Denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine još nisu ostvareni i otvara se pitanje kakav će biti „Treći čin“ 

Scott Ritter, bivši vojni obavještajni časnik američkog Korpusa marinaca, dao je opširan intervju, ali bi bilo najbolje sažeti na najbitnije, integrirajući to sa svojim razmatranjima.

Druga faza neprijateljstava u Ukrajini bliži se kraju ruskim osvajanjem Donbasa i obalnog pojasa Crnog mora, uz kopneni prolaz između Krima i Donbasa, što pretvara Crno more u rusko unutrašnje more.

Nisu postignuti ciljevi "denacifikacije" i "demilitarizacije“ Ukrajine, niti je postignut suštinski političko-strateški cilj "neutralizacije" Ukrajine, niti drugi sveobuhvatniji političko-strateški cilj redizajniranja sustava europske sigurnosti, koji bi trebao uzeti u obzir i ruske potrebe.

"Denacifikacija" nije postignuta. Doista, ukrajinska vlada je zabranila sve stranke koje nisu krajnja desnica, a radikalne desničarske milicije integrirane u ukrajinsku vojsku i dalje postoje u zapadnoj Ukrajini. Utjecaj radikalno desnih političko-vojnih formacija na ukrajinsku vladu se povećao, a ne smanjio u odnosu na situaciju prije ruskog napada.

FOTO: Nacionalni korpus koji je još uvijek vrlo jak u državnim institucijama, vojsci i SBU, mora biti fizički likvidiran

"Demilitarizacija", odnosno uništenje ili rasulo ukrajinske vojske nije postignuta. Naprotiv, ukrajinska vlada, uz potporu NATO pakta, formira, obučava, naoružava brojne kontingente novih vojnika na ukrajinskom, poljskom i njemačkom teritoriju, a one broje stotine tisuća rezervista, dobrovoljaca i vojnika redovnog poziva.

Osim toga, Poljska će očito imati dva bataljuna svojih dobrovoljaca, sastavljena od poljskih postrojbi obučenih u NATO paktu, koji će istupiti iz nacionalnih armija i sudjelovati u ukrajinskom sukobu, izravnim sudjelovanjem u neprijateljstvima u Ukrajini. Vjerojatno će ih slijediti i druge poljske trupe.

Zakon o Lend Leaseu kojeg su usvojili Kongres i američki Senat uputit će Ukrajincima oko 50 milijardi dolara oružja, od čega će se dio sastojati od najmodernijeg ratnog materijala NATO pakta. Ogromna količina zaliha također će omogućiti Ukrajincima da previde ozbiljan problem kapaciteta održavanja ratnog materijala, ugroženog uništavanjem tvornica i skladišta. Dio tog ratnog materijala Rusi će presresti prije nego što stigne na bojište, ali će drugi dio ipak stići do njega, kao što to već čini. Na poljskom i njemačkom teritoriju ukrajinski veterani obučavaju se za korištenje novih sustava naoružanja.

Budući da je jugoistok izgubljen, Ukrajina je zadržala stratešku dubinu za nastavak rata, a strateška dubina je povećana na kvalitativno važan način činjenicom da se ukrajinska logistička utočišta nalaze na teritoriju NATO pakta, odnosno u Poljskoj, Njemačkoj i baltičkim državama, a tamo je nedodirljiva za Ruse bez rizika izravnog sukoba s NATO paktom, uz mogućnost nuklearne eskalacije.

NATO okružuje Rusiju više, ništa manje nego u situaciji prije ruskog preventivnog udara. Finska i Švedska zatražile su pridruživanje Sjevernoatlantskom savezu. Ruski političko-strateški cilj redizajniranja europskog sigurnosnog sustava u svoju korist stoga je također u zastoju.

Stoga, ako Rusija završi neprijateljstva osvajanjem ukrajinskog jugoistoka i samo se odluči na obranu Donbasa, ostvarit će taktičku pobjedu, ali će pretrpjeti strateški poraz, izlažući se beskrajnom ratu koji će je iskrvariti do smrti. Američki projekt je upravo to i oni žele da Rusija krvari, kako bi je destabilizirali i u konačnici politički raskomadali.

Sa strogo vojnog stajališta, ruski simetrični odgovor na ovu situaciju bila bi opća mobilizacija i objava rata Ukrajini. Ova odredba bi omogućila Rusiji da pošalje do tri milijuna ljudi i da pokrene opću ofenzivu u Ukrajini s ciljem uništenja neprijateljskih oružanih snaga i svrgavanjem ukrajinske vlade. Negativne posljedice na rusko gospodarstvo su očite, a negativne političke reperkusije, unutarnje i prije svega vanjske, uz predvidivu konsolidaciju Atlantskog saveza i Zapada su puno gore.

Ritter sugerira da rusko vodstvo radije reagira postupno, takoreći "usporeno" na prijetnju. Obrambena konsolidacija ukrajinskog jugoistoka, djelomična i progresivna mobilizacija rezervista i vojnih obveznika, čekajući odlučujući summit NATO pakta krajem lipnja, kada će se utvrditi hoće li Turska ostati čvrsta u svom stavu da se protivi ulasku u NATO Finske i Švedske ili ne.

Mora igrati i na kartu pukotina Zapada, posebno u Europi, gdje će nadolazeća zima natjerati europsko stanovništvo da se suoči s razornom cijenom ekonomskih sankcija protiv Rusije.

„Ovo se čini utemeljena hipoteza, obzirom da je predsjednik Putin vrlo oprezan državnik“, kaže Scott Ritter.

U osnovi, nakon završetka prve dvije faze rata osvajanjem ukrajinskog jugoistoka, koje čine prvi čin rata, otvara se drugi čin. Rusija se suočava sa stvarnom egzistencijalnom prijetnjom i ona to zna. Shodno tome će reagirati, politički i vojno. Vjerojatno će ruska reakcija biti postupna i pokušat će izbjeći potpuni vojni angažman protiv Ukrajine i njezinih saveznika. Ako ga bude nemoguće izbjeći, oni će vrijedno raditi, sa svim svojim resursima. U potonjem slučaju otvorit će se treći čin ove tragedije, a to može značiti bilo koji od scenarija, ovisno o angažmanu Zapada u napadu na Rusiju.

U svakom slučaju, ono što se da zaključiti je da se Rusija neće moći zadržati na trenutno osvojenim položajima, jer bez uništenja neonacističkih struktura i ljudi u državnom aparatu Ukrajine i uništenja njene vojske kao ozbiljne vojne sile, nije napravljeno ništa od najavljenih ciljeva. Je li moguće da Vladimir Putin sklopi takav „mir“ u kojem će svi proglasiti pobjedu i koji će Rusiju gurnuti u težu situaciju nego u kojoj je bila prije 24. 02. ove godine? Iskreno, to vidim kao nemoguću opciju i ići će se do kraja, ma što to značilo.

Ali isto tako i Rusija ima svoje adute. U većini ratova postoji trenutak kada se jedna od strana, bez vidljivog razloga za poraz, psihički slomi, ljudi prestanu vjerovati u svoju pobjedu i bore se „po inerciji“. Naravno, obično ovo nije trenutni prijelom. Najprije veliki generali, a nešto kasnije i čelnik zaraćene države shvaćaju da se rat bliži tragičnom kraju. Zatim se postupno mijenja i raspoloženje vojnika.

Možemo li računati na sličnu situaciju u Ukrajini? Da bismo razumjeli, možemo pretpostaviti da se borbeni duh Ukrajinca temelji na nekoliko mitova. Čim se ovi mitovi, ili dio njih, rasprše, moći ćemo vidjeti nagli pad kvalitete “političkog morala” Oružanih snaga Ukrajine.

Prvi od ovih mitova ima potpuno nacističke korijene i to je ideja o ekskluzivnoj superiornosti Ukrajinaca nad predstavnicima "istočne horde" na svim područjima. U srcu ukrajinske vojske i dalje kruži mit u njemačkom stilu "Gospođo, pa vi ste arijevska domaćica i možete zaustaviti Crvene s običnom bocom benzina." A nema sumnje da su i regularne jedinice Oružanih snaga Ukrajine dugo bile uvjerene u svoju superiornost.

Prema tom mitu, težak im je udarac zadat u Mariupolju, gdje odabrana i „elitna“ nacionalna vojska nije izgubila čak ni od “hordi”, već od neprijatelja koji nije imao brojčanu nadmoć. Ali, ovdje Ukrajinci imaju vječnu i tradicionalnu ispriku - "bila je izdaja". Kao, da nisu bili izdani, preživjeli bi i pobijedili. Tko ih je izdao? Zapad? SAD? Papa? Da, u ukrajinskim verzijama postoji mnogo opcija.

Predaja najtvrdokornijih ukrajinskih nacista na Azovstalu je očekivano  potkopala duh Oružanih snaga Ukrajine. Vojnici se povlače, dezertiraju, predaju, oni koji još nisu mobilizirani bježe s dnevnog reda, ali to nije dovoljno Stoga će se za potpunu psihološku pobjedu Rusije morati ponoviti uspjesi Mariupolja, po mogućnosti po manje štete za same Ruse.

Istodobno, treba jasno razumjeti da glasine o nedolasku legendarnih jedinica na front zbog straha od takvog neprijatelja kao što su Ukrajinci odavno nisu dovoljne. Ti se ljudi bore već osam godina i neprijateljske beretke ih više ne plaše. Ali će se morati razbiti upravo na bojnom polju, nikako informativno.

Drugi mit, koji više ne prožima vojne krugove, već cjelokupno ukrajinsko društvo, je “sva naša svita”. Ukrajinci su apsolutno sigurni da su prvi u globalnoj konfrontaciji između „cijelog svijeta“ i Rusije, pa tako imaju najjaču pozadinu, beskrajne zalihe novca i oružja. Taj mit neće se moći razbiti na bojnom polju, jer je to posao diplomata, ekonomista i cijele Rusije, a taj je posao već u tijeku. Prve pukotine, one u Mađarskoj, Turskoj, danas iz Srbije, iako ona nije dio ni EU, ni NATO pakta, govore da zemlje ne žele žrtvovati svoju budućnost zbog Ukrajine.

Međutim, za potpuni uspjeh denacifikacije Ukrajina mora biti potpuno odsječena od vanjskih resursa. U suprotnom će Rusija stalno morati uništavati jedinice i tehniku koji stalno dolaze, bez mogućnosti da se uništi njihov stvarni lanac opskrbe i pozadina. Ali kad Ukrajinci vide da barem jedan značajan sudionik ispada iz antiruske koalicije, to će za njih biti toliki šok, gori od bilo kakvog vojnog poraza. Ovdje su u igri “fluktuacije”, zapravo, ekonomski i politički razlozi Turske, Mađarske, Francuske, pa čak i Njemačke.

I treći najvažniji mit na kojem počiva ukrajinski borbeni duh je ideja o unutarnjoj slabosti i nestabilnosti Rusije, te odsutnost bilo kakvih saveznika. Svaki put kada ruske, ali posebno ruske, a ne jedinice Donbasa, pokažu jak borbeni duh, to je dvostruko težak udarac ukrajinskoj ideologiji. A kada rusko društvo pokaže pravu solidarnost, ovaj je udarac još gori.

Zapravo, svaki helikopter kojeg su obični Rusi kupili i poslali u vojsku nanosi Ukrajini dvostruki udarac, vojni i psihološki, a usput, drugi je gori od prvog. Jer u slici svijeta prosječnog Ukrajinca ovo je apsolutno nemoguće i proturječi svemu u što je dugo bio uvjeren. A ako se na frontu pojave čak i simbolične jedinice ruskih saveznika, bit će to prava katastrofa za sve Ukrajince. Čak i ako to bude kubanski vod i bjeloruska satnija, važno je samo podizanje zastave. Zato nije jasno zašto Kremlj još ne prihvaća ponudu Assada da pošalje u Donbas 16 000 dobrovoljaca, koliko ih se prijavilo „da želi pomoći ruskoj braći i vratiti im dug iz 2015. godine“. Čak su u tu svrhu napravili i promotivni video, ali Moskva još nije rekla da krenu i da se pojave u Donbasu. Šteta, iako Putin, Šojgu i Lavrov vjerojatno bolje znaju od mene što im  je činiti.

To su tri glavna pravca na kojima se već radi, a koja će donijeti psihološku pobjedu, ključ za denacifikaciju i demilitarizaciju još uvijek vrlo ukorijenjene neonacističke ideologije u Ukrajini i njenim trenutnim vlastima, institucijama, vojsci i represivnom aparatu.