Zapad nema što izgubiti i prijeti nam „false flag“ nuklearni udar na Kijev

Ovu je tezu iznio poznati ruski stručnjak Rostislav Iščenko i, iako vrlo opasna, itekako ima smisla. Daje u tekstu je kulumna ruskog stručnjaka.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov najavio je početak druge faze specijalne operacije. Unatoč činjenici da zapadne obavještajne agencije i domaći blogeri nisu došli do konsenzusa oko valjanosti ove izjave, položaj Lavrova u vlasti, kao i očito aktiviranje ruskih trupa duž cijele crte bojišnice, dopuštaju nam da ovu izjavu shvatimo ozbiljno.

Istodobno, izvori u ruskoj vladi slažu se da je zadatak druge faze specijalne operacije dovršiti oslobađanje teritorija Donjecke i Luganske Narodne Republike.

Naravno, građani Rusije, kao i ljudi koji žive na oslobođenim područjima koja nisu dio DNR/LNR, odmah su postavili pitanje znači li to da treće faze neće biti i kako ruske vlasti vide sudbina teritorija oslobođenih tijekom prve i druge faze, ali nisu dio DNR/LNR?

Mislim da ruske vlasti danas ne bi dale jasan i nedvosmislen odgovor na ovo pitanje, budući da mogućnost oslobađanja i denacifikacije teritorija pod vlašću ukrajinskih ekstremista ne samo da ovisi o snazi ​​i učinkovitosti otpora Oružanih snaga Ukrajine, kako u Donbasu, tako i šire, već i od gubitaka Oružanih snaga Rusije i korpusa DNR/LNR i, sukladno tome, o sposobnosti nastavka operacije nakon završetka druge faze.

Međutim, nije bilo uzalud da sam krajem veljače, na početku prve faze operacije, citirao izjavu pripisanu Niccolu Machiavelliju: "Ratovi počinju kada žele, ali završavaju kada mogu." Međutim, tu misao nisam sreo u njegovim spisima. Štoviše, data je u nekoliko sličnih, ali ne i identičnih izdanja i bez pozivanja na određeno djelo, što nam daje za pravo da opravdano sumnjamo u Machiavellijevo autorstvo. Međutim, to ne oduzima citatu njegove nedvojbene zasluge, prije svega, istinitost glavne ideje kojeg misao sadrži.

Doista, svaki političar s odgovarajućim ovlastima može premještati postrojbe i započeti neprijateljstva na temelju osobne odluke ili odgovarajućeg postupka, ako je to predviđeno zakonom. Ali za njihovo dovršenje često nisu dovoljne čak ni kombinirane volje strana izravno uključenih u neprijateljstva.

Vrlo često treće strane ne daju da se završi sukob. Primjerice, njemačka carska vlada bila je spremna završiti budući Tridesetogodišnji rat razumnim kompromisom već u trećoj godini, ali Francuska i Španjolska, te u manjoj mjeri Nizozemska, Danska, Švedska, vlastela Brandenburga, Bavarske i Saske, braneći vlastite interese, produžili su taj rat za još dvadeset sedam godina

Krajnje je dvojbeno da će Rusiji uopće biti dopušteno da završi specijalnu operaciju nakon rezultata druge faze. Već sada je jasno da bi njegov minimalni rezultat trebao biti poraz Donbaske i Harkovske skupine Oružanih snaga Ukrajine, pristup Zaporožju, Dnjepropetrovsku i Poltavi. Najvjerojatnije, ako je moguće, planira se i zauzimanje Nikolajeva, Odese i napredovanje uz desnu obalu prema sjeveru, zauzimanje teritorija regija Zaporožje, Dnjepropetrovsk, Nikolajev i Odesa.

Teoretski, sposobnosti stvorene grupe trebale bi biti dovoljne za rješavanje svih ovih zadataka. Ali čak i da je pobjeda ograničena na lijevu obalu i Herson, to bi već bilo puno, dovoljno da se, u slučaju da se iscrpe borbene sposobnosti trupa, pokuša postići dogovor pod uvjetom da ruska kontrola održi u regijama Harkov, Donjeck, Lugansk, Zaporožje i Herson.

Osim teze o denacifikaciji, to je više od onoga što je Rusija tražila na početku specijalne operacije i priznavanja ruskog statusa Krima i neovisnost i DNR i LNR. Demografski potencijal Ukrajine smanjen je za najmanje dva puta, a industrijski za tri četvrtine. Krim dobiva vodu i kopneni koridor, a problem održavanja ukrajinske kontrole nad lukama Odesa i Nikolajev rješava se njihovim uništavanjem uz pomoć raketnih udara. Međutim, ako je moguće uspostaviti kontrolu nad regijama Nikolajev, Odesa i Dnjepropetrovsk, tada će ostaci Ukrajine izgubiti gotovo sve regije koje pune proračun.

Međutim, Rusiji neće biti dopušteno da završi neprijateljstva nakon rezultata druge faze specijalne operacije, kakvi god oni bili. Zapad ne samo da je spreman podići ulog, već može poduzeti korake ne čekajući kraj druge faze.

Josep Borrell je rekao da se pobjeda nad Rusijom mora izboriti na bojnom polju. Olaf Scholz je primijetio da Rusiji ne treba dopustiti pobjedu. Sa stajališta većine ruskih i ukrajinskih građana, prisilno sprečavanje Ruske Federacije da okupira cijeli teritorij Ukrajine i uništi nacistički režim doživjet će se kao pobjeda ovog režima, koji je uspio izgubiti teritorije, ali je ipak opstao.

No, sa stajališta ruskih zapadnih "prijatelja i partnera" preostali dio Ukrajine najveći je problem za NATO i EU.

Prvo, Ukrajina, ako preživi, morat će biti primljena barem u EU. Ali ta područja, na kojima će teško biti više od 15 milijuna ljudi i praktički bez industrije, neće se moći uzdržavati niti obraniti. Odnosno, to će postati "časna dužnost" Zapada u narednim desetljećima.

Drugo, Rusiji se ne mogu ukinuti sankcije. To znači da će Zapad trpjeti gubitke od stotine milijardi dolara i eura  godišnje, a istovremeno će biti prisiljen uložiti desetke milijardi u Ukrajinu. Da podsjetim da je Zelenski već tražio 7 milijardi dolara mjesečno ili 84 milijarde dolara godišnje. Zapad, osiromašen pod jarmom antiruskih sankcija, s gospodarstvom koje izdiše, jednostavno ne može podnijeti takve troškove.

U sadašnjim uvjetima Zapad je još više zainteresiran da Ukrajina bilo kako „porazi“ Rusiju. Trebaju mu trofeji u obliku ruskih resursa. On treba eliminirati najmoćniju vojnu silu na svijetu, sposobnu oduprijeti se kolektivnom Zapadu. Treba mu otvoren put do leđa Kine, koja bi, nakon Rusije, trebala postati sljedeća žrtva Zapada.

Sve se to ne može postići polovičnim rezultatima u Ukrajini. Da, u Rusiji će u slučaju da specijalna operacija bude zaustavljena prije nego što vojska stigne do zapadne granice biti mnogo nezadovoljnih, ali malo je vjerojatno da će se oni, na radost Zapada, ustati kako bi svrgnuli vlastitu vlast. Pouka iz '90-ih još uvijek je svježa, a primjer ukrajinskog Majdana je pokazao što bi Ruse čekalo u budućnosti.

Osim toga, ne žele svi Rusi u potpunosti uspostaviti kontrolu nad Ukrajinom. Netko je spreman biti zadovoljan Donbasom, netko s Novorosijom, netko drugi treba Kijev i Černigov, ali što je više zapadnih teritorija o kojima govorimo, većina stanovništva je skeptičnija prema njihovom zauzimanju i da uopće žive s tim ljudima. A pobijediti pa otići isto je kao i ne pobijediti uopće.

Samostalna Ukrajina, slobodna u oblikovanju svoje vanjske i unutarnje politike, iako smanjena za dva ili čak tri puta, definitivno će ponovno postati prozapadna i nacistička. Samo protektorat, čija će neovisnost biti maksimalno ograničena, može sačuvati lojalnost Rusiji.

Dakle, Zapad ne namjerava dati Rusiji priliku da se ograniči na djelomični rezultat. Štoviše, Zapad se ne namjerava ograničiti samo na borbe u Ukrajini.

Nedavno je zamjenik predsjednika Vijeća sigurnosti Dmitrij Medvedev rekao da opasnost od nuklearnog rata uvijek postoji i treba biti vrlo oprezan da do toga ne dođe.

Prije pet i deset godina nije se fokusirao na ovaj problem, iako je i tada postojala eventualna opasnost od nuklearnog rata. Samo što je sada to postalo vrlo realno. Kao što razumijete, Rusija ne može voditi nuklearni rat s Ukrajinom.

Sjedinjene Američke Države su od svojih europskih partnera već osigurale opskrbu Ukrajini cjelokupnog spektra oružja, uključujući i zrakoplove. Prije samo mjesec i pol dana se o ovom pitanju u europskim prijestolnicama nije ni razmišljalo. Najviše su bili spremni poslati stare kacige i slično smeće. Sada govorimo o sljedećoj fazi i kako suočiti istočne Europljane s Rusijom u Ukrajini. SAD obrađuju Rumunje, a Poljaci su već dovoljno obrađeni da tvrde da polažu prava na Kalinjingradsku regiju.

Napominjem da su Balti ne tako davno namjeravali potpuno blokirati tranzit do Kalinjingrada iz Rusije, što bi bila neformalna objava rata. Sami Balti vjerojatno neće riskirati, ali ako znaju da Poljska ulazi u rat, rado će joj se pridružiti.

Kao povod za izravno sudjelovanje oružanih snaga istočnoeuropskih država u borbama na teritoriju Ukrajine, kao i za mogući napad na Kalinjingrad i Bjelorusiju, trebala bi postojati neka vrsta krvave provokacije koju Sjedinjene Države već odavno obećavaju u Ukrajini. Štoviše, krivnja za to je unaprijed stavljena na Rusiju. Svemu tome služi medijska priprema ljudi kojima se doslovno ispire mozak, od 0-24.

Isprva su Sjedinjene Države tradicionalno pripremale provokaciju kemijskim oružjem. Međutim, za Rusiju je bilo kakva vrsta kemijskog oružja smiješna. Štoviše, takve su provokacije već diskreditirane u Siriji. Od nedavno se u Ukrajini i Sjedinjenim Državama priča da bi Rusija, navodno uznemirena nedovoljnim vojnim uspjesima, mogla pokrenuti nuklearni napad na neka ukrajinska postrojenja.

U tom kontekstu, Zelenski je i vraćen u Kijev, a nedavno su u Washingtonu rekli da bi ukrajinski predsjednik u narednim danima mogao postati heroj mučenik. Uzimajući u obzir činjenicu da je Zelenski izgubio kontrolu nad sobom i da se sve više pojavljuje pred javnosti u nepristojnom obliku, kao i da donosi iznenadne nerazumne odluke, njegova "herojska smrt na bojnom polju" je izlaz za Amerikance.

Pa, zašto ne spojiti posao i užitak. Samo pucati u Zelenskog, kojeg čuvaju britanski specijalci, teško je. Postavit će se pitanje kako su neprijatelji došli do njega i gdje su ti stražari uopće gledali? Pogađanje njegove rezidencije raketom je teško. Ne samo da će Rusi pratiti putanju i naznačiti odakle je raketa ispaljena, već nije ni sigurno da će Zelenski umrijeti. Uz to, sigurno će ostati materijalni dokazi u obliku dijelova rakete, sa svakakvim brojevima i drugim identifikacijskim natpisima.

Ali ako mali taktički nuklearni naboj, kao u Hirošimi, digne u zrak u Kijev i Pečersku lavru, zona kontinuiranog razaranja protezat će se od Lavre do Sofije, Zelenski će definitivno postati “mrtvi heroj”, a sigurno bi bilo pedeset do sto tisuća „nevinih žrtava među civilnim stanovništvom“. Uništenje Sofije i Lavre bit će još jedan uvjerljiv dokaz “barbarstva Rusa, koji ne štede ni tisućljetne pravoslavne svetinje”.

A usuđuje li se itko u Europi sumnjati ili javno dovesti u pitanje da bi samo Rusi mogli izvesti nuklearni udar na Kijev?

Nakon toga bi Finska i Švedska bez oklijevanja trebale pohrliti u NATO. Poljaci i Rumunji morat će proglasiti mirovnu misiju namijenjenu spašavanju ostataka stanovništva Ukrajine od genocida. Već prvi sukob s ruskim trupama mogao bi poslužiti kao povod za operaciju protiv Kalinjingrada, a NATO će Poljskoj i Rumunjskoj morati pružiti maksimalnu vojno-tehničku pomoć, kao i pokušati neutralizirati rusku Baltičku flotu, dok će situacija u Crnom moru ovisiti će o stavu Turske.

Takve akcije Zapada već predstavljaju značajnu prijetnju ruskoj državnosti, koja, prema ruskoj vojnoj doktrini, može početi upotrebu nuklearnog oružja. Štoviše, budući da će Rusija već biti okrivljena za nuklearni napad na Ukrajinu, britanski nuklearni arsenal može se koristiti u svakom trenutku, kao i američke hidrogenske bombe pohranjene u europskim skladištima, a koje se, prema američkoj doktrini, mogu koristiti iz njemačkih zrakoplova.

Pritom će i same Sjedinjene Države, kao i uvijek, izjaviti da ne sudjeluju u ratu, kako ne bi izazvale nuklearni sukob.

Naravno, prijelaz vojnog sukoba u nuklearnu fazu je ekstremna opcija. Najvjerojatnije će se svi pokušati ograničiti na korištenje konvencionalnog oružja. No, uzimajući u obzir poziciju Zapada, opasnost od intenziviranja sukoba, kako tijekom druge faze specijalne operacije tako i nakon završetka druge faze, iznimno je velika, kao i opasnost od najluđih i najkrvavijih provokacija kako bi se opravdalo sudjelovanje regularnih dijelova NATO vojski u borbama u Ukrajini.

Zapad želi pobjedu na bojnom polju, a takvu pobjedu je nemoguće izvojevati bez ulaska u rat, zaključio je Rostislav Iščenko, iako i sam na kraju navodi kako je ovo ekstreman opcija.

Spas je u poznatoj Putinovoj izjavi da u slučaju ugroze ruske državnosti i mogućeg nuklearnog odgovora, ciljevi neće biti samo mjesta lansiranja, već i mjesta odlučivanja, a to su Bijela kuća i Pentagon, te sjedište NATO pakta u Bruxellesu. Nadajmo se da se tamo sjećaju ovog upozorenja, jer je Madeleine Albright primjer da 500 000 života djece nisu ništa, ako to služi Sjedinjenim Državama, pa zašto bi bilo drugačije za 50 do 100 tisuća stanovnika Kijeva?

Rostislav Iščenko