papom Giovannijem XXIII i Paolom VI doveo je do usvajanja Zajedničke katoličko-pravoslavne deklaracije iz 1965. godine kako od strane Drugog vatikanskog sabora u Rimu, tako i do posebne ceremonije u Carigradu.

Deklaracijom je priznata valjanost sakramenata u crkvama, odnosno da jedni priznaju sakramente drugih, uklonjena je međusobna ekskomunikacija i izražena želja za daljnjim pomirenjem dviju crkava.

Daljnji napori za pomirenje uključuju:

1979. osnovano je Zajedničko međunarodno povjerenstvo za teološki dijalog između Katoličke crkve i Pravoslavne crkve.

1995. godine carigradski patrijarh Bartolomej I prvi je put posjetio Vatikan kako bi se pridružio međureligijskom danu molitve za mir.

1999. papa Karol Woytila posjetio je Rumunjsku na poziv patrijarha Rumunjske pravoslavne crkve, što je bio prvi posjet pape istočno-pravoslavnoj zemlji od Velikog raskola 1054.

2004. Papa je iz Vatikana vratio relikvije na istok. Ova je gesta bila značajna jer se vjerovalo da su relikvije ukradene iz Konstantinopola tijekom Četvrtog križarskog rata 1204. godine.

2005. godine patrijarh Bartolomej I, zajedno s ostalim čelnicima Istočne pravoslavne crkve, prisustvovao je sprovodu pape Ivana Pavla II.

2005. papa Benedikt XVI. Potvrdio je svoju predanost radu na pomirenju.

2006. godine papa Benedikt XVI. Posjetio je Istanbul na poziv ekumenskog patrijarha Bartolomeja I.

2006. godine, nadbiskup Grčke pravoslavne crkve Christodoulos posjetio je papu Benedikta XVI. U Vatikanu u prvom službenom posjetu vođe grčke crkve Vatikanu.

2014. papa Bergogglio i patrijarh Bartolomej potpisali su zajedničku deklaraciju kojom potvrđuju svoju predanost traženju jedinstva među svojim crkvama.

Od tada su se odnosi nastavili poboljšavati, ali glavni problemi ostaju neriješeni. Istok i Zapad nikada se ne mogu u potpunosti ujediniti na svim teološkim, političkim i liturgijskim frontama, ali najvažniji posjet ne samo u teološkom, već i u geopolitičkom smislu, bio je onaj između Bergoglija i patrijarha moskovskog i sve Rusije Kirila u Havani, kada su potpisali zajedničku deklaraciju od 30 točaka u kojima se govori o ratnim žarištima, zajedničkim djelovanjem za mir u svijetu, zaštitu ljudskog života, brigu o obitelji i sve sfere života koje su pod udarom zapadnih liberala.

I dok se u nas još vode rovovske bitke između „onih drugih“ i „heretika“, zaboravlja se da je u pravnom i kanonskom smislu Veliki raskol 56 godina akt izopćenja između dva vjerska poglavara, a ne dvije sestrinske crkve.

Zajednička deklaracija iz 1965: Atto Solenne -Paolo VI Atenagora