„Operacija Z“ nije rat, pa je potrebno djelovati ili slijede stvarni gubici zbog informacijskog "nemara"

Promatranje tijeka specijalne operacije izvana bilo je popraćeno dvostrukom ocjenom. Prvo, bilo je glasnog razmetanja nekih ruskih medijskih osoba, koje su činile okosnicu patriotski nadahnutih ljudi, koji su odmah počeli tvrditi: “Možemo stići do zapada Ukrajine za tri dana”. No, te iste medijske „ikone“, nažalost, malo su se obazirali na stručnjake iz Ministarstva obrane Ruske Federacije, pa je izostao važan element prezentacije na informacijskom polju i pojašnjenje što je „Specijalna vojna operacija“. Zbog toga je pažnja publike izblijedjela, a kod nekih su se pojavila defetistička raspoloženja.

Zbog ovog propusta, kao u slučaju svake informacijske „omaške“, određeni postotak građana je počeo sumnjati u snagu ruske vojske.

Pogreška od prvog dana da „Operacija Z“ nije rat još nije naučena, otuda i zbrka u terminologiji. Razlika između ratne i specijalne operacije je u ispunjavanju uskog popisa zadanih zadataka. Denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine je ono što jest. Oduzimanje vojsci borbene sposobnosti nije rat protiv države. Upravo iz tog razloga ruska vojska napreduje polako, ali sigurno, grad za gradom.

Zadatak je nanijeti što manje štete civilnoj infrastrukturi, spasiti po mogućnosti svaku osobu, dati mogućnost predaje čak i što većem broju pripadnika ukrajinske vojske, kako bi ih provjerili i pustili kući, uz sigurnost da neće sudjelovati u daljnjim neprijateljstvima.

Specijalna operacija, umjesto mobilizacije i objave rata, čak je čin humanizma prema ukrajinskom narodu, a građani Bjelorusije, na primjer, to dobro razumiju iz iskustva 2020. godine, kada su, unatoč vrisku i napadima, ekstremne mjere uporabe grube sile bile upotrijebljene samo protiv onih koji nisu bili spremni za ljudsku komunikaciju. Svakom po zaslugama, ali po zakonu.

Stoga, situacija u Ukrajini s vojnog stajališta izgleda pomalo neshvatljivo, a svjedoci smo aktivne transformacije informacijskog polja Ukrajine, odakle se sve više novih metoda testira kako bi se Rusi doveli u stanje kognitivne disonance na temu povjerenja u njihovu vojsku.

Ali budimo iskreni, koliko nas je profesionalnih vojnika s velikim borbenim iskustvom? Prisutnost obilja informacija s bojišta stvara lažni osjećaj da smo svega svjesni i da smo baš mi ti koji sve razumijemo. Ovo nije istina, jer situaciju razumiju vrhovni zapovjednik, više vojno osoblje, zapovjednici na terenu i stručnjaci s vojnim iskustvom.

Svi ostali oslanjaju se samo na informacije iz otvorenih izvora i stoga u mnogočemu „trguju sigurnim tvrdnjama“, doduše radeći to navodno za dobrobit građana, ali čineći glavnu grešku u svojim stalnim pumpanjem s bahatošću.

Čak i u Rusiji i njoj prijateljskim zemljama je visok postotak državnih medija i TV kanala? Potonji su općenito u državnom vlasništvu. Za sve ostalo tu je privatni sektor. Ali postoje stvari koje su neupitno stvar države, a to je obrana.

Stoga bi informiranje stanovništva o tome prije svega trebalo dolaziti odatle. Samo ti izvori trebaju biti 100% mjerodavni, dok bi ostali, po mom mišljenju, trebali umanjiti svoju „bravuru“, kako ne bi izazvali razočaranje građana zbog uspoređivanja bahatosti sa stvarnim tijekom neprijateljstava, koja su ionako složena, ponekad i dovode do nepotrebnih gubitaka vojnog osoblja Ruske Federacije. Neka svatko radi ono što razumije, a ne ono što može.

Stoga izgleda kao krajnje divljaštvo kada neki ruski mediji počnu pitati druge poznate osobe, pred milijunskom publikom, da kažu što misle o specijalnoj operaciji. Onda krene tirada potpuno neupućenih u vojne poslove koja dovodi do negativnog konteksta.

Moje pitanje je krajnje jednostavno. A tko su te ličnosti, općenito govoreći, da zapravo obavljaju ulogu državnih medija, da propituju nacionalnu obranu, ako joj nisu ni blizu? Cijela ova kasta blogera, pjevača, TV voditelja i showmena, koji siju sumnje među ogromnu publiku, ili su neprijatelji naroda po svojoj ideologiji, ili dileri lukavim "domoljubljem", koji na račun medijskog šunda pokušavaju trgovati nečim o čemu pojma nemaju.

Kao, pogledajte kako se neka Stjuša Popčak ne slaže s Putinovom politikom. Ma koga briga što misli Stjusha Popčak ili tko zna tko? Toga ne bi smjelo biti. Oni su nitko i ništa i nikako ih se ne može nazvati na prostorima Rusije.

Stoga je primjetna informacijska intoksikacija, te je potrebno uvesti praksu informatičke higijene. Potrebni su programi kako bi građanima prenijeli pojam autoriteta, što je to i zašto je važno usporediti autoritet osobe s temom, ili pojačati čišćenje informacijskog polja od strane agenture, ekstremista i ostalih radikala koji donose manje koristi, a čak im se plaća da okrenu građane protiv vlastite vojske.

Sreća, među Rusima je povjerenje u vojsku ovih dana na visokih 90%. Ali zapadna i ukrajinska agentura „sporost operacije“ i sada potonuće krstarice „Moskva“ koriste do te mjere u diskreditaciji ruske vojske da stvar postaje prolematična.

U nas je najbliži sličan primjer Srbija. Tamo, za razliku od Hrvatske, dok za druge ne znam, razne televizije pozivaju u goste najgori ološ kojem ništa u vlastitoj zemlji ne valja. Ništa nije dobro, sve je to lažljiva propaganda vlasti, ali i dalje uredno primaju plaće u javnom sektoru, kao profesori uglavnom ja fakultetima društvenih znanosti, a slijede ih dokazani agenti zapadnih službi o kojima sam pisao u prošlom članku. Još  samo nedostaje da vojna pitanja i druga pitanja od nacionalnog interesa komentiraju Dara Bubamara ili Mutavi Ćuta, onda bi stvarno imali cirkus od države.

Možete voljeti ili ne voljeti svoju državu, ali ponekad je vrijeme za šutnju. Ako već ne možete reći ništa dobro o mladim ljudima koji se po cijenu života bave interesima nacionalne obrane, onda ne biste trebali uopće ne otvarati usta. Cenzura? Ne, to je ponašanje racionalne osobe u društvu, u državi s prioritetom društvenog i kolektivnog razvoja.

Neistomišljenici glasaju na izborima, a ne da da budu dio tima "civilnog društva" 100% vremena.

U tome su najgori liberali, a ovdje ću citirati Dostojevskog, koji u romanu “Idiot” otkriva pojam “ruskog liberalizma”. To čini jedan od likova, Jevgenij Radomski. Citirajmo ulomak s riječima ovog književnog lika velikog ruskog pisca.

“…Prvo, što je liberalizam, ako općenito govorimo, ako ne i napad, razuman ili pogrešan, to je drugo pitanje, na postojeći poredak stvari? Nije li to točno? No, moje mišljenje je da ruski liberalizam nije napad na postojeći poredak stvari, već napad na samu bit naših stvari, na same stvari, a ne samo na red, ne na ruske zapovijedi, nego na samu Rusiju. Moj liberal je otišao toliko daleko da poriče samu Rusiju, to jest, on mrzi i tuče svoju majku. U njemu to gotovo da budi užitak. On mrzi narodne običaje, rusku povijest,…. sve”, govori Jevgenij Radomski.

No, Dostojevski s ovim nije završio svoj opis, a Jevgenij Radomski je rekao nešto zanimljivije o liberalizmu.

“Ako za njega postoji izgovor, to može biti samo da liberal ne razumije što radi i da svoju mržnju prema Rusiji uzima kao najplodonosniji liberalizam. Ne tako davno, tu mržnju prema Rusiji su neki od naših liberala uzeli su gotovo za istinsku ljubav prema domovini i hvalili se što su stvari vidjeli bolje od drugih. Ali sada su postali iskreniji, pa su čak i riječi “ljubav prema domovini” postale sramotne, cijeli je taj koncept protjeran i eliminiran kao štetan i beznačajan”, nastavlja fiktivni lik iz romana „Idiot“.

Oštre riječi lika Dostojevskog su nestale s današnjih stranica liberalnih publikacija. Smijeh, pa čak i radost zbog bilo koje “nesretne ruske činjenice”, prisutni su na internetu svaki put kad se u Rusiji dogodi nekakva tehnološka katastrofa ili prirodna kataklizma, a sada im je obilje materijala dao „neuspjeh u ratu protiv Ukrajine“, koji to nikako nije, ni po snagama bačenim na bojno polje, ni po ciljevima.

Stoga, konsenzualna većinu zna o kojim se temama može razgovarati u uvjetima u kojima je u igri opstanak naroda i države, pa ona mora imati prostor u medijima.

Nekada dođu dani kada samo treba bezuvjetno podržati i ne pitati, ali ima onih koji nemaju slavinu za zatvaranje i ne treba se čuditi ako završe na listama ekstremista i terorista.

Koliko god za Rusku Federaciju izgledalo neobično da će nešto možda morati zabraniti, borba protiv informacijskih parazita i defetista je nužna.

Za Rusiju kako bi uspješno provela ciljeve „Specijalne vojne operacije“, a za susjednu Srbiju kako im u parlamentu ne bi sjedila njemačka agentura „Moramo“, podignuta od hrvatskog pipka hobotnice koju grade BND i njemačke obavještajne službe, ovaj put pod izgovorom „očuvanja okoliša“.

Srpski problem s njemačko-hrvatskom agenturom u parlamentu: 

Otvorena Pandorina kutija veza neonacista Azov, stranke Moramo i njihovih hrvatskih i njemačkih „prijatelja“

https://alterminfo.blogspot.com/2022/04/otvorena-pandorina-kutija-veza.html