Isključivost liberala je gnojni apsces kojeg se Rusija konačno rješava – „Krug 2“ u Srbiji mora biti sljedeći

Prije nekoliko godina je u akademskom gradu Puščino blizu Moskve, poznata „zvijezda“ Zapada, ruski pisac, pjesnik i novinar Dmitrij Biko, održao predavanje o djelu braće Strugacki. Akademska publika u gomilama se slila na predavanje. U dvoranu su ulazili sa sjajem u očima očekujući književna otkrivenja. Bikov se, međutim, nije puno bacio Strugackijevima. Braća su mu bila samo izgovor, pojašnjava ruska novinarka Olga Andrejeva.

I ovdje dolazimo do onoga što je u Srbiji poznao kao „Krug 2“, kojeg predstavljaju likovi poput „pisca“ Svetislava Basare i njemu sličnih. No u Rusiji je s aktualnim događanjima u Ukrajini na površinu isplivala sva prljavština liberalnih ruskih elita, a za Srbiju se nadam da joj neće trebati rat da očisti smeće pred svojim pragom.

U tom smislu je indikativno izlaganje Bikova, kojem je glavna ideja bila neočekivana.

„Mi smo elita društva. S nama je sve moguće“, objasnila je zvijezda moskovskih salona. O tome su, po njegovom mišljenju, pisali Strugacki.

Znanstvenici iz Puščina, koji su većinom tamo došli ne iz prijestolnica, nego iz dubina goleme zemlje, nisu bili toliko polaskani koliko zbunjeni. Tamo se zapravo razvija ruska znanost, testiraju lijekovi, proučavaju HIV i rak. Gdje je njihov elitizam? Bikov je očekivao drugačiju reakciju. Ali nije uspio.

Ova poruka nalazi mnogo više pristalica u gradovima kao što su Moskva, Petrograd i Jekaterinburg. Općenito, ideja o podjeli svijeta na crnce i bijelce, koju je izmislila europska kultura još u Kolumbovo doba, potkrijepljena anglosaksonskim rasizmom i Kiplingovim "bremenom bijelog čovjeka", stoljećima pronalazi obožavatelje diljem svijeta. Na nju su se oslanjali Amerikanci, uništavajući Indijance, Britanci porobljavajući Irce i uništavajući Indiju, i na kraju Hitler, koji je Slavene i Židove proglasio sposobnima samo za ropstvo ili uništenje. Sada se to intenzivno servira lakovjernoj Ukrajini i drugim postsovjetskim limotrfoima poput Baltika.

Ali upravo u ruskih intelektualca “Oni” su zapravo svi, odnosno “crnci”, Rusi u masama, zajedno sa znanstvenicima iz Puščina, kapetanima Dalekoistočne flote, radnicima Uralvagonzavoda i tako dalje. Eto, kod tih "malih crnaca" sve je više-manje jasno. Uče, rade, odgajaju djecu, čitaju knjige i sigurni su da služe Rusiji, gdje će živjeti njihovi potomci.

Kod samozvanih ruskih „bijelaca“ nije tako. Iako se čini da idu u iste škole, institute, iste su struke, u istoj  zemlji. Tomovi su posvećeni razumijevanju duboke razlike između "bijelaca" i "crnaca" unutar same Rusije. Koja je razlika?

Za ovaj sociološki fenomen treba tražiti korijene u drugoj polovici XX stoljeća. Ali je jasno da je u Beogradu kao u prijestolnici bivše države, bio puno više prisutan prodor liberalizma nego u Rusiji. No, tražiti sada uzroke tome bi nam oduzelo previše vremena. Kako god bilo, stvorio se otprilike isti tabor liberalne „elite“, za koju su domaći „crnci“ uvijek obični „zatucani ognjištari“.

Ali kako je to u Rusiji?

Evo, na primjer, verzije Galine Juzefovič, “glavne književne kritičarke” zemlje, koja godinama sa stranica Meduze hrani cijelu velegradsku inteligenciju. Ljepota slobodnih umjetnosti, s gledišta Galine Juzefovič, bila je u tome što se u "svom" svijetu lako odvaja forma od sadržaja, što u biti i nije posebno potrebno. Ako znate "naš" jezik, lako možete obraniti diplomski rad na bilo koju "našu" temu.

“Liberalno okruženje je inherentno agonalno. Odnosno tržišne uvjete uzima zdravo za gotovo. Ako želite biti prvi - natječite se, pobjeđujte. Probaj, dovraga. Taj pogled jednostavno ne postoji u slici svijeta ljudi s uvjetno "ruskim" sustavom vrijednosti, gdje nema konkurencije, već samo odluka vlasti. A ako je netko postao “glavni kritičar”, “uspješan profesor”, onda je to samo zato što su neke sile tako odlučile i beskorisno se natjecati ”, piše sveznajuća Juzefovič na svom Telegram kanalu.

Komunicirajući sa studentima rođenim nakon raspada SSSR-a, Galina Juzefovič radi upravo ono na čemu već dugo radi Ministarstvo obrazovanja Ukrajine.

Ukrajinski autori dokopali su se definicije "Moskovije" kao totalitarnog despotizma koji stoji nasuprot "slobodnoj Ukrajini". U takvoj povijesnoj perspektivi SSSR je dostojan nasljednik „krvave“ ruske monarhije. Iz ovoga logično proizlazi da su u Rusiji svi po prirodi robovi, podređeni vlastima i nesposobni za kreativnost. Ruski genijalci su postavljeni od strane totalitarne vlasti.

Dok s druge strane prozapadno i liberalno ponosno "Mi" ujedinjuje ljude koji žive u slobodnom svijetu, gdje se nagrada daje onima koji je zaslužuju. Čime se zaslužuje?

"Smo radite nešto", savjetuje Galina mlade autore, jer je to dovoljno da “bijelac” zasluži sve.

Čekaj malo, ali možda je Juzefovič u pravu u onom dijelu gdje nam nudi slobodnu konkurenciju? Oprostite joj strastvene gluposti o ruskom urođenom ropstvu. Naime, konkurencija je svijet u kojem živimo.

„Jao, ovdje ona iskreno iskrivljuje. Kao primjer poštene konkurencije Juzefovič navodi milijunske naklade knjiga Guzel Jahine, što bi mogla biti hrvatska Nives Celzijus, koja je svoju biografiju žene nogometaša, sa sisama i stražnjicom jednom tjedno na naslovnicama, uz malo opisa uživanja kokaina i orgija prodala u nevjerojatnom tiražu i dobila nagradu „Kiklop“, a da pojma nema tko je autor tog antologijskog romana.

"Ako želite poraziti Jahinu njezinim vrijednostima, pišite bolje, pa da vas milijun ljudi kupi", smatra Juzefovič.

Ali, nažalost, "tržišne" ideje kritičara blijede kada se pogleda stvarnost. Milijuni primjeraka su Jahine osigurani su ne baš poštenom konkurencijom, već žestokim marketingom. Spisateljica, koju je objavila ista izdavačka kuća kao Jahina, rekla je da je navodno jedan od uvjeta za odlazak na inozemni sajam knjiga bila obveza promoviranja upravo njene “Zulejhe” novinarima i na pitanja “što biste savjetovali čitanje?”, da revno savjetuje Jahinu.

I to bez obzira na to je nikad nije čitala, po vlastitom priznanju, a ni neće.

Sloboda i neovisnost onih kojima se Galina Juzefovič divi se pomnijim ispitivanjem pokazuje zapravo ne kao sloboda, nego potpuna ovisnost o liberalnoj zajednici, koja zna kako raspodijeliti proračune i druge beneficije strogo u korist "svojih bijelaca".

Rusi se sjećaju kada je u kolovozu 2016. Moskvu potresao pedofilski skandal koji je godinama cvjetao u „Školi br. 57“. Tada promatrači nisu bili šokirani čak ni činjenicom pedofilije, već krajnje čudnim odnosom prema istoj učitelja, maturanata i roditelja školaraca iz 57. Sve je upućivalo na to da je u školi stvoren hermetički geto po principu: „Mi smo elita, mi smo drugačiji, mi nismo kao vi“, a to je bilo dovoljno da svi brane sve, čak i roditelji žrtava profesore i profesorice pedofile.

Zapravo, studiranje u „Školi 57“ praktički je jamčilo upis na najbolja sveučilišta u zemlji, a potom i briljantnu karijeru. No, za ulazak u taj “elitni geto” u središtu Moskve trebalo je platiti priličnu cijenu i odbiti pune veze s vanjskim svijetom, te priznati njegovu inferiornost i barbarstvo te veličinu vlastite izuzetnosti.

Čim su se zatvorila vrata za sljedećim dijelom "odabranih", sav moral bi ostajao  vani. Tamo, u hramu “odabranih”, radila su druga pravila.

“Završila sam školu prije godinu dana i u zadnjim razredima sam znala sve što se sada piše i govori”, priznala je na društvenim mrežama maturantica koja je morala proći težak proces otvaranja očiju.

“A najgora stvar je što mi se to tada nije činilo pogrešnim. To je bilo tako zato što nam je na prvom satu u 9. razredu rečeno i ponavljano da smo posebni, bolji, pametniji od svih, što znači da možemo „malo više“.

„Malo više“ u moralnim odrednicama „Škole 57“, prevedeno na „jezik barbara“, značilo je potpuno ropstvo u odnosu na bolesnike i pokvarenjake koji svoje štićenike upućuju u tajne „slobode“ kroz pedofiliju. Iznenadni skandal probio je apsces koji je tinjao u elitnoj školi više od 30 godina. Njegov sadržaj je bio nevjerojatan - zavođenje tinejdžera, psihološka obrada i otvoreni progon svih koji su sumnjali u ispravnost onoga što se događa.

„Barbari“ su bili šokirani. No, same stanovnike „elitnog geta“ šokiralo je samo jedno – kako je bilo moguće da su  barbari prodrli u njihov zatvoreni svijet. I, naravno, „sve je bilo uništeno, a sve je bilo tako dobro“.     

“Skandal oko moskovske 57. škole još jednom je pokazao da je danas glavna zabava građana psovanje”, zauzeo se za “svoje” Dmitrij Bikov, braneći pedofile od razumljivog bijesa „barbara“, koji su osudili 30 godina marljivog svladavanja “tajni slobode”.

„Barbari“ su krivi jer su blatili prošlost i sadašnjost „bijelaca“, liberalne „elite“ Rusije.

Ali ti „barbari“ su pokazali da su oni temelj Rusije i da ne preziremo sve one koji se oslanjaju na ljudski, a ne na “slobodarski” moral.

„Da, mi "barbari" smo takvi. Poštujemo poštenje i čast. Preziremo lažljivce i licemjere. Cijenimo istinu i ljudsko dostojanstvo. Ne gorimo od požude, već od ljubavi, ne od zavisti, već od ponosa, ne od želje za elitizmom, već od istinske demokracije. Birajući između "slobode" i "barbarstva", svjesno biram ovo drugo, na tragu drugog velikog ruskog "barbara", Aleksandra Bloka, koji se ponosio svojim "skitizmom"“, zaključuje OlgaAndrejeva . 

Kada će u nas, svakoj prijestolnici zasebno, a posebno u Beogradu, puknuti gnojni apsces onoga što se tamo naziva „Krug 2“, to je pitanje na kojeg je teško dati odgovor. Ili barem traži dublju raspravu i veliki angažman gore spomenutih „crnaca“, jer su to ljudi koji su stup društva, ne nužno nižeg obrazovanja, već jednostavno oni koji  znaju koje vrijednosti garantiraju opstanak društva i zajednice.