Rusija čini sve da se sretnu Erdogan i Assad i okonča rat, uz poznati odgovor Amerike

Ovih dana je počela konstantna razmjena vatre između američkih snaga u Siriji i šiitskih milicija u području Deir Ez-Zora koje su neslužbeno pod komandom Iranske revolucionarne garde i čuvaju novi cestovni koridor koji se proteže od Tehrana sve do Bejruta.

Prvo su napad na jednu mjesto gdje su raspoređene šiitske milicije izveli Amerikanci. No, odmah je uslijedi odgovor i proiranske frakcije su izvele jak napad dronovima na američku bazu u blizini naftnog polja Omar. Iz „preventivnih razloga“ su Amerikanci sve cisterne za prijevoz ukradene nafte prebacili u Irak. Nakon toga je Biden naredio još jedan napad.

Joe Biden objasnio američke udare na Siriju pravdao „sigurnošću Amerikanaca“.

"Naredio sam napade kako bih zaštitio našu vojsku, oslabio i poremetio tekući niz napada protiv američkih dužnosnika i naših partnera, te odvratio Islamsku Republiku Iran od pokretanja ili podržavanja daljnjih napada", napisao je u pismu Kongresu.

Ni u jednom slučaju nije bilo izvješća o žrtvama, iako su napadi bili prilično žestoki. Moguće je da je i bilo tako, jer su i šiitske milicije, ali i američke snage odavno shvatili da se ne mogu opustiti i zanemariti prijetnju napadima artiljerijom ili napadačkim dronovima, kojih Iran ima na tisuće, možda više u tom dijelu svijeta od bilo koje druge sile.

Ovdje, prije nego prijeđemo na stvar, treba reći i da je Turska odustala od napada na Kurde, ali u dogovoru s Vladimirom Putinom, a ne zbog kurdskih američkih prijatelja.

I to je glavni razlog zbog kojeg američkoj strani treba eskalacija u tom dijelu svijeta. Potpuno nevažno tko je u pitanju i tko će „prvi početi“, za Washington je važno da Sirija iznova upadne u krvavu spiralu nasilja svi protiv svih. To je nešto što je američkoj politici uvijek najviše odgovaralo, bilo gdje u svijetu.

Ali onda se dogodilo „čudo“, iako će zbog Erdoganovih riječi da je Krim ukrajinski neki reći da to baš i nije tako. Međutim, znamo koliku „težinu“ imaju izgovorene riječi koje ne prate konkretni potezi. Apsolutno nikakvu.

S druge strane, Sirija svjedoči novim vjetrovima na Bliskom istoku i sama je dio procesa pomirenja muslimanskih naroda. Iran je ponovno uspostavio odnose s UAE i Kuvajtom, a uskoro će i sa Saudijskom Arabijom. Saudijci se kreću u svim  smjerovima, ali definitivno okreću leđa Americi. Vojno izaslanstvo Irana je bilo u Bakuu, iako je Teheran „na strani“ Armenaca. Sav ovaj „pretjerani mir“  Bidenu i Washingtonu definitivno nije u interesu, ali s ovim napadima u Siriji nisu postigli ništa.

Rusija, naprotiv, djeluje u svim smjerovima, osi  što je zahladila odnose s Izraelom na kritičnu razinu. Posebno kada je Moskva na forumu „Armija 2022“ ugostila delegaciju Ministarstva obrane Države Palestine. Tko shvaća težinu ovog „simboličkog“ susreta, zna koliko su bili ogorčeni u Tel Avivu.

Ali sve je to dio šire ruske strategije. Naime, od početka specijalne operacije u Ukrajini, ruski predsjednik Vladimir Putin podigao je odnose između Turske i Sirije na novu razinu i uspio je uspostaviti veze između dviju zemalja, što prenosi američki časopis Newsweek.

“Dok traje sukob u Ukrajini, Putin pomaže predsjednicima Basharu al-Assadu i Recepu Tayyipu Erdoganu da obnove sirijsko-turske veze, udarajući na Sjedinjene Države. Erdogan je ovog mjeseca rekao da ga je Putin zamolio tijekom njihovih razgovora 5. kolovoza u Sočiju da bliže surađuje s Assadom na sigurnosnim pitanjima, nešto što je turski čelnik rekao da već čini na razini obavještajnih kontakata. Assad i Erdogan također bi mogli održati trilateralni sastanak s Putinom na marginama summita čelnika Šangajske organizacije za suradnju sljedećeg mjeseca u Uzbekistanu. Sada vidimo da još jedan par zakletih neprijatelja signalizira potencijalni put do pomirenja“, javlja američki časopis, ali su to prenijeli i arapski i ruski mediji.

„Ranije su Rusija i Turska potpisale zajedničku izjavu o Siriji. Zemlje su se obvezale pomoći republici u normalizaciji situacije u zemlji. Erdogan je nakon pregovora s Putinom rekao da Turska nema za cilj svrgnuti Assada s mjesta predsjednika Sirije“, piše RT.

Opozicijski Syrian Observer također piše o ovome i da su u Moskvi o tome ovih dana razgovarali ministri vanjskih poslova Sirije Faisal al-Mekdad, koji je u rusku prijestolnicu otputovao hitno odmah po odlasku Mevluta Cavusoglua. Nije se sreo s turskim kolegom, ali je vodi razgovore u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova.

Čak je i sirijska opozicija u egzilu, koja je ljude na sjeveru zemlje nekoliko dana poticala na demonstracije protiv „režima“, priznala da je Assad učinio „neke korake“ u korak s vijestima o pomirenju s Turskom.

Službena novinska agencija SANA rekla je da je Assad u četvrtak izdao Zakonodavnu uredbu br. 13 za 2022. o pružanju paketa olakšica i izuzeća koji osiguravaju poticajno okruženje za vlasnike svih oblika gospodarskih aktivnosti unutar pokrajina Aleppo, Homs i Deir Ezzor, uključujući stare tržnice i tržnice baštine.

No, libanonski Al-Modon, vjeruje da je svrha dekreta samo “moralna, zbog nepostojanja stvarnog utjecaja na obnovu u tim područjima i da se vratite izbjeglice”.

Jedan ekonomist rekao je za Al-Modon da je “cilj dekreta raspršiti oporbu paralelnim izjavama za tisak i curenjem informacija o pomirenju s Turskom, s dekretom koji ukazuje na praktične korake u tom pogledu”.

Međutim, takozvana „sirijska opozicija u egzilu“, otkad su ih napustili Saudijci i Katar, sada isključivo ovisi o volji Ankare. Stoga je potpuno nevažno što govore i što objavljuju u svojim publikacijama. Stoga, sama činjenica da priznaju da se Assad kreće u pravcu pomirenja, iako mu u toj „opoziciji“ ne vjeruju, potvrđuje da Moskva čini sve da do pomirenja dođe. Ne moraju se voljeti, ali izvorni plan da se primjenjuje Sporazum iz Adane iz 1998. može pomoći da se uklone zabrinutosti Turske oko njezine sigurnosti na njihovoj zajedničkoj granici.

Naime, Sporazum iz Adane iz 1998. godine omogućava turskoj vojsci da prodre 5 kilometara u sjevernu Siriju i da eliminira sigurnosne prijetnje. Posljednji put je sporazum produžen 2011. godine i nije ukinut, samo iz poznatih razloga nije ažuriran. Po njemu je Sirija dužna spriječiti veze između PKK milicija iz Turske i sirijskih YPG snaga, Damask neće imati pretenzija prema turskoj pokrajini Hatay, a Turci, ako Sirija ne uspije eliminirati neku prijetnju, imaju pravo uči u sirijski teritorij, eliminirati prijetnju i vratiti se unutar granice Turske.

Ako bi došlo do produženja ovog sporazuma, koji je stavljen po strani s izbijanjem rata u Siriji, to bi bila jedna od najvećih pobjeda ruske diplomacije, a ako se Erdogan i Assad zaista sretnu, pa makar i na marginama summita SCO u Uzbekistanu, to će značiti da je Moskva svoj posao u Siriji privela kraju i da Amerikanci moraju otići.