Ova vrijedna informacija, posebno za regiju, jer ona u Jekaterinburgu
ili Lisabonu nikome ne znači ništa, kako primjećujem, očito je nepoznata
mnogima koji vode prepirke na društvenim mrežama o Rimokatoličkoj crkvi i pravoslavlju.
Kad svemu tome dodamo Drugi svjetski rat i Stepinca, aktualnu komisiju oko
njegove kanonizacije, iskrivljeno tumačenje „svetosavlja“ i uloge Srpske
pravoslavne crkve, kao i one katoličke u Hrvata, koje su sačuvane nacionalni
identitet dva naroda, čak i uz sve loše što je kler te dvije denominacije
učinio, vijest da Crkveni raskol više nije važeći i da su od dvije zavađene
crkve 1965. katolička i pravoslavne crkve postale sestrinske je od presudne
važnosti za one koji nisu špiljski nacionalisti, kako ih zove Vladimir Putin.
Ovima potonjima ništa neće biti važno, pa ni povijesna činjenica da su katolici
i pravoslavci vjernici crvi sestara, a ne crkvi u ratu zbog nečega za što mnogi
i ne znaju da su se podijelile, ali one druge i dalje smatraju „hereticima“.
Tako i mi imamo „naše“ tekfirije, baš kao što ih ima islamski svijet u kojem je
važno mrziti i fizički uništiti heretike ili kafire, a sve ostalo je nevažno.
Poništenje raskola
Sve se dogodilo usvajanjem Zajedničke katoličko-pravoslavne deklaracije
1965., koja je došla nakon više od desetljeća dijaloga Vatikana i pravoslavnih crkvi.
Dokument, s ciljem pomirenja između Rimske crkve i Pravoslavnih crkvi, koje je
predstavljao Carigradski patrijarh, uz ovlaštenje svih patrijarha kanonskih
autokefalnih crkvi, istodobno je pročitan 7. prosinca 1965. povodom posebne
svečanosti u Carigradu i na javnom sastanku u okviru Drugog vatikanskog konncila
u Rimu.
Utvrđeno je da se razmjena ekskomunikacija koja se dogodila
1054. godine između pape Lava IX i patrijarha Michelea Cerularioija, koja je
dovela do Velikog raskola, mora razumjeti
ka međusobna anatema između dotičnih ljudi, a ne između Crkava i da stoga ti
dokumenti nisu trebali prekinuti crkveno zajedništvo.
Naravno, ovaj veliki događaj ne završava Crkveni raskol u
smislu da se crkve iznova ujedinjuju, ali zasigurno pokazuje želju za većim
jedinstvom dviju najstarijih kršćanskih denominacija, koje su predstavljali
papa Paolo VI i ekumenski patrijarh Atenagora.
Jeste li to znali? Jesu li vam svećenici i popovi ikada
govorili o tome? Ako nisu, trebali su,
jer je upravo ova odluka tada ovlaštenog predstavnika pravoslavnog svijeta i rimskog
biskupa, na primjer, dovela do sastanka pape Bergoglia i današnjeg neformalnog
vođe pravoslavaca i čelnika „Trećeg Rima“, patrijarha moskovskog i sve Rusije
Kirila u Havani.
Zašto u Havani? Pa zato što je Kuba vjerski katolička zemlja,
ali istovremeno „ateistička“ i saveznica Rusije, pa je bila idealan „neutralni
teren za takav sastanak“.
Što je uzrokovalo Veliki raskol u crkvi 1054. godine
I ovo ja važna tema, jer većina koja se dijeli na nas i njih
zna samo da „mi“ slavimo Božić ovog datuma, a „oni“ onog. Uskrs također, iako se
zna i „poklopiti“. Ali ako nekoga smatramo heretikom, onda bi trebali znati što
on to pogrešno vjeruje. Ili barem čitati, jer je neznanje tupo kao batina i oštro
poput noža, kao što reče Krleža, ako se ne varam. Pa da vidimo malo oko čega u
se to svađali svećenici do raskola.
Veliki raskol 1054. godine označio je prvi veliki razdor u
povijesti kršćanstva, odvojivši pravoslavnu crkvu na istoku od rimokatoličke
crkve na zapadu. Do tada je čitavo kršćanstvo postojalo pod jednim tijelom, ali
su se na Istoku i na Zapadu razvijale kulturne i teološke razlike. Napetosti su
se postupno povećavale između dviju grana i na kraju su proključale u Velikom
raskolom 1054. godine međusobnim anatemama i izopćenjem carigradskog patrijarha
Michelea Cerularija i rimskog pape Lava IX.
To je uzrokovalo trajnu odvojenost između Rimokatoličke
crkve i istočnih pravoslavnih, prije svega grčke i ruske pravoslavne crkve, ali
i Srpske pravoslavne crkve, što je za nas posebno važno.
U središtu raskola bio je zahtjev rimskog pape na
univerzalnu jurisdikciju i vlast. Pravoslavna crkva na Istoku pristala je počastiti
papu, ali je vjerovala da o crkvenim stvarima treba odlučivati vijeće biskupa i stoga neće dati papi nesporno vlast nad svim pitanjima.
Nakon velikog raskola 1054. godine, istočne su se crkve
razvile u istočnu, grčku i rusku pravoslavnu crkvu, dok su zapadne crkve
nastale kao Rimokatoličke crkva. Dvije grane ostale su prijateljske sve dok
križari Četvrtog križarskog rata nisu zauzeli Carigrad 1204. i iza sebe
ostavili smrt i pustoš.
Što je dovelo do
velikog raskola?
U trećem stoljeću Rimsko je carstvo postajalo preveliko i
teško se njime upravljalo, pa je car Dioklecijan odlučio podijeliti carstvo na
dva područja: Zapadno Rimsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo, poznato i kao Romejsko
ili Bizantsko Carstvo. Jedan od početnih faktora zbog kojih su se dvije domene
promijenile bio je jezik. Primarni jezik na Zapadu bio je latinski, dok je na
Istoku dominirao grčki. A granica između dva dijela carstva je, kao prokletstvo,
„pukla“ pravo preko Balkana.
Mali raskoli
I crkve podijeljenog
Carstva također su se počele razdvajati. Pet patrijarha imalo je vlast u
različitim regijama. Tako su postojali patrijarsi Rima, Aleksandrije,
Antiohije, Carigrada i Jeruzalema. Rimski patrijarh (papa) imao je počasnu
titulu "prvi među jednakima" ili izvorno „primus inter pares“, što mu
daje status Petrova nasljednika, kojeg mu u danas svi priznaju, ali nije
posjedovao vlast nad ostalim patrijarsima.
Male nesuglasice,
zvane "mali raskoli", dogodile su se u stoljećima koja su prethodila Velikom
raskolu. Prvi mali raskol 343.-398. bio je na arijanizmu, vjerovanju koje je
uskraćivalo Isusu da ima istu supstancu kao Bog ili Bogu jednaku, a samim tim
ni božansku. To su vjerovanje prihvatili mnogi u Istočnoj Crkvi, ali ga je Zapadna
Crkva odbacila.
Još jedan mali
raskol, jednako nerazuman vjernicima, Acaceous Schism (482.-519.), imao je veze
s raspravom o prirodi utjelovljenog Krista, posebno o tome je li Isus Krist
imao božansko-ljudsku narav ili dvije različite naravi, božansku i ljudsku. Još
jedan mali raskol, poznat kao „Fotijski raskol“, dogodio se u IX stoljeću, a
ticao se pitanja podjele oko klerikalnog celibata, posta, pomazanja uljem i
procesije Duha Svetoga. Iskreno, ovo
su teološke razlike o kojima obični vjernici pojma nemaju, ali eto, to su „hereze
naših tekfirija“.
Iako privremene, ove
podjele između Istoka i Zapada dovele su do ogorčenih odnosa jer su dvije grane
kršćanstva sve više jačale. Teološki su Istok i Zapad pošli svojim putem.
Latinski pristup općenito se temeljio na praktičnom, dok je grčki mentalitet
bio više mističan. Na latinsku misao snažno je utjecao rimski zakon i
skolastička teologija, dok su Grci teologiju razumjeli kroz filozofiju i
kontekst bogoslužja.
Između dviju grana
postojale su praktične i duhovne razlike. Na primjer, crkve se nisu slagale da
je prihvatljivo koristiti beskvasni kruh za svečane pričesti. Zapadne crkve
podržavale su tu praksu, dok su Grci u Euharistiji koristili dizani kruh. Nama
se ovo čini besmisleno, ali u Srednjem vijeku su za ove stvari letjele glave.
Istočne crkve
dopuštale su da se njihovi svećenici vjenčaju, dok su Latini inzistirali na
celibatu.
Na kraju je utjecaj
antiohijskih, jeruzalemskih i aleksandrijskih patrijarha počeo slabiti,
dovodeći u prvi plan Rim i Carigrad kao dva središta crkvene moći.
Jezične razlike
Budući da je glavni jezik ljudi u Istočnom Carstvu bio
grčki, istočne crkve razvijale su grčke obrede, koristeći grčki jezik u svojim
vjerskim obredima i grčki prijevod Septuaginte Starog zavjeta. Rimske crkve
obavljale su službe na latinskom, a njihove Biblije napisane su u latinskoj
Vulgati. To je vidi u Evanđelju po Ivanu, ili Jovanu, koje kaže kako „u početku
bijaše riječ“, jer u grčkoj verziji stoji „logos“, što je termin i za „smisao“,
ali i za riječ, što je prevedeno kao „verbum“. Da bilo koga pitate da vam pojasni
što je ta „riječ“, vjerojatno pojma nema. A da umjesto toga staviti nadljudski,
sveopći smisao, odnosno „logos“, možda bi mu bilo jasnije. I tako, vjerojatno
izgubljena u prijevodu, i Vulgata i grčka verzija Svetog pisma su bili izvor
svađe.
Ikonoklastička
kontroverza
Tijekom osmog i
devetog stoljeća pojavila se kontroverza i oko upotrebe ikona u bogoslužju.
Bizantski car Lav III izjavio je da je kult religioznih slika heretički i
idolopoklonički. Mnogi istočni biskupi surađivali su s vladavinom svog cara,
ali Zapadna crkva čvrsto se zalagala za upotrebu vjerskih slika. No kasnije je
i Bizant prihvatio ikone i one su neodvojiv dio kulturne baštine svih pravoslavnih
crkvi.
Polemika oko Filioque
klauzule pokrenula je jedan od najkritičnijih argumenata raskola Istok-Zapad.
Ovaj se spor usredotočio na nauk o Trojstvu i na to potiče li Duh Sveti od Boga
Oca samog ili od Oca i Sina. Filioque je latinski izraz koji znači "i
sin". Izvorno je Nicejsko vjerovanje jednostavno reklo da Duh Sveti
"potječe od Oca", fraza namijenjena obrani božanstva Duha Svetoga.
Zapadnjačka je crkva klauzulu filioque dodala vjeroispovijesti da sugerira da
Duh Sveti potječe i od Oca i od Sina.
Istočna crkva
inzistirala je na zadržavanju izvorne formulacije Nicejskog vjerovanja, izostavljajući
klauzulu filioquea. Vođe na Istoku su tvrdile da Zapad nema pravo mijenjati
temeljno vjerovanje kršćanstva bez savjetovanja s Istočnom crkvom. Nadalje,
smatrali su da dodatak otkriva temeljne teološke razlike između dviju grana i
njihovo razumijevanje Trojstva. Istočna crkva je upozoravala da se zapadna
teologija pogrešno temelji na augustinskoj misli, koju su smatrali
heterodoksom, što znači neortodoksnom i sklonom heretiku. I tu su se istočni
biskupi i papa i biskupi na zapadu pčeli međusobno
optuživati za herezu. Na kraju su dvije crkve zabranile upotrebu obreda druge
crkve i međusobno se ekskomunicirale kao kršćanske crkve.
Najspornije od svega,
što je i dovelo do Velikog raskola bilo je pitanje crkvene vlasti, posebno je
li papa u Rimu imao vlast nad patrijarsima na Istoku. Rimska crkva tvrdila je
primat rimskog pape još od četvrtog stoljeća i tvrdila je da ima univerzalnu
vlast nad cijelom crkvom. Istočne vođe počastile su papu titulom „prvog među
jednakima“, kao Petrovog nasljednika, ali su mu odbili dati moć određivanja
politike za druge jurisdikcije ili promjene odluka ekumenskih vijeća.
S obzirom na dogmu o „nepogrešivosti
pape“, to je bilo logično, a slično su kroz povijest učinili i neki katolički
biskupi, kao i nama posebno poznat biskup
Strossmayer.
U godinama koje su
prethodile Velikom raskolu, crkvu na Istoku vodio je carigradski patrijarh
Michele Cerularius (oko 1000.-1058.), dok je rimsku crkvu vodio papa Lav IX.
(1002.-1054.).
U to su se vrijeme
pojavili problemi u južnoj Italiji, koja je bila dio Bizantskog carstva.
Normanski ratnici napali su, osvojivši regiju i zamijenivši grčke biskupe
latinskim. Kad je Cerularius saznao da su Normani zabranili grčke obrede u
crkvama južne Italije, uzvratio je zatvaranjem crkava latinskog obreda u
Carigradu.
Njihove dugogodišnje
kontroverze eskalirale su kada je papa Lav poslao svog glavnog savjetnika
kardinala Humberta u Carigrad s uputama za rješavanje problema. Humbert je
agresivno kritizirao i osuđivao Cerularijev postupak. Kad je Cerularius je ignorirao
papine zahtjeve, formalno je izopćen kao carigradski patrijarh 16. srpnja 1054.,
a kao odgovor Cerularius je spalio papinu bulu izopćenja i proglasio rimskog
biskupa heretikom. Veliki raskol se tako dogodio i nakon više od desetljeća
pregovora, koji su počeli pod papom Givannijem XXIII, papa Paolo VI i
carigradski patrijarh Atenagora ova izopćenja proglašavaju činom između dvije
osobe, a ne među crkvama.
Pokušaji pomirenja
Zanimljivo je da su,
unatoč velikom raskolu 1054. godine, dvije grane i dalje su međusobno
komunicirale u prijateljskim odnosima, sve do vremena Četvrtog križarskog rata
i 1204. godine kada su zapadni križari surovo opljačkali Carigrad i oskrnavili
veliku bizantsku crkvu Aja Sofija.
Tek tada je raskol
bio zapečaćen, a dvije grane kršćanstva postajale su sve podijeljenije -
doktrinarno, politički i o liturgijskim pitanjima. Pokušaj pomirenja dogodio se
na Drugom saboru u Lyonu 1274. godine, ali on nije uspio.
Tek XX stoljeće, i to
s papom koji je uslijedio nakon Pija XII, poznatog po svojoj „šutnji“ za
vrijeme nacifašizma, dijalog između vođa pod papom Giovannijem XXIII i Paolom
VI doveo je do usvajanja Zajedničke katoličko-pravoslavne deklaracije iz 1965.
godine kako od strane Drugog vatikanskog sabora u Rimu, tako i do posebne
ceremonije u Carigradu.
Deklaracijom je
priznata valjanost sakramenata u crkvama, odnosno da jedni priznaju sakramente
drugih, uklonjena je međusobna ekskomunikacija i izražena želja za daljnjim
pomirenjem dviju crkava.
Daljnji napori za
pomirenje uključuju:
1979. osnovano je
Zajedničko međunarodno povjerenstvo za teološki dijalog između Katoličke crkve
i Pravoslavne crkve.
1995. godine
carigradski patrijarh Bartolomej I prvi je put posjetio Vatikan kako bi se
pridružio međureligijskom danu molitve za mir.
1999. papa Karol
Woytila posjetio je Rumunjsku na poziv patrijarha Rumunjske pravoslavne crkve,
što je bio prvi posjet pape istočno-pravoslavnoj zemlji od Velikog raskola
1054.
2004. Papa je iz
Vatikana vratio relikvije na istok. Ova je gesta bila značajna jer se vjerovalo
da su relikvije ukradene iz Konstantinopola tijekom Četvrtog križarskog rata
1204. godine.
2005. godine
patrijarh Bartolomej I, zajedno s ostalim čelnicima Istočne pravoslavne crkve,
prisustvovao je sprovodu pape Ivana Pavla II.
2005. papa Benedikt
XVI. Potvrdio je svoju predanost radu na pomirenju.
2006. godine papa
Benedikt XVI. Posjetio je Istanbul na poziv ekumenskog patrijarha Bartolomeja
I.
2006. godine,
nadbiskup Grčke pravoslavne crkve Christodoulos posjetio je papu Benedikta XVI.
U Vatikanu u prvom službenom posjetu vođe grčke crkve Vatikanu.
2014. papa Bergogglio
i patrijarh Bartolomej potpisali su zajedničku deklaraciju kojom potvrđuju
svoju predanost traženju jedinstva među svojim crkvama.
Od tada su se odnosi
nastavili poboljšavati, ali glavni problemi ostaju neriješeni. Istok i Zapad
nikada se ne mogu u potpunosti ujediniti na svim teološkim, političkim i
liturgijskim frontama, ali najvažniji posjet ne samo u teološkom, već i u
geopolitičkom smislu, bio je onaj između Bergoglija i patrijarha moskovskog i
sve Rusije Kirila u Havani, kada su potpisali zajedničku deklaraciju od 30
točaka u kojima se govori o ratnim žarištima, zajedničkim djelovanjem za mir u
svijetu, zaštitu ljudskog života, brigu o obitelji i sve sfere života koje su
pod udarom zapadnih liberala.
I dok se u nas još vode
rovovske bitke između „onih drugih“ i „heretika“, zaboravlja se da je u pravnom
i kanonskom smislu Veliki raskol 56 godina akt izopćenja između dva vjerska
poglavara, a ne dvije sestrinske crkve.
Zajednička deklaracija iz 1965: Atto Solenne -Paolo VI Atenagora
u momentu kad je taj Humbolt ekskomunicirao Cerularija, papa Lav IX je već dva mjeseca bio mrtav, pa je pitanje koliko je taj njegov potez bio legalan i legitiman već tada....inače je najveći pokušaj izmirenja bio na Firentinskom koncilu 1439., čak je i postignut sporazum, ali nije zaživio....
OdgovoriIzbrišiHvala za dodatak. Točno je čak i to. No eto, 1965. je datum službenog odbavivanja anatema između crkvi i ima se smatrati činom među osobama. Čudi me da to u YU nisu stavili u udžbenike, jer za nas ima posebnu važnost, ili su mislili da je religija nešto prevaziđeno, nevažno
Izbriši