Tko je znao za ovo i što se stvarno dogodilo 1989. u "komunističkom režimu"?

Mediji danas govore o ljudskim pravima u Kini i godišnjici događaja na Trgu Tienanmen. Ali to nije bio masakr, već bitka vojske protiv naoružanih militanata Demokratskog pokreta

Što se doista dogodilo

Cijeli svijet ovaj događaj pamti po brutalnoj represiji kineske vojske protiv mirnih demonstranata i fotografiji nepoznatog čovjeka koji je hrabro stao pred kolonu tenkova kako bi ih zaustavio.

Godine 1989. su se studenti i dio urbanog stanovništva pobunili u Pekingu i nekim drugim gradovima Kine, a vlasti su 4. lipnja poslale vojsku da suzbije masovne prosvjedne akcije na Trgu Tienanmen. Reakcija kineskih vlasti izazvala je kritike na Zapadu i bila je razlog za nametanje sankcija, uključujući zabranu izvoza oružja. Ovdje bi mogli stati i reći kako je to bio tragičan i neuspjeli ustanak protiv “komunističkog režima”. Ali to je zapadna naracija, stoga je nužno provjeriti točnost ovih navoda.

FOTO – Prizori s Tienamena prije 4. lipnja kada su vlasti poslale vojnike bez oružja

Onda otkrivamo da ono što se dogodilo u Kini nije bio masakr miroljubivih studenata, nego bitka između kineske vojske i naoružanih skupina takozvanog  Demokratskog pokreta.

Tada su svi američki mediji, zajedno s tadašnjim predsjednikom Bushom i Kongresom, pokrenuli bjesomučnu histeriju protiv kineske vlade za ono što su opisali kao  “hladnokrvni masakr tisuća nenasilnih studenata”.

Međutim, “demokrati” su okupirali Trg Tienanmen 7 tjedana ranije. Histerija se temeljila na fiktivnoj naraciji onoga što se dogodilo kada je kineska vlada tek 4. lipnja 1989. očistila trg od prosvjednika.

Demonizacija Kine bila je vrlo učinkovita. Gotovo svi sektori američkog društva i zapadne zemlje, uključujući i velik dio “ljevice”, prihvatili su imperijalni prikaz onoga što se dogodilo. Službene brojke kineske vlade su odmah odbačene kao lažna propaganda.

Kina je izvijestila da je u sukobima 4. lipnja poginulo oko 300 ljudi, uključujući mnoge kineske vojnike, a njihove fotografije se još mogu naći na internetu, iako ih Google, YT i ostale platforme redovito uklanjaju. Peking je tvrdio kako nije bilo masakra studenata, te da su vojnici trg očistili bez pucnjave. Kineska vlada je također tvrdila da su neki nenaoružani vojnici ušli u Trg Tienanmen prethodna dva dana i da su spaljeni i ubijeni, a njihova tijela su visjela s autobusa.

Slike i snimke spaljenih oklopnih vozila i kamiona, kao i fotografije mrtvih vojnika se još uvijek mogu pronaći u zabačenim prostorima globalnog interneta, ali su uglavnom nedostupne američkoj i europskoj publici.

Vojnici su spaljeni zajedno s vozilima, a  ta su izvješća bila istinita i dobro dokumentirana. No, nisu puštana u javnost. Nije teško zamisliti kako bi nasilno reagirali Pentagon i američka policija da je pokret Occupy, na primjer, zapalio, razoružao i pobio vojnike koji su pokušavali očistiti javne prostore.

U članku od 5. lipnja 1989. Washington Post je opisao kako su borci protiv vlade organizirani u formacije od 100 do 150 ljudi. Bili su naoružani Molotovljevim koktelima i željeznim šipkama i stajali su ispred kineske vojske, koja je prije 4. lipnja još uvijek bila nenaoružana.

“Na zapadnoj aveniji u Pekingu prosvjednici su zapalili cijeli vojni konvoj s više od 100 kamiona i oklopnih vozila.  Fotografije požara i stupova dima snažno podupiru tezu kineske vlade da su kineske trupe bile žrtve, a ne počinitelji zločina. Ostale scene prikazuju leševe vojnika i demonstrante koji pucaju iz automatskih pušaka na vojnike koji se ne opiru”, priznao je Washington Post 12. lipnja 1989. godine.

Fiktivnu verziju “masakra” su u vrlo ograničenoj mjeri ispravili zapadni dopisnici koji su sudjelovali na prosvjedima, ali je bilo prekasno i oni su dobro znali da demantiji ne vrijede ništa. Znali su to, javno mnijenje je već oblikovano, a lažna priča je postala dominantna. Uspješno su u drugi plan bacili činjenice, kako bi naraciju prilagodili potrebama američke vlade.

“Većina od stotine stranih novinara te večeri, uključujući mene, bili su u drugim dijelovima grada, ili su sklonjeni s trga, kako ne bi došli na zadnje poglavlje priče”, piše Jay Mathews, dopisnik Washington Posta iz Pekinga u članku iz 1998. za Columbia Journalism Review.

“Kada je Clinton posjetio trg u lipnju 1998. godine, Washington Post i New York Times su rekli istinu u događajima 4. lipnja 1989. godine, ali su to bila kratka objašnjenja na kraju dugih članaka i sumnjam da su uspjeli razbiti mit”, piše Jay Mathews.

U 7 tjedana prosvjeda do 4. lipnja je kineska vlada bila je iznimno umjerena prema onima koji su paralizirali središte kineske prijestolnice. Premijer se izravno sastao s prosvjednicima, a sastanak je emitiran na nacionalnoj televiziji. To nije smanjilo napetosti, nego je ohrabrilo prosvjednike koji su znali da imaju punu potporu Sjedinjenih Država. Usred Trga Tienanmen su podigli ogromnu statuu sličnu Kipu slobode, signalizirajući cijelom svijetu njihove simpatije za zapadne zemlje, a posebno za SAD.

Proglasili su da će se prosvjedi nastaviti sve dok vlada ne bude srušena.

Suočeni sa zastojem, kineski čelnici su odlučili očistiti trg. Nenaoružani vojnici su na Trg Tienanmen ušli 2. lipnja. Mnogi su pretučeni, neki ubijeni, a vojna vozila spaljena.

Kineska vojska se vratila na trg 4. lipnja, ali ovaj put naoružana. To je vrijeme kada su, prema izvješćima američkih medija, strojnice kineske vojske kosile na tisuće mirnih studenata. Osam dana kasnije, 12. lipnja, New York Times je objavio izvješće studenta Wen Wei Poa punog detaljnih opisa brutalnosti, masovnih ubojstava i herojskih uličnih borbi. Izvješće su prenijeli svi američki mediji.

Iako je to izvješće smatrano nepobitnim dokazom da je Kina lagala, izvješće “svjedoka” od 12. lipnja je bilo toliko pretjerano da bi vjerojatno diskreditiralo New York Times, toliko da je dopisnik lista iz Pekinga, Nicholas Kristoff, 13. lipnja napisao: “Pitanje o tome gdje se pucnjava odvijala ima smisla, jer je državna televizija čak pokazala videozapise studenata koji mirno napuštaju trg ubrzo nakon svitanja, kao dokaz da nije bilo masakra. Čak nema ni mitraljeza na krovu povijesnog muzeja, kojeg je naveo Wen Wei Po. Ne postoje mitraljezi. Ja sam bio sjeverno od muzeja i nisam vidio strojnice. Čak ih ni drugi izaslanici i svjedoci u blizini nisu vidjeli.  Fokus izvješća Wen Wei Poa bio je da su vojnici pretukli i napali studente oko spomenika, te da je kolona oklopnih vozila spriječila njihovo povlačenje. No, svjedoci kažu da oklopna vozila nisu okruživala spomenik i stajala su na sjevernom rubu trga. Te večeri u blizini spomenika bilo je još nekoliko stranih novinara.”

Kineska vlada priznaje da je bilo oružanih sukoba u susjednim četvrtima. Kaže da je bilo 300 žrtava, uključujući mnoge vojnike koji su poginuli od pucnjave, molotovljevih koktela i premlaćivanja. Ali tvrde da nije bilo masakra.

Kristoff također odbacuje “svjedokovo” izvješće o pokolju studenata na Trgu Tienanmen.

VIDEO: Duži snimak zaustavljanja kolone tenkova

“Naprotiv, studenti i pop pjevač Hou Dejian su pregovarali s vojnicima i odlučili otići u zoru. Studenti su zajedno uredno napustili trg. Kineska televizija prenosi slike studenata koji napuštaju naizgled prazan trg dok su vojnici ušli”, piše američki novinar Nicholas Kristoff izravno s mjesta događaja.

Zapravo, Amerika je bila aktivno uključena u promicanje prosvjeda “za demokraciju” kroz ogromnu i dobro financiranu međunarodno koordiniranu propagandnu mašinu, koja je širila glasine, poluistine i laži otkad su sredinom travnja 1989. počeli prosvjedi.

Cilj američke vlade je bio provesti smjenu vlasti i srušiti Komunističku partiju Kine, koja je na vlasti od revolucije 1949.

To je bio klasični scenarij u kojem mirni ulični prosvjedi dobivaju međunarodnu potporu, sredstva i podršku medija od strane Sjedinjenih Država i zapadnih sila. Zatim na čelo prosvjeda stanu naoružane skupine koje mediji pozdravljaju kao borce za slobodu. Konačno, ciljana vlada, ako se usudi koristiti policiju ili vojsku, bude demonizirana.

U slučaju kineskih prosvjeda 1989. godine, američka vlada je pokušavala izazvati građanski rat. Glas Amerike je emitirao na kineskom jeziku 11 sati dnevno i slao snimke izravno na 2000 kineskih satelitskih antena i velikom dijelu kineske vojske”.

New York Times 9. lipnja 1989. izvještava da su neke jedinice kineske vojske počele pucati na druge, neke su bile odane prosvjednicima, a druge vladi. Glas Amerike i američki mediji su nastojali stvoriti konfuziju i paniku među provladinim dužnosnicima.

Neposredno prije 4. lipnja su izvijestili da je kineski premijer Li Peng ubijen, a da je Deng Xiaoping na rubu smrti.

Većina je u američkoj vladi i medijima očekivala da će prozapadne snage zbaciti kinesku vladu, jer je isti uspjeh napravljen u Srednjoj i Istočnoj Europi, nakon prozapadnih reformi Mihaila Gorbačova.

U Kini su protestni pokret “za demokraciju” vodili povlašteni studenti elitnih sveučilišta, osobito s onih koji su bili dobro povezani sa Sjedinjenim Državama. Chai Ling, priznat kao glavni studentski vođa, priznao je u intervjuu 4. lipnja kako je cilj bio stvoriti sukob kako bi se svrgnula Komunistička partija, a da će to biti moguće samo izazivanjem vlade da napadne prosvjednike.

FOTO – Prizori s Tienanmena prije 4. lipnja kada su vlasti poslale vojnike bez oružja

Chai Ling je također objasnio zašto se drugima nije moglo reći koji su bili pravi ciljevi vođa pokreta.

“Potraga za bogatstvom dio je poticaja za demokraciju”, objasnio je Wang Dan, još jedan studentski vođa, u intervjuu 1993. za Washington Postom.

Wang Dan je bio na svim američkim medijima prije i nakon incidenata na Trgu Tiananmen. Bio je slavan jer je objasnio zašto studentski vođe ne žele da se kineski radnici priključe pokretu.

“Pokret nije spreman za sudjelovanje radnika, jer demokraciju prvo moraju izboriti studenti i intelektualci”, rekao je Wang Dan.

Odlučno djelovanje kineske vlade u razbijanju rasturanje takozvanog Demokratskog pokreta je izazvalo ogorčenu frustraciju u američkom establišmentu.

SAD su odmah nametnule ekonomske sankcije Kini, ali je njihov utjecaj bio minimalan. Washington i banke na Wall Streetu su shvatili su da će oni biti gubitnici ako pokušaju potpuno izolirati Kinu u trenutku kada je svoje ogromno tržište počela otvarati zapadnim tvrtkama.

Danas američka vlada pojačava vojni i ekonomski pritisak na Kinu. Međutim, azijski div učvršćuje situacijske, vojne i strateške saveze s drugim zemljama. Da je kontrarevolucija uspjela, posljedice za kineski narod i za samu Kinu bi bile katastrofalne. Po svemu sudeći, zemlja bi se raspala kao što se dogodilo Sovjetskom Savezu. Američki politički krugovi već desetljećima raspravljaju o podjeli Kine, što bi je oslabilo i omogućilo Zapadu da ugrabe najunosnije sektore kineskog gospodarstva. Međutim, SAD su sve dalje od ostvarenja tog sna i pitanje je vremena kada će istina izbiti na vidjelo i ovdje, u kolektivnom Zapadu, gdje još uvijek imamo „čovjeka pred tenkom“ kao simbol otpora.