Konture novog zapadnog totalitarizma su nevjerojatne, da se čine apsurdne

 Edward Skidelsky, profesor filozofije na Sveučilištu Exeter u Velikoj Britaniji, iako liberal po uvjerenju, nedavno je opisao novu etiku koja se iz liberalne pretvorila u totalitarnu i karakterizira cijeli „kolektivni Zapad“.

Tvrdnje koje je iznio su zastrašujuće i zaista podsjećaju na novi nacifašizam. Tekst su prenijeli i ruski liberali na portalu Meduza i sada su zbunjeni, jer su mislili da su totalitarne zemlje Rusija, na prvom mjestu, onda Kina, Iran, Kuba i sve ostale iz „Carstva zla“, protiv kojeg se i oni bore.

Ali kada pročitate dugu poruku profesora sa Sveučilišta u Exeteru, shvatite da se  izvana vidi samo vrh sante leda, a tamo, pod vodom na Zapadu, događa se nešto  što je puno gore od ekonomske krize – čisti nacifašizam.

Dakle, ovo je napisao Britanac, prof. Edward Skidelsky, čak nije ni Amerikanac.

„Sveučilišta su ispunjena atmosferom straha i poniženja. Hladan vjetar puše kampusima. Kineska kolegica nedavno mi je priznala da se u Britaniji počela osjećati manje slobodno nego kod kuće u Pekingu ili Šangaju“, napisao je prof. Skidelsky.

Kako to? Zar je doista bolje u Pekingu, gdje muče Ujgure? Ali pokazalo se da ima i gorih mjesta. Ujedinjeno Kraljevstvo, na primjer.

„Svatko tko je bio dovoljno nepromišljen da i najmanje polemizira o pitanjima transrodnosti, rase, invaliditeta, političke situacije na Bliskom istoku, kao i niz drugih pitanja, riskira ne samo gubitak posla, već da bude izložen prijetnjama i vrijeđanjima, a možda i da se pojavi pred sudom“, nastavlja britanski profesor.

Ne, ovo ne piše Russia Today ili pravoslavni Cargrad. Ovo piše osoba koja godinama surađuje s liberalnom opozicijom u Rusiji.

Tako on opisuje egzemplarna kolektivna poniženja potrebna za “preodgoj svijesti”, i to ne u koncentracijskim logorima, nego na britanskim i općenito zapadnim sveučilištima.

Postoje i drugi rituali koji krivcima „pomažu da se osjećaju krivima“. Na primjer, sudionici „Povorke privilegija“ moraju napraviti jedan korak naprijed za svaku privilegiju koju uživaju. Jedan korak ako si bijelac, jedan korak kao muškarac, korak kao heteroseksualac, korak kao cisrodna osoba, i tako dalje. Podsjetimo da je cisrodna osoba termin za ljude čiji osećaj ličnog identiteta odgovara spolu koji im je „dodijeljen“ po rođenju, od strane majke Prirode. Dakle, ja bi bio „privilegirana cisrodna osoba“ samo zato jer me majka rodila kao muško i osjećam se muško i to ne krijem. To je moja „privilegija“.

I sada, nakon što su sudinici „Parade privilegija“ napravili po jedan korak za svaku od njih, moraju napraviti jedan korak natrag za svaku privilegiju koja im nedostaje. Od sudionika se zatim traži da "razmisle" o tome što su naučili iz gore navedene aktivnosti. Ova totalitarna  praksa javnog samoocjenjivanja sada je dio mnogih sveučilišnih treninga.

Ovdje se treba malo odmoriti, inače je šok prejak. Zar nije potrebno, kao nekad, deset tisuća puta napisati na ploču "Ne smijem lagati"? Ne, oprostite, sada se mora napisati: "Ja sam bijela cisrodna privilegirana svinja i toga se sramim". Shvaćate li apsurd novog totalitarizma?

- Pa što hoćete - reći će netko - tamo bar imaju toleranciju, a ovdje se ljudi muče.

- A, ne – odgovorit će vam Edward Skidelsky - Tvoje ideje su zastarjele, dragi prijatelju! Tolerancija je zastarjela, zlatno doba!

U posljednje vrijeme klasični liberalni koncept tolerancije tiho se transformirao u potpuno drugačiji koncept – koncept “prihvaćanja” ili afirmacije.

Da pojasnimo. Ako nas klasična tolerancija upućuje da branimo pravo na postojanje i onih ideja koje nam se čine pogrešnim, onda “prihvaćanje” zahtijeva neselektivno, bezobzirno prihvaćanje čitavog spektra najrazličitijih životnih pozicija i identiteta. Sa stajališta ideologije “prihvaćanja”, samo tolerancija više nije dovoljna, a „prihvatiti“ znači ne dovoditi u pitanje i da je zabranjeno uopće o tome polemizirati, kritički razmišljati. Na što vas to podsjeća?

- Kako to misliš, "nedovoljno"? - ogorčeno pita naš čovjek. – Evo mene, a postoji i netko tko je drugačiji od mene. Ja sam hetero, a on je gay. Ja sam muškarac, a on je rodno fluidan. Ja sam bijelac, a on je, recimo, Indijac. Pa neka živi s Bogom, samo da me ne dira, niti ću ja njega. Što tu nije u redu?!

– Ali nije tako – pojašnjava profesor – jer to nije dovoljno. Štoviše, sada je to loše i nedopustivo.

 "Kao što je britanski filozof Bernard Williams jednom primijetio, nešto nije u redu s heteroseksualnim parom koji je 'tolerantan' prema svojim homoseksualnim susjedima. Sada ih mora voljeti jer su takvi“, rekao je profesor Edward Skidelsky.

– Što, baš izravno voljeti? - zgroženo pita naš sugovornik. – Inače, ništa?..

- Nema šanse, jer , kako piše Skidelsky, - “Neutralnost se doživljava kao pokušaj da se sakrije njezino pravo ružno i diskriminatorno lice. Šutnja je izdaja. Ako niste dio rješenja, dio ste problema".

- Ali…

– Bez „ali“: „Ne mogu se tolerirati oni koji ne priznaju ideologiju „prihvaćanja“. I prema ovom novom načelu, ne smije se biti tolerantan ​ prema bilo kome tko ne pokazuje punu i bezuvjetnu lojalnost ovom novom kursu.”

Stoga se da zaključiti da je „prihvaćanje“ jednosmjerno, da se moraju voljeti sve te „manjinske“ i „ugrožene“ skupine, a „privilegirani“, odnosno najnormalnije osobe koje žive u skladu s prirodnom datošću svoju osobnost moraju tumačiti kao „grijeh“ i „mržnju“.

Zaključci profesora sasvim su nedvosmisleni i zastrašujući.

„U zapadnoj Europi, iako u marginalnom obliku, totalitarizam je nastavio postojati i nakon rata. Upravo je bujanje totalitarizma u širem smislu riječi danas, po mom mišljenju, glavni razlog za zabrinutost. Jer narod, naviknut na totalitarni način razmišljanja i totalitarni diskurs, teško da će moći pružiti pravi otpor uspostavi totalitarnog državnog režima u svojoj zemlji“, piše profesor Skidelsky.

I konačno, posljednji čavao nije apstraktna opasnost, već neposredna politička perspektiva.

“Pitanje je samo hoće li ijedan od suvremenih totalitarnih pokreta moći dobiti podršku dovoljnu da izgradi totalitarni režim u punom smislu te riječi i da uspostavi punopravni aparat prisile", zaključuje britanski profesor i filozof.

Još jednom – jesmo li tako blizu punopravne političke diktature, koja je praktički gotova stvar.

I onda je profesionalni borac protiv "totalitarizma" u Rusiji, redatelj Konstantin Bogomolov, tekstom posvećenog “novom etičkom Reichu” iznenada ugledao svjetlo, poludio i shvatio da nevolje dolaze odakle ih nije očekivao. Čudovište se uopće nije rodilo tamo gdje su svi očekivali. I to ne sablasno čudovište, nekakva filozofska utvara, već ono najklasičnije, sa zatvorima, inkvizicijom, prokazivanjima i terorom.

Dobrodošao kući, možemo reći totalitarizmu.

I zadnje, ruski liberali su se polomili da demantiraju „grešnog Britanca“.

„U Rusiji nema i ne može biti zapadnih “ekscesa” u borbi protiv nejednakosti, koji uznemiruju Skidelskog, čak i ako ovu strepnju prepoznamo kao opravdanu u okviru zapadnog konteksta. Jednostavno zato što ne postoji sustavna i institucionalna borba protiv nejednakosti“, pišu ruski liberali u publikacijama kao Meduza.

Da, Rusija je bez ovih zapadnih ekscesa, jer, nažalost, tamo uopće nema “borbe protiv nejednakosti”. Teza glupa koliko netočna, koju nema potrebe raspravljati.

Ovo gore su samo zanimljive, razvođene crte. Tko bi rekao da će se danas u Rusiji sasvim ozbiljno citirati Dmitrija Medvedeva i njegovu banalnu izreku: „Sloboda je bolja od neslobode“. Naravno da je bolja. Ali oni koji donose tu neslobodu moraju biti poznati po imenu. Ali danas ih prozvati, imenom i prezimenom, to je „netolerantno“.

Morate voljeti njihovu neslobodu. Ili se pobuniti? Odlučite sami, jer je Rubikon pređen, na što je upozorio Edward Skidelsky, profesor filozofije na Sveučilištu Exeter u Velikoj Britaniji.