Je li se Moskva stvarno odrekla ubojitog "Barguzina, koji je ne košta gotovo ništa?

U prosincu 2017. je rusko ministarstvo obrane objavilo će prestati razvijati sustav borbenog željezničkog raketnog sustava “Barguzin” iz ekonomskih razloga. 22. ožujka 2018. godine Tass je izvijestio, pozivajući se na izvor u ruskom ministarstvu obrane, da su mobilni raketni sustav RS-26 „Rubež”  i sustav „Barguzin” isključeni iz programa državnog naoružanja do 2027. godine, a umjesto njih se uključuje sustav  „Avangard“ kao važniji za obranu zemlje. Razlog za isključenje je nemogućnost istovremenog financiranja navedenih programa.

Međutim, ovaj sustav je kompatibilan s novim hipersoničnim projektilima, koji se upravo testiraju na podmornici „Belgorod“ i s aviona MiG 31 u Siriji.

2019. su ruski mediji naveli kako će se projekt raketnog vlaka “Barguzin”, koji zastrašuje SAD, odmrznuti. Trenutno, zbog njegove karakteristike da se kreće po željezničkoj mreži Ruske Federacije kao „putnički vlak“, podataka je li na tračnicama ili nije nema. Ali ovo je izuzetno vrijedan sustav, koji ne traži velika ulaganja, a novi projektili ga čine ubojitim iz bilo kojeg dijela Rusije.

No, pođimo redom. Projekt je zamrznut u vrijeme dok je između Rusije i Sjedinjenih Država na snazi bio Ugovor INF o uklanjanju nuklearnih projektila kratkog i srednjeg dometa. Kako su SAD istupile iz ugovora, a posljedično i Rusija, sada se opet otvorilo pitanje već stvorenog i funkcionalnog savršenog oružja za obranu velikog ruskog državnog teritorija.

ŠTO JE VOJNO-ŽELJEZNIČKI RAKETNI KOMPLEKS?

To su željezničke kompozicije kao prikriveni nosači interkontinentalnih balističkih projektila koji su 2016. bili spremni za testiranje, jer je Rusija s njima htjela odgovoriti na Pentagonov program „Brzog globalnog udara“

Iz ruskog vojnoj vrha su tada rekli da će utrka u naoružanju između Rusije i NATO pakta ići u svim smjerovima i konačno je dovršen projekt koji je u tadašnjoj verziji jednom željezničkom borbenom raketnom sustavu “Barguzin” omogućio da nosi šest interkontinentalnih balističkih projektila, a opremljen je da sa sobom nosi jednu kompletnu raketnu pukovniju.

“Jedna ruska obnovljena pukovnija nove generacije “Barguzin” može nositi šest interkontinentalnih balističkih raketa” „Jars” ili “Jars-M”, pisao je Tass, ne računajući na oružja koja će tek biti predstavljena u ožujku 2018.

Ukupno je trebalo biti pet kompletnih kompozicija, a novi sustav je trebao ući u službu do 2018. godine. Ranije je zapovjednik Strateških raketnih postrojbi ruske vojske, general Sergej Karakajev, izvijestio da je završen kompletan projekt borbenog željezničkog raketnog sustava “Barguzin”.

“Trenutno se ruska vojna industrija bavi dizajnom i stvaranjem složenih materijala i dijelova za testiranje”, rekao je general Sergej Karakajev.

Međutim, to je bio samo završni dio izgradnje sofisticiranog obrambenog sustava, projekt koji je bio zamrznut i reaktiviran krajem 2012. i to u sklopu dogovora s NATO paktom o nuklearnom razoružanju, što je tada tražila američka strana.

Rusko ministarstvo obrane je 20. listopada 2012. obilježilo 25. obljetnicu od kada je u Kostromi 1987. na borbenu dužnost stupio prvi raketni puk ruskog „Vojno-željezničkog raketnog kompleksa“ (БЖРК/VŽRK) pod zapovjedništvom potpukovnika V. Spiridonova.

VŽRK je osmišljen kao vlak s dvije ili tri lokomotive s posebnim izgledom, koji u stvari prevozi kontejnere s interkontinentalnim balističkim projektilima. U vagonima su, osim projektila, bili razmješteni lansirni i nadzorni centar, tehnološki i obrambeni sustavi, osoblje i sve ostalo što je potrebno za život posade na duži period.

Prilikom uzbune, VŽRK bi dobivao lokaciju i koordinate, odakle i prema kojem cilju treba ispaliti svoj ubojiti teret, a za vožnju se koristio s više od 400 000 kilometara postojeće željezničke infrastrukture na teritoriju Sovjetskog Saveza.

Struktura i visoka mobilnost VŽRK je u potpunosti zadovoljavala potrebe Crvene armije za vrijeme Hladnog rata, a od standardnih lansirnih centara se razlikovao po velikoj pokretljivosti, ali i zbog načina kako je projektiran, odnosno zbog mogućnosti korištenja konvencionalnog i nuklearnog oružja. VŽRK je ’70-ih vršio probne vožnje s projektilima RS-22, a proizvodio se u Pavlogradu u Ukrajini.

Probna lansiranja su kasnije vršena od 1985. do 1987. i u to vrijeme su postojale tri divizije, jedna u Kostromi, druga u blizini Krasnojarska i jedna u okolici Perma. One su imale 12 kompozicija s 36 projektila, od kojih svaka s deset nuklearnih bojevih glava. Nakon toga je odlučeno da se ti vlakovi uklone iz sustava oružanih snaga i 12. kolovoza 2005. posljednji vlak „Vojno-željezničkog raketnog kompleksa“ u Kostromi je povučen s borbene dužnosti. Cijeli sustav je tada poslan u bazu za pohranu u regiji Perm.

PRIVREMENI POVRATAK “VOJNO-ŽELJEZNIČKOG RAKETNOG KOMPLEKSA“ NA RUSKE PRUGE

Tijekom 2012. je zapovjednik Strateških raketnih postrojbi ruske vojske, general Sergej Karakajev, izjavio da se tada radi na mogućem osnivanju novog „Vojno-željezničkog raketnog kompleksa“, ali je dodao kako „konačna odluka još nije donesena“.

Iako je posljednja kompozicija ovih posebnih vojnih vlakova povučena još 2005. godine, kasnije se uvelike pričalo o njihovom puštanju u obrambenu ophodnju na ruskim željeznicama. RIA Novosti su krajem prosinca 2012. pisale kako ruska vojska iznova gradi balističke raketne sustave skrivene u vlakovima.

„Rusija će razviti novu verziju poznatih raketnih vlakova, koji nisu ništa drugo nego nuklearni sustavi koji se po pruzi kreću prerušeni teretne vlakove“, krajem 2012. pišu RIA Novosti.

Ruski vojni industrijski-kompleks je već tada počeo razvijati prve prototipove novih moćnih i mobilnih sustava nuklearnih projektila instaliranih na vlakove i prema tadašnjim procjenama prvi prototip novog „Vojno-željezničkog raketnog kompleksa“ je trebao biti operativan do 2020. godine. No, kao što smo rekli, projekt je suspendiran zbog prevelikih troškova i prednost se dala sustavima „Avangard“.

Ovakve baterije po procjeni vojnih analitičara imaju visoku razinu „preživljavanja“, a svoju zadaću zbog postojeće željezničke infrastrukture u Ruskoj Federaciji mogu obavljati s vrlo visokim stupnjem učinkovitosti.

„Razvoj novih sustava VŽRK je prikladan odgovor na postavljanje globalnog proturaketnog obrambenog sustava“, izjavio je tada savjetnik ruske Akademije tehničkih znanosti i veteran sovjetskih strateških snaga, Jurij Zajcev.

„Je li moguće da se danas ponovno pokrene VŽRK? Naravno da jest. Cijela njegova infrastruktura je sačuvana“, izjavio je tada Zajcev i dodao „kako novi sustav može biti opremljen projektilima „Topol-M“ ili još bolje projektilima „Jars“, dometa 12 000 kilometara, jer ovi drugi nose četiri bojeve glave“.

„Visoke nade koje su Rusi imali nakon potpisivanja programa o strateškom razoružanju Start III nisu ispunjene, a strateško partnerstvo o kojem govori američka vlada su samo prazne riječi. Sklapanje ugovora o daljnjem smanjenju strateškog oružja je malo vjerojatno, a s obzirom na to, posve je razumljivo da Rusija čini sve kako bi ojačala svoje obrambene sposobnosti“, rekao je Zajcev i prije izlaska Sjedinjenih Država iz Ugovora INF.

Godine 1993. Rusija i Sjedinjene Države potpisali sporazum o smanjenju strateškog naoružanja prema kojem se Rusija obvezala uništiti mobilne raketne sustave. Iako je 2002. Rusija odustala od sporazuma, 2005. je „Vojno-željeznički raketni kompleks“ u potpunosti povučen, a od 2006. ruske strateške snage raspolažu kopnenim mobilnim raketnim sustavom „Topol-M“.

Kada je bilo jasno da NATO neće odustati od svog “proturaketnog štita”, ponovo se aktualiziralo pitanje vraćanja „Vojno-željezničkog raketnog kompleksa“ na ruske tračnice. RIA Novosti 18. prosinca 2012. pišu kako se vlakovi, ovog puta opremljeni interkontinentalnim balističkim projektilima „Jars“, vraćaju u uporabu.

Rusija je planirala u obrambene svrhe upotrijebiti strateške rakete skrivene u vlakovima, koji će putovati diljem razgranate željezničke mreže, tada kao odgovor na Pentagonov program „Brzog globalnog udara“ (Prompt Global Strike).

„Institut za termalnu tehnologiju“ u Moskvi je dobio zadaću da preoblikuje interkontinentalne balističke projektile „Topol-M“ tako da mogu biti skriveni u „Vojno-željezničkom raketnom kompleksu“ i to već u prvoj polovici 2014., a ne do 2020. kao što se ranije planiralo“, izjavio u tada zapovjednik Strateških raketnih postrojbi, general Sergej Karakajev.

Raketni sustav na vlakovima koji je, kao što se vidi iz arhive ruskog ministarstva obrane, već je postojao u Sovjetskom Savezu, ponovno je trebao biti u službi, ali ovog puta razina tehnologije omogućava da nosi suvremene interkontinentalne balističke projektile.

Rusija je ranije poručila da je cijeli projekt iznova aktualiziran nakon objave Pentagonovog ambicioznog programa „Brzog globalnog udara“, a Dmitrij Rogozin je u prosincu 2012. upozorio NATO „da će Rusija, ako se bude osjetila ugroženom, upotrijebiti nuklearno oružje“.

“Oni mogu eksperimentirati koliko god žele, ali trebaju koristiti konvencionalne bojeve glave na strateškim nosačima projektila. Treba imati na umu da ćemo u slučaju napada na nas sigurno pribjeći korištenju nuklearnog oružja, jer moramo braniti naš teritorij i državne interese”, izjavio je tada Dmitrij Rogozin.

„Brzi globalni udar“ je Pentagonov program s usavršenim nadzvučnim projektilima kojima su navodno mete kineski protusatelitski projektili, te nuklearna postrojenja u Iranu i Sjevernoj Koreji. Kao u slučaju europskog proturaketnog štita, kojega je NATO pravdao „iranskom prijetnjom“, Pentagonov program u Rusiji vide kao prijetnju svojoj nacionalnoj sigurnosti.

Nije slučajno da je tada ruski predsjednik Vladimir Putin u maratonskoj konferenciji za novinare spominjao i postavljanje raketnih sustava Iskander, te poručio isto što je nekoliko dana ranije izjavio i Rogozin „kako Rusija smatra postavljanje američkog raketnog štita na njihovoj periferiji prijetnjom ruskom nuklearnom potencijalu i da će na ovaj ili onaj način Rusija morati reagirati“.

General Karakajev je rekao „kako je prijedlog proturaketnog sustava koji je skriven u vlakovima već je poslan vrhovnom zapovjedniku” i da se, nakon njegovog odobrenja, nuklearni sustavi u punoj tajnosti moći kretati od zapadnih granica u blizini Europske unije, pa sve do Dalekog istoka.

Prvi kompleks je mogao krenuti s testiranjem 2018. godine, a projektna dokumentacija je, kako vidimo, izrađena na vrijeme i na osobno odobrenje vrhovnog zapovjednika ruske vojske, ali iste godine Putin iz programa naoružanja do 2027. godine izbacuje sustav „Rubež”  i sustav „Barguzin”, a umjesto njih se uključuje sustav „Avangard“ kao važniji za obranu zemlje. Kao što smo naveli, razlog za isključenje ova dva sustava je nemogućnost istovremenog financiranja navedenih programa. Barem službeno.

TRUMP IZLAZi IZ UGOVORA INF I NA RUSKE PRUGE VRAĆA UBOJITI „BARGUZIN“

Zbog uništenja Ugovora o zabrani raketa srednjeg i kratkog dometa (INF), struktura strateškog oružja popravlja se i u Rusiji i u Sjedinjenim Državama. S velikim stupnjem vjerojatnosti može se pretpostaviti da će Amerikanci u dogledno vrijeme početi razmještati projektile srednjeg dometa u Europi i Aziji. Njihova proizvodnja je već pokrenuta i radi se punom parom. O tome, primjerice, svjedoči testiranje prototipa dviju takvih raketa ove godine, koje bi trebale postati kopnene modifikacije “dobrih starih krstarećih mornaričkih raketa”.

Glavni urednik ruskog časopisa Nacionalna obrana Igor Korotčenko vjeruje da bi jedan od odgovora na ove procese mogao biti oživljavanje projekta vojno-raketnog kompleksa „Barguzin“. Njegova primjena zaustavljena je 2017. godine. No, zapravo je projekt već bio pri kraju. U proljeće 2016. započela je proizvodnja prototipa Vojno-željezničkog raketnog kompleksa, točnije njegovih pojedinačnih elemenata, a u jesen iste godine su provedena testiranja projektila, a letni testovi trebali su biti provedeni 2019. godine. O ovom sustavu ima vrlo malo podataka, pa bi se mogao voditi i kao vojna tajna, jer je njegova glavna karakteristika biti skriven među stotine ili tisuće vlakova koji prometuju o ruskoj željezničkoj mreži. Stoga, gdje je i je li u upotrebi, sa svakim odgovorom ulazimo u sferu nagađanja.

Službeno je razlog zaustavljanja projekta bilo „revidiranje obrambenog proračuna zbog nedovoljnih sredstava“. Sve snage i financije u vezi sa stvaranjem novog oružja za Strateške raketne snage bile su usmjerene na teški projektil „Sarmat“.

Ali glavna prednost „Barguzina“ je njegova tajnost, nemogućnost određivanja lokacije kompleksa čak i s najnaprednijom izviđačkom opremom iz svemira i zraka. Budući da se ovaj vlak izvana ne razlikuje od običnih teretnih vlakova, od kojih se na tisuće svakodnevno kreću ruskom željezničkom mrežom, on je za sustave praćenja nevidljiv sve do trenutka otvaranja krova i podizanja projektila u vertikalan položaj za lansiranje.

“Barguzin” je idealan u onom dijelu koji se odnosi na njegovu zaštitu od neprijateljskog uništenja, što je potrebno kako bi se održao potencijal za osvetnički udar.

Kao što je rečeno, ideja „Barguzina“ nije nova i već je provedena u Sovjetskom Savezu 1987. godine, kada je usvojen RTZ-23 UTTK „Molodec“. Glavni programer kompleksa bio je dizajnerski ured “Jug” iz ukrajinskog Dnjepropetrovska.

„Molodec“ je bio dobar sustav, ali je mu je mana bila što je projektil za njega težio 105 tona, dok su standardni željeznički vagoni dizajnirani za maksimalno opterećenje od 60 tona. Dakle, prvo je trebalo stvoriti vagone koji se izvana ne razlikuju od standardnih, ali s povećanim karakteristikama. Drugo, bilo je potrebno raspodijeliti opterećenje na tračnicama, tako da specifični pritisak na njih ne premaši dopuštene norme. S novim projektilima, težina nije nikakav problem.

Naravno, bilo je i mnogih drugih problema s kojima su se sovjetski programeri prvi put suočili. Stoga je stvaranje „Molodeca“ trajalo godinu i pol.

Prvi sovjetski i jedini Vojno-željeznički raketni kompleks na svijetu s tri ICBM projektila od 15ZH61 bio je vlak koji se vanjski nije razlikovao od uobičajenog vlaka koji je služio željezničkim mrežama. Tri su vagona prerušena u putničke, a 14 u hladnjače. Imao je i spremnik goriva za dizelske motore.

Zbog prekomjerne težine vlaka korištene su tri lokomotive povećane snage. Odnosno, “Barguzin” bi se mogao kretati i neelektriziranim prugama. Borbena posada kompleksa sastojala se od 70 vojnika, a imao je autonomiju kretanja od mjesec dana.

VŽRK je morao biti budan čak i u slučaju udarnog vala uzrokovanog nuklearnom eksplozijom. Taj je zahtjev testiran na poligonu Pleseck kada je 1991. godine blizu „Molodeca“ eksplodirala piramida visine 20 metara sastavljena od protutenkovskih mina uklonjenih iz Istočne Njemačke. Snaga eksplozije bila je ekvivalent 1000 tona TNT-a. Napravila je krater promjera 80 metara i dubine od 10 metara. Odmah nakon eksplozije, lanser kompleksa je radio normalno.

Vlak bi se zaustavio kako bi lansirao projektil. Posebni uređaj je kontaktnu žicu preusmjerio u stranu, a krovovi su pomaknuti s tri vagona. Lanseri su zauzeli vertikalni položaj. Rakete su lansirane iz lansirnih kontejnera uz pomoć akceleratora, dižući interkontinentalne projektile na visinu od 20 metara i odvodeći ih na određenoj udaljenosti od vlaka, tako da vatra raketnog motora koja bi startala nije oštetila vlak.

Upravljački sustav bio je takav da je odstupanje od cilja bilo oko 400 metara. U ovom slučaju, lansiranje se može obaviti s bilo koje točke rute. Maksimalni domet leta je 10000 kilometara. Duljina rakete u lansirnom spremniku u vagonu je 23,3 m, a promjer 2,4 m.

Što se tiče vremena, nije bilo potrebno više od tri minute da dobije zapovijed Glavnog stožera da lansira prvu raketu.

1989. je bilo 12 „raketnih vlakova“, naoružanih s ukupno 36 ICBM projektila, koji su se kretali duž željezničkih mreža Sovjetskog Saveza. U Pentagonu se ništa nije znalo o položaju svakog od njih, što je bilo izuzetno zabrinjavajuće za američko zapovjedništvo.

Stoga je i tijekom perestrojke Washington počeo inzistirati “da se u ime smanjenja nuklearne prijetnje ovom sustavu oduzme njihova glavna prednost – tajnost. 1991. godine polovici kompleksa bilo je zabranjeno napuštanje skladišta, a koordinate tih skladišta su bile dobro poznate. Drugi zahtjev je bio da se sustav od mjesta stalnog zadržavanja ne smije udaljiti više od 20 kilometara.

1993. godine, prilikom potpisivanja sporazuma START-2, kompleksi su zabranjeni. 10 “raketnih vlakova” zbrinuto je u postrojenju za mehaničku popravku u Brijansku. Dva su razoružana i poslana u muzeje, jedan u Sankt Peterburgu, a drugi u Tehnički muzej AvtoVAZ.

„Barguzin“ koristi isti princip razmještanja raketa i potrebne opreme u željezničkim vagonima. Međutim, dizajneri nisu morali riješiti problem nadoknade viška mase rakete. Raketa „Jars“ već se koristi u ovom kompleksu, a njezina težina ne prelazi 50 tona.

Olakšavanje sastava također pruža još jednu prednost, smanjenje potrebne vuče. I zato za “Barguzin” neće biti potrebne 3 lokomotive, nego manje. Ipak, tri lokomotive koje vuku kompoziciju od 17 vagona je previše za obične vlakove i tako upadaju u oči. Novi kompleks VŽRK se ne može smatrati potpuno prerušenim.

Vodeći programer projekta je Moskovski institut za toplotnu inženjerstvo, koji je stvorio ICBM „Topol“ i „Jars“, kao i raketu „Bulava“ za strateške podmornice. Ali, naravno, koristit će se posebna modifikacija „Jarsa“. Ukupna snaga pojedinačnih bojevih glava i njihov broj bit će manja od snage rakete koju je nekoć nosio „Molodec“, 4 puta 500 kilotona ili 6 puta 150 kilotona. Međutim, domet će se povećati na 12 000 kilometara. U isto vrijeme, „Jars“ ima povećanu sposobnost za svladavanje neprijateljske raketne obrane zbog kratkog aktivnog područja kada se koristi raketni motor, elektronski ratni sustav i sustav za izbacivanje. Točnost će se također povećati.

Navodi se i da će novi „Barguzin“, odnosno već spremni modeli, biti skraćeni i biti opremljeni s tri, a ne sa šest projektila. U tom će se slučaju broj dizel lokomotiva smanjiti na dvije, pa čak i na jednu.

I naravno, još jedna prednost Vojno-željezničkog raketnog kompleksa „Barguzin“ je njegova mogućnost brzog premještanja. Naime, vlak je dizajniran da može putovati i do 1000 kilometara dnevno.

Moskva je ovaj projekt umirovila i zbog financijskih mogućnosti, ali i zbog nade da će SA ipak ostati u Ugovoru INF. Sada kada to nije tako, spremne kompozicije je samo trebalo „dotjerati“, naoružati i pustiti da putuju ruskom željezničkom mrežom, uvijek spremni na odgovor za moguću agresiju.