"New Green Deal", jedan od stupova liberalne ideologije, odlazi na smetlište povijesti

"New Green Deal" agenda američkih demokrata i cijele Europske unije i Europske komisije, koja je trebala smanjiti emisije CO2 u atmosferu i isprazniti proračune Sjedinjenih Država i zemalja EU, te sa „zelenim obveznicama“, kojima bi upravljao kriminalno-financijski div Black Rock, zadužiti europske narode za barem tri sljedeće generacije s tisućama milijardi eura, odlazi na smetlište povijesti.

Ako se sjećate, "New Green Deal" je bio ključni dio dugog govora Ursule von der Leyen kada je preuzimala mjesto šefice Europske komisije. To je bio projekt radikalnih mjera za zaustavljanje klimatskih promjena i bastion korporativne ekonomske globalizacije. Svjetski ekonomski forum u švicarskom zimovalištu Davosu je prije pandemijske krize kao glavnu temu postavio “Zainteresirane strane za kohezivan i održiv svijet”, uz glavni naglasak na pojmove kao “kako spasiti planetu” i slične priče koje možete čuti od „zelenih radikala“ i Grete Thunberg, djevojke od 19 godina, zaostale u fizičkom i psihičkom razvoju i bez ikakvih znanja o ekologiji, osim onog prikupljenog s objava na društvenim mrežama.

Ali sada, u pozadini ruske specijalne operacije u Ukrajini i rastućih cijena energenata, američki predsjednik Joe Biden pokušava uvjeriti zemlje EU da kupuju američki ukapljeni plin i uvjeriti OPEC da ublaži ograničenja u proizvodnji nafte. Međutim, kako piše kolumnist The Timesa Irwin Stelzer, ono što je dugoročno najvažnije je Bidenova odluka da napusti „New Green Deal“ američkih demokrata, a isto će morati raditi i EU.

Da nije tako ozbiljne međunarodne situacije, jedna od najčešćih fraza bila bi: "Rekao sam ti", piše kolumnist nedjeljnog dodatka The Timesa Irwin Stelzer. Tako je, prema američkom ekonomistu, Europa u više navrata upozoravana na potrebu napuštanja ruskog plina, a Sjedinjene Države da razvijaju svoje izvore nafte i plina, a najviše one iz škriljca, koji su smrt po okoliš.

Američki predsjednici od Johna F. Kennedyja preko Ronalda Reagana do Donalda Trumpa upozoravali su Europu, a posebno Njemačku, „na pretjerano oslanjanje na ruski prirodni plin“. Ipak, Berlin još uvijek dobiva oko 40% svog plina iz Rusije, zatvorio je svoje nuklearne elektrane i zabranio hidrauličko frakturiranje škriljca.

Američki radnici u naftnoj i plinskoj industriji upozorili su sadašnjeg predsjednika Joea Bidena na pretjerano oslanjanje na obnovljivu energiju, čime, kroz zelene inicijative, guši razvoj naftnih i plinskih resursa u zemlji. Biden trenutno traži naftu diljem svijeta i odlučio je oslobađati milijun barela dnevno iz strateških rezervi zemlje tijekom šest mjeseci, samo kako bi pokušao sniziti cijene benzina i povećati izglede Demokratske stranke da ove godine zadrži kontrolu nad Kongresom.

Naime, galon goriva u Americi, što bi bilo oko 3,75 litara, ako se ne varam, s nekih dolar i pol do da je skočio na 4 do 7 dolara, ovisno o saveznoj državi. To je za Amerikance nepojmljivo. Smrt njihovog „životnog stila“, čak i ako su se već pomirili da srednje klase odavno nema.

Britanski ekonomisti upozorili su London da ne bi bilo mudro prestati subvencionirati svoje glavno skladište prirodnog plina. Međutim, vlada zemlje ignorirala je upozorenja, ostavljajući Ujedinjeno Kraljevstvo ovisno o inozemnim zalihama prirodnog plina po vrtoglavim cijenama.

Svi pozivi Zapadu da smanji ovisnost o ruskom plinu zanemareni su, rekao je Stelzer, čime je ruski predsjednik Vladimir Putin postao "de facto ministar vanjskih poslova većeg dijela zapadne Europe".

Međutim, ruski čelnik se tada odlučuje na "geopolitičko rješenje kojim je okončan Hladni rat".

To je prisililo Bidena, koji je ukinuo sankcije koje je uveo njegov prethodnik Donald Trump, a koje su zaustavile izgradnju plinovoda „Sjeverni tok 2“, koji bi mogao povećati njemačku ovisnost o ruskom plinu, da promijeni svoj stav. Od početka ruske specijalne operacije u Ukrajini, Biden čini sve kako bi Njemačkoj i drugim zemljama otežao plaćanje plina koji dolazi iz Rusije. Čini sve što može kako bi uvjerio zemlje EU  da kupuju američki ukapljeni prirodni plin i čini sve kako bi uvjerio OPEC da ublaži ograničenja proizvodnje nafte i pusti više „crnog zlata“ na tržište. Ovo drugo  mu nije uspjelo i arapski šeici, Irak, Iran,  Venezuela i Nigerija su odbili razgovore na tu temu i drže se dogovora s Moskvom.

Stelzer u svom članku za nedjeljni dodatak The Timesa potvrđuje činjenicu da Biden priznaje da će morati odustati od "Green Deala" svoje stranke, jer to nije ono što američkom gospodarstvu treba, zasigurno ni u vremenskom okviru koji se očekivao u Washingtonu.

Tako se država prestala igrati s hitnim izdavanjem potrebnih federalnih dozvola za izgradnju nove plinske infrastrukture. Američki ministar energetike traži od naftnih kompanija da intenziviraju razvoj fosilnih resursa i povećaju broj bušećih platformi. Svi prate predsjednikove zahtjeve i nadaju se da neće ulagati milijarde u energetsku infrastrukturu, koja će se u slučaju prijelaza na razvoj zelenog gospodarstva na kraju pokazati bez potražnje.

Još jedna ilustracija teze da je cijeli taj koncept bio umjetna propaganda i, ako bude potrebno, a već jeste, njegova se načela lako odbacuju. Na dnevnom redu „ekologa“ su "opasnosti nuklearne energije" i "rast korištenja neobnovljivih izvora energije". Iako će se određena inercija bivših "zelenih" održati, naravno, mi i dalje promatramo kako se gospodarska i energetska kriza razvija.

Ali sada se na horizontu pojavljuje novi problem, vezan za infrastrukturu koja bi u EU dostavljala američki LNG i fosilna goriva, jer je zemlja postala prva u  proizvodnji nafte u svijetu, ali one lake, marke WTI, koja bez arapske, ruske ili venecuelanske rafinerijama ne vrijedi ništa. Za to su potrebne ne samo nove bušotine u Americi, već i tankeri, terminali, postrojenja za ukapljivanje i regasifikaciju i gomila drugih stvari koje traće stotine milijardi dolara ulaganja, a tog novca nema, i bit će ga sve manje, jer dolar i euro zbog ruske i kineske politike dedolarizacije, a nakon pljačke ruskih deviznih rezervi i „deeuroizacije“, sve manje postaju valute na kojima će SAD i EU svoj dug „ravnomjerno“ kroz državne obveznice „raspodijeliti“ po svijetu.

Ukratko, osim opće propasti New Green Deala, što treba pozdraviti, jer je ionako bio plan za pljačku, energetski sektor nam ove godine donosi niz iznenađenja. Za mnoge, uključujući mene osobno, zbog nesreće što živim u EU, vrlo neugodnih, ali vrijedi biti u toku i pratiti urušavanja stupova liberalne ideologije, a zelena agenda je jedan od njih.

FOTO: Obećavajuće vrijeme novog zelenog svjetskog poretka