Rusija može mijenjati taktiku, ali strategiju ne i ciljevi u Ukrajini će biti ispunjeni

Dok svi raspravljaju o početku druge faze specijalne vojne operacije u Ukrajini, koja mora zarobiti i uništiti ukrajinsku „Borbenu skupinu Donbas“, što znači potpuno oslobađanje regije u njenim administrativnim granicama, ne smijemo zaboraviti ruske strateške ciljeve u Ukrajini.

Kao što razgovor o pripremama za referendum o stvaranju Hersonske Narodne Republike s njezinim naknadnim ulaskom u Novorusiju, ili čak Rusiju, to se možda neće dogoditi sada, ali u svakom slučaju, sasvim je sigurno da nikakvo povlačenje ruske vojske s tih područja ne dolazi u obzir.

Pa čak ni zato što su se nakon napuštanja Kijeva pojavili Černigov i Sumi i Bucha i čak optužbi za „genocid“, već zato što nova taktika borbe za Ukrajinu ne predviđa brzi kolaps cijele ove propale države, što se moglo dogoditi samo u prvih tjedan ili dva operacija, već zbog njenog postupnog preformatiranja u smislu teritorija. Već je svima jasno da će vojna operacija dugo trajati, ali je vrlo važno shvatiti da završetak jedne ili više njezinih faza ne znači odustajanje od postizanja konačnih ciljeva. To u Moskvi sigurno neće napraviti, jer o ishodu ove kampanje ovisi opstanak same Rusije.

Donedavno su mnogi bili zabrinuti hoće li Rusija napustiti Herson i Zaporožje, a neki su se već pripremali za uobičajene žalopojke “Putin nas je izdao”. Kada uskoro postane jasno da će sljedeća faza specijalne operacije završiti porazom Donjecke skupine Oružanih snaga Ukrajine i doći će do stanke, možda čak i potpisanog primirja. E tada će se u Rusiji odmah početi pričati o tome "sve je izgubljeno", „odustali smo od daljnje kampanje i čeka nas sramotni mir".

Kako biste razuvjerili one koji uvijek trče pred rudo, možete citirati govora zapovjednika Središnje vojne oblasti, generala Rustama Minekajeva. General nije govorio na konferenciji za novinare ili brifingu, već u Jekaterinburgu na sastanku Saveza obrambenih industrija Sverdlovske regije.

"Od početka druge faze specijalne operacije, a ona je već počela, doslovno prije dva dana, jedan od zadataka ruske vojske je uspostavljanje potpune kontrole nad Donbasom i južnom Ukrajinom. To će osigurati kopneni koridor do Krima, te utjecati na vitalne važne objekte ukrajinskih vojnih snaga, crnomorske luke kroz koje se poljoprivredni i metalurški proizvodi isporučuju u druge zemlje. Kontrola nad jugom Ukrajine još je jedan ulaz u Pridnjestrovlje, gdje također postoje dokazi o ugnjetavanju ruskog govornog stanovništva“, rekao je general Rustam Minekajev.

Jasno je da sada dosta medija, čak i ruskih, govori o „ruskim promašajima“, ali to nije tako, piše Petar Akopov.

„U prvim danima rata, taktika ukrajinskih postrojbi bila je osmišljena tako da osigura da, nakon povlačenja, odvojene skupine ruskih vojnika padnu u unaprijed pripremljene zasjede i pretrpe gubitke. No, ruske oružane snage su se vrlo brzo tome prilagodile i promijenile taktiku. Ruske oružane snage prilikom izvođenja udara ne trpe gubitke. To najviše ubija moral osoblja Oružanih snaga Ukrajine. Tehnička superiornost ruske vojske na kopnu, na moru i u zraku postala je evidentna. Specijalna operacija mora biti uspješno dovedena do svog logičnog završetka, a svi zadani zadaci će biti dovršeni", dodao je.

Jug Ukrajine sastoji se od pet regija: Herson, Odesa, Nikolajev, Zaporožje i Dnjepropetrovsk. Ruske trupe su sada prisutne u tri od njih, dok u potpunosti kontroliraju samo regiju Herson. Sudbina Zaporožja i Dnjepropetrovske regije izravno je povezana sa dovršenjem potpunog oslobođenja Donbasa, odnosno porazom Donjecke skupine Oružanih snaga Ukrajine. Zasebna operacija bit će pohod od Nikolajeva na zapad, do Odeske regije, do granice s Pridnjestrovljem i Moldavijom, te blokiranje Odese.

A ovo je samo jug Ukrajine, ali ne sav dio Novorosije, koja uključuje još nekoliko regija, uključujući Harkov, koji se nalazi na sjeveroistoku, u kojem se nalaze i naše trupe. Odnosno, ako kao cilj druge faze smatramo uspostavljanje kontrole nad jugom Ukrajine, moramo shvatiti da je treća faza neizbježna, a to je kontrola nad cijelom Novorosijom.

„I što, onda ćemo morati ići u još nekoliko faza s bitkama za Kijev, pa čak i Lvov? Moguće je, ali puno vjerojatnije da će nakon pada juga početi kolaps Ukrajine kao takve. Čak i ne čekajući predaju Harkova i kontrolu nad cijelom Novorosijom, jer gubitak juga oduzima Ukrajini šanse da postoji kao samodostatna država. Izgubit će pristup lukama, odnosno mogućnost izvoza, te najveći dio gospodarskog potencijala. A ako ni to odjednom ne bude dovoljno, onda će gubitak, ili čak blokada Harkova i Dnjepropetrovska konačno staviti točke na „i“. No i prije toga, ruska vojska će poremetiti komunikaciju između desne i lijeve obale Ukrajine, uništavajući mostove i željezničke čvorove.

Ova kampanja je počela upravo s proglašavanjem pobjede u Mariupolju, pa su sada intenzivni udari na željezničku i drugi infrastrukturu.

I nikakva zapadna pomoć - financijska i vojna - neće moći ublažiti šok za Kijev nakon gubitka južnih regija. Ne samo politički i gospodarski, nego i emocionalni šok , jer će doći do oštre promjene u raspoloženju na ukrajinskom teritoriju koji je ostao pod kontrolom vlasti u Kijevu. Tamošnja većina do sada vjeruje da će Ukrajina ne samo preživjeti, već će i vratiti teritorije izgubljene nakon 24. veljače. No kada postane jasno da za to nema šanse i da će sve biti samo gore, doći će do snažne promjene raspoloženja i počet će panika. Sadašnjoj eliti će u ovoj situaciji biti nemoguće zadržati vlast. Tada će doći do shvaćanja neminovnosti kapitulacije i spoznaje da bivše Ukrajine nikada neće biti.

„A Rusija će taj cilj postići, ne odmah, u nekoliko faza, ali će ga sigurno postići. Jer nemamo ni najmanju mogućnost da to odbijemo učiniti Sve ostalo značit će nedovršeni posao, koji bi tada ipak morao biti dovršen, ali u puno gorim uvjetima, pa čak i tijekom izravnog vojnog sukoba sa Zapadom. Ne treba nam koridor do Krima, pa čak ni do Pridnjestrovlja, potrebna nam je obnova jedinstva ruskog svijeta, ponovno ujedinjenje s Novorosijom i povratak Ukrajine u njenu malorusku bit, na njezin povijesni put u ujedinjenju s Rusijom“ rekao je Akopov.

Ali argumente za njegove tvrdnje vidimo ne samo u izjavi spomenutog ruskog generala. To je očito i radu financijskih vlasti zemlje – Ruske središnje banke, Ministarstva financija, Moskvoske burze, itd. Isto je sa svim potezima sigurnosnog aparata, od vojske, preko obavještajnih službi i vojno-industrijskog kompleksa. Ekonomisti, mediji, direktori državnih kompanija i vlasnici privatnih, ljudi, sve društvene skupine – svi su se ujedinili oko postizanja ovog cilja. Istina, neke kritike se čuju od onih koji bi voljeli brzu i potpunu  pobjedu, ali je svakome tko se imalo razumije u ratove jasno da Ukrajina nije Malta ili San Marino. Nije ni jedna Litva ili Latvija, Estonija ili Gruzija. Govorimo o 577 500 četvornih kilometara, bez Krima, gdje pomaci od par desetaka kilometara dnevno prolaze neprimjetno, a baš oni su najvažniji, jer se u ovoj fazi razaraju o područja koja su utvrđivana osam godina i nisu trebala služiti samo za napad na Donbas, po „hrvatskom scenariju“, već i za kasnije napade na ruski teritorij. Sve to sada nestaje u vatri napadima ruskim snaga i lokalnih saveznika.

Postavljene zadaće će biti ispunjene. Može se mijenjati taktika, ali strategija i navedeni ciljevi ostaju nepromijenjeni, jer da se mislio zaustaviti na pola puta, Vladimir Putin, general Šojgu, Lavrov i svi segmenti vlasti i društva ovu kampanju ne bi ni pokretali.   

Naime, sada počinje opća bitka o kojoj ne ovisi sudbina “specijalne operacije” sa svim njezinim “fazama”, već sudbina rata Rusije sa Zapadom za njezino postojanje. Mislim da je ovo više nego dovoljno za razumijevanje situacije.

Karte cilja i trenutnog stanja na frontu, prema zapadnim izvorima