Zapadni stručnjaci i taktika ruskih vojnika, predviđaju pješadijski napad i  kolaps Ukrajine

Ruske trupe idu naprijed, stvaraju obrambene linije, pa čak obnavljaju i željeznice. Istodobno, uspjesi ukrajinskih jedinica su minimalni, a priče o navodno "ponovno vraćenim" selima se redovito razotkrivaju kao „lažnjaci“. Zapravo, ogroman dio rata se vodi u informacijskom prostoru, a zanemaruju se glavni razlozi zašto ruska vojska svom silinom nije krenula na Ukrajinu i „oslobađala“ gradove po „Taktici Faludža“ američkog generala Mattisa u kojoj se okruži grad, sve sruši, pobije polovica stanovništva i svi neprijatelji i onda se proglasi pobjeda.

To Rusija ne radi, niti će raditi, pa mnogi kažu da je „sve ovo presporo“, „da može i mora brže“, uopće ne primijetivši dvije ključne stvari: ostvarene rezultate na terenu i politički cilj zbog kojeg je operacija i pokrenuta.

Naime, nijedan se rat ne pokreće „eto tako“, jer je nekome dosadno, pa bi malo ratovao. Iza svakog rata je politički cilj, koji se poklapa s geostrateškim i/ili geopolitičkim. U ovom slučaju je Rusiji cilj da u Ukrajini nema NATO ili američkih projektila, koji su mogli biti razmješteni bilateralnim ugovorom Kijev-Washington, što je već ostvareno i malo je vjerojatno da će se to srednjoročno dogoditi, a dugoročno je teško prognozirati bilo što.

Drugo, Donbas i možda još tri regije, bit će ili autonomne republike u sastavu Ukrajine ili možda dođe do stvaranja novih država. U svakom slučaju, rusko govorno stanovništvo, ali i Mađari i Rusini, moraju uživati pune slobode i ljudska prava kakve jamči Povelja Ujedinjenih naroda. Neonacisti će biti fizički iskorijenjeni, što se vidi već tijekom ovi operacija, iako prava pješadijska ofenziva još nije ni počela.

Prva faza je podrazumijevala konsolidaciju teritorija na jugoistoku, čišćenje Mariupolja, koji je sada grad na obali od ruske granice do ruskog Krima, gdje nema ukrajinskih snaga. Ovdje je bilo potrebno odbaciti ili fizički uništiti neprijateljsku živu silu, utvrđene linije i oružja na liniji razdvajanja s Donbasom.  I to je učinjeno.

I treće, Ukrajina više nema goriva za oklopno-mehanizirane brigade, nema avijaciju ni protuzračnu obranu, nema mornaricu, ni velike baze, kao ni skladišta municije i oružja, od lakog pješačkog do teške artiljerije.

To je bila prva faza u ostvarenju glavnog političkog cilja, a ne pješadijski juriši kao u Prvom svjetskom ratu s desetinama tisuća vojnika koji „junački jurišaju“ u smrt, na neprijateljske kuršume i gelere.

I za kraj ovog dijela, činjenica da Rusi ostavljaju lokalnu upravu, osim ako nije ideološki neonacistička i radikalno nacionalistička, nametnuta iz Kijeva, uz dozvolu lokalnom stanovništvu da mirno prosvjeduje s ukrajinskim zastavama, ali uz budnu pasku specijalnih snaga, da se demonstracije ne bi pretvorile u napad na ruske vojnike, govori da cilj nije puna okupacija Ukrajine.

Uz ovu manifestaciju sile koja nije okupatorska u pravom smislu riječi, Moskva se brine za humanitarnu pomoć, obnovu, liječenje, evakuaciju i ostale probleme čisto civilne prirode. Sve ovo je lako provjeriti na internetu, iako su zapadni propagandisti te demonstracije protumačili s naslovima „Ukrajinska vojska vratila nadzor nad Berdjanskom, „Ukrajinska vojska povratila Herson“, itd., što su revno kopirale sluge NATO pakta u uredništvima hrvatskih i nekih regionalnih medija i portala.

Zapravo, ako izuzmemo propagandu, to su prisiljeni priznati čak i nezavisni zapadni stručnjaci, koji pomno prate tijek specijalne operacije.

Pukovnik John Spencer: Rusi su ostvarili sve što je trebalo za mjesec dana

Rusija koristi taktiku opsade u ofenzivama na ukrajinske gradove koje su druge zemlje već ovladale u velikim operacijama, kaže umirovljeni časnik John Spencer, koji proučava urbano ratovanje na Madison Policy Forumu (MWI).

U intervjuu za The Washington Post, Spencer napominje da je Rusija u početku koristila napredna taktička oružja za masovnu ofenzivu na raznim frontama.

Ozbiljna pažnja posvećena je zračno-desantnim postrojbama. Izvedeni su intenzivni udari visoko preciznim krstarećim projektilima na najvažnije objekte ukrajinske obrane, uključujući više od desetak zračnih luka. Padobranci i specijalci stigli su na ostale, na primjer, u zračnu luku Gostomel u blizini Kijeva, pod čijom su zaštitom brzo raspoređena pojačanja.

Zahvaljujući ovoj taktici, također je postignut ozbiljan uspjeh na harkovskom pravcu, gdje je zauzet strateški važan grad Izjum. Sada inženjerijske jedinice pokušavaju obnoviti željezničku komunikaciju i s već oslobođenim teritorijama Ukrajine i s ruskim teritorijem. Ovdje se zapravo stvara dobro utvrđena i intenzivno opskrbljena odskočna daska za veliku ofenzivu.

Vjerojatne mete za masovni napad mogle bi biti i Poltava i Kramatorsk. Napad na Kramatorsk zatvorit će obruč oko „Donbaske skupine“ ukrajinskih snaga, koje su, u odnosu na ostale, zadržale barem neku borbenu sposobnost.

John Spencer napominje da su ruske trupe postigle najveći uspjeh u južnom smjeru, nakon što su zapravo dovršile oslobađanje Mariupolja. Ruske trupe kontroliraju situaciju u svim malim gradovima u južnom smjeru, od Berdjanska do Melitopolja, što otvara mogućnost stjecanja kontrole i nad Odesom.

Douglas London (CIA): Ukrajina više nema snage za protuofenzivu

Za The Washington Post je umirovljeni časnik CIA-e i analitičar Bliskoistočnog instituta Douglas London detaljno analizirao izjave ukrajinskih generala da su navodno spremni pokrenuti protuofenzivu.

Američki stručnjak se prema takvim izjavama odnosi s velikom skepsom. Da, raštrkane ukrajinske postrojbe i dalje su zadržale sposobnost izvođenja pojedinačnih oružanih zasjeda, ali Ukrajinci si više ne mogu priuštiti veliki otvoreni napad na brojčano nadmoćniju i tehnički bolje opremljenu rusku vojsku.

Institut za istraživanje rata (ISW): preostali gradovi Donbasa bit će uzeti u narednim danima

Stručnjaci poznatog američkog Instituta za proučavanje rata (ISW), koji svakodnevno prate uspjehe ruskog bojišta, također napominju da Ukrajinci provode samo ograničene protunapade.

Štoviše, njihov opseg i učinkovitost su mnogo skromniji nego što tvrde ukrajinski dužnosnici. Primjerice, pokušaj proboja ispod sela Makarov u Kijevskoj regiji predstavljen je gotovo kao najvažnija i velika strateška pobjeda.

Iako zapravo nema govora ni o kakvom "oslobođenju" sela, kojeg u Kijevu i  još uvijek tvrdoglavo nazivaju "gradom".

Istovremeno, Rusija sve više koristi operativno-taktičko i vojno zrakoplovstvo i topništvo. Osim toga, stvaraju se obrambeni položaji. Općenito, kako procjenjuju američki stručnjaci, ofenziva se razvija istovremeno u nekoliko smjerova. Konkretno, dovršava se stvaranje obrambenih položaja na osovini Kijeva, sa sjeverozapada, zapada i istoka grada. To će uvelike osigurati da dodatno oružje izvana više neće ulaziti u grad.

Također dolazi do napredovanja ruskih i donbaskih trupa u oblastima Luganska i Donjecka. Zapravo, deblokiranje teritorija Luganske regije već je završeno. Nastavljaju se borbe za Kramatorsk, grad od 150 000 stanovnika, koji je 2014. godine bio epicentar žestokog sukoba.

Međutim, osvajanje Izjuma od strane ruskih trupa, koji se nalazi samo 45 kilometara od Kramatorska, daje nam sa pravo da nedvojbeno tvrdimo da je povratak kontrole nad gradom pitanje bliske budućnosti.

Analitičari Instituta za proučavanje rata također su zabilježili značajan napredak, koji će u narednim danima omogućiti potpuno ponovno preuzimanje kontrole nad već potpuno opkoljenim Popasnom, Avdejevkom, Ugledarom, Severodonjeckom i drugim naseljima.

Činjenica da je napredovanje trupa donekle usporeno posljednjih dana posljedica je nevoljkosti ruske komande da juriša na velike gradove. Uostalom, to bi dovelo do žrtava među ruskom vojskom, a što je najvažnije, među civilnim stanovništvom.

Na jugu su stvari još povoljnije. Iz regije Herson, odnosno južnije, s Krima, s utvrđenih položaja se može kontrolirati Nikolajev, do zauzimanja, ali je još lakše napredovati prema sjeveru na Krivoj Rog, a sa sjevera prema Poltavi, čime se pod vatrenu kontrolu kopnenih snaga stavljaju logistički pravci s kojima glavna skupina ukrajinske vojske na istoku ni hipotetski ne može dobiti pojačanja, oružje, municiju, hranu, ni gorivo.

To je druga faza operacije kojoj je politički cilj demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine, a ne da Rusija anektira cijelu zemlju, da je na kraju mora hraniti, iako je to činila od 1991. do 2014. sa stotinama milijardi dolara i povlaštenim cijenama goriva, sirovina i gotovih roba. Mali tračak optimizma daje činjenica da na institutima na Zapadu postoje stručnjaci koji vide kako stvari stoje, ali odluka da se NATO protiv Rusije bori do posljednjeg Ukrajinca ne dozvoljava ovim glasovima da prodru u javnost.

Što je sljedeće?

Najvjerojatnije početak druge faze specijalne operacije nema nikakve veze s nasumičnim datumima, kao što je kraj kalendarskog mjeseca od njegovog početka. Oružane snage Ukrajine još uvijek su brojčano velika vojska. Plus nacisti i takozvana Teritorijalna obrana, sačinjena od lokalnih huligana, kriminalaca i ideoloških radikala. Nitko ih u početku nije namjeravao uništiti u takvom broju i bila je stvar Kijeva odabir te suicidalne strategije.

Za točan datum, možda situacija u Mariupolju, više humanitarna nego vojna, donekle otežava pokretanje druge faze specijalne operacije, no situacija će se ubrzo neminovno promijeniti.

Razvoj nove ofenzive za opkoljavanje skupine Donbas, obilazak i/ili zauzimanje Nikolajeva i bacanje prema sjeveru u južnom sektoru fronte, uništit će virtualnu obrambenu shemu koju je Kijev izgradio na temelju snage Oružanih snaga Ukrajine, a ne na stvarnu stratešku procjenu prijetnje.

Glavna stvar je da su se tijekom proteklih mjesec dana stvorili preduvjeti za brzo uništenje cijelog ukrajinskog vojnog sustava jednim ili više koordiniranih napada. A nakon završetka ovog posla će se pokrenuti pravi politički pregovori, možda i ne s Kijevom, već s pravim gospodarima ove jadne zemlje i nacije zvane Ukrajina.

Predaja ukrajinske vojske kod Kijeva:

Pomjeranje ruskih trupa i uništavanje preostale važnije

ukrajinske tehnike: