Zapadne zemlje su postale parije i u svijetu teška srca viđeni gosti

Na nedavno održanom sastanku G20 održan je prijem dobrodošlice za ministre vanjskih poslova. Sergej Lavrov je, naravno, došao. Tada su ministri zemalja skupine G7, SAD i poslušnici, „prkosno“ ignorirali događaj. Rezultat je sasvim jasan. Rusija i 12 normalnih zemalja sjede za zajedničkim stolom i ručaju, dok se uvrijeđena sedmorica za to vrijeme dure u svom kutu.

“Cijeli svijet”, o kojem pišu zapadni mediji, samo su Sjedinjene Države sa svojim vazalima, otprilike 10-15% svjetske populacije, ovisno kako brojite. Preostalih 85-90% podržavaju Rusiju ili su neutralni. Budući da su svi u istom brodu, bez obzira što su ruske trupe nakon osam godina konačno ušle u ukrajinski sukob, jasno im je da su u veljači Sjedinjene Države zapravo uspjele napasti Rusiju, a sutra mogu napasti Kinu ili nekog trećeg.

Zapad također priznaje svoj poraz. Evo što piše njemački magazin Focus: „U međuvremenu je postalo jasno da izolacija nije uspjela. Ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova nije osudio njegov indonezijski kolega koji je predsjedao sastankom. Njegova je izjava ostala dvosmislena: Osiguranje mira je "naša" odgovornost. Naša? Čija?“.

Očigledno je da u krugu zemalja G20 nema čak ni jedinstvenog mišljenja o tome tko je agresor.

Zapadna propaganda pokušava promovirati dva glavna slogana:

1. Velika Rusija je izdajnički napala malu mirnu Ukrajinu.

2. Cijeli svijet je protiv Rusa i sad ćemo zajedno zgaziti ruskog zlotvora.

Ali ovdje je lako vidjeti kontradikciju. Ako je cijeli svijet protiv Rusije, onda Ukrajina nije ni mala ni slaba, jer je ujedinjena svjetska sila je na njenoj strani. A s druge strane, ako je Ukrajina mala i slaba, onda ne postoji “cijeli svijet” i nikoga nije briga za sudbinu Ukrajine.

Zapravo, istina je negdje u sredini. Rusija se brani od napada kolektivnog Zapada, odnosno od Sjedinjenih Država i njihovih poslušnika. Ukrajina je američka kolonija, okupirani teritorij, neka vrsta Vichyevske Francuske, ako hoćete.

Reći da je Rusija u ratu s Ukrajinom tehnički je netočno, budući da je stvarno neovisna Ukrajina utjelovljena u narodnim republikama Donbasa, a one su na ruskoj strani. Pritom cijeli svijet, velika većina planete, uopće ne sudjeluje u ratu između Rusije i Zapada, već podržava Rusiju. Kada zapadne zemlje sebe nazivaju "cijelim svijetom", to je samo pusta želja. Američki svijet je gotov. SAD više ne mogu naređivati ​​Kini, Indiji, Indoneziji, cijeloj Latinskoj Americi, Iran, Venezuelu, Kubu, Nikaragvu da ne spominjemo, ali su i Srbija i BiH i tako dalje. Nitko više ne sluša diktat Zapada, osim nekolicine porobljenih zemalja s „ograničenim suverenitetom“, kako se to voljelo govoriti za zemlje Varšavskog ugovora.

Citirat ću izvadak iz nedavnog govora ruskog predsjednika :

„Takozvani kolektivni Zapad, predvođen Sjedinjenim Državama, već je desetljećima izrazito agresivan prema Rusiji. Naši prijedlozi za stvaranje sustava zajedničke sigurnosti u Europi su odbijeni. Inicijative za zajednički rad na problemu proturaketne obrane su odbijene. Upozorenja o neprihvatljivosti širenja NATO-a, posebice na račun bivših republika Sovjetskog Saveza, ignoriraju se. Čak se i sama pomisao o mogućoj integraciji Rusije u taj isti Sjevernoatlantski savez u fazi naših, kako se tada činilo, vedrih odnosa s NATO paktom, očito se činila apsurdnom njegovim članicama.

A zašto? Pa njima jednostavno ne treba zemlja poput Rusije. Eto zašto. Zato su podržavali terorizam, separatizam u Rusiji, unutarnje destruktivne snage i “petu kolonu” kod nas. Svi su oni dobili i još uvijek dobivaju bezuvjetnu potporu upravo ovog kolektivnog Zapada.

Kažu nam, čujemo danas da smo započeli rat u Donbasu, u Ukrajini. Ne, ovaj isti kolektivni Zapad ga je pokrenuo organiziranjem i podupiranjem protuustavnog oružanog udara u Ukrajini 2014., a zatim poticanjem i opravdavanjem genocida nad ljudima u Donbasu. Taj najkolektivniji Zapad je izravni pokretač, krivac ovoga što se danas događa.

Ako je taj isti Zapad htio izazvati sukob kako bi prešao na novu fazu borbe protiv Rusije, na novu fazu obuzdavanja naše zemlje, onda možemo reći da je u tome donekle uspio. I rat je pokrenut, i sankcije su nametnute. A u normalnim uvjetima to bi vjerojatno bilo teško izvesti.

Ali na što bi trebali obratiti pozornost? Trebali su shvatiti da su izgubili već od samog početka naše specijalne vojne operacije, jer njen početak znači i početak radikalnog sloma američkog svjetskog poretka.

<…>

Ponavljam, čak i u zemljama koje su još uvijek sateliti Sjedinjenih Država, raste razumijevanje da slijepa poslušnost njihovih vladajućih elita svom gospodaru, u pravilu, ne odgovara njihovim nacionalnim interesima, a najčešće im, jednostavno, radikalno proturječi. S porastom tih osjećaja u društvu na kraju će svi morati računati.

<…>

Danas čujemo da nas žele poraziti na bojnom polju. Pa, što da kažem? Neka pokušaju. Već smo puno puta čuli da se Zapad želi s nama boriti "do posljednjeg Ukrajinca". Ovo je tragedija za ukrajinski narod, ali čini se da sve ide ka tome. Ali svi trebaju znati da, uglavnom, još ništa ozbiljno nismo ni počeli.

Pritom ne odbijamo ni mirovne pregovore, ali oni koji ih odbijaju trebaju znati da što vrijeme više prolazi, to će im biti teže s nama pregovarati.“

Ove Putinove riječi znače da svijet čekaju tektonske promjene i da su Rusi spremni izdržati nedaće koje ova situacija nosi sa sobom. Postoji dobra karta o europskim članicama NATO-a primljenima u savez nakon 1997. godine. Riječ je o 14 zemalja, zapravo o cijeloj istočnoj Europi, dok Švedska i Finska još nisu uzete u obzir.

Naravno, to Rusiji ne odgovara, Sjedinjene Države moraju se vratiti. Zahtjevi Rusije ostaju isti - Poljska, Slovačka, Rumunjska, Albanija i tako dalje trebaju biti isključene iz NATO-a i postati neutralne. Ali za sada, SAD nastavljaju lebdjeti u svijetu fantazije, pretpostavljajući da i dalje vladaju svijetom, kao u svojim sretnim devedesetima.

To znači da će se sukob između Rusije i Sjedinjenih Država donekle odgoditi. Pa, kao što je Vladimir Vladimirovič ispravno primijetio, "uglavnom, Rusi još ništa ozbiljno nisu ni započeli".

I za kraj, reklo bi se da Zapad ipak pobjeđuje, iako samo na informacijskom bojnom polju. Ali šef EU diplomacije Borrell je rekao „kako je globalna bitka narativa oko Ukrajine u punom jeku, ali da EU u njemu ne pobjeđuje“.

Uz sve milijarde bačene na propagandu i gašenje ruskih medijskih kuća, Europljani sve manje vjeruju svojim medijima i vladama. A kako kriza bude rasla i bude se bližila zima, sve će manje vjerovati u najčešće bajkovite priče o „hrabrim Ukrajincima koje treba pomoći da obrane slobodan svijet od zlih Rusa.

Josep Borrell je nakon sastanka ministara vanjskih poslova G20 rekao da je “globalna bitka narativa” oko Ukrajine “u punom jeku”, ali stav EU o tom pitanju nije prevladavajući.

Borrell, čije su riječi citirane na internetskoj stranici Ministarstva vanjskih poslova EU, istaknuo je da je u ožujku 140 država podržalo rezoluciju Opće skupštine UN-a kojom se osuđuje ruska specijalna operacija u Ukrajini. Niti jedna od zemalja G20 osim Ruske Federacije nije glasala protiv rezolucije, podsjetio je Borrell.

No, mišljenja o tome kako dalje "dramatično se razlikuju", nastavlja šef  europske diplomacije. Dok su zemlje G7 (Velika Britanija, Njemačka, Italija, Kanada, Francuska, Japan i Sjedinjene Američke Države) i njihovi istomišljenici "ujedinjeni u osudi Rusije i uvođenju sankcija protiv nje", druge zemlje "često imaju drugačiju viziju", priznao je Borrell.

Prema njegovom mišljenju, iz različitih razloga, mnogi se drže neutralne pozicije i jedni su "više zabrinuti zbog posljedica rata po sebe", a drugi se žale na "dvostruke standarde" ili žele održati dobre odnose s Ruskom Federacijom ili se "ne žele opredjeljivati, jer bi to ugrozilo njihove geopolitičke interese".

“Globalna bitka narativa je u punom jeku, a mi u ovom trenutku ne pobjeđujemo ,” jasno je rekao Borrell.

Milijardama i cenzuri usprkos.