Muslimani svijeta moraju platiti račun za prijateljstvo s Rusijom, za sada s napadom u medijima

Ovih dana je takozvani „novinar“ Hassan Haidar Diab, koji više od 30 godina živi u Zagrebu, napisao vrlo uvredljiv propagandni pamflet protiv Čečena koji ratuju u Ukrajini, gdje bez dokaza iznosi tvrdnje kako borci Ramzana Kadirova strijeljaju sve koji na sebi imaju neonacističke i tetovaže grba Ukrajine.

Kada mu je jedan uposlenik ruske ambasade rekao da je poslao Kadirovu taj članak, službeni Zagreb je to protumačio kao prijetnju, ruskog diplomata i njegovog kolegu protjerali, a ovome dali policijsku zaštitu. Gdje je tu prijetnja, ne znam, ali znam da profesorici Jeleni Jurišić, koja je dobila stvarne prijetnje u poštanski sandučić zbog malog intervjua u kojem nije osudila Rusiju, ne da nisu dali policijsku zaštitu, već su jedva zaprimili prijavu. I to čisto formalno, kao NN počinitelj i tako dalje. A onda su to, gotovo sigurno, bacili u smeće.

Večernjakov novinar: Među protjeranim ruskim diplomatima su i dvojica koji su mi prijetili 

Ali ovaj članak, bez ikakvih dokaza, nije napisan slučajno. Ovdje je Diab pristao da igra prljavu igru NATO pakta u sukobu s Rusijom u kojem treba blatiti muslimane, iako je i sam pripadnik te konfesije. Barem deklarativno. I stvar je vrlo ozbiljna, jer SAD i EU ne mogu pridobiti islamski umet na svoju stranu, a jedini „NATO muslimani“ su ovi naši nesretnici u Bosni i Hercegovini i Albanci. Nesretnici u smislu da su gorljivo na strani Sjedinjenih Država i posljedično Ukrajine, iako su njihove i glave Albanaca '90-ih bile kolateralna šteta potrebna za ostvarenje višeg cilja, odnosno slamanje Srbije i kasnije okupacije Kosmeta. Je li trebalo 10, 100 ili 500 tisuća mrtvih, sasvim svejedno. Ali iz nekih mazohističkih poriva, muslimani u Bosni, Albaniji i na Kosovu su najodaniji vazali Washingtona, više nego Turske, što je apsolutno nejasno.

No, Petar Akopov je pojasnio „križarski rat“ protiv muslimana, ali kojeg protiv islamskog umeta ne vode katolici ili pravoslavci, već anglosaksonski protestanti i evangeličke sekte. Katolici se drže po strani, a pravoslavci, ako za Treći Rim smatramo Moskvu, oni sve više jačaju savez s muslimanima. Posebno sada, nakon sve većih napetosti nakon napada na Lavrova zbog izjave da je Zelenski Židov, ali to nije važno za njegove nacističke ideje, kao što je, „navodno“, i Hitler imao Židovske krvi. Lavrov je rako „navodno“ u intervjuu, ali je Tel Aviv digao takvu buku, kao i uvijek kad je za njih nešto “antisemitizam“, koja traje nekoliko dana. Ali Moskva ne želi popustiti, jer znaju da su u pravu. Ako Izrael nastavi s ovom retorikom, budući da su ruski specijalci već proveli obuku sirijskih Palestinaca i stvorili jezgro specijalnih snaga, mogli bi proširiti tu aktivnost na nekoliko tisuća boraca, koji će kasnije običavati druge, a onda Palestinci više neće biti „rulja koja baca kamenje“, već vojska koja posjeduje sva znanja i vještine za vođenje ratnih operacija. A prijateljske veze Rusije i Palestinaca, za sada samo političke i ekonomske, ako postanu vojne, to će kod muslimana u svijetu stvoriti percepciju svjetske velesile koja brani Palestinu, a govorimo o skoro dvije milijarde ljudi, manje ovih par milijuna na Balkanu koje sam spomenuo.

I sada, zašto je Hassan Haidar Diab napisao članak zbog kojeg su protjerani ruski diplomati, kojim, bez ikakvih dokaza, blati snage Republike Čečenije za zločine koje nisu počinili?

Petar Akopov piše kako Rusija gradi svijet u kojem će biti prijatelj Kini i Indiji, civiliziranim zemljama s gotovo 3 milijarde stanovnika, velikim ekonomijama i globalnim utjecajem. S obzirom da je Kina odabrala stranu Rusije, to jest neće se pridružiti sankcijama i na bilo koji način, iako pažljivo, će ih zaobići. Zapad se praktički već pomirio s tim i već prijeti Pekingu sankcijama.

Za Indiju, igra je tek počela, unatoč tome što je Delhi jasno dao do znanja da će se vlada voditi samo njezinim nacionalnim interesima. A oni, kao što je pokazala čitava novija povijest neovisne Indije, podrazumijevaju bliske veze s Rusijom, od kojih Indijci neće odustati, posebno ne u vrijeme kada se ubrzava restrukturiranje cijelog svjetskog poretka, kada se približava kraj ere u kojem je Zapad bio gospodar u svijetu.

No, osim Kine i Indije, tu su i Afrika i Latinska Amerika, ali i posebno značajna sila čije je mišljenje izuzetno važno i vrlo indikativno za razumijevanje odakle i gdje "vjetar povijesti puše".

Ta sila, a govorimo o islamskom svijetu, točnije umetu, dobiva manje pažnje u prostoru javnog informiranja, što nije fer i vrlo je pogrešno.

Govorim o islamskom svijetu. Ne o svih gotovo dvije milijarde muslimana, već o onih 57 zemalja koje se mogu nazvati islamskim. Sve su dio Organizacije islamskih država, a njihov ukupni broj stanovnika iznosi 1,5 milijardi. Da, islamski svijet nije politički ujedinjen, pa čak i njegova srž, arapski svijet, podijeljen je na mnoge države, ali je nesumnjivo potencijalno jedan od najvažnijih polova budućeg multipolarnog svijeta, zajedno sa Zapadom, ujedinjen ili podijeljen, uz SAD i Europu, Kinu, Indiju, Rusiju, jugoistočnu Aziju i Latinsku Ameriku.

A sada stav islamskog svijeta, uvijek uz izuzetak BiH i Albanije, dok Kosovo i nije država, poput stava Kine i Indije, potvrđuje da je proces demontaže zapadne hegemonije postao nepovratan.

Činjenica da ključne zemlje islamskog svijeta ne podržavaju pokušaj Zapada da izolira Rusiju postala je jasna u prvim danima nakon 24. veljače. I to ne toliko glasanjem u Ujedinjenim narodima, gdje je većina njih bila uzdržana, a neki su na Općoj skupštini glasali za rezoluciju koja rusku kampanju u Ukrajini naziva „agresijom“, već konkretnim akcijiama, što je puno bitnije od neobvezujućih rezolucija.

Saudijska Arabija i Turska, Emirati i Indonezija, Egipat i Pakistan, Iran i Alžir - sve ove ključne islamske zemlje zauzele su više nego uravnotežen stav odbijajući da se pridruže Zapadu. U trenutnoj situaciji, njihova formalna neutralnost je u osnovi proruska i tako se percipira na Zapadu.

Brojni pokušaji uvjeravanja muslimana da promijene svoje stavove nisu rezultirali ničim, kako zbog toga što anglosaksonci više nemaju alata za vršenje pritiska na islamski svijet, tako i zato što muslimani objektivno ocjenjuju promjenjivu poziciju moći u svijetu, a što je najvažnije, jer islamske zemlje si već mogu priuštiti više neovisnosti.

Indikativno je da su SAD željele postići što šire inozemno sudjelovanje na Konferenciji u Ramsteinu u znak podrške Ukrajini prošlog tjedna, što je bilo stvaranje velike antiruske vojne koalicije.

Jasno je, ne na bojnom polju, nego kroz vojne zalihe i financijsku pomoć za ponovno naoružanje ukrajinske vojske. A od nezapadnih članica Washington nije trebao ni oružje ni novac, već samo da se pojave kao države, odnosno da se demonstrira masovna podrška zapadnim naporima, koja je iznimno važna.

I što na kraju? Od 42 sudionika, 29 ih je bilo iz NATO pakta, uključujući Tursku,  jer je kao članica saveza morala biti tamo, potom su bili Švedska i Finska, Australija i Novi Zeland, Japan i Južna Koreja.

Tko su bili ostalih sedam zemalja? Gruzija nije sudjelovala i nije se pridružila ni sankcijama, Izrael nije išao, jer ipak ne želi prekinuti veze s Rusijom, a Kenija i Liberija su bile kao predstavnici Afrike.

I četiri arapske zemlje, kao simbol jedinstva islamskog umeta sa Zapadom. Ali tko je došao i zašto?

Katar, Maroko, Jordan i Tunis. Sve je ovdje vrlo individualno i daleko od proukrajinskog.

Tunis je vrlo ovisan o ukrajinskim zalihama žitarica i ne želi rast cijena, pogotovo nakon još jednog domaćeg političkog preokreta, da dovede do novog "arapskog proljeća".

Drugo, ukrajinski ambasador je krajem ožujka povučen iz Maroka, jer nije želio dobio oštru osudu Rusije ni obećanja pomoći od domaćina. Ali sada je Maroko u fazi eskalacije odnosa sa susjednim Alžirom, tradicionalno bliskom Rusiji, pa Rabat treba demonstrirati bliske odnose ne samo sa Europom, već i sa Sjedinjenim Državama. Dakle, tamo su bili zbog toga, a ne zbog Ukrajine.

Jordanski kralj Abdullah već dugo vremena održava dobre odnose s Putinom, koje ni sirijska operacija Rusije nije omela, ali ima i stalnu igru sa Zapadom, pa njegov dolazak nije podrška Ukrajini, niti će tamo slati ikakvo oružje, a posebno neće uvoditi sankcije Rusiji.

Katar, čiji su odnosi s Rusijom prolazili kroz krizu prije deset godina, posljednjih je godina popravio situaciju, a ministar vanjskih poslova je u Moskvu došao k Lavrovu odmah nakon početka specijalne operacije u Ukrajini. Da, Katar je donirao 5 milijardi dolara za pomoć izbjeglicama iz Ukrajine, ali bez sankcija protiv Rusije. Da, kraljevina će u narednim godinama povećati opskrbu Europe tečnim plinom kako bi zamijenila nadolazeće odbijanje ruskog plina, ali tu nema politike, već čisti biznis. Da ne spominjem da su ove pošiljke kap u moru europskih potreba.

To jest, sva četiri islamska sudionika Ramstein konferencije mogu se na ovaj ili onaj način nazvati američkim saveznicima, ali se ne mogu smatrati članicama antiruske i proukrajinske koalicije. Jer za razliku od Europe ili Japana s Australijom, oni neće žrtvovati odnose s Rusijom za podršku američkom kursu. Samo su deklarativno pokazali solidarnost s Ukrajinom kako bi udovoljili Washingtonu.

No, sudjelovanje ove četiri arapske zemlje ipak je izazvalo kritike u islamskom svijetu i postavilo se pitanje zašto pokazivati solidarnost s Amerikancima? S onima koji su razorili Bliski istok bez razloga, proveli invaziju na Irak, vratili Afganistan i Libiju u Kameno doba, a sada licemjerno optužuju Rusiju za "ničim izazvanu agresiju"?

Ugled Sjedinjenih Američkih Država posebno na Bliskom istoku, ali i u islamskom svijetu u cjelini je odavno bio izuzetno negativan.

Opet naglašavam, iz meni nepoznatih razloga, taj je „ugled“ Sjedinjenih Država i NATO pakta mazohistički neupitan samo u Sarajevu, Tirani i Prištini.

Ali ako su prije SAD bile nepopularne prvenstveno među "arapskim ulicom" i islamskim masama, prije svega zato što podržavaju Izrael, sada još dva faktora treba dodati ovome u ledu.

Posljedice okupacije Iraka i Afganistana, poraz Libije i vojno prisustvo u Siriji, to jest, SAD su djelovale kao klasični okupator i kolonizator, izjednačavajući ih s Englezima i Francuzima, kojima su se Jenkiji prethodno protivili.

Za obične muslimane države su postale agresor, koji se usuđuju nametati čak i "netradicionalne", tj. antiislamske "vrijednosti". Davno je bilo kada su Angloamerikanci plašili muslimane "strašnim ateistima iz Sovjetskog Saveza" koji bi im dolazili sa sjevera. Sad je islamski umet vidio tko je tko, ali zato mora platiti račun, a to će se u medijima sve više naglašavati kroz članke poput ovoga u Večernjem listu, gdje su muslimani „barbari“, „koljači nevinih branitelja“ i što sve ne, zapravo sve ono što je bio ISIL, samo što su to sada oni koji su na strani Rusije, a to je gotovo cijeli islamski svijet.

A za islamske elite, za vladajuću klasu, američka podrška "arapskom proljeću" je vrlo očita, uz svu njihovu nedosljednost i prepirku. Prvo su se SAD okrenule protiv egipatskog Mubaraka, podržavajući antisistemsko "Muslimansko bratstvo". Zatim su prekršile obećanje da će se obračunati s Assadom. To jest, arapski vladari su vidjeli da su SAD sposobne izdati, ne održati riječ i ostaviti stvari nedovršene i samo pobjeći, što je postala posljednja kap u čaši nepovjerenja u oslabljenog hegemona.

Zbog toga su svih posljednjih godina u arapskom svijetu SAD mogle igrati samo na anti-iransku kartu i plašiti Arape sa "šiitskim polumjerecom“ i  „nuklearnom bombom ajatolaha". Ali i ovdje nije bilo široke koalicije koja bi se izgradila, što se vidjelo za vrijeme Trumpa kada je propao pokušaj stvaranja „velike globalne anti-iranske koalicije“ u Varšavi.

Rusija i Kina sve ovo vrijeme rade s islamskim svijetom, na različite načine, ali prilično učinkovito. Sirijska operacija snažno je ojačala ruske pozicije, jer muslimani cijene dosljednost i odanost saveznicima. Kina je nastavila jačati svoje gospodarske veze i unapređenje infrastrukture, unatoč svim pokušajima Londona i Washingtona da potakne proislamski val zbog "genocida nad muslimanima u Xinjiangu". No, tamo su otišli predstavnici Kazahstana, Uzbekistana, Kirgistana i Tadžikistana, proveli inspekciju radnih kampova za preodgoj, koji traje oko dvije godine, uz odlazak za vikend obiteljima, i utvrdili da nikakvog genocida tamo nema.

Zbog svega toga je do 2022. islamski umet stekao prilično jasnu predstavu o svjetskim procesima. Istok dobija snagu, Zapad odustaje od svojih položaja, a budući da je dio Istoka, islamski svijet nije imao razloga da oklijeva nakon 24. veljače. Bez obzira na to koliki pritisak vrše oni koji sebe smatraju "liderima slobodnog svijeta", za muslimane su oni, a ne Rusija, pravi imperijalisti i osvajači, prava prijetnja svom svijetu i njegovim iskonskim vrijednostima.

Da, i sa "križarskim pohodima", Zapad je krenuo ne samo protiv muslimana, već i protiv pravoslavaca, što dobro vide ne samo u Rusiji, već i u islamskom svijetu, kojeg je NATO u demografskom smislu desetkovao, ali su to bile „nužne žrtve vrijedne svrgavanja diktatora“, kako je za pola milijuna iračke djece rekla Madeleine Albright.

I zato će muslimani platiti račun. Kroz sotoniziranje u medijima „Ahmat sile“, kao u članku Hassana Diaba, nažvrljanog na temelju laži prikupljenih po zapadnim medijima. Više od toga, mislim da si Zapad ne može dozvoliti. Već je u otvorenom sukobu s Rusijom i nimalo dobrim odnosima s Kinom, pa je stvaranje trećeg neprijateljskog pola od skoro dvije milijarde ljudi ravno samoubojstvu. Barem ja mislim tako, iako se od hegemona u samrtnoj agoniji mogu očekivati i iracionalni potezi. Ostaje nam da vidimo. Za sada laju kroz medije i one koji bi se trebali zvati „novinarima“.