40 dana vojne operacije u Ukrajini: Sve što nismo znali i što bi trebali znati o njenom mogućem ishodu

Prije početka ruske intervencije u Ukrajini sam bio uvjeren da ruska vojska neće prijeći granicu i da će se ograničiti na podršku armijama Donbasa, oružjem, dobrovoljcima, specijalnim snagama pod krinkom vojnih savjetnika i svim drugim oblicima pomoći. Međutim, sama vojna operacija mi je izgledala nezamislivo, što je mišljenje koje su mnogi dijelili, čak i oni koji su imali nešto više informacija od mene.

No, razlog je jednostavan. Zaključci koji se donose na temelju pogrešnih, manjkavih ili čak lažnih informacija, a bilo je i takvih s obje strane, jer je to sastavni dio rata, ne mogu biti točni.

Naime, tada nisam znao za biolaboratorije u Ukrajini, točnije, nisu se znale specifičnosti njihovog razvoja i stupnja spremnosti da ih koriste, niti za razvoj i namjeru raspoređivanja nuklearnog oružja od strane ukrajinskog režima, niti za njegov planove napada na Donbas i Krim, a tek sad se vide razmjeri tih priprema, jer ruska vojska još ne može pribiti linije obrane građene osam godina na istoku zemlje. Ne znajući sve to, bilo koja metoda će dati pogrešan zaključak, a malo je vjerojatno da bi se apetiti Kijeva i njegovih zapadnih sponzora ugasili samo s navedenim.

SBU i druge neovisne strukture Ukrajine su bile spremne pokrenuti pravi teroristički rat na teritoriju Rusije, što je također potvrđeno od ruskih službi.

Ukratko, nisam, kao mnogi drugi, znao za spremnost Zapada da počne pravi rat protiv Rusije, kako bi je slomio s rukama Ukrajine.

Ali ruska obavještajna zajednica je vjerojatno sve to znala i to prijavila najvišem rukovodstvu zemlje. U tom svjetlu postaje jasan i oštar ultimatum upućen Zapadu u prosincu 2021., kada je Putin tražio da se NATO povuče na granice iz 1997. Jasnije je i Putinovo obećanje da će Rusija postupiti kako Amerikanci žele, ako ne bude jasnog odgovora na taj ultimatum.

Ali usijane glave u Americi i u Europi, nažalost, već duže vrijeme koriste alternativnu logiku, alternativni talent i alternativnu inteligenciju. Žive u paradigmi superiornosti "civiliziranog svijeta" nad svim ostalim narodima Zemlje. Za njih postoje samo dvije vrste ljudi: ili ste „slobodna“ i „demokratska“ osoba duginih boja s naglaskom na zelenu, ili ste Papuanac i barbar, mračnjak i rasist. Prvi tip ima sva prava, a drugi je gnusno stvorenje koje se mora ili dovesti u red ili uništiti. Ova paradigma se najbolje vidi u spremnosti da se unište ne samo Rusi, ako govorimo o Evropi, nego i Mađari i Srbi, koji su „opet glasali pogrešno“. Spisak izvan Europe je puno duži, pa se njime neću baviti, ali su na njemu svi koji nisu uskladili politike sa zločinačkim duetom NATO-EU. Imamo tu i kineske i kubanske komuniste, iranske klerikalce i arapske nacionaliste, da navedem samo nekoliko primjera. Ali, Rusi su sada „arhineprijatelj“ tog „uljuđenog i civiliziranog svijeta“.

Nema potrebe misliti da je alternativna inteligencija njezin nedostatak. Ne, to je inteligencija, ali izopačena, jer ne radi u okviru objektivnih činjenica, već u okviru zadanih dogmi. Ali zapadne elite vidjele i identificirale glavni izvor prijetnje - Rusiju - kao izravnu prijetnju njihovoj dominaciji, pa čak i postojanju.

Zapad je očito odlučio da je vrijeme da Rusima pokaže gdje im je mjesto, ali se čini da ovu bitku gubi bez ispaljenog metka. Prvo na bojnom polju, a onda u području ekonomije i financija, te onom najvažnijem, „ideološkom ratu“. Sve zemlje izvan granica kolektivnog Zapada, kojeg vole zvati „međunarodna zajednica“, svjesne su da im NATO nikada neće pomoći, čak ni članicama, a sve lijepe priče o „strukturnim reformama“ i „usklađivanjima“ ekonomija i financijskih sustava su zapravo model na kojem parazitira zapadna oligarhija, koja u bilo kojem trenutku može ucijeniti zemlje s otimanjem njihovih rezervi i guranjem u bezdan bankrota. Rusija se tome suprotstavila, Kazahstan je prije nekoliko dana dijelom popustio, jer su mu sve rezerve u zapadnim trezorima, ali nije uveo sankcije Rusiji. Srbija i Mađarska, koji su osigurali svoje rezerve, barem dobrim dijelom, mogu si dozvoliti balansiranje, ali ne i otpor, tom sustavu. Međutim, gotovo tri četvrtine zemalja u svijetu bi bilo sretno da zapadni sustav propadne.

No, zaljevski monarsi su mogu dozvoliti da odbiju telefonski poziv Bidena, ali ostali moraju čekati poraz Zapada na bojnom polju Ukrajine, a onda slijedi ostalo.

Zato je važno obratiti pažnju i na ono što se događa na bojnom polju. Iako je ruska vojska napustila sjever Ukrajine, to nije bila pobjeda Ukrajinaca, koji su u ta područja došli kada Rusa već nije bilo, već pregrupiranje u drugom operativnom smjeru. Prema brojnim vojnim stručnjacima, onako mali broj vojnika, koji je držao područja oko Kijeva, nije ni bio kontingent za veće operacije, nego za vezivanje ukrajinskih snaga i da se otkrije gdje su zrakoplovne i baze oklopno-mehaniziranih jedinica, skladišta, utvrde, zapovjedni centri i sve ostalo, kako bi to ruska avijacija i raketni sustavi pretvorili u prah i pepeo. To se i  dogodilo, ali udari provedeni noćas govore da je ostalo još posla za obaviti.

Pregrupiranje na istok Ukrajine i zašto mora biti slobodan za dva tjedna?

Sada o razlozima hitnog pregrupiranja trupa sa sjevera Ukrajine na jugoistok. Počnimo izdaleka i krenimo od Igora Strelkova i Slavjanska.

Što mislite zašto su Strelkov i njegova grupa odabrali Slavjansk 2014. godine? Ne Kramatorsk ili neko drugo naselje na zapadu Donjecke regije, već baš Slavjansk?

Zapravo, razlog je vrlo jednostavan. U Slavjansku, koji se nalazi u dolini rijeke Kazeni Torec, počinje kanal Severski Donets - Donbas, dug 134 kilometra. Upravo ovaj kanal opskrbljuje vodom cijeli istočni i južni dio Donjecke regije.

Gotovo sedam godina u Donjecku vlada nestašica vode, a da ovaj kanal nije bio opskrbljivan vodom Mariupolja, koji je bio pod kontrolom Kijeva, odavno bi bio suh.

Sada kada je konačno zauzimanje Mariupolja pitanje nekoliko dana, vlasti u Kijevu potpuno su obustavile dovod vode u Donbas. U samom Donjecku ostalo je samo 8 do 10 dana rezervi, čak i uz iznimno čvrstu kontrolu potrošnje vode, a ako se Slavjansk ne zauzme za najviše dva tjedna, u Donbasu će izbiti humanitarni pakao.

Istodobno, nema govora o potpunoj evakuaciji cjelokupnog stanovništva. Tijekom proteklog mjeseca u Rusiju nije se uspjelo prebaciti više od 250 tisuća ljudi. Prema najoptimističnijim procjenama, to je samo dvanaestina svih stanovnika slobodnog Donbasa. Dakle, jednostavno neće imati vremena sve izvesti van. Također je nerealno isporučiti potrebnu količinu vode transportom iz Rusije i stoga je hitno potrebno zauzeti Slavjansk.

Najbliža skupina s potrebnom količinom opreme i vojnog osoblja ispostavilo se da su ruske trupe u blizini Kijeva i Černigova i čim je postala jasna slika prijeteće humanitarne katastrofe Glavni stožer u Moskvi je bez oklijevanja poslao skupinu na istok. Nakon zauzimanja Slavjanska, te će se postrojbe najvjerojatnije vratiti na svoje prijašnje položaje, ali će do tada ta skupina biti značajno ojačana jedinicama koje su zauzele Mariupolj i kotlove u Donbasu.

Moguća je i druga opcija i da ta grupa ne ide na sjever, već na područje Nikolajeva i sjever Odeske regije, odsijecajući Kijev od svih luka na Crnom moru. Luke na Azovskom moru su već pod ruskom kontrolom. U svakom slučaju, to će biti jasno u sljedeća dva tjedna.

Vrlo je zanimljiva situacija s napadom helikoptera Oružanih snaga Ukrajine na skladište nafte u Belgorodu. Za Ruse je to neugodna i vrlo korisna lekcija. Naime, Oružane snage Ukrajine su iskoristile činjenicu da na ovom području helikopteri lete gotovo u jatima, danju i noću i u oba smjera, do fronta i u pozadinu. Svi ruski helikopteri se, naravno, kreću na maloj visini i nemaju sustave prepoznavanja „prijatelj-neprijatelj“, a helikopteri Oružanih snaga Ukrajine nisu izazvali sumnju.

Sada Oružane snage Rusije imaju jedini izlaz, a to je stalno dežurstvo u zraku ruskog izviđačkog kompleksa A-50, sa sustavom za prepoznavanje neprijateljskih ciljeva. Mora patrolirati i  par borbenih aviona, a čim se otkriju neidentificirani zrakoplovi, bit će uništeni pri prilasku, na dovoljnoj udaljenosti od predviđenih ciljeva. To se ne odnosi samo na helikoptere, već i na bespilotne letjelice.

Ali srž situacije je u tome što vlasti u Kijevu kategorički poriču da se radi o ukrajinskim helikopterima. Očigledno je  ova put u njih proradio instinkt samoodržanja, pa se ne hvale s napadom, jer ako Kijev prizna vlasništvo nad tim helikopterima, sama činjenica napada mogla bi postati casus belli sa svim posljedicama, sve do momentalnog prestanka pumpanja plina kroz ukrajinski GTS.

Jedna stvar je specijalna vojna operacija, a drugo je pravi rat između dviju država.

Moskva i „Plan A“ i „Plan B“

Dakle, prošlo je 40 dana i 40 noći ruske "specijalne vojne operacije" u Ukrajini. Vrijeme je za razmišljanje o svemu što se dogodilo i što bi se trebalo dogoditi, ali ne u duhu uobičajenih „kauč-stratega“ u stilu "Svi su budale, a ja sam Kutuzov“, već na temelju aksioma da su operaciju pripremili pametni i školovani ljudi s vojnim akademijama i stotinama vojnih vježbi svih vrsta.

Mnogi su možda kritični prema Vladimiru  Putinu, ali aktualnog predsjednika Rusije ne smatraju ni neozbiljnim, a kamoli glupim. Sukladno tome, nećemo smatrati budalama ni vojno zapovjedništvo koje je planiralo operaciju.

Dakle, što vidimo od 24. veljače iznenađujuće i neobično u tijeku vojne operacije? Ono što je najčudnije i najneobičnije je da je operacija pokrenuta s relativno malim snagama, ali s ogromnim teritorijalnim opsegom i na gotovo svim mogućim smjerovima.

Ovo je neobično i nevjerojatno. Vidim odmah prigovor da je zato što su se pripremali za "krimski scenarij" i 2014. Ali ovdje treba da je Putin sve samo ne idiot, jer se samo idiot mogao nadati “krimskom scenariju”. Dalje, koliko got to netko mislio, nemoguće je vjerovati da je započeo ovu ogromnu operaciju samo s “planom A” i bez “plana B”, jer to ne postoji ni u jednoj ozbiljnoj vojsci.

Odnosno, osim "krimskog scenarija", očito je da su Kremlj i Glavni stožer Oružanih snaga Rusije također unaprijed razmotrili opciju prave vojne operacije s pravim bitkama.

A što je bio taj ruski "plan B"? Pokušajmo to razumjeti, oslanjajući se na objektivne čimbenike i dobro poznate činjenice.

Prva je činjenica da je ruska vojna operacija započela drugačije od svih velikih, usporedivih vojnih operacija u posljednjoj tridesetak godina. Glavna razlika je u tome što je kopnena ofenziva pokrenuta bez prethodne zračne pripreme. Primjerice, američka "Pustinjska oluja" iz 1991. započela je s 37 dana bombardiranja iz zraka i projektila.

Rat protiv Iraka iz 2003. također se mora promatrati u kontekstu višegodišnjih priprema s projektilima i bombama za kopnenu ofenzivu. Sjedinjene Države su 1991. uvele zonu zabrane leta nad Irakom i zadržale je 12 godina, sve do potpune okupacije arapske zemlje 2003. godine. U isto vrijeme, od 1991. do početka 2003. Sjedinjene Države su redovito izvodile raketne i bombaške napade na irački teritorij. Primjećujete li razliku između ove strategije i napada desantom specijalnih snaga na aerodrom Gostomel i ulaskom kopnenih jedinica na teritorij Ukrajine. Amerikanci sa svojih čak 12 godina periodičnih zračnih napada i ruska vojska s desantom jedince specijalnih snaga i ulaskom tenkova i pješadije u susjednu zemlju?

Uz to, Irak je po površini za trećinu manji od Ukrajine. Ali Irak je i 57% pustinja, gdje nema ničega, pa je po stvarnom području gdje se nalaze glavni vojni objekti i sva kritična infrastruktura Irak gotovo tri puta manji od Ukrajine. A SAD i američki saveznici su 1991. na ovo područje usmjerili oko 2000 zrakoplova, gotovo tri puta više od broja zrakoplova ruskog ratnog zrakoplovstva koji danas djeluju u Ukrajini.

I ponavljamo, u tim je uvjetima američka koalicija više od mjesec dana, čak 37 dana, unaprijed „omekšavala“ Irak, uključujući i tepih bombardiranja.

Rusija to nije učinila. Zašto? Reći će to, kažu, iz humanizma i jednostavno zato što su računali na “krimski scenarij”. Ali podsjetimo da vodstvo Ruske Federacije nisu idioti i sjetimo se obaveznog “Plana B” u slučaju da je i “krimski scenarij” propao.

Može li Rusija, prema “Planu B”, započeti rat “omekšavanjem” Ukrajine projektilima i bombama prije kopnene ofenzive, kao što su to učinile Sjedinjene Države u Iraku? Odgovor je jednostavan – nije mogla.

Zamislite samo da je Ruska Federacija 24. veljače započela lansiranje projektila i zračne napade na Oružane snage Ukrajine, ali da nije započela kopnenu ofenzivu. Što bi se dogodilo?

U takvim uvjetima, a sjetimo se da je Ukrajina veća od Iraka, a rusko ratno zrakoplovstvo puno manje od zrakoplova Sjedinjenih Država i njihovih saveznika,  vojne snage kijevskog režima ne bi bile „omekšane“ iz zraka odmah i bez kopnene ofenzive, topništvo i prilično ozbiljne raketne jedinice Oružanih snaga Ukrajine imale bi slobodu djelovanja. Sloboda djelovanja za uzvratni udar na teritorij Rusije i uništenje Donbasa. A duljina samo kopnene rusko-ukrajinske granice, da podsjetim, je 1926 kilometara. Gotovo dvije tisuće kilometara. Dobro, nekoliko stotina kilometara pokriva DNR i LNR, ali ostaje više od tisuću kilometara potpuno otvorene granice.

Pogledajte gdje je bio glavni i najambiciozniji uspjeh Rusije u kopnenoj ofenzivi? U Hersonu, gdje je u samo 2 do 3 dana ruska vojska pomaknula moguću zonu djelovanja projektila i topništva Oružanih snaga Ukrajine na 100 do 190 km od Krima. Zamislimo sada da je Rusija pokrenula vojnu operaciju dugotrajnim zračnim bombardiranjem, bez ofenzive na terenu?

Ali, kao što smo već shvatili, cijela Ukrajina se za nekoliko dana, pa čak i tjedana i mjeseci, ne može bombardirati. Odnosno, Oružane snage Ukrajine imale bi priliku pucati na ruski teritorij sa svojih prijašnjih lokacija.

Na primjer, iz regije Genišesk u blizini Krima, rakete Točka-U stići će ne samo do Simferopolja, već i s velikom šansom do Krimskog mosta. A iz sjevernih i istočnih regija Sumske regije, Točke-U će lako pokriti Brjansk, Kursk, Belgorod. Pa, sa sjevera Žitomirske, Kijevske i Černjigovske regije, na primjer, mirno pokrivaju bjeloruski Mozir i Gomel, koji su danas glavne baze napada na Kijev i Černigov.

Dodajmo ovome da je sjeverno Krima teritorij bio uglavnom prekriven topništvom i višecijevnim raketnim sustavima (MLRS). Zapravo, novi ukrajinski MLRS "Alder", stvoren 2018., sposoban je gađati područje od Perekopa do Simferopolja. I ponavljam, sve rakete i sustavi ne mogu se uništiti zračnim udarima u prvom danu. Ni u prvom tjednu. Pa čak i u prvih mjesec dana, sami zračni napadi ne bi ih potpuno uništili.

Prava šansa da se cijeli golemi luk kopnene granice zaštiti od granatiranja upravo je bila neočekivana i brza kopnena ofenziva, kako bi se odmah pomaknula linija s koje Oružane snage Ukrajine mogu pucati. A to je učinjeno veće krajem veljače.

Zato je "specijalna vojna operacija" pokrenuta bez ikakvog prethodnog "omekšavanja" Oružanih snaga Ukrajine iz zraka. Istodobno, kao i u svakom razumnom planu, odjednom je riješena gomila zadaća.

Prvo, postignuto je operativno udarno iznenađenje. Ne strateško, već operativno. Drugo, neočekivani prodor duboko u Ukrajinu omogućio je zauzimanje niza povoljnih granica, a jedan brzi prijelaz Dnjepra kod Kahovke i Hersona pravi je podvig i veliki vojni uspjeh. Treće, takav razmjer široke ofenzive, od Kijeva do Krima, zapravo je vezao sve snage Ukrajine diljem zemlje, već u prvim danima rata.

I četvrto, kao što smo već shvatili, brza, neočekivana ofenziva bez prethodne pripreme iz zraka omogućila je pomak linije raketnog i topničkog gađanja za više desetaka, pa čak i stotinu i više kilometara. Kao rezultat toga, Krim i regije Rusije i Bjelorusije koje graniče s Ukrajinom odmah su postale sigurnije od potencijalnih raketnih udara i granatiranja. Pojedinačni napadi šuljajućih lansirnih vozila i dalje su mogući, ali masovno granatiranje više nije moguće.

I objasnimo još jednu važnu točku brzog i neočekivanog početka prvih dana. U razumnom “Planu B”, glavni grad Ukrajine, metropolu Kijev, nije ni trebalo zauzeti na juriš. Sa snagama od 10 do 20, pa čak i 30 tisuća vojnika, Kijev se može zauzeti samo u fantazijama.

Proboj iz Bjelorusije zapadno od Kijeva do Gostomela i Vasilkova, uz smjelo iskrcavanje, nije proveden toliko zbog zauzimanja glavnog grada Ukrajine, već uza puno važniji cilj. Time se u biti prepolovila cjelokupna prometna i željeznička mreža Ukrajine. Budući da glavni i najbolji koridori, željeznički i automobilski, prolaze kroz Kijev. Sve arterije preko Dnjepra, južno od Kijeva, puno su kraće i po potrebi ih je mnogo lakše blokirati zrakoplovstvom, jer je tamo protuzračna obrana mnogo skromnija nego oko glavnog grada Ukrajine. Jednom riječju, glavni cilj Napad na Kijev je bio potpuno drugačiji. Ne da se zauzme Kijev, nego da se eliminira Kijev kao najvažnije logističko središte cijele zemlje. I to je učinjeno u prvih nekoliko dana.

Ali nastavimo s našim razmišljanjem o razumnom "Planu B". Dakle, u prvih nekoliko dana operativnog iznenađenja ruske trupe napredovale su u svim smjerovima ključnim za sigurnost samog teritorija Ruske Federacije. Što je sljedeće?

A onda vidimo da je svaka aktivna ofenziva ruske vojske praktički zaustavljena, ali traje zračno "omekšavanje" Oružanih snaga Ukrajine i sustavno uništavanje vojne infrastrukture Ukrajine, kao i strateških zaliha benzina i drugih goriva, sada i maziva za tenkove.

Zašto je aktivna ofenziva zaustavljena? Zato što su se Oružane snage Ukrajine i druge snage kijevskog režima oporavile od iznenađenja prvih dana. Pa u takvim uvjetima bilo je moguće nastaviti napad na neprijatelja koji još nije do  kraja „omekšan“ iz zraka, ali to bi ozbiljno povećalo gubitke ruske vojske. A vodstvo Ruske Federacije, očito, nastoji izbjeći velike gubitke.

Ali postoji još jedan razlog, koji nije sasvim očit za površnu percepciju. Koji?

Naime, morate shvatiti da je Rusija ovaj rat započela zapravo s mirnodopskom vojskom. Da, koliko god časnici imali "sirijskog" i "čečenskog" iskustva, ali Oružane snage Ruske Federacije do 24. 2. nisu imale neprijatelja, osim na razini pobunjenika. Odnosno, neprijatelji Rusije nisu raspolagali s ozbiljnim topništvom, kao ni oklopnim snagama i sredstvima.

A Oružane snage Ukrajine su vojska s masom topništva i oklopnih vozila. Štoviše, riječ je o vojsci s velikim i dugogodišnjim iskustvom u topničkim napadima na Donbas u ratu 2014. - 2022. Osim toga, Oružane snage Ukrajine su vojska u kojoj se posljednjih 8 godina najaktivnije provodi ratna i vojnička propaganda. Nećemo govoriti o sadržaju ove propagande, ali s tehničkog stajališta ona je provedena iznimno aktivno i vrlo ozbiljno. Jednom riječju, ruska mirnodopska vojska započela je rat s vojskom, doduše tehnički slabijom, ali koja ratuje zadnjih osam godina.

Mirnodopska inertnost nikada i nigdje neće biti poražena samo naredbama i iskustvom pojedinih branitelja. Ona se potpuno može prevladati samo i isključivo ratom. Zato je od prve dekade ožujka obustavljena aktivna ofenziva Rusa u gotovo svim smjerovima. Ruska vojska, zauzevši strateški povoljne linije, čeka rezultate "omekšavanja" zraka i polako melje neprijatelja, spašavajući ljude koliko god je to moguće i oslobađajući se mirnodopske inertnosti svaki dan.

Istovremeno, Rusija, zahvaljujući zračnoj prevlasti i početnom “razvlačenju” snaga Oružanih snaga Ukrajine po svim dijelovima Ukrajine, ima takvu priliku da smanjenjem aktivnosti pripremi realizaciju zadanih ciljeva.

Dominacija u zraku omogućuje ne samo „omekšavanje” Oružanih snaga Ukrajine svakim novim danom, već ne dopušta ukrajinskim postrojbama da izvedu bilo kakvu ozbiljnu protuofenzivu iznad taktičke razine. Oružane snage Ukrajine sposobne su za taktičke napade, i aktivno ih provode, ali nemaju šansu za ništa više, čak ni protiv zaustavljenih Oružanih snaga Rusije. Zato je ruska vojska "usporila" i na povoljnim granicama "čeka" rezultate "omekšavanja" zraka i aktivno se priprema za daljnji razvoj situacije.

A budućnost će u nadolazećim tjednima najvjerojatnije biti da će se djelomična blokada Kijeva nastaviti, bez ikakvih pokušaja napada na grad, a napadi na Oružane snage Ukrajine će se provoditi iz drugih smjerova, prvenstveno u Donbasu i, moguće, na desnoj obali Dnjepra.

Evo takvog „Plana B“, koji proizlazi iz dobro poznatih činjenica objektivne stvarnosti i iz jednog aksioma, a to je da u Kremlju i Glavnom stožeru Oružanih snaga Rusije ne sjede idioti.

A što je s raznim političkim manevrima i pregovorima? Uključujući i onaj na Bosporu? Sve je to ritual. Predsjednik Zelenski i bilo koji službenik Kijeva u sadašnjem stanju ne mogu si priuštiti da priznaju Krim kao ruski i suverenitet republika Donbasa. A sukladno tome, predsjednik Putin i bilo koju službenik Rusija danas si ne mogu priuštiti odstupanje od ovih zahtjeva. Dakle, bit će još mnogo takvih “pregovora” u pozadini rata koji je u tijeku. Putin je napravio avans svom “kolegi” Erdoganu, omogućivši mu da kao geopolitičar i mirotvorac u zemlji osvaja bodove. Uostalom, Erdogan će imati predsjedničke i parlamentarne izbore u vrlo podijeljenoj Turskoj za godinu dana.

Ali na ovom mjestu se već vraćam s vojne analize na političku, a to je pojašnjeno na početku, pa završimo ovu sesiju s ovim.